Veći dio zapadnog tiska analizira situaciju i procjenjuje predstoji li nam Treći svjetski rat u kojem će se boriti Rusija i Sjedinjene Države. On bi trebao buknuti kada Rusija, Sirija i Iran potpuno poraze islamističke terorističke skupine u Siriji.

Hoće li se SAD zaustaviti ili će zbog Sirije zaratiti s Rusima?
Mediji drže da su preduvjeti za poraz takozvane “Islamske države” više nego vidljivi. “Kalifat” će prvo nestati u Raqqi, gdje se dijelom povlači, a ostatak će uništiti takozvana “Slobodna sirijska vojska” i kurdske milicije, a onda slijedi njegovo uništenje u Deir Ez-Zoru, gdje će bitka za oslobođenje građa voditi sirijski vojnici, potpomognuti od strane Rusije i Irana.

Pogoršati situaciju u Siriji mogu samo glupe odluke koalicijskih snaga pod američkom vodstvom, koje su u posljednjih nekoliko mjeseci provele nekoliko zračnih udara protiv položaja vladinih snaga. Posljednji incident se dogodio 18. lipnja, kada je američki zrakoplov oborio sirijski Su-22, nakon čega je Rusija upozorila da neće tolerirati nijedan let NATO zrakoplova zapadno od Eufrata.

Ova “razmjena uljudnosti” je ograničila američke udare na malo područje u Raqqi, a jučer ili prekjučer su izričito tvrdili da njihovo zrakoplovstvo nije provelo udare u području između Palmire i istočnog dijela pokrajine Deir Ez-Zor.

Aktualna “pauza”, koja neće trajati dugo, poslužila je analitičarima da pokušaju procijeniti daljnji razvoj događaja, te odnose između ruske i američke vojske i njihovih saveznika na Bliskom istoku.

Međutim, prema mišljenju stručnjaka, čak i nakon uništenja “Islamske države” neće doći do izravne konfrontacije između Kremlja i Bijele kuće, ali ne treba zaboraviti na faktor takozvanog “hibridnog rata”.

Moskva je u ovom ratu podržava legitimnu vladu Bashara Al-Assada, a Washington takozvanu “Slobodnu sirijsku vojsku”, a opće je uvjerenje da će, čak i nakon poraza ISIL-a, Rusija i SAD nastaviti pružati podršku stranama u sukobu u Siriji, koje se bore godinama.


Komentar: “Slobodna sirijska vojska” je sastavljena od naoružanih islamističkih ekstremista, među kojima su i stranci.


No, opet ostaje otvoreno pitanje što će se dogoditi ako dođe do vojnog incidenta između Rusije i SAD-a? Hoće li to biti povod za rat? Na to sigurno računaju u analitičkim sjedištima u Moskvi i Washingtonu, a onda će odluku donijeti predsjednik Vladimir Putin i njegov Glavni stožer i Donald Trump i njegovi generali.

“Imamo najveće oružane snage“, rekao je Donald Trump. Pa što? Rusija ima dovoljno snage za obranu zemlje, ljubazno su mu odgovorili iz Moskve.

Kao što je potvrdio ravnate ravnatelj američke vojne obavještajne službe, general Vincent Stewart, imamo novu situaciju u nastajanju u kojoj je Rusija na pokušaje američkog okruženja reagirala postavljanjem naprednih vojnih ispostava na Krimu i u Kalinjingradu.

Naravno, rat mora imati političkih ciljeva, inače je sam po sebi besmislen. Koji su politički ciljevi strana sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku? O tome se može raspravljati, ali koji bi politički ciljevi mogli opravdati nuklearni rat između SAD-a i Rusije? To bi značilo sigurno međusobno uništenje.

U stvari, čak i bez nuklearnog rata, danas se može izazvati tehnološka, ekološka i ekonomska katastrofa globalnih razmjera s nepredvidivim posljedicama.

