Prošla godina je, bez sumnje, označila početak kraja imperijalnog sustava. Brexit, Trump, “turski preustroj”, naftni rat između Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije, uspon “populizma” u Europi, gubitak ili izdaja saveznika, de-dolarizacija, ukrajinski fijasko, diskreditirani mainstream mediji... Sve što se strpljivo gradilo desetljećima se raspalo u jednom trenutku.
Istina, za globalističku elitu još nije sve izgubljeno i primjetan je žestok otpor novom svijetu u nastajanju. Međutim, snaga bilo kojeg sustava može očuvati ponešto od do sada izgrađenog, ali više ništa neće biti kao prije. Globalističko carstvo već sada pokazuje očigledna proturječja i inherentne nedostatke, a njegova jezgra propada i prijeti velikom eksplozijom.
Neki primjeri to savršeno ilustriraju. U tursko-njemačkom ratu, u kojem je sultan Erdogan uobičajenom arogancijom Berlin nazvao “nacističkim reliktom”, slijedila je nizozemsko-turska kriza. No, treba podsjetiti da su ove tri zemlje teoretski još uvijek saveznici u NATO paktu, “dinosauru Hladnog rata”, kako je nazvan nakon izbora Donalda Trumpa.
U slučaju prekida diplomatskih odnosa, za koga će navijati ostali članovi Sjevernoatlantskog saveza? Aktualnom francuskom predsjedniku su puna usta Europe, ali se ovaj put odlučio izdati “europsku solidarnost” i prilično neodlučno ugostiti turski skup u Metzu. Veliki zagovornik Europske unije i europske solidarnosti, François Hollande, utopio se u čaši vode. Ali je li moglo biti drugačije, budući da je i to jedan od simptoma proturječja sustava kojem pripada.
Početkom ’90-ih su “sile dobra” pobijedile. SSSR se raspao i otvorio put postmodernom zapadnom Globalistanu u kojem su se ukinule granice, slobodno se kretala roba i ljudi, ali sve u korist Wall Streeta i onih poznatih “1%”. Naravno, cijeli se proces odvijao pod budnim okom elite iz Sjedinjenih Država.
Apsolutna i konačna pobjeda liberalne demokracije se nazirala na horizontu. “Kraj povijesti”, kako je ovaj trenutak nazvao Fukuyama, mnogima je skinuo osmjeh s lica.
Naravno, bilo je “zaostalih slučajeva za riješiti”, kao što su područje bivše Jugoslavije i Irak, ali se to napravilo relativno brzo i bez pretjerane brige za međunarodno pravo. Međutim, već tad su neki analitičari predvidjeli da nastaje iluzorna i opasna nova religija, ali su njihove opaske definirane kao misli reakcionarnih tradicionalista koji ništa ne razumiju.
U ovom procesu je Wall Street uspio vezati zapadnu ljevicu, bacajući pred nju kost antirasizma i imigracije. Cijela zapadna ljevica se odrekla klasne borbe i krenula u smjeru borbe za ljudska prava. Programi zapadne ljevice više nisu davali rješenja u ekonomiji, dok su u sloganima nestale tvornice, polja i društvenost. Slogani zapadne ljevice su postali: “Svijet je moja domovina” i njemu slični. Sada ljevica radi u korist velikih kompanija, a da toga možda nije ni svjesna! To što su “No Borders” i druge “antikapitalističke” skupine financirane od Sorosa i podržane od strane eurokratske oligarhije, naravno, ne bi nas trebalo čuditi.
Sve je, dakle, vodilo ka “najboljem od svih mogućih svjetova”, a onda se pojavio opasni antiglobalistički virus. Marionetu Jeljcina je zamijenio Vladimir Putin i Rusija koja je odbila stati pod zastavu Sjedinjenih Država. Kina je pretvorena u tržišno gospodarstvo i izbila na prvo mjesto u svijetu, a Latinska Amerika je izašla iz “američkog dvorišta”. Iako im je obećana zaštita globalističkog carstva, neke zemlje nisu prihvatile novu dogmu, kojoj je okosnica bila internacionalizam i prijateljstvo među ljudima na jednom velikom globalnom tržištu. To za njih nije bilo dovoljno.
