Referendum za neovisnost iračkog Kurdistana neće se odgoditi, rekao čelnik iračkih Kurda Massoud Barzani, te dodao kako će se provesti i na teritorijima koja su Kurdi oslobodili od terorista "Islamske države", iako to nikada nisu bila kurdska područja.
Vlasti u Erbilu planiraju održati referendum i proglasiti neovisnost službenog iračkog Kurdistana i pripojiti mu područja Kirkuka, Khanaqina, Tuz Khurmata, Makhmoura i Zumara.

"Nećemo se šaliti s našim narodom i nećemo odgoditi referendum", kazao je Barzani na skupu s kurdskim islamskim učenjacima u Erbilu.

"Neki, uključujući dužnosnike iz Sjedinjenih Američkih Država, rekli su kako nije vrijeme za referendum. Neka oni koji pozivaju na odgađanje referenduma kažu narodu Kurdistana zašto i kakva jamstva imamo za našu budućnost", rekao je Barzani.

Postavilo se i pitanje hoće li Turska ili Iran blokirati ili poduzeti druge mjere kako bi nakon referenduma izolirali iračku regiju Kurdistan. Barzani je rekao kako ne vjeruje da će se granice zatvoriti.

Čelnik iračkih Kurda je na sastanku u lipnju s većinom političkih stranaka u regiji Kurdistan najavio da će se 25. rujna održati referendum o neovisnosti.

"Referendum pripada svim strankama i ljudima Kurdistana, a ne pojedincima. Referendum nije konačni cilj, već sredstvo za jedan drugi, a to je neovisnost", naglasio je Barzani, ističući kako je načelo partnerstva u Iraku završilo i kao primjer naveo smanjenje broja Kurda u iračkoj vojsci.

Ovo i nije nekakav argument, jer su Kurdi stvorili vlastite oružane snage i sami su napustili iračku vojsku i pristupili redovima Peshmerga. No, Massoud Barzani tvrdi suprotno.

"Omjer Kurda unutar iračke vojske je u prošlosti bio 40 posto. Sada ih je vrlo malo ili ih uopće nema. Rekao sam Bagdadu da skupimo hrabrosti i da priznamo da naše partnerstvo nije uspjelo", rekao je vođa Kurda u Erbilu.

Što misle Bagdad i regionalne i svjetske sile o referendumu

Održavanje referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana u Bagdadu čekaju s velikom tjeskobom. Negativan stav prema kurdskom referendumu 25. rujna sa središnjom vladom Iraka dijeli i nekoliko ključnih sila na Bliskom istoku. Oko ovog pitanja se u određenoj mjeri podudaraju interesi čak i među tradicionalnim geopolitičkim suparnicima.

Naime, Sjedinjene Američke Države i Iran imaju gotovo identičan stav, nazivajući odluku iračkih Kurda "neprimjerenom" i "destabilizacijom regije". Međutim, Amerikanci su t izjavili iz drugog razloga i za njih referendum nema smisla održavati dok u Iraku još traju borbe protiv terorista "Islamske države", iako irački Kurdi mjesecima ne sudjeluju u borbama protiv ISIL-a.

Prema posebnom izaslaniku Donalda Trumpa u koaliciji za borbu protiv ISIL-a, Brettu McGurki, referendum je zakazan vrijeme kada će "biti destabilizirajući faktor, jer borba protiv ISIL-a još nije završila".

U srpnju, tijekom posjete Bliskom istoku, posebni predstavnik američkog predsjednika McGurk je održao sastanke s iračkim i kurdskim liderima i iznio stav američke administracije o pitanju kurdskog referenduma.

S druge strane, Iran ima čvršći stav prema planovima Erbila. Prije svega, za Teheran je to prijetnja rastu separatističkog raspoloženja u kurdskim područjima na zapadu Irana. Događanja u susjednom Iraku će sigurno dati poticaj kurdskim skupinama koje djeluju u iranskoj pokrajini Kurdistan. Čak i prije raspisivanju referenduma od strane iračkih Kurda je Teheran povećao broj unutarnjih snaga sigurnosti u tom potencijalno eksplozivnom području.

