"Proeuropski Kijev ne želi imati ništa zajedničko s Rusijom. U glavnom gradu Ukrajine kažu da žele biti dio Europe i da podupiru europske vrijednosti. Ništa od toga nije točno. Početkom rujna je Vrhovna Rada odobrila zakon prema kojem se obrazovanje u ukrajinskom školama može provoditi isključivo na ukrajinskom jeziku. Prethodno je ukinula ruski kao jezik službene komunikacije u Ukrajini, iako se trećina Ukrajinaca ruskim služi od samog rođenja", piše švicarski novinar, ističući kako ova tema u Kijevu nije novost.
"Međutim, ovaj put je pogođeno i tisuće Ukrajinaca koji govore mađarski i rumunjski, to jest manjine govornika stranih jezika poput onih koji postoje u Švicarskoj ili talijanskom Južnom Tirolu. U Kijevu danas vjeruju da bi se ti građani konačno "trebali prebaciti" na ukrajinski i čini se kao da se želi stvoriti nešto poput jednojezičnog ukrajinskog naroda", naslućuje Christian Müller, koji tvrdi kako se radi o"čistom ukrajinskom nacionalizmu".
Müller je ogorčen što Europa jednostavno šuti o ovom pitanju
"Nitko ne obraća pažnju na ono što se događa u Kijevu. Ako na njemačkom jeziku upišete u tražilicu zahtjev za novim ukrajinskim zakonom, praktički nećete dobiti ništa. U najboljem slučaju, kratke vijesti imate na informacijskim portalima financiranim iz Rusije. A tko među novinarima u Europi zna ukrajinski da bi slušao i razumio lokalne vijesti? Možete saznati barem neke informacije na stranicama novinskih dnevnika na engleskom jeziku, kao što je Kijev Post, koji piše kako su Budimpešta i Bukurešt izuzetno nesretni zbog onoga što se događa i razmišljaju o tome što činiti kako bi se spriječila provedba ovog zakona", nastavlja Christian Müller i ističe kako takav zakon o obrazovanju čak krši ustav Ukrajine, koji jamči prava manjinama.
"Europske vrijednosti u Ukrajini? Politička stvarnost u toj zemlji pokazuje drugačiju sliku. Ultranacionalisti ovdje imaju jako pravo glasa, koji ne samo da ne poštuju etničku i jezičnu raznolikost u zemlji, nego je sve više pokušavaju "očistiti", ističe autor.
Napominje i kako predsjednik Petro Porošenko još nije potpisao novi zakon o školskom obrazovanju, jer je otišao u New York kako bi nazočio Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, tako da se čeka njegova odluka.
Zapad se uplašio čudovišta kojeg je stvorio od Ukrajine
"Ukrajina je neonacistička država i Sjedinjene Američke Države moraju ovo shvatiti kada obećavaju da će poslati pomoć u oružju "prozapadnoj" vladi Petra Porošenka za njegov rat u Donbasu", za The Huffington Post je izjavio Jeremy Kuzmarov, poznati američki povjesničar i politolog, predavač na Sveučilištu Tulsi u Oklahomi .
U članku "Nema oružja za Ukrajinu!" je američki politolog i povjesničar logično i uvjerljivo objasnio zašto njegova vlada ne bi trebala slati smrtonosno oružje Kijevu, gdje je nedavno američki ministar obrane James Mattis obećao "kako će pomoći zemlji da vrati neovisnost".
Čelnik Pentagona je tada rekao da "budući da se borba odvija na području Ukrajine, to znači da u tom ratu nema agresora". Obećao je Kijevu da će raditi s Trumpom na jačanju vojne pomoći Ukrajini pružanjem "obrambenog" oružja, uključujući protuoklopne sustave "Javelin".
Kuzmarov je podsjetio da je Porošenkov režim došao na vlast državnim udarom kojeg su podržali SAD i Zapad, a borbena "šaka" u udaru su bile neonacističke skupine. Američku javnost je podsjetio i da mnogi stanovnici zemlje ne podržavaju aktualnu vlast.
"Mnogi Ukrajinci ne smatraju vladu Porošenka za legitimnu, jer je na vlast došla pučem u travnju 2014. godine, kojeg su u velikoj mjeri poduprli SAD i Zapad, iako je ona u savezu s neonacističkim skupinama koje su podržavale takozvanu Revoluciju dostojanstva", rekao je Jeremy Kuzmarov.
Autor također navodi kako, unatoč činjenici da zapadni mediji gotovo jednoglasno Rusiju proglašavaju za "agresora u ukrajinskom sukobu", iz ruske perspektive, postojanje neonacističke države na zapadnim granicama izazva zabrinutost.
Prema Kuzmarovu, "Sjedinjene Američke Države sada trebaju odlučiti hoće li se uključiti u građanski rat u Ukrajini i američka se javnost mora suočiti s naporima Mattisa koji pomažući Kijevu pokreće novi Hladni rat, koji će neizbježno produbiti geopolitičko rivalstvo između SAD-a i Rusije".
Ovo je možda prvi put u medijskom prostoru SAD-a da se stvari nazivaju pravim imenom, posebice ako govorimo o The Huffington Postu.
