Slobodan Praljak je proveo 13 godina u zatvoru i sudnicama u Haagu, da bi na kraju bio osuđen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i takozvani "udruženi zločinački pothvat".
No, bilo bi dobro podsjetiti da je još prije dvije godine general Praljak napisao pismo u kojem je objasnio kako treba izgledati njegov posljednji ispraćaj. Naveo je kako ne želi nikoga na sahrani, osim užeg kruga obitelji, te da želi da mu se nakon kremiranja pepeo raspe po Mirogoju i da se ne obilježava nikakvo mjesto ukopa.
No, netko je, unatoč jasno izraženoj želji generala Slobodana Praljka, odlučio da od svega napravi spektakl u kojem je, uz one iskrene, bilo puno lažnih suza i licemjerja.
Praljak je 29. svibnja 2013. osuđen na 20 godina zatvora, ali je tada ostao bez odvjetnika, jer je sud ocijenio kako ima dovoljno novaca da sam plaća svoju obranu. Navodno je generalova imovina procijenjena na 6,5 milijuna eura, pa mu je sud naložio da vrati 2,8 milijuna eura, koliko je Haški sud platio za njegovu obranu. Već do sredine kolovoza 2014. je Praljak sudu morao uplatiti oko 280 000 eura. Kasnije je sam financirao svoju obranu, a Žalbeno vijeće Haškoga suda je u ožujku ove godine pozvalo Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da pomognu u lociranju imovine generala Slobodana Praljka, kako bi sud mogao naplatiti 2,8 milijuna eura koliko je potrošio na obranu generala. Dvjema državama dan je rok do 5. travnja 2017. do kada trebaju napisati koje mjere mogu poduzeti kako bi se vratila sredstva koja od Praljka potražuje ICTY, posebno u smislu mogućnosti zapljene njegove nelikvidne imovine.
Dakle, onih 6,5 milijuna eura su i obiteljska kuća, automobil, novac i sva pokretna i nepokretna imovina, što je bogatstvo koje je nekolicina ljudi u prvim redovima jučer u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski imala i "prevrnula kroz ruke" nekoliko puta.
No, Slobodan Praljak se nije ubio i nije htio da ga nitko lažno oplakuje, osim obitelji, naravno, koja će to učiniti iskreno. On se nije ubio zbog novca, nego zbog svijesti o nepravdi Haaškog suda i činjenici koju treba malo bolje pojasniti.
Većina "ožalošćenih", državni vrh posebno, pokazao je koliko je bio zabrinut za pravosudni postupak. Svima je jedina briga bila da se obori teza o udruženom zločinačkom pothvatu, a ne osobna sudbina optuženika, kasnije osuđenika u ovom slučaju.
"Ne daj Bože da to ostane. To bi značilo da bi, u trenutku kad bi to postalo pravomoćno, nastupile nesagledive štetne posljedice po Hrvatsku. Hrvatska bi bila proglašena agresorom i morala bi platiti ratnu odštetu BiH, preko 10 milijardi eura i tužiteljstva u BiH bi mogla kazneno progoniti bilo kojeg pripadnika HVO", istaknuo je u ožujku ove godine Pero Kovačević, član odvjetničkog tima i obrane Slobodana Praljka.
U jednoj izjava prije dragovoljnog odlaska u Haag je pokojni general Praljak predvidio što će se dogoditi.
"Osnovna ideja je bila da će Amerikanci suditi Srbima u Haagu, no ja sam rekao: Neće suditi samo Srbima, Haag će sve nas sj....!"
"Nürnberg 2" - NATO sudi poraženima
I pogodio je. ICTY od strane tada neupitne i jedine svjetske sile nije osnovan da bi pomirio narode na ovim područjima i rasvijetlio zločine, nego da pobjednici sude pobijeđenima.
U ovom slučaju je to NATO, koji sudi svima, iako ne u istom omjeru, ali po istoj logici: "Svi ste zločinci i svi ćete biti osuđeni, a mi smo pravi pobjednici !" To je temeljna poruka koju je Slobodan Praljak odavno shvatio i nije se mogao pomiriti s presudom u kojoj se, između redaka, upravo to može iščitati.
Ne razumijem, ili razumijem i previše, da se samoubojstvo generala Slobodana Praljka, inženjera i režisera u civilnom životu, ne može opisati kao "smiješna parodija prošlosti". Kad čovjek zbog dosljednosti prema samom sebi, svojim principima, svojim postupcima, bez obzira na to što je, oduzme sebi život, on zaslužuje poštovanje, čak i od neprijatelja.
Nema veze što je jedna od glavnih optužbi protiv Praljka bila smiješna i da je srušio Stari most u Mostaru, koji je kasnije, ako se ne varam, ipak proglašen "vojnim ciljem".
U modernoj povijesti ratovanja je ostalo zabilježeno da su samo nacisti imali više obzira za umjetnost nego empatije za ljude. Naime, pri povlačenju su trebali srušiti Stari most u Firenci, ali su odustali od toga i to ih je koštalo deset tisuća vojnika. S druge strane su Amerikanci razradili plan kako uništiti Kosi toranj u Pisi, jer nikako nisu mogli riješiti problem četiri njemačka mitraljeska gnijezda koja su im s Tornja sprečavali prolazak. Srećom, problem je nekako riješen, iako je bilo pitanje minuta da se prijeđe na plan rušenja svjetske kulturne baštine.
No, ovdje ne govorimo o tome, budući da čin Praljka ima visoku vrijednost, etičku i političku. On je bio spektakularno odbacivanje pobjedničke pravde. Upravo tako, pravde političkog suda NATO pakta, ili Zapada, ako hoćete, koja je proglasila gubitnike i pobjednike.