Osim što su redovne snage sigurnosti sada u stanju visoke pripravnosti, primijećena je i povećana prisutnost Iranske revolucionarne garde. Osim toga, ako vlasti u Erbilu održe referendum krajem rujna, arapski mediji raspravljaju o mogućoj pripremi iranske invazije na irački Kurdistan.

Prije toga se vjerojatno neće dogoditi ništa. No, razlog zbog kojeg bi Iran intervenirao u susjednoj državi nitko ne navodi. Međutim, činjenica da Iran daje oštre izjave o ovom pitanju, u kombinaciji s jačanjem vojnih kapaciteta na svojim zapadnim granicama je za neke najava preventivnog napada na Erbil.

Drugi faktor je izuzetno negativna percepcija Teherana zbog separatističkih težnji iračkih Kurda, prije svega zbog bliskih veza Islamske Republike s vladom u Bagdadu, ali i prisustva na iračkom teritoriju impresivnog broja proiranskih naoružanih skupina.

Kurdi s obje strane granice su ogorčeni i zbog činjenice da su 23. srpnja Iran i Irak potpisali sporazum o jačanju vojne suradnje. U dokumentu se ističe odlučnost obje strane za nastavak borbe protiv terorizma i ekstremizma u regiji. Tko bi u iransko-iračkom dokumentu mogao biti na popisu "ekstremista" koji potkopavaju temelje Iraka nije teško pogoditi.

Šijitske milicije u Iraku Hashd Al-Shaabi su trenutno zauzete borbenim operacijama protiv ISIL-a na zapadu Iraka i području Tal Afara u pokrajini Niniva, gdje graniče s kurdskim Peshmerga snagama.

Međutim, proiranske šiitske milicije iz Iraka su spremne i na borbu protiv terorista "kalifata" u pokrajini Kirkuk, području za koje irački Kurdi tvrde da je njihovo. U takvom scenariju bi vrlo lako moglo doći do frontalnog sudara između iračkih Kurda i šiita što je u interesu brojnih igrača u regiji. U vrijeme raspada takozvane "Islamske države" to bi bilo pogubno, jer bi oslabilo posebno slabe točke iračke države.

Poraz ISIL-a u Mosulu ne ulijeva nadu u stabilizaciji Iraka. Naprotiv, iračka vojska je pretrpjela ogromne gubitke u borbama za Mosul, a došlo je i do produbljivanja unutarnjih i sektaških podjela u zemlji. Sada su jedni protiv drugih Kurdi, šiiti, suniti, središnja vlada, oporbeni pokret klerika Moqtada Al-Sadra i drugi. Mnogi su pesimistični po pitanju budućnosti jakog i ujedinjenog Iraka.

Kurdi su 25. rujan izabrali kao početak međunarodne pravne konsolidacije svog de facto suverenog statusa. Trenutak nije odabran slučajno, jer u zemlji nema ozbiljne vojne sile koja bi ih mogla zaustaviti. Bitka za Mosulu od devet mjeseci je oslabila vojsku i unutarnje snage sigurnosti. I dok se proiranske šiitske milicije po broju i naoružanju još uvijek dobro drže, zbog ukupnih gubitaka iračke vojske, sigurnosnih snaga i šiitskih milicija, koji se procjenjuju na oko 30 tisuća boraca, iračkoj vojsci će trebati dosta vremena da se oporavi.

Mnogi tvrde da situacija podsjeća na ljeto 2014. godine, kada je nakon žestokog juriša "kalifata" iračka vojska praktično prestala postojati.

Kurdi su se uspjeli sačuvati, oporaviti i pregrupirati. Naime, nakon zauzimanja grada Bashiqe, 7. studenog 2016., Massoud Barzani je naredio Kurdima da prestanu napredovati, jer su izašli na granice budućeg "Iračkog Kurdistana". Od tada do danas, irački Kurdi nisu sudjelovali ni u jednoj ozbiljnoj operaciji protiv ISIL-a.

