Po svemu sudeći, Vladimir Putin će dobiti još jedan mandat. Ali gdje su korijeni ovako visoke popularnosti lidera Kremlja u ruskim narodu? U zemljama gdje se na izborima pobjeđuje s 51% dobivenih glasova ili s vrlo malom razlikom, možemo govoriti o određenoj razini podijeljenosti društva, ali u Rusiji ne. Da su svi indoktrinirani propagandom Kremlja, to je obična laž. Iako je uvriježeno mišljenje kako su mediji u Rusiji pod strogom kontrolom države, imate radio Eho Moskve, list Vedomosti, rusko izdanje Forbesa i brojne visokotiražne listove, internetske portale i neovisne televizije koje oštro kritiziraju politiku aktualne vlasti. Na kraju, ako izuzmemo komuniste i Vladimira Žirinovskog i njegovu formalno "liberalnu stranku", ili "liberalno-demokratsku na ruski način", prozapadna oporba jednostavno ne uspijeva zadobiti povjerenje naroda.
Sve je počelo 31. prosinca 1999. godine, kada je prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin tijekom novogodišnjeg obraćanja naciji najavio svoju ostavku. Rusima je poručio: "Odlazim, jer sam učinio sve što sam mogao!", iako je bilo jasno da više nije u stanju obavljati svoje dužnosti.
Rusija je tada bila izložena procesu "balkanizacije" i bila je pogođena raznim oblicima separatizma. Jedva je imala vremena da se oporavi od bankrota iz 1998., kojeg su uzrokovali prozapadni liberali i emisari novih ekonomskih politika koje su Rusiju trebale "odvesti u blagostanje".
Na vlast dolazi mladi i energični Vladimir Putin, kojeg je ranije KGB čiji je bio operativac, podigao sovjetskim, gotovo spartanskim metodama. U svakom slučaju, Rusija ga je dočekala s nadom, entuzijazmom i svojom je pojavom uzrokovao val općeg optimizma u društvu.
U politici je uklonio politički vakum, vratio red u Sjevernom Kavkazu, a zatim pobijedio u ratu u Južnoj Osetiji. Putinu se pripisuju pobjede i koje je osvojio formalno, odnosno kao premijer, iako je njegovo vodstvo u vladajućem tandemu s Medvedevom nikada nije bilo upitno.
Javnost priznaje nesporni politički uspjeh Putina, koji kao šef države neprestano dobiva visoke ocjene. Osim toga, Putinova su dostignuća bili prisiljeni priznati i na Zapadu. Nije ga slučajno na kraju njegovog drugog mandata američki časopis Time proglasio čovjekom godine "koji je Rusiji vratio status svjetske sile".
Međutim, čim se da se nad bivšim Sovjetskim Savezom za Zapad nadvila zastrašujuća sjena Euroazijske ekonomske unije, koju svi smatraju za reinkarnaciju Sovjetskog Saveza, euroatlantska politička oligarhija mijenja optužnicu protiv Rusije.
No, sve uzalud, jer je u svom povijesnom govoru u Münchenu 10. veljače 2007. Vladimir Putin odredio smjernice unutarnje i vanjske politike, od koje nije odstupio do danas.
Komentar: Ovo su riječi Vladimira Putina od prije deset godina, a aktualne su onda kao i danas, zbog čega je i naglasio da je unipolarni svijet propao projekt i da je sve više naroda koji neće pristati na diktat jednog centra, svidjelo se to nekome ili ne.
München 10. veljače 2007. / Vladimir Putin:
Hvala vam puno poštovana savezna kancelarko, g. Teltschik, dame i gospodo!
Uistinu sam Vam zahvalan što sam pozvan na ovako reprezentativnu konferenciju koja okuplja političare, vojne dužnosnike, poduzetnike i stručnjake iz više od 40 zemalja.
Struktura ove konferencije mi omogućava da izbjegnem prekomjernu pristojnost i potrebu da govorim u zatvorenim, ugodnim, ali praznim diplomatskim uvjetima. Format ove konferencije će mi omogućiti da kažem ono što stvarno mislim o međunarodnim sigurnosnim problemima. A ako se moji komentari učine pretjerano polemičnima, molio bih Vas da se ne ljutite na mene. Uostalom, ovo je samo konferencija i ja se nadam da nakon prve dvije ili tri minute mog govora g. Teltschik tamo neće upaliti crveno svjetlo.
