Od sredine ovog mjeseca u Kijevu traju prosvjedi, podignuti su šatori ispred zgrade Vrhovne Rade, blokirano je središte grada i sporadično izbijaju sukobi s policijom.
Novi Majdan
© Flickr/ Viktor Kovalenko
Na "Miha Maidanu" u Kijevu, kako ga zovu zbog Mihaila Saakašvilija, kojeg drže za glavnog poticatelja nemira, sudjeluje dvanaest stranaka i javnih organizacija, ukupno nekoliko tisuća ljudi. Skupovi potpore prosvjedu su održani u još deset regionalnih centara.

Ali što traže prosvjednici? Možda odbacivanje genocidne "medicinske" reforme koja krši Ustav i ukida slobodni pristup zdravstvenoj zaštiti? Možda prosvjeduju protiv podizanja stvarne, ne nominalne dobi umirovljenja? Možda zahtijevaju barem obećanih 1000 grivna dnevno za sudionike takozvane "antiterorističke operacije"?

Možda su ponosni nacionalisti bijesni zbog toga što je zastupnik Sergej Pašinski pucao na čovjeka i prošao nekažnjeno? Ili zahtijevaju ostavku Avakova, jer je prošlo gotovo godinu dana od masovne pucnjave u Knjažičima, a istraga još nije započela? Ne treba ni očekivati da su prosvjednici ogorčeni brzim rastom inozemnog duga, koji se gomila sa sve većim kamatama.

Ne, oni traže:
  1. ukidanje parlamentarnog imuniteta;
  2. promjene u izbornom zakonodavstvu;
  3. uvođenje antikorupcijskih sudova.
Neki izuzetno čudni zahtjevi, koji nemaju veze sa stvarnošću. U zemlji u kojoj 85% stanovništva živi ispod granice siromaštva, koju pogađa masovna nezaposlenost, gdje su niske plaće i mirovine, na prvom mjesto u svijetu po stopi izumiranja, bez osnovnih cjepiva za sprečavanje banalnih bolesti i gdje bjesni kriminal, po mom skromnom mišljenju, zamršenost izbornog zakonodavstva ili parlamentarni imunitet su problemi desetog reda.
ljudi Ukrajina
Netko koga je stvarno briga za narod, pozvao bi široke mase da prosvjedu i da traže nacionalizaciju strateških sektora gospodarstva, od metalurgije do plinskog i energetskog sektora općenito. Pozvali bi se ljudi da se bore protiv oligarhije sve dok im se ne liši pokradenih milijardi i dok ne izgubi utjecaj na politiku. Tražili bi razumne cijene i komunalne tarife.

Dalje, tražili bi da se povećaju plaće uposlenika u zdravstvu, obrazovanju i drugim granama važnim za dobrobit stanovništva. Tražili bi smanjenje cijena proizvoda osnovne potrošnje.

Smanjenje troškova održavanja središnjeg državnog aparata, prvenstveno uprave predsjednika i Vrhovne Rade koji troše milijarde.

Tražili bi moratorij na rast javnog duga, koji je danas gotovo jednak BDP-u Ukrajine. Obavezno bi trebali tražiti odbacivanje "zdravstvene reforme", jer će njome bez osnovne zaštite ostati milijuni ljudi.

No, za nacionaliste dobrobit građana nije apsolutno važna. One u Kijevu hrani mržnja i rusofobija. Nacionalisti nikada neće ići protiv velikog privatnog kapitala, jer su i sami karika u tom lancu.

Ono što vidimo na konkretnom primjeru trenutnog "Maidana" jesu zahtjevi oligarhijskog klana koji se buni protiv Porošenka.

Možda je krajnje vrijeme da se prestanemo baviti Ukrajinom, ali je ova zemlja primjer svega što ne treba biti, a mnogi će se prepoznati u njoj.

Organizatori aktualnih prosvjeda tvrde da su oni kontinuitet nedovršenog Maidana, onog iz 2014. godine, nakon kojeg je Ukrajina trebala biti zemlja meda i mlijeka i da će sa ove tri mjere sve biti kako treba.
Mihail Saakašvili
Mihail Saakašvili
Zar mase mogu biti toliko glupe da povjeruju Mihailu Saakašviliju, koji namjerava utamničiti Porošenka i zasjesti u predsjednički ured, da će sve biti kako su zamišljali prije skoro četiri godine. Ne, ako se to i dogodi, neće se promijeniti ništa. Umjesto "ukrajinskog Clausewitza" Turčinova će sigurnosni sektor preuzeti pretili ostatak bojne "Donbas" Semon Semenčenko, a ostala dužnosnička mjesta će se već nekako razdijeliti kako je bilo i 2014. Netko će, kao nepotrebni Kličko, dobiti gradonačelničku fotelju, Kijeva ili negdje drugdje, sasvim svejedno.

No, što očekivati od ljudi koji su protekle četiri godine bili u stanju delirija, da su sami počeli vjerovati da su se 2014. ljudi sami i spontano organizirali i da sve što se događalo nema veze s pet milijardi dolara koji su došli iz američkog State Departmenta.

Oni zaista još uvijek vjeruju da će im plaće, nakon što u potpunosti zaživi sporazum s Europskom unijom, biti 5000 eura i da će bezvizni režim svima omogućiti studiranje i rad u EU. Međutim, priče o koristi saveza s EU padaju u vodu ako se vidi izvoz u EU i BDP u cjelini.

Rasprave o pravednom društvu u Ukrajini se vode u svjetlu nekažnjenog pucanja zastupnika na obične građane, a priče o slobodi i demokraciji u pozadini cenzure i diktature Porošenkovog režima.

U svemu tome se Ukrajinci tješe "raspadom Rusije pod sankcijama" i trilijunskim odštetama koje će Moskva, Kijevu "morati isplatiti" pod pritiskom Zapada. Obećava se dobivanje svih sudskih sporova protiv Gazproma i dobit od desetke milijardi dolara od naknada, iako nitko ne zna objasniti za što?

Naravno, tu je i sto pedeset tisuća nevidljivih ruskih vojnika u Donbasu, koje nitko ne može fotografirati ili snimiti, a američki sateliti ih ne uspijevaju primijetiti. Vjerojatno zbog oblaka ili magle. Ratuje se protiv Rusije, gdje Ukrajinci mogu putovati na posao i posjećivati rođake.

Od svega je najzanimljivije da "južnoamerički" ugljen dolazi iz Luganska, a onaj iz "Pennsylvanije" iz Donbasa preko Novorossijska. Nitko nije na gubitku.

Usput je u tijeku tko zna koja "ruska invazija". Do prošle godine, kada su se prestale brojati, bilo ih je 38.

Međutim, narod oduševljeno sluša Mihu Saakašvilija, s jedne strane i Porošenkove lupeže s druge. Kijev i Ukrajinu kao da je pogodila epidemija "shlimazla" ili "tisućitog Židova", najglupljeg od tisuću, a svaki tisućiti je došao ili će doći pred zgradu Vrhovne Rade kako bi "dovršili revoluciju". Sve u svemu, nema im pomoći i sami su krivi za sve što im se događa.