Gubitak civilnog sunitskog stanovništva u Mosulu je još pogubniji za jedinstvo zemlje. Gotovo 60 000 civila je ubijeno u borbama, bombardiranjima i zatrpano pod ruševinama. Mosul zapravo i nije oslobođen, nego je zbrisan s lica zemlje.

Međutim, treba naglasiti da to nije posljedica djelovanja vladinih snaga, jer je za 80% uništenja kriva američka koalicija, koja je zračnim udarima uništila četiri petine zgrada u Mosulu, od kojih se više od polovine ne može obnoviti.

Iako je bilo optužbi "međunarodnih" aktivista za ljudska prava da su iračka vojska i šiitske milicije proveli genocid nad sunitima u Mosulu i okolnim područjima, ovako veliki gubici među civilima su posljedica strategije "oslobađanja" grada poput "Druge bitke za Faludžu", koju je 2004. vodio aktualni američki ministar obrane James Mattis, koji je doslovno razorio grad, a onda ga proglasio slobodnim teritorijem.

Analitičari napominju da su masovna ubojstva sunitskog stanovništva u Iraku danas mnogo veća nego što su bila u razdoblju od 2003 do 2009. godine. Istodobno dolaze razočaravajuće prognoze da je u ovakvim uvjetima novi sunitski ustanak neizbježan. Ali tko bi ponovno mogao podići stijeg borbe za fizički opstanak iračkih sunita? Očito ostaci istog tog "kalifata" ili će njega zamijeniti još brutalna verzija ekstremizma.

Sve ove strahote su kurdske milicije Peshmerga promatrale sa strane. Oni su iz borbi za Mosul uspjeli izaći s minimalnim gubicima, preuzimajući kontrolu nad nekim područjima u pokrajinama Ninive, Kirkuk, Diyala na granici s Iranom, gdje namjeravaju održati referendum.

SAD strahuje od Irana i Turske, koji gledaju na Kurde kao glavne krivce ove situacije, ali i zbog činjenice da će se referendum neizbježno širiti izvan teritorija iračkog Kurdistana, za Tursku i Iran problematična područja, gdje će doći do povećanog stupanja eskalacije.

Podsjetimo da je u travnju ove godine Vijeće pokrajine Kirkuk glasalo za održavanje referenduma o neovisnosti. Odluka je donesena od strane pokrajinskih zakonodavaca, ali predstavnici lokalnog arapskog i turkmenskog stanovništva su bojkotirali glasovanje. Stoga je upitan legitimitet ove odluke, ako su je donijeli samo Kurdi.

Nakon Mosula su vladine snage pokrenule napad na Tal Afar, koji se nalazi 50 kilometara zapadno od Mosula. Treba pokrenuti i novu ofenzivu protiv jakog uporišta "kalifata" u gradu i enklavi Hawija u pokrajini Kirkuk. Međutim, ova kampanja neće teći tako glatko, posebice zbog iscrpljenosti iračkih snaga.

Do 2014. godine je Hawija, zajedno s predgrađima, brojala oko 450 tisuća ljudi. Vladine trupe se ovdje, prema različitim procjenama, pripremaju za borbu protiv više od 2000 terorista. Osim toga, ne treba zaboraviti da je Hawija sunitsko područje, koje je u Iraku poslije Saddama Husseina pod američkom okupacijom pretrpjelo teška zlostavljanja. Dakle, ovdje, kao i u Mosulu, sudjelovanje šiitskih milicija u borbi bi moglo stvoriti mnogo problema.

U borbi za Tal Afar kurdske Peshmerge ne žele sudjelovati. Erbil se usredotočio na operacije protiv terorista u Hawiji. Zbog toga je ISIL izveo nekoliko smjelih, gotovo samoubilačkih napada na grad Kirkuk pod kurdskom kontrolom.

