Rusija, Turska i Iran su postigli dogovor o uspostavi zona za de-eskalaciju sukoba u Siriji, što ne znači prestanak borbe protiv terorizma, prije svega protiv sirijskog ogranka Al-Qaede i takozvane “Islamske države”.
Sigurnosne zone Sirija
Inicijativa je podržana od strane Ujedinjenih naroda, Damaska, pa čak i Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije, koji nisu mogli učiniti suprotno, jer o uspjehu ove inicijative ovisi miran život i isporuka humanitarne pomoći za 2,5 do tri milijuna civila koji žive u područjima pod nadzorom islamističkih skupina u Idlibu, enklavi između Homsa i Hame, Istočnoj Gouti i na jugu zemlje.

Kao i uvijek, samozvani “kauč-generali” svaku mirovnu inicijativu su dočekali na nož i ruski prijedlog, koji tek treba biti proveden u djelo, vide kao poraz i popuštanje zapadnim silama i arapskim monarhijama koje od 2011. rade na uništenju Sirije i svrgavanju vlade predsjednika Bashara Al-Assada.

Sudeći prema odredbama memoranduma, malo je vjerojatno da će se on u cijelosti provesti u djelo. Heterogenost islamističkih skupina i geopolitički ciljevi njihovih sponzora su najveća prepreka za uspješnu uspostavu zona za de-eskalaciju sukoba, što ne znači da ne vrijedi pokušati. Najveća prepreka će biti fizičko odvajanje borca takozvane “umjerene oporbe” i onih koji pristaju na pregovore od terorističkih skupina i organizacija koje, prije ili kasnije, čeka uništenje.

No, mogući scenariji i razlozi ove inicijative su već opisani u prethodno objavljenim člancima i analizama, tako da ih ne treba ponavljati.

Problem je što se sirijski rat pretvara u iračku agoniju, a “vojni znalci” ako na bojnom polju ne vide najsuvremenija oružja i borbu prsa u prsa u kojoj će dobro pobijediti zlo, a možda i obratno, kao da se dosađuju. Mnogi zaboravljaju da rat odnosi živote, to je razaranje i uništenje ne samo infrastrukture i objekata, nego društvenog tkiva jednog naroda.

No, one kojima su ratovi video igre i svakodnevno na interaktivnim kartama, satima prate pomake na bojištu, pobjede i poraze jedne ili druge strane, borbe za svako selo u sirijskoj pustinji, a na društvenim mrežama i internetskim kanalima snimke i fotografije novih oružja i njihovu učinkovitosti, to uopće ne zanima. Oni iz udobnih fotelja na internetu žele vidjeti “vojnu pobjedu”, krv, smrt i razaranje.

Naravno da svaku vojnu pobjedu nad teroristima treba pozdraviti i ne treba žaliti nikoga tko se dragovoljno priključio jednoj od terorističkih skupina koje devastiraju Siriju i ubijaju nevine civile i zarobljene pripadnike vladinih snaga. Ali zbog toga svaku mirovnu inicijativu, čak i na ograničenom dijelu teritorija, zvati izdajom i bijegomu borbi je, blago rečeno, neukusno.

Do vojne pobjede i uništenja terorista će prije ili kasnije morati doći, a odabir zona za de-eskalaciju sukoba sugerira da je trenutno prioritet osloboditi plinska i naftna polja i deblokirati Deir Ez-zor. Ako sirijska vojska i saveznici to uspiju postići, ostatak posla će biti dječja igra, bez obzira na inozemnu podršku koju ima ukupno oko 45 000 militanata nagomilanih u četiri navedena područja.

Najgori scenarij je da Sirija postane nalikovati na Irak prije pojave terorista “Islamske države”. Tko bi bez provjere na internetu mogao reći otprilike točan broj ubijenih u terorističkim napadima 2013. godine, kada se Irak smatrao “mirnom zemljom” gdje je rat završio, a okupacijske trupe su se najvećim dijelom povukle? Vjerujem da vrlo malo ljudi zna taj podatak. Podsjetimo da je u mirnom Iraku 2013. godine u terorističkim napadima ubijeno 8955 ljudi, najvećim dijelom civila, među kojima tisuće žena i djece (Iraq 2013).

Vraćajući se na temu Sirije i istu godinu, kada je početkom ljeta 2013. s prvom važnom pobjedom sirijske vojske i Hezbollaha u mjestu Al-Qussayr počelo postepeno, ali sigurno oslobađanje zemlje od terorista, bilo je jasno da se za Siriju bori drugačijim metodama, vojnim taktikama i strategijama od onih američkih u Iraku, koji su došli, sve razorili, otišli i zemlju ostavili u kaosu. Upravo zbog toga treba podržati svaku vojnu, ali i diplomatsku inicijativu koja će smanjiti broj civilnih žrtava na jednoj strani, a povećati šanse za vojnu pobjedu nad teroristima na drugoj. Opća ofenziva svim raspoloživim ljudstvom, sredstvima i oružjem na gusto naseljena područja bi bila najgora odluka Damaska i njegovih saveznika, jer rodbina, prijatelji i poznanici stradalih u takvoj kampanji Assadu i saveznicima nikada ne bi oprostili masovne žrtve, što bi bila cijena takvog “oslobađanja” zemlje. Nakon toga bi Sirija godinama bila vijest od dva retka u kojima bi pisalo “kako je u samoubilačkom bombaškom napadu u tom i tom mjestu ubijeno 20, 30 ili 40 civila i pripadnika policije”.

Baš kao u Iraku 2013. godine, kada se na te vijesti obraćala pozornost jednako kao da je pisalo “da se negdje u Japanu dogodio blaži potres”.