Dakle. Poznato je da međunarodna sigurnost obuhvaća puno više pitanja od onih koja se odnose na vojnu i političku stabilnost. Ona uključuje stabilnost svjetskog gospodarstva, prevladavanje siromaštva, ekonomsku sigurnost i razvijanje dijaloga između civilizacija.
Nedjeljiv karakter sigurnosti se može izraziti kroz temeljno načelo da je "sigurnost jednog ujedno i sigurnost za sve". Kao što je Franklin D. Roosevelt rekao tijekom prvih nekoliko dana Drugog svjetskog rata: "Kada se prekrši mir negdje u svijetu, onda su sve zemlje u opasnosti."
Ove riječi su aktualne i danas. Usput, tema naše konferencije je globalna kriza, što traži i globalnu odgovornost.
Prije samo dva desetljeća je svijet bio podijeljen, ideološki i ekonomski, a veliki strateški potencijal dviju supersila je osiguravao globalnu sigurnost.
Ovaj globalni sukob je najoštrije gospodarske i socijalne probleme gurnuo na margine međunarodne zajednice i svjetskog dnevnog reda. I, baš kao i svaki rat, Hladni rat nas je ostavio s bojevom municijom, figurativno govoreći. Mislim na ideološke stereotipe, dvostruke standarde i druge tipične aspekte hladnoratovskog razmišljanja.
Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao.
Povijest čovječanstva je sigurno prošla kroz unipolarna razdoblja i vidjela težnje za prevlast u svijetu.
Međutim, što je unipolarni svijet? Moglo bi se uljepšati ovaj pojam, pa na kraju reći da se to odnosi na jednu vrstu situacije, odnosno jedan centar vlasti, jedan centar moći i jedan centar odlučivanja.
To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra.
To sigurno nema ništa zajedničko s demokracijom. Jer, kao što znate, demokracija je vlast većine koja štiti interese i mišljenja manjine.
Usput, Rusiju stalno uče o demokraciji. No, iz nekog razloga oni koji uče nas ne žele i sami nešto naučiti.
Smatram da je unipolarni model ne samo neprihvatljiv, nego i nemoguć u današnjem svijetu. I to ne samo zato što s pojedinačnim vodstvom u današnjem svijetu vojni, politički i ekonomski resursi ne bi bili dovoljni, nego, što je još važnije, sam taj model je manjkav, jer u ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.
Osim toga, uz ono što se događa u današnjem svijetu je neprimjereno predstaviti upravo ovaj koncept u međunarodnim poslovima - koncept unipolarnog svijeta.
Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, oni su uzrokovali nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. G. Teltschik je to spomenuo vrlo pristojno, ali zato u tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!
Danas smo svjedoci gotovo nezadržive prekomjerne uporabe sile - vojne sile - u međunarodnim odnosima, silu koja je svijet gurnula u ponor stalnih sukoba. Rezultat svega je da nemamo dovoljno snage da pronađemo sveobuhvatno rješenje za bilo koji od tih sukoba. Pronalaženje političkog rješenja također postaje nemoguće.
Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, naravno, prije svega SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa, tko to voli? Tko je sretan zbog toga?
U međunarodnim odnosima smo vidjeli želju za rješavanjem određenog broja pitanja u skladu s takozvanim pitanjima političke svrsishodnosti i na temelju trenutne političke klime.
Naravno, to je vrlo opasno i rezultira time da se nitko ne osjeća sigurno. Želim naglasiti ovo - nitko se ne osjeća sigurno! Jer nitko više ne može osjetiti da je međunarodno pravo poput kamenog zida koji će ih štititi. Naravno, takva politika potiče utrku u naoružanju.
Dominacija sile neizbježno potiče niz zemalja da steknu oružje za masovno uništenje. Štoviše, nove prijetnje - također poznate od prije - pojavile su se i danas, kao prijetnje poput terorizma i one imaju globalni karakter.
Uvjeren sam da smo došli do odlučujućeg trenutka kada treba ozbiljno razmišljati o arhitekturi globalne sigurnosti.
Moramo nastaviti potragu za razumnom ravnotežom između interesa svih sudionika u međunarodnom dijalogu. Pogotovo jer je međunarodni krajolik toliko raznolik i mijenja se tako brzo u cijelom nizu zemalja i regija.