Danas se stranka AKP turskog predsjednika Erdogana počela infiltrirati među tursku zajednicu u Europi, koja samo u Njemačkoj broji tri milijuna ljudi i može biti skupina koja može izvršiti veliki pritisak.
Saudijska Arabija i Katar, dragi “saveznici” Zapada, ubrzanim tempom vode njihov sveti vehabijsko-selafijski rat u želji da islamiziraju svijet. Uključujući Europu, naravno.
Trebamo li onda biti iznenađeni nikakvim protivljenjem europskih vazala zbog akcija saudijskog ili katarskog režima na primjer u Siriji? Ne, jer je riječ o strahu. Naime, na bilo kakvu pogrešnu riječ protiv zemalja koje kontroliraju potencijalne islamističke teroriste u Europi bi Rijad i Doha dali zeleno svjetlo za desetke terorističkih napada kakve smo vidjeli u Parizu, Bruxellesu, Nici i Berlinu. Europski čelnici su potpuno svjesni toga i zbog naivnosti ili kukavičluka o tome ne govore.
Ali bez obzira na sve, ove akcije savršeno simboliziraju proturječnosti u Globalistanu. Čak je i jadna mala Nizozemska u stvari razapeta između dvije posljedice karakteristične za ovaj imperijalni sustav. S jedne strane se može pokoriti Turskoj, čime bi kupila nacionalni i etnički mir, dok s druge strane mora stajati na putu “europske solidarnosti”, koja je nužna da se izbjegne potonuće Titanika u Bruxellesu. Nizozemska je u teškoj situaciji, jer nakon pobjede Trumpa nema nikoga u Washingtonu tko bi joj rekao što da radi.
Može li se govoriti i o rastućem sukobu između političke korektnosti i europejstva, koji su ranije bili nerazdvojni instrumenti Globalistana? To bi u najmanju ruku bila ironija. No, to se pitanje ipak otvara u hodnicima Europskog parlamenta. Nova procesna pravila koja su izdana u tajnosti propisuju da predsjednik koji vodi raspravu može prekinuti prijenos govora zastupnika ako nastupa “klevetnički, rasistički ili kao ksenofob”.
Kao i uvijek, eurobirokrati su bili oprezni da ne navedu jasne kriterije, čime su zapravo stekli prednost da cenzuriraju bilo koji dio govora. Klasični totalitarizam u ime ljudskih prava. Orwell je među nama, ali ništa ne može utjecati na euroskepticizam koji prevladava na Starom kontinentu i zbog kojeg globaliste oblijeva hladan znoj.
Dakle, ako je nizozemski premijer zabranio turske skupove, to je učinio prije svega da na parlamentarnim izborima ne bude poražen od bezvrijednog Wildersa. Je li bilo dovoljno? Rezultati izbora govore da jest, iako je anti-islamist Geert Wilders dobio više zastupničkih mjesta nego u prošlom sazivu parlamenta.
Proširenjem Europske unije na istok prije više od deset godina je nastao novi paradoks. Od zemalja za koje se smatralo da će Staroj Europi donijeti veliku korist je kasnije nastala “Višegradska skupina“.
Grupa koju su formirali Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka je osmišljena da se ubrza proces europskih integracija. No, te zemlje sada govore o “sovjetizaciji Bruxellesa“, nedostatku razumijevanja i osjetno je gorko razočaranje u Varšavi, Pragu ili Budimpešti.
Dakle, “američkoj Europi” će biti presuđeno od naroda koji su je trebali regenerirati. Već se ozbiljno govori o sve većem jazu unutar EU, odnosno između zemalja srednje i istočne Europe, stjegonoša “Nove Europe”, tako dragih američkim neokonzervativcima.
Ali se Washington lijevom nogom počinje spoticati o desnu, zbog čega se cijeli europski vazalski sustav može urušiti. Možda je i to jedan od razloga za uspjeh Brexita, nakon kojeg se Velika Britanija odlučile okrenuti Commonwealthu?
