U Turskoj je održan vrlo važan sastanak koji bi mogao imati dugoročne posljedice za cijelu regiju.

Iransko vojno izaslanstvo je stiglo u zemlju NATO pakta kako bi Teheran i Ankara razmotrili zajedničke akcije u Iraku i Siriji. U izaslanstvu su bili načelnik Združenog stožera vojske Irana, general Mohammad Baqeri, zamjenik zapovjednika Iranske revolucionarne garde, zamjenik ministra vanjskih poslova i zapovjednik iranskih pograničnih snaga sigurnosti granica.

Tijekom sastanka je sklopljeno nekoliko sporazuma, general Mohammad Baqeri je rekao da su razgovori bili vrlo učinkoviti.

Vojni zapovjednici Irana i Turske su razgovarali o načinima poboljšanja sigurnosti dviju zemalja, posebno u pograničnim područjima, te o nastavku borbe protiv terorizma.

Načelnik stožera iranske vojske, general Mohammad Baqeri, razgovarao je s turskim kolegom, generalom Hulusijem Akarom, a sastao se i s turskim predsjednikom Erdoganom.

"Kao jedan od važnih susjeda Irana, Turska uživa istaknuti status u regiji i muslimanskom svijetu", rekao je general Baqeri.

Dodao je da vojni dužnosnici dviju zemalja nisu imali ovakav posjet dugo vremena, ali je odlučio otputovati u Ankaru zbog zbivanja u regiji, pitanja bilateralne sigurnosti i potrebe za nastavkom borbe protiv terorizma.

Iransko izaslanstvo je u Ankari boravilo čak tri dana i razmotrila su se sva važna sigurnosna pitanja, te način kako poboljšati vojnu i regionalnu suradnju.

Najviši iranski zapovjednik je razgovarao s turskim predsjednikom Erdoganom, ministrom obrane Nurettinom Canikliem i drugim visokim dužnosnicima.

Iran je rekao kako se također bori protiv militanata Kurdistanske radničke stranke (PKK), odnosno, iranskog ogranka ove organizacije PJAK, koja je aktivna u sjeverozapadu Irana uz granicu s Turskom.

Teroristi skupine PJAK provode napade i na iranske ciljeve, nakon čega se povlače u svoje baze u Iraku i Turskoj.

Turska tiskovna agencija Dogan je priopćila da su turske snage i tvrtke započele graditi zid duž svoje granice s Iranom, kao što su učinili na dijelu granice sa Sirijom. Turska tvrdi da će zid poboljšati sigurnost i zaustaviti infiltracije militanata i nezakonitih krijumčara Kurdistanske radničke stranke (PKK).

Informirani izvor u Ministarstvu vanjskih poslova Irana je u svibnju rekao "kako bi Turska bila zadovoljna i kada bi Iran sa svoje strane granice izgradio zid između dviju zemalja".

Izvor je dodao kako Iran pozdravlja plan Turske i ne protivi mu se, ali da Ankara ipak treba obavijestiti Teheran prije bilo kakvog poteza.

Zapravo su stvari prilično jasne. Iran i Turska su se, uz Rusiju, naravno, već složili kako Assad ostaje na vlasti u Siriji i sljedeći je problem kurdski referendum u iračkom Kurdistanu.

Turska i Iran ne priznaju kurdski referendum u Iraku i Teheran se kategorički protivi neovisnosti Kurdistana, a prema načelniku stožera iranske vojske, generalu Baqeriju, oko ove teme je Iran pronašao zajednički jezik s Turskom.

Vojni i politički dužnosnici dvije zemlje su se složili o međusobnim posjetima vojnih brodova, razmjeni studenata vojnih akademija i prisutnosti vojnih promatrača na vojnim vježbama, ali i održavanju zajedničkih vježbi.

Dogovoreno je da će načelnik Glavnog stožera turske vojske, general Hulusi Akar, uskoro posjetiti Teheran.

Obje strane vode strateške pregovore u Astani, uz sudjelovanje i podršku Ruske Federacije.

Turskoj je osobito drago što su Iran i Rusija sve više svjesni važnosti kurdskog pitanja za Ankaru, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država koje ne odustaju od podrške kurdskim YPG snagama, što je trenutno najveći problem Turske.

Iran i Turska će nastaviti konzultacije o vojnim operacijama i zajedničkom djelovanju obavještajnih službi protiv sirijskog ogranka Al-Qaede, budući da je Al-Nusra Front uspostavio puni nadzor sirijskom pokrajinom Idlib, dok Turska tamo želi vidjeti svoje "opunomoćenike" i nešto umjerenije frakcije, koje je Al-Nusra Front praktično iskorijenio.

Razgovaralo se i o spornim pitanjima vezanim za zone za de-eskalaciju sukoba u Siriji

Općenito, ovaj posjet pokazuje strateške promjene u sirijskom ratu u kojem se iranski i turski interesi odjednom podudaraju. Ova opcija se u Turskoj pojavila u trenutku kada je Ankara odustala od svrgavanja Bashara Al-Assada i okrenula se na rusko-iranskom taboru.

Kurdsko pitanje je Ankaru gurnulo ka Teheranu, jer i Turskoj i Iranu treba bolja suradnja o kurdskom pitanju i u podjeli sfera utjecaja u Siriji, što je moguće, jer i Rusija, kao Turska i Iran ne žele vidjeti američke vojnike u Siriji. Ova suradnja je bila očita već nakon postizanja sporazuma u Astani, iako pored zajedničkih ciljeva s Rusijom ove dvije zemlje imaju i svoje vlastite interese.