Baš kao u Nürnbergu, pobjednik je Zapad, a na ovim prostorima su svi vodili svoje "plemenske ratove", vođeni "atavističkom mržnjom" jednih prema drugima.
Sve je počelo u Nürnbergu i Tokiju, kada po prvi put u povijesti pobjednici nisu bili zadovoljni činjenicom da su vojno nadmoćniji od poraženih, nego su odlučili i kako im treba suditi. Tada je udaren temelj za stvaranje zakona iza kojeg stoji snage pobjednika.
Suđenja u Nürnbergu i Tokiju su izazivala zbunjenost u tadašnjim međunarodnim liberalnim krugovima, koji nikakve veze nemaju s današnjim neoliberalnom elitom.
Amerikanac Rustem Vambery, profesor kaznenog prava, za tjednik The Nation 1. prosinca 1945 piše: "Da se nacističke i fašistički vođe moraju objesiti i strijeljati političkim i vojnim sredstvima i silom, ali to nema nikakve veze sa zakonom. Suci su se vodili zdravim raspoloženjem svjetskih naroda i na kraju uveli načelo retroaktivnosti za buduće hipotetske zločine. Ovo je obnova plemenske osvete, vrhunac onoga što je upravo Hitlerova Njemačka smatrala zakonom. Svatko tko poznaje povijest kaznenog prava zna koliko je stoljeća, koliko tisućljeća bilo potrebno da se kazneno pravo odmakne od ove nacističke prakse, koja je bila općeprihvaćena kao sastavni dio prava i pravde."
I Benedetto Croce je u govoru Ustavotvornoj skupštini 24. srpnja 1947. izjavio: "Mučna duhovna tjeskoba, koja traje do danas, je znak da, morate imati hrabrosti to priznati, sudovi bez ikakvih osnova u zakonu, da je pobjednik sebi dao za pravo suditi, osuditi i objesiti pod imenom ratnih zločinaca političare i generale poraženih naroda. Tome se odustalo od prakse davanja bilo kakve mogućnosti poraženima, ili barem nekima od njih. Njih je trebalo poslati u smrt, čime je nastavljen i tek onda završen ovaj rat."
The Guardian je 1946. upozorio: "Suđenje u Nürnbergu će se pokazati ispravnim ili pogrešnim tek u povijesti, ovisno o budućem ponašanju naroda koji su odgovorni za njega".
Čak i da se odbaci primjena načela retroaktivnosti, nikada nisam imao povjerenja u Međunarodni sud u Haagu i njegovu nadležnost. Između ostalog, ovaj sud nema pravo suditi američkim političarima i vojnicima, kao ni NATO paktu, "jer Međunarodni kazneni sud ne može suditi jednom vojnom savezu".
Ali, ako se želite vjerovati u Haški tribunal i presude za zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše SFRJ, u ovom slučaju u Bosni i Hercegovini, onda bi se i drugi trebali naći na optuženičkoj klupi, a to su glavni eksponenti neodređenog entiteta koji sam sebe naziva "međunarodnom zajednicom".
Činjenica je da je raspad Sovjetskog Saveza doveo i do raspada Jugoslavije
Slovenija i Hrvatska su tražili neovisnost. Srbi u Hrvatskoj autonomiju, a ubrzo i oni neovisnost, a Srbi u Bosni su tražili identično priznanje ili mogućnost priključenja Srbiji. Multietnička Bosna s većinskim muslimanskim stanovništvom je također krenula sličnim putem i svi su zauzeli nepomirljive stavove koji su na kraju morali dovesti do rata.
Ali "međunarodna zajednica", odnosno europski čelnici i Washington, su odlučili ishod rata i oni su pravi pobjednici ovog sukoba.
Dakle, sve presude su zapravo presude pobjednika nad poraženima i "Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije" (ICTY) je sud pobjednika, a to nije nijedna zemlja nastala na razvalinama bivše SFRJ.
SAD i EU su odlučivali i još uvijek odlučuju kako će izgledati stvari na terenu. Tko treba biti apsolutni gubitnik, tko u manjoj mjeri, tko će biti kažnjen za opomenu više zbog mogućih akcija političkog vodstva u budućnosti, a manje zbog samih zločina, među kojima je bio general Praljak, te tko će se kazniti ili retroaktivno goniti još godinama, kako bi se svima dalo do znanja tko je pobjednik. Ništa ne brinite. Stotine, možda i tisuće optužnica je spremno, a fascikli će se otvarati ovisno o potrebi. Tek kad se završi posljednji postupak će se moći reći da je rat konačno gotov. Do tada uživajmo u mržnji koja će se s vremena na vrijeme rasplamsavati i gušiti, ovisno o geopolitičkim interesima.
Praljak je nesumnjivo bio inteligentan i obrazovan čovjek i shvatio je da se borio za tuđu pobjedu i vlastiti poraz. Na pobjedničkom sudu je smogao hrabrosti da popije cijankalij i poruči svima da mu ne dolaze držati počasne govore. Imali su 13 godina da nešto učine, a učinili su ništa ili vrlo malo.
---------------------
P.S. Vjerujem da nitko od čitatelja neće pogrešno protumačiti tekst i da ovo nije amnestija ni za koga, niti pravdanje bilo kojeg zločina koji su počinjeni u ratovima na području biše Jugoslavije, počevši od onih u Sloveniji, do posljednjeg u Makedoniji 2001. godine, s kojim su, nadajmo se, završili ratni sukobi u procesu raspada bivše države.
Komentar: Povezano: "Misija izvršena": Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju završio s radom