Za američkog stručnjaka je Porošenkova vlada neonacistička, EuroMaidan je bio državni udar, a sukob u Donbasu je građanski rat.
Za zapadne medije, uključujući američke, takva je iskrenost bila nepoznanica. Je li se nešto promijenilo ili su ovo tek klice istine ispod gustog i trulog sloja dezinformacija?
Činjenica da je članak objavio The Huffington Post je znakovita, iako su i ranije neki pisali i izvještavali o oživljavanju nacizma, o građanskom ratu i tako dalje.
No, stav Zapada u vezi sa sukobom u Ukrajini se danas temeljno razlikuje. Njega su izrazili i vođe Sjedinjenih Američkih Država i čelnici najvećih zapadnoeuropskih zemalja, kao i čelnici zemalja srednje i istočne Europe, posebice Poljske.
Ranije je diskurs bio dijametralno suprotan i isključivo usmjeren na borbu protiv Rusije, koja je bila optužena za sve smrtne grijehe.
Očito svjedočimo procesu postupne promjene javnog mišljenja na Zapadu u vezi s Ukrajinom. Taj je proces spor, ali već daje svoje pozitivne rezultate.
Naime, europski i američki dužnosnici i novinari odjednom počinju sve više sumnjati u ranije tvrdnje o Ukrajini. Postupno se otkriva "druga" istina, koja je bila skrivena, izobličena.
Sukob u Ukrajini je puno složeniji i ne može se promatrati jednodimenzionalno, kao sukob između "dobra" i "zla", "promicanja demokracije" i "borbe protiv ruskih imperijalnih ambicija".
No, Kijev je i sam kriv za mnogo toga. Pokrenuo je veliku kampanju revizije tijeka i ishoda Drugog svjetskog rata i rehabilitaciju neonacizma, čime je uzrokovao revanšizam u mnogim europskim zemljama.
Štoviše, neonacistička ideologija u ovom trenutku zapravo postaje ideologija nove Ukrajine koja je nastala 2014. godine. Kako o ovom ranije nitko nije govorio, to znači da su zapadni mediji rigorozno rezali sve neželjene informacije.
Čak i zapadne zemlje imaju generacije koje pamte junaštvo njihovih očeva tijekom Drugog svjetskog rata, stoga je vrlo čudno da je rehabilitacija nacizma u jednoj od zemalja Europe prolazila uz odobrenje nacionalnih lidera čije su se zemlje, zajedno sa Sovjetskim Savezom, borile protiv hidre nacifašizma.
U ovom slučaju to nije samo politika dvostrukih standarda, nego svjesna informacijska politika o iskrivljavanju stvarnosti, izobličavanjem prošlosti i iskrivljavanjem sadašnjosti. Naravno, ne možete se prikriti neonacizam ukrajinske vlasti, jer radikalne skupine tamo djeluju i ne može ih se lako obuzdati.
Zapravo, ovaj članak u The Huffington Postu i slični članci koji se sve više pojavljuju u drugim listovima i časopisima postupno rasvjetljavaju mrak koji se nadvio nad takozvanom ukrajinskom "Revolucijom dostojanstva".
Druga točka na koju se skreće pozornost je da se na jugoistoku Ukrajine vodi građanski rat, koji se razvija po istim zakonima kao građanski ratovi u bilo kojem dijelu svijeta.
Rješenje ovog pitanja, ako je to uopće moguće u predvidljivoj budućnosti, tražit će sudjelovanje cijelog svijeta u procesu denacifikacije, koji će se provoditi pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.
Zapad ne može izbjeći odgovornost, jer su procesi koji se trenutno odvijaju u Ukrajini njegov proizvod. Oni su posljedica politike koju provode SAD i Europa.
Usput, ne možemo reći da je Zapad tek danas saznao sve o nacistima u Ukrajini. Odjednom su mu se oči otvorile, a prije toga ništa nije vidio i nije znao. Naravno da nije bilo tako.
Nacifikacija Ukrajine je bilo opće pravilo borbe protiv SSSR-a u Europi, a kasnije protiv Moskve. Podržavala se i još se uvijek podržava etnokracija među svim etničkim skupinama.
Buđenje i raspirivanje nacionalističkih i neonacističkih ideja i osjećaja uvijek bio pouzdan alat kojim se Zapad borio protiv svog geopolitičkog protivnika Sovjetskog Saveza, potom i Rusije.
U ovom trenutku je očito da će pomirenje u Ukrajini biti vrlo dug proces. Drugo, taj proces ne može biti samo unutarnji i ukrajinski i to je ovo je proces u kojem mora sudjelovati međunarodna zajednica. I treće, ovo je proces, kao što je, na primjer, sirijsko mirovno rješenje, u kojem nužno moraju sudjelovati sve velike sile. Očito je da aktualna ukrajinska vlada nije strana s kojom se može pregovarati, a to potvrđuju i članci u kojima europske zemlje, ali ne samo, priznaju da se počinju plašiti čudovišta kojeg su stvorile od Ukrajine.
Komentari čitatelja
na naše novosti