Turska se bori protiv Kurda i želi vratiti utjecaj u regiji. Iran gradi kopneni koridor od Teherana do Bejruta, koji mu je nužan u suprotstavljanju Izraelu i hibridnom ratu protiv Saudijske Arabije.

Budući da se mnogi od ciljeva Irana i Turske podudaraju s onima Rusije, jedna i druga strana vide korist od završetka rata u Siriji u korist Bashara Al-Assada. Osim toga, Teheran i Ankara dobro znaju da će takav ishod znatno povećati njihov utjecaj, stoga iskorištavaju propuste Saudijaca i Sjedinjenih Američkih Država i nastoje oslabiti njihov utjecaj u regiji.

Slabljenje američkog utjecaja se već dogodio zbog ruske kampanje. Rusija prilično otvoreno nastavlja voditi svoju politiku i, bez obzira na Washington, tri strane sklapaju sporazume koji ne uključuju SAD, niti se predviđa bilo kakva sfera američkog utjecaja u regiji.

Teško je zamisliti jasniji opis koji dokazuje krizu američke hegemonije na Bliskom istoku.

Problem Sjedinjenih Američkih Država, koje su uz Veliku Britaniju sirijskim teroristima vjerojatno isporučivale kemijsko oružje, uz zahtjeve Sirije da američka koalicija obustavi vojne akcije na njezinom suverenom teritoriju, odražavaju postupno jačanje državnih struktura Sirije u ratu u kojem svi ključni akteri traže povoljnije pozicije u budućnosti i stoga su se riješili odreći nikada postojeće "sirijske demokratske oporbe".

Američki stav je najranjiviji. Gotovo svi američki borci, njih oko 1300 do 1500 je ilegalno u Siriji i sada je jasno da im je uloga podijeliti Siriju.

SAD polako popuštaju i u medijskoj kampanji i više se ne čuju glasne izjave kako "Assad mora otići". No, sama njihova prisutnost u Siriji je čin agresije, oko čega nema dvojbe.

Rusija, Iran i Turska su u povoljnijem položaju, jer oni djeluju u Siriji u dogovoru, a Rusija i Iran na poziv sirijske vlade. Naravno, Rusija i Iran, kao i Turska, nastojat će izbaciti Sjedinjene Američke Države iz Sirije i riješiti kurdsko pitanje prema vlastitim uvjetima.

Jasno je da u ovom trenutku SAD još uvijek ne odustaju od svoje strategije, inače bi priznale da su izgubile rat u Siriji. Stoga je vodstvo takozvanih "Sirijskih demokratskih snaga" o američkim vojnicima reklo "kako će oni ostati desetljećima na sjeveru zemlje i plodno surađivati".

Što se tiče "kalifata" i Al-Nusra Fronta, oni će biti uništeni, a položaj Turske će biti od posebne važnosti u definiranju budućnosti sjeverna Sirije nakon poraza "kalifata". Dakle, još uvijek će biti mnogo pregovora između Rusije, Irana i Turske i zemlje će morati koordinirati svoje akcije u svjetlu mogućeg sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama za kontrolu sjeverne Sirije.

Erdogan još nije odustao invazije na Afrin i nastavit će ovu opciju predlagati Rusiji i Iranu. Ako odnosi Kurda i Sjedinjenih Američkih Država budu i dalje jačali, Erdogan će dobiti priliku da pod izgovorom "borbe protiv terorizma" zauzme Afrin.

Ako SAD želi ubrzati odvajanje sirijskog Kurdistan, Rusija i Iran će imati dva dobra razloga da Erdoganu dozvole strožu politiku prema Kurdima u Siriji.

Naime, Rusija, Iran i Turska se bore za teritorijalnu cjelovitost Sirije. S druge strane, SAD žele podijeliti zemlju. Turska ulaskom u rusko-iransku koaliciju prisiljava Washington da preispita strategiju u Siriji.

No, Washingtonu cijela ova igra služi za stvaranje plodnog tla za novi rat u sjevernom Iraku i sjevernoj Siriji, gdje SAD planiraju presjeći Siriju i Irak.

Dakle, na pomolu je situacijski savez između Sirije, Iraka, Rusije, Irana, Turske i eventualno Katara, koji u novim okolnostima još treba donijeti odluku kome će se prikloniti.

Rusija još uvijek ne želi siliti razvoj događaja i predlaže da sirijski Kurdi dođu na pregovore u Astani, očekujući da će oslabiti američki utjecaj na kurdske snage i da će se postići kompromis između Kurda i Assada.

Ali Turska se otvoreno protivi tom planu i ne želi pregovarati s Kurdima. Ima i tvrd stav o referendumu u Iraku, kao i Iran, što je također dokaz da Turska, poput Irana, želi čvršći stav o kurdskom pitanju, što će Rusija ipak morati uzeti u obzir.

Međutim, ovdje još uvijek govorimo o hipotetskom problemu, iako su obrisi mogućeg sukoba već prilično vidljivi.

U trenutnim okolnostima je najvažnije oslobođenje Deir Ez-Zora i cijele središnje i istočne Sirije, za SAD zauzimanje Raqqe, a za Kurde referendum u Iraku.

Tek nakon toga će sve biti jasnije i hoće li kurdskog samoopredjeljenje dovesti do sukoba, budući da su više nego jasne nepomirljive suprotnosti oko pitanja teritorijalnog integriteta Sirije i Iraka.