No, sudjelovanjem Kurda u borbi za Hawiju do 25. rujna Barzani vjeruje da će dobiti više legitimiteta i zaraditi simpatije međunarodne zajednice, zbog čega će lakše dobiti priznanje za odcjepljenje od Iraka.

Osim toga, terorističku enklavu Hawija u blizini Kirkuka od administrativnog središta pokrajina dijeli 45 kilometara, a protivnici referenduma je mogu koristiti i kao izvjesnu polugu protiv Kurda.

Erbil računa na vojnu moć Peshmergi i političku odlučnost Kurda u Erbilu i Kirkuku, a možda njihovu uspješnu ulogu u oslobađanju Hawije. Međutim, irački Kurdi trebaju američku potporu, bez koje sve može završiti velikim neuspjehom.

Zapadno od Hawije je uporište američke vojske koje je utemeljeno za rad u Mosulu. Dakle, američki zapovjednici će presuditi tko i kako će sudjelovati u napadu na sljedeće uporište "Islamske države" i hoće li se Kurdima dozvoliti da sudjeluju u kampanji.

Sličan referendum je već održan

Podsjetimo da je u siječnju 2005. godine u iračkom Kurdistanu već održan referendum o neovisnosti. Za neovisnost je bilo gotovo 99% stanovnika autonomne pokrajine s pravom glasa. Prije 12 godina je Erbilu glavna zadaća bila da Bagdad prisili na pregovore o raspodjeli prihoda od nafte i za proračunska izdvajanja. Ovaj zadatak je kurdsko vodstvo uspješno izvršilo.

Iako se čini da su sada prioriteti pomaknuti na neposredno odvajanje pokrajine, neki analitičari smatraju da i ovajreferendum krije neke nove zahtjeve, budući da su američki partneri Erbila rekli "kako on neće biti pravno obvezujući". Moguće je i da Barzani skriva još jedan pokušaj da Kurdima omogući bolju pregovaračku poziciju sa središnjom državom. Možda je krajnji cilj službena federalizacija Iraka u kojem će se između Bagdada i Erbila uspostaviti konfederacija, a Irak će biti ujedinjen samo na papiru.

U međuvremenu ima i onih koji tvrde da lider iračkog Kurdistana Massoud Barzani, glavni inicijator ponovnog referenduma, previše riskira. Naime, ovaj se referendum ne može uspoređivati s onim iz 2005. Malo je vjerojatno da će razina potpore opet biti 99%. Barzani se danas realno može nadati ne više od 80% podrške i nema sumnje da će većina Kurda glasati za odcjepljenje.

No, značajno smanjenje podrške za punu nezavisnost, koja je u 12 godina možda pala za 10%, 20%, možda i 30%, može biti ozbiljan poraz Barzanijeve Kurdistanske demokratske stranke.

Potom će se Barzani morati suočiti s rizicima od članova američke administracije koji su otvoreno protiv referenduma. Bijela kuća je za sada rekla da je referendum "neprimjeren" zbog vremena u kojem se održava, ali ne i sam po sebi. Irački Kurdistan i njegove oružane snage kritično ovise o opskrbi američkim oružjem i provedbom različitih programa obrambene suradnje. Dakle, ako Barzani ignorira upozorenje Washingtona i ako bude djelovao u suprotnosti s očuvanjem "neovisnosti", ali unutar Iraka, Bijela kuća i Kongres lako mogu odgovoriti u godišnjem zakonu o sredstvima za nacionalnu obranu SAD-a, koji sadrži i izdvajanja za vojnu pomoć iračkim Kurdima. Ona bi mogla biti ukinuta "zbog izravnog potkopavanja integriteta Iraka".

U danima koji nas dijele od referenduma, analitičari očekuju intenzivne sastanke između čelnika iračkog Kurdistana s američkim partnerima. Posljednji pokušaj je bio da se uvjeri Kurde da odgode referendum barem do kraja parlamentarnih i izbora za pokrajinska vijeća u Iraku u proljeće 2018. No, Massoud Barzani je rekao kako odgode neće biti.