Pretpostavimo da u slučaju Sirije neće doći do takvog “razloga” koji bi označio početak rusko-američkog nuklearnog sukoba koji bi završio obostranim uništenjem. Međutim, čak bi i razmjena projektila “Tomahawk” i “Kalibar”, zračne i kopnene bitke sigurno imali nesagledive posljedice.

Osim toga, sirijski ratni teatar bi se proširio na Ukrajine i bivšu sferu utjecaja Sovjetskog Saveza, što bi značilo humanitarnu i ekološku katastrofu.

Što bi se dalje događalo? Početak transformacije međunarodnih odnosa, ali u kojem smjeru? Vjerojatno bi se odrazilo na Ameriku i Rusiju, kao dva centra. Rusija i Zapad bi vjerojatno raskinuli sve gospodarske, financijske, a možda i informacijske veze, uključujući i internet.

U vezi s takvim iznenadnim zaokretom bi se svjetski odnosi poremetili na jedan ili drugi način, ali bi se sigurno povukli neki hitni potezi. Usput, ruski bankarski sustav je već spreman za rad izvan globalnog financijskog sustava sa sjedištima u zapadnim zemljama.

Oduzimanje ruske financijske imovine u inozemstvu bi dovelo do oduzimanje imovine zapadnih tvrtki na ruskom teritoriju. Usput, vrijednost inozemne aktive u Rusiji se u cjelini podudara s ruskim ulaganjima u vrijednosne papire Sjedinjenih Država i zemalja Europe, a teško da je to slučajno.

Prekid odnosa sa Zapadom bi Rusiju prirodno još više okrenuo Istoku i zemlja bi se potpuno okrenula suradnju unutar skupina SCO i BRICS. Danas izgleda da su Šangajska organizacija za suradnju i BRICS su stvoreni za slučaj oštre konfrontacije između Rusije i Zapada.

Iako među zapadnim zemljama vlada uvjerenje da ove organizacije nisu briljantne i da teško mogu funkcionirati, godinu za godinom one dokazuju da su samostalne i neovisne od zapadnih centara moći. Rusija je suosnivač organizacija, pa je globalna izolacija Rusije od strane Zapada nemoguća.

Očito je da će zemlje SCO i BRICS održavati njihove odnose sa Zapadom, a tako će djelovati kao posrednik između Rusije i Zapada. U stvari, svijet bi u tom slučaju bio tripolaran i činili bi ga Rusija - Zapad - SCO/BRICS.

Zapad je već izgubio Rusiju, a dobio ju je Istok. Pod kojim uvjetima? Rusija ima vojne i svemirske tehnologije, osnovne znanosti cijeli spektar sektora koje toliko nedostaju Istoku.

Nastavak vojnog i političkog zbližavanja Rusije i Kine. Ruski plin i nafta dostupni Kini stvaraju temelje za ovu gospodarsku konvergencije. Gubitak trgovine, obzirom na nepremostive razlike u stavovima s vodećim liderima zapadne Europe, Rusija će okrenuti u Kini, a to nije problem zbog duljine zajedničke granice.

Američki državni tajnik Rex Tillerson je nedavno rekao kako je zabrinut zbog približavanja Turske i Rusije, a ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izrazio zbunjenost zbog činjenice da nekome mogu smetati dobrosusjedski odnosi. Međutim, zbunjenost je bila puna ironije. Lavrov je zapravo aludirao na već paranoidnu rusofobiju koja je prisutna u Americi.

Tillerson je čak i plinovodu “Turski tok“, vidio vojni i politički značaj. SAD pokušavaju slomiti Njemačku i natjerati je da odustane od plinovoda “Sjeverni tok 2”, dok se oko “Turskog toka” uopće ne zalažu kako bi ga osujetili. Barem ne u primjetnoj mjeri.

Očito, Sjedinjene Države i NATO ne žele izgubiti Tursku, iako su njemačke zračne snage već napustile bazu Incirlik. U novoj konfiguraciji svijeta će Erdoganu biti ugodnije u Euroaziji, gdje ga nitko neće proganjati i ocrnjivati jer Turska ne poštuje “zapadne liberalne vrijednosti“.