Gospođa savezna kancelarka je već to spomenula. Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC - Brazil, Rusija, Indija i Kina - te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati.
Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost.
U vezi s tim se uloga multilateralne diplomacije značajno povećava. Potreba za načelima poput otvorenosti, transparentnosti i predvidljivosti u politici je neosporna, a uporaba sile mora biti stvarno izuzetna mjera, koja se može usporediti s korištenjem smrtne kazne u pravosudnim sustavima pojedinih država.
Međutim, danas smo svjedoci suprotnih trendova. Naime, imamo situaciju u kojoj zemlje koje zabranjuju smrtnu kaznu, čak za ubojice i druge opasne kriminalce, ležerno sudjeluju u vojnim operacijama koje je teško nazvati legitimnima. I kao što obično biva, u tim sukobima ginu ljudi - stotine i tisuće civila!
No, u isto vrijeme se postavlja pitanje da li smo trebali ostati ravnodušni na razne unutarnje sukobe drugih zemalja, postojanje autoritarnih režima, tirana i proliferaciju oružja za masovno uništenje? Zapravo, to je središnji dio pitanja kojeg je naš dragi kolega gospodin Lieberman uputio saveznoj kancelarki. Ako sam dobro razumio Vaše pitanje gospodine Lieberman, onda je ono ozbiljno! Možemo li biti ravnodušni promatrači onoga što se događa? Pokušat ću odgovoriti na vaše pitanje.
Moramo li imati sredstva da suzbijemo te prijetnje? Svakako. Dovoljno je da pogledate noviju povijest. Nije li naša zemlja imala miran prijelaz na demokraciju? Doista, svjedočili smo mirnoj transformaciji sovjetskog režima - mirnoj preobrazbi! A što je režim, i trebamo li početi bombardirati i pucati svaki put kad nam se ukaže prilika? Zar bez opasnosti od međusobnog uništenja ne može biti dovoljno političke kulture, poštivanja demokratskih vrijednosti i zakona?
Uvjeren sam da je jedini mehanizam koji može donijeti odluke o korištenju vojne sile, i to kao posljednji, Povelja Ujedinjenih naroda. I u vezi s tim, ako sam razumio našeg kolegu, talijanskog ministra obrane, on je rekao nešto što nije točno. U svakom slučaju, shvatio sam da upotreba sile može biti legitimna samo kad tu odluku donesu NATO, EU ili UN. Ako doista tako mislite, onda imamo različite stavove. Ili nisam dobro čuo. Uporaba sile može se smatrati legitimnim samo ako je to odluka koju je usvojio UN. I ne trebamo UN zamijeniti NATO savezom ili Europskom unijom
Kad UN doista ujedini snage kao međunarodna zajednica, onda može reagirati na događaje u raznim zemljama, i samo ako napustimo ovaj prezir kojeg imamo prema međunarodnom pravu, onda će se situacija moći promijeniti. Inače će nas situacija jednostavno dovesti u slijepu ulicu i broj ozbiljnih pogrešaka će se multiplicirati. Uz to, potrebno je osigurati da međunarodno pravo ima univerzalni karakter, kako u konceptu, tako i u primjeni njegovih normi.
Ne treba zaboraviti da demokratske političke akcije nužno moraju ići zajedno s raspravom i mukotrpnim procesom odlučivanja.
Poštovani dame i gospodo!
Potencijalna opasnost od destabilizacije međunarodnih odnosa je povezana s očitom stagnacijom po pitanju razoružanja. Rusija podržava obnovu dijaloga o ovom važnom pitanju.
Važno je sačuvati međunarodni pravni okvir koji se odnosi na uništavanje oružja i tako osigurati kontinuitet procesa smanjenja nuklearnog oružja.
Zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama smo se dogovorili da ćemo smanjiti naše nuklearne raketne strateške sposobnosti na 1700 - 2000 nuklearnih bojevih glava od 31. prosinca 2012. Rusija namjerava strogo ispuniti obveze koje je preuzela. Nadamo se da će naši partneri također djelovati na transparentan način i da se neće suzdržati od odlaganja uklanjanja nekoliko stotina suvišnih nuklearnih bojevih glava zbog kišnih dana. Ako danas novi američki ministar obrane izjavi da Sjedinjene Države neće sakriti suvišno oružje u skladišta ili, kako bi se reklo, pod jastuk ili ispod pokrivača, onda predlažem da svi mi ustanemo i pozdravimo njegovu izjavu. To će biti vrlo važna izjava.