Obama je sve to shvatio, ali je preferirao razmišljati o drugim stvarima dok je igrao golf. Prije svega podsjetimo da su europske integracije od samog početka bile američki projekt. Deklasificirani dokumenti pokazuju da su takozvani “očevi Europe”, Schuman, Spaak i Monet, radili za SAD. Za Washington je bilo lakše preuzeti Stari kontinent s globalnom strukturom u koju je infiltriran unutra, nego pregovarati od zemlju do zemlje s neovisnim vođama.
Pad Berlinskog zida i europske integracije istočnoeuropskih naroda su bili instrument NATO pakta za napredovanje prema Rusiji. Ili još bolje, zemlje nedavno oslobođene sovjetske kontrole i žestoko antiruski raspoložene iz razumljivih povijesnih razloga vjerojatno su trebale nametnuti novu ravnotežu snaga vrlo povoljnu za SAD u Europskoj uniji. Naime, Washington dobro zna da se u “Staroj Europi” uvijek mogu pojaviti novi Charles de Gaulle, Chirac ili Schröder. Međutim, kada su se infiltrirali u europske institucije i podvrgnule ih željama Sjedinjenih Država, odjednom se kula od karata počela urušavati.
Prvo je nastao raskol oko sankcija protiv Rusije, koje su s puno radosti prihvaćene u Poljskoj i baltičkim zemljama, dok su Mađarska, Slovačka i Češka, najblaže rečeno, bile puno umjerenije. To je bio prvi lom u “Novoj Europi”. Nakon toga dolazi pitanje izbjeglica i imigrantske krize, koje bi moglo biti smrtna presuda cijelom projektu.
Poljska, proamerička zemlja par excellence, apsolutno odbija poslušati naredbe institucija u Bruxellesu, koje su također super proameričke. Ovakav kaos Brzezinski sigurno nije očekivao.
Varšava, Budimpešta i Bratislava u potpunosti odbacuju sve ono što vide kao diktat Bruxellesa, a izbjeglice su odbili čak i pod prijetnjom kazne od 250 000 eura. Njihove su riječi zanimljive.
Jaroslaw Kaczynski, čelnik poljske vladajuće stranke, rekao je: “Takva odluka ukida suverenitet zemalja članica Europske unije i mi je odbijamo jer smo i bit ćemo odgovorni za našu zemlju.”
Peter Szijjarto, mađarski ministar vanjskih poslova, rekao je: “Prijetnja kaznom je čista i jednostavna ucjena Europske komisije.”
Usput, nevjerojatna je naivnost lidera koji očito vjeruju da će slabim članstvom u EU sačuvati suverenitet svoje zemlje. Sustav uopće ne bi trebalo aktivirati, ali se on ne predaje. Nedavno su zapadni mediji govorili o “velikom događaju” i okupljanju protiv vlade i za Europu 240 000 Poljaka u zemlji od preko 40 milijuna stanovnika. Svaka sličnost s događajima kao, na primjer, “EuroMaidan” u Kijevu je “slučajna”.
Od siječnja 2016. se govori o mogućnosti “Obojene revolucije” u Poljskoj. No, ako se dogodi poljski “Maidan”, kriza će se samo produbiti. U međuvremenu je Bruxelles otvorio istragu protiv Varšave zbog kršenja “vladavine prava”, što je razljutilo Budimpeštu koja bez straha daje potporu poljskom savezniku.
Ponovni izbor Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća je izazvao nove globalne okršaje. Varšava za “diktat” optužuje Berlin, a svađi protiv poljske premijerke se pridružio i francuski predsjednik.
No, poljska premijerka Beata Szydło je oštro odgovorila stanaru Elizejske palače.
Dakle, atmosfera euroskepticizma se osjeća svugdje, ne samo zbog uspona takozvanih populističkih pokreta, što je znak da je imperijalni globalistički sustav u zalasku. Sirija, Ukrajina, Rusija, Europa, Kina i drugi su nesporni dokaz da je velika maštarija o globaliziranom carstvu pod upravljačkom palicom elite s one strane Atlantika u padu, što je bilo neminovno, jer se globalističke elita izravno sukobila s onim što najviše mrzi - temeljnim principima stvarnosti.“Zar bi ja trebala za ozbiljno uzeti ucjene predsjednika čija je stopa popularnosti 4% i koji to uskoro neće biti?”, rekla je Beata Szydło.
Komentari čitatelja
na naše novosti