Jasno je da sudbina oba “Sjeverna toka” na kraju može biti jako tužna ili će plinovodi biti “konzervirani” za bolja vremena.

Općenito, Europa je trenutno u najtežem položaju. Demografska katastrofa, priljev imigranta, političke razlike unutar Europske unije, nezadovoljstvo ekonomskim i financijskim politikama, a sve tome na kraju možemo dodati i energetsku krizu, koja može nastati zbog prestanka isporuke energenata iz Rusije.

Američki ekonomist Paul Craig Roberts kaže da bi ovaj scenarij i prestanak opskrbe Europe ruskom naftom i plinom bio kolaps NATO pakta. Bez ruskih energenata bi se urušila njegova kompletna infrastruktura, jer je cijela EU izgrađena tako da je uvijek računala i redovito dobivala ruske energente.

SAD vidi ovaj scenarij i Europu želi spasiti tako što nam nudi svoj LNG. Međutim, on je oko dva puta skuplji od onog koji stiže ruskim plinovodima, a Europa treba izgraditi i infrastrukturu za prihvat.

Prijelaz Europe na američki LNG će srušiti konkurentnost europske industrije, pa kancelarka Merkel i njemačke elite ne žure od odustajanja “Sjevernog toka 2“.

Drugi način da Europa dobije energente su isporuke iz Saudijske Arabije i drugih zaljevskim monarhija. Dakle, sukob oko Katara je očito bio pokušaj SAD-a da se resursi daju Saudijskoj Arabiji ili nekakvom “arapskom NATO paktu”, koji bi učinkovito upravljao opskrbom energentima. Problem je u tome što Saudijska Arabija u Europu izvozi i ekstremističku ideologiju. Dakle, ako Rijad bude postavljao uvjete u tom smislu - ništa od posla.

U ovim okolnostima SAD u bilo kojem trenutku, pod vodstvom Jamesa “Mad Dog” Mattisa, može izvesti provokaciju u Siriji. Možda na tome već rade i Kongres i Trump i smišljanju “Provokaciju Tonkin”, zbog koje je pokrenut rat u Vijetnamu, ili “Iračku epruvetu” Colina Powella. Što je smišljeno za Siriju? Kemijski napad, naravno, nakon kojega bi uslijedio američki napad i ruski i iranski odgovor.

U tom scenariju bi vjerojatno ostalo neriješeno pitanje energetske sigurnosti EU, jer Europska unija još treba vremena. Ali koga briga? Trump i njegovi industrijalci imaju sve što nam treba. Doduše po dvostruko ili trostruko većoj cijeni, ali nema veze. Saveznik je ipak saveznik. Pobogu, pa nije “mama Ryan” ostala bez tri sina u Drugom svjetskom ratu da bi mi Europljani sada gledali na mizernih sto dolara više ili manje za 1000 kubika američkog plina?

Možda će summit G20 u Hamburgu 7. i 8. srpnja biti posljednja međunarodna platforma na kojoj će se svi zainteresirani pokušati dogovoriti o nečemu. Ako ne, sve je spremno.

Antiruska kampanja u Sjedinjenim Državama, koja se doslovno počinje gaditi nekim od poznatih novinara, ne samo da je paranoična, nego je fokusirana na specifične ciljeve. Naime, da je Trump htio glumiti vojskovođu koji će ući u povijest, onda bi izmislio nešto protiv Trinidada i Tobaga ili neke druge zemlje, pokrenuo invaziju i naredio producentima u Hollywoodu da snime nikoliko spektakularnih filmova o herojskoj akciji američke vojske i njegovoj odlučnosti kao vrhovnog zapovjednika. Međutim, Sirija je nešto sasvim drugo. Cilj trenutne medijske kampanje, ili propagande pripreme koja prethodi svakom ratu, jest pripremiti javno mnijenje u zemlji na američke vojne provokacije protiv Rusije u Siriji.