Rusija se strogo pridržava i dalje se namjerava pridržavati Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, kao i režima multilateralnog nadzora raketnih tehnologija. Načela u ovim dokumentima su univerzalna za sve.
U vezi s tim želio bih podsjetiti da su 1980. SSSR i SAD potpisali sporazum o uništavanju čitavog niza raketa malog i srednjeg dometa, ali ovi dokumenti nemaju univerzalni karakter.
Danas mnoge druge zemlje imaju takve rakete, uključujući i Demokratsku Narodnu Republiku Koreju, Republiku Koreju, Indiju, Iran, Pakistan i Izrael. Mnoge zemlje rade na tim sustavima i planiraju ih ugraditi u dio svojih arsenala. Samo Sjedinjene Države i Rusija snose odgovornost da se ne stvori sustav takvog oružja.
Očito je da je u tim uvjetima moramo razmišljati o osiguravanju vlastite sigurnosti.
U isto vrijeme, nemoguće je sankcionirati pojavu novog, destabilizirajućeg visokotehnološkog oružja. Nepotrebno je reći da se to odnosi na mjere za sprečavanje novih područja sukoba, posebno u svemiru. "Star Wars" više nije fantazija - to je stvarnost. Sredinom '80-ih su naši američki partneri već mogli presresti naš satelit.
Po ruskom mišljenju, militarizacija svemira može imati nepredvidive posljedice za međunarodnu zajednicu i izazvati ništa manje problema od početka nuklearne ere. Mi smo više puta predložili inicijative kojima je cilj spriječiti korištenje oružja u svemiru.
Danas bih vam rekao da smo pripremili projekt za postizanje sporazuma o prevenciji razmještanje oružja u svemiru. I u skoroj budućnosti će biti poslan našim partnerima kao službeni prijedlog. Idemo raditi na tome zajedno.
Planiraju se proširiti određeni elementi proturaketnog obrambenog sustava u Europi, što nas ometa. Kome treba sljedeći korak što je, u ovom slučaju, neizbježna utrka u naoružanju? Duboko sumnjam da su Europljani sami to učinili.
Projektili raspona od pet do osam tisuća kilometara, koji predstavljaju prijetnju Europi, zapravo ne postoje u bilo kojoj od takozvanih "problematičnih zemalja". U bliskoj budućnosti se to također neće dogoditi. Hipotetsko lansiranje, na primjer, sjevernokorejske rakete na američki teritorij preko zapadne Europe očito proturječi zakonima balistike.
Ovdje u Njemačkoj ne mogu ne spomenuti jadno stanje Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Europi.
Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi je potpisan 1999. i uzeo je u obzir novu geopolitičku realnost, odnosno ukidanje Varšavskog bloka. Sedam godina je prošlo, a samo četiri države su ratificirale taj dokument, uključujući Rusku Federaciju.
NATO zemlje otvoreno izjavljuju da neće ratificirati ovaj ugovor, uključujući odredbe o ograničenjima uvođenja određenog broja oružanih snaga u pogranične zemlje, dok je Rusija uklonila svoje vojne baze iz Gruzije i Moldavije. Naša vojska napušta Gruziju, čak i prema ubrzanom rasporedu. Riješili smo probleme koje smo imali s našim gruzijskih kolegama, kao što svi znaju. Ima još 1 500 vojnika u Moldaviji koji obavljaju mirovne operacije i štite skladišta streljiva preostalog iz sovjetskih vremena. Mi stalno o tom problemu razgovaramo s gospodinom Solanom i on zna naš stav. Mi smo spremni i dalje raditi u tom smjeru.
No, što se događa u isto vrijeme? Istovremeno se podižu tzv. fleksibilne pogranične američke baze s do pet tisuća ljudi u svakoj. Ispada da je NATO postavio svoje vojnike na našim granicama, a mi i dalje strogo ispunjavamo ugovorne obaveze i ne reagiramo na sve ove akcije.
