Nobelova komisija je nagradila organizaciju za napore u ukazivanju na katastrofalne posljedice bilo kakve i u bilo kojim okolnostima uporabe nuklearnog oružja.
Prema riječima predsjednice norveškog Nobelovog odbora Berit Reiss-Andersen, rizik korištenja nuklearnog oružja u svijetu je veći nego ikad. Kriza oko Sjeverne Koreje, situacija s Iranom navodno povećavaju šanse da se nepopravljiva šteta na kraju ipak dogodi. Netko slučajno ili namjerno može koristiti nuklearno oružje, a onda će život kakvog poznajemo prestati postojati, što je točno.
Međutim, iz ovih argumenata, ako bi bili dosljedni i realni, možemo izvući različite zaključke. Kada je riječ o nuklearnom oružju, pristaše njegove zabrane pravdaju svoj stav velikim rizikom za planet, jer ako se ovo oružje bude koristilo nestat će čovječanstvo i biosfera. Neki govore o potpunom uništenju, dok drugi ističu tek djelomičnu mogućnost opstanka zbog trovanja radijacijom. Naravno, došlo bi i do sveopćeg uništenja za život važne infrastrukture.
Ovdje, međutim, nema odgovora na pitanje kako bi se čovječanstvo ponašalo da nuklearno oružje doista nestane?
Možda naši odgovorni i savjesni potomci idealnog morala to jednom i naprave, bez ikakve opasnosti. No, danas bi se, ovakvo kakvo jest, čovječanstvo bez nuklearnog oružja survalo u ponor desetaka, stotina zastrašujućih ratova s ništa manje zastrašujućim konvencionalnim naoružanjem. Moguće je da bi puno lakše buknuo Treći svjetski rat, jer bi nestalo straha od općeg uništenja, nas i njih.
Vjeruje se da su strahote Drugog svjetskog rata postale dovoljna pouka za čovječanstvo da se više nikada neće dopustiti da izbije još jedan svjetski rat. Međutim, govorimo o razumu i moralu čovječanstva koje ne bi trebalo dopustiti da se to zaboravi.
Ako bolje pogledamo, sve države sudionice Drugog svjetskog rata danas, nakon nekoliko generacija, više ili manje žive mirno. Istina, bilo je lokalnih kriza, sukoba, pa čak i regionalnih ratova, nažalost, baš na ovim područjima, ali se sve to ni na koji način ne može usporediti s Drugim svjetskim ratom.
Mladi ljudi u zemljama koje su nekoć ratovale su rođeni u vrijeme kada se odavno vratilo mirnom životu. Može se reći da su u većini svjetskih zemalja za manje od 100 godina posljedice Drugog svjetskog rata prevladane.
Postoje izuzeci u kojima povijesni revizionisti prebrojavaju kosti i postrojavaju mrtve legije i divizije, ali su oni u manjini i nuklearna kataklizma ih općenito ne interesira. Njihov morbidni hobi im je dovoljan da bi opravdao smisao njihovog postojanja.
Ovdje govorimo o generaciji milijuna ljudi koji nisu opterećeni povijesnom odgovornošću, što znači da je sve moguće. Danas ljudi vjeruju da je čovječanstvo sposobno preživjeti konvencionalni rat i za prilično kratko vrijeme, povijesno gledano, oporaviti se materijalno i demografski.
Ako smo preživjeli jednom, zašto ne bi preživjeti i drugi put? Otprilike tako raspravljaju i vojske i ne postoji bez razloga koncept "prihvatljive štete".
Dakle, bez nuklearnog oružja nasilje ne samo da se neće smanjiti, nego bi se vjerojatno povećalo. Naime, danas imamo "manje brutalne vojne tehnologije", čija se uporaba smatra "normalnom", za razliku od nuklearnog oružja, koje zapravo sprečava svijet da upadne u kaos velikih vojnih sukoba.
Već smo vidjeli mnogo ratova koji su postali regionalni i nema sumnje da bi, kada ne bi bilo nuklearnog oružja, već bjesnili ratovi na kontinentalnoj i svjetskoj razini.
To je posebno vidljivo danas u doba beskrajne geopolitičke nestabilnosti. Posvuda vlada histerija i želja da se uništi stara pragmatična škola diplomacije. Stoga, nuklearno oružje još uvijek, čak i ovim okolnostima, može vratiti u realnost čak i najborbenije "jastrebove".
U tom smislu nije došlo do humanizacije razmišljanja i nije pobijedio pacifizam, nego jednostavno samoodržanje, koja se temelji na činjenici da je nuklearni paritet kao sredstvo odvraćanja puno bolje.
Ostaje nezapažen još jedan aspekt ovog problema, a on je ekološki. Znamo ekološke argumente protivnika nuklearnog oružja i da njegova primjena uzrokuje veliku, ako ne i nepovratnu štetu prirodi, te da može uništiti, zajedno s čovječanstvom, sav biološki život na planeti.
No, zabrana nuklearnog oružja može dovesti do takvih vojnih sukoba i razvoja takvih vojnih tehnologija koji će biti jednaka prijetnja ne samo čovječanstvu, nego i biosferi.
"Oko zabrane nuklearnog oružja humanisti moraju biti realni, inače njihove dobre namjere mogu utrti put budućnosti bez mira i svijetu sveopćeg rata", izjavio je Aleksandar Rudakov, sudionik u javnog skupa posvećenog ekohumanizmu.
Za razliku od radikalnih ekoloških organizacija, za koje su pitanja očuvanja biološke raznolikosti apsolutni prioritet i koji su zbog toga spremni žrtvovati društvena i ekonomska ljudska prava, ekohmanisti zagovaraju smisleni napredak na temelju tradicionalnih percepcija čovjeka. Predlaže se prolazak između Scille radikalne ekologije i Haribde transhumanizma u kojem osoba može transformirati i prirodu.
Danas još uvijek ne postoji svjetonazorski projekt koji može povezati ljude diljem svijeta. Projekt "univerzalnih liberalno-demokratskih vrijednosti" je do sada proizveo toliko ratova i uzrokovao toliko nestabilnosti da je sve samo ne "univerzalan".
Što se tiče zabrane nuklearnog oružja i Nobelove nagrade za mir, dobro je podsjetiti tko je sve dobio ovu nagradu proteklih godina. Na primjer, ovaj "Plavi pacifizam" prate Barack Obama i Europska unija. Dakle, dodjela po Orwellovom principu "rat je mir" nije dugo čekala.
S filozofskog stajališta, nuklearno oružje je bolan simbol ljudske nesavršenosti, jer se jedno od najvećih dostignuća znanosti, umjesto da pomogne mirnom suživotu, pretvorilo u najstrašnije oružje koje je ikada postojalo. Ali nema drugog načina da se suzdržimo od autodestruktivnih ratova, jer sama pomisao da će i sami nestati u ognju ili od radijacije i posljedica takve kataklizme istog trenutka ohladi i najusijanije glave.
Komentari čitatelja
na naše novosti