S druge strane, Erbil će pokušati uvjeriti Washington, kao što je poručio Bagdadu, svoj stav o nemogućnosti daljnje umjetne potpore jedinstvu Iraka, koji de facto ne postoji od 2003. i invazije američke vojske na tu zemlju.

U intervjuu za kurdsku televiziju Rudaw je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao da će podržati sve što se dogovore Erbil i Bagdad, ali i da irački Kurdi moraju paziti kako će se njihove akcije odraziti na ionako nestabilnu regiju.


Kurdi su mogli započeti proces konačnog odvajanja 2014. godine, kada je Bagdad jedva izdržao napad terorista "Islamske države".Tada su Kurdi mogli uspostaviti kontrolu nad trećinom cjelokupnog teritorija Iraka. Prije tri godine su se čelnici autonomne regije Kurda složili s argumentima SAD-a da ne koriste neuspjeh središnje vlade kako bi ostvarili svoje separatističke težnje. Sada Erbil opet ometa Washington, ali irački Kurdi više nisu spremni odustati od vlastitih interesa, neovisno o geopolitičkoj situaciji i unutarnjim političkim procesima u Bagdadu.

Amerikanci znaju da će, ako podrže Kurde u odcjepljenju, na drugoj strani ojačati šiitsku većinu u Iraku, čije je oružano krilo najvećim dijelom, možda i u potpunosti pod utjecajem Irana.

Kurdi su za SAD imali i ulogu sprečavanja potpunog približavanja Bagdada i Teherana. Ako Kurdi ustraju u ovom procesu, vjerojatno će istovremeno šiite u iračkom glavnom gradu gurnuti u "zagrljaj" Irana.

U iračkom glavnom gradu već kruže glasine o povratku na čelo vlade bivšeg premijera Nourija Al-Malikija, koji sada obavlja funkciju potpredsjednika. Njegov nedavni posjet Moskvi i kontakti u Teheranu su popraćeni oštrom američkom retorikom i administracija u Washingtonu je prisiljena da se pripremi na najgori mogući scenarij.

Kurdi bez imalo entuzijazma gledaju na izglede za povratak Nourija Al-Malikija, za kojeg ih vežu neke od najgorih uspomena.

U svakom slučaju, bez obzira na sve prijepore, Erbil u žurbi zahtijeva jasne garancije iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i materijalne povlastice. Za sada Barzani još uvijek tvrdi da se referendum neće odgoditi, ali za "paket američkih mjera pomoći" je i to moguće.

Što bi moglo biti u tom paketu je pitanje predstojećih pregovora Erbila i Washingtona. No, jedna stvar je očigledna. Naime, Kurdi traže visoku cijenu, ali uopće ne uzimaju u obzir činjenicu da sve bivše i aktualna američka administracija odluke donose na temelju vlastitih interesa i da bi mogli ostati bez podrške.

Što bi ti značilo za irački Kurdistan, čiju neovisnost ne podržavaju ni Iran, ni Turska, ni Sirija, pa čak ni Rusija, bez obzira koliko je to diplomatskim rječnikom rekao Sergej Lavrov, Massoud Barzani možda nije ni svjestan. Posebna poruka je bio i sporazum kojeg su u Teheranu potpisali irački ministar obrane Irfan Al-Hayali i njegov iranski kolega Hossein Dehgan, prema kojem će dvije zemlje ojačati suradnju u obrambenoj sferi, nastaviti zajedničku borbu protiv terorizma i ekstremizma, jačati sigurnost svojih granica i međusobno pružati vojnu, tehničku i logističku potporu.

Naravno, kao što je rekao Lavrov, 25. rujna će se samo održati glasanje, a tek onda slijedi dugogodišnja bitka za priznanje statusa neovisnog iračkog Kurdistana, a ono najmanje ovisi o Erbilu. No, Barzani se odlučio kladiti na sve i kroz neko vrijeme će se znati posljedica njegove odluke.