Mislim da je očito da širenje NATO saveza nema veze s modernizacijom samog saveza ili s osiguravanjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I mi imamo pravo pitati: protiv koga je namijenjena ova ekspanzija? A što se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera koja su nam dali nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te izjave danas? Nitko ih ne pamti. Ali ja ću dopustiti sebi da podsjetim ovu publiku što je rečeno.
Želio bih citirati govor glavnog tajnika NATO saveza, gospodina Manfreda Wörnera, iz Bruxellesa 17. svibnja 1990. On je tada rekao "kako je činjenica da smo spremni ne raspoređivati vojsku NATO saveza izvan njemačkog teritorija i dao je Sovjetskom Savezu sigurnosna jamstva". Gdje su ta jamstva?
Kamenje i betonski blokovi Berlinskog zida su odavno postali suveniri. No, ne treba zaboraviti da je pad Berlinskog zida bio moguć zahvaljujući povijesnom izboru koji je također napravljen od strane naših ljudi, naroda Rusije, izbor u korist demokracije, slobode, otvorenosti i iskrenoj suradnji sa svim članovima velike europske obitelji.
I sada oni pokušavaju iscrtati nove granice podjele i podići zidove između nas. Ovi zidovi mogu biti virtualni, ali ipak nas dijele i sijeku naš kontinent. I je li moguće da ćemo opet trebati mnogo godina i desetljeća, kao i nekoliko generacija političara, da maknemo i srušimo te nove zidove?
Poštovani dame i gospodo!
Mi smo nedvosmisleno u korist jačanja režima neširenja nuklearnog oružja. Međunarodni pravni principi nam omogućuju da razvijamo tehnologiju za proizvodnju nuklearnog goriva u miroljubive svrhe. I mnoge druge zemlje, sa svim dobrim razlozima, želite stvoriti vlastitu nuklearnu energiju kao osnovu za njihovu energetsku neovisnost. Ali, mi također shvaćamo da se te tehnologije vrlo brzo mogu pretvoriti u nuklearno oružje.
To stvara ozbiljne međunarodne napetosti. Situacija oko iranskog nuklearnog programa služi kao jasan primjer. Ako međunarodna zajednica ne nađe razumno rješenje za rješavanje ovog sukoba interesa, svijet će i dalje trpjeti slične, destabilizirajuće krize, jer postoji više zemalja koje žele prijeći taj prag od Irana. Svi to znamo. Mi ćemo se stalno boriti protiv prijetnje širenja oružja za masovno uništenje.
Prošle godine je Rusija iznijela inicijativu za uspostavu Međunarodnog centra za obogaćivanje urana. Mi smo otvoreni za mogućnost da takvi centri ne budu samo u Rusiji, nego i u drugim zemljama gdje postoji opravdana osnova za korištenje nuklearne energije u civilne svrhe. Zemljama koje žele razvijati svoju nuklearnu energiju možemo jamčiti da će dobiti gorivo izravnim sudjelovanjem u tim centrima. A centri bi, naravno, djelovali pod strogim nadzorom IAEA-e.
Najnoviju inicijativu je iznio američki predsjednik George W. Bush u skladu s ruskim prijedlozima. Smatram da su Rusija i SAD jednako zainteresirani za jačanje režima neširenja oružja za masovno uništenje i njegovu implementacije. Upravo naše zemlje, koje su vodeće u nuklearnoj i raketnoj sposobnosti, moraju djelovati kao lideri u razvoju novih, strožih mjera neširenja. Rusija je spremna za takav rad. Mi smo sudjelovali u konzultacijama s našim američkim prijateljima.
Općenito, trebali bismo govoriti o uspostavi cijelog sustava političkih i ekonomskih poticaja, pri čemu u interesu zemalja članica ne bi bilo da uspostave vlastite sposobnosti u ciklusu proizvodnje nuklearnog goriva, jer bi i dalje imale priliku da razvijaju nuklearnu energiju i ojačaju svoje energetske sposobnosti.
U vezi s tim ću govoriti o međunarodnoj energetskoj suradnji u više detalja. Gospođa savezna kancelarka je također o ovome kratko govorila. Ona je spomenula i dotakla se ove teme. U energetskom sektoru Rusija namjerava stvoriti jedinstvene tržišne principe i transparentne uvjete za sve. Očito je da cijene energije mora odrediti tržište, umjesto da budu predmet političke spekulacije, ekonomskog pritiska ili ucjena.
Mi smo otvoreni za suradnju. Strane tvrtke sudjeluju u svim našim većim energetskim projektima. Prema različitim procjenama, do 26 posto izvađene nafte u Rusiji - i molim, promislite o ovoj slici - do 26 posto vađenja nafte u Rusiji je učinjeno stranim kapitalom. Pokušajte mi pronaći sličan primjer u kojem Rusija u ključnim gospodarskim sektorima u zapadnim zemljama sudjeluju u tom omjeru. Takvi primjeri ne postoje! Nema takvih primjera.
Ja bi također podsjetio na paritet stranih ulaganja u Rusiji i onih koje Rusija čini u inozemstvu. Paritet je oko petnaest prema jedan. A ovdje imate očiti primjer otvorenosti i stabilnosti ruske ekonomije.
Ekonomska sigurnost je sektor u kojem se svi moraju pridržavati jedinstvenih načela. Mi smo se spremni natjecati pošteno.
Zbog toga se sve više i više mogućnosti pojavljuje u ruskom gospodarstvu. Stručnjaci i naši zapadni partneri objektivno ocjenjuju te promjene. OECD je poboljšao ruski suvereni kreditni rejting i Rusija je prešla iz četvrte u treću skupinu. I danas u Münchenu bih želio iskoristiti ovu prigodu da se zahvalim našim njemačkim kolegama na pomoći oko spomenute odluke.
Nadalje, kao što znate, proces pridruživanja Rusije u WTO je dosegao završnu fazu. Ja bih istaknuo da smo tijekom dugih i teških razgovora više od jednom čuli riječi o slobodi govora, slobodnoj trgovini i jednakim mogućnostima, ali se, iz nekog razloga, to isključivo odnosi na rusko tržište.
A tu je i dalje jedna važnija tema koja izravno utječe na globalnu sigurnost. Danas mnogi govore o borbi protiv siromaštva. Što se zapravo događa u tom području? S jedne strane, financijska sredstva su namijenjena za programe pomoći najsiromašnijim zemljama svijeta i riječ je o značajnim financijskim sredstvima. Ali, da budem iskren - a mnogi to ovdje to znaju - povezana su s razvojem društva zemalja donatora. S druge strane, razvijene zemlje istovremeno zadržavaju svoje poljoprivredne subvencije i ograničavaju pristup nekim zemljama visoko-tehnološkim proizvodima.
Spomenimo i stvari kao što su distribucija dobrotvorne pomoći, koja s druge strane ne samo održava gospodarsku zaostalost, nego i žanje dobit od iste. Povećanje socijalnih napetosti u depresivnih regijama neminovno rezultira rastom radikalizma, ekstremizma i terorizma, te hrani lokalne sukobe. I ako se sve to se događa u, recimo, regiji kao što je Bliski istok, gdje je sve više prisutan osjećaj da je svijet u cjelini nepravedan, onda postoji opasnost od globalne destabilizacije.
Očito je da je vodeće svjetske zemlje trebaju vidjeti ovu prijetnju. I da stoga treba graditi demokratski, pravedniji sustav globalnih ekonomskih odnosa, sustav koji će svima dati priliku i mogućnost da se razvijaju.
Poštovani dame i gospodo, govoreći na konferenciji o sigurnosnoj politici nemoguće je ne spomenuti aktivnosti Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Kao što je poznato, ova organizacija je stvorena da ispita sve - ja ću naglasiti ovo - sve aspekte sigurnosti: vojne, političke, gospodarske, humanitarne i, posebno, odnose između tih sfera.
Vidimo li što se danas događa? Vidimo li mi da je ova organizacija uništena? Ljudi pokušavaju transformirati OESS u vulgarni instrument za promicanje interesa vanjske politike jedne ili skupine zemalja. Također se postiglo da se OESS pretvorio u birokratski aparat koji apsolutno nije povezan s državama osnivačima ni na koji način. Postupkom donošenja odluka i uključenost takozvanih nevladinih organizacija su doveli da se ostvarila ta zadaća. Ove organizacije su formalno nezavisne, ali one se namjerno financiraju i stoga su pod kontrolom.
Prema osnivačkim dokumentima, u humanitarnoj sferi OESS je osmišljen kako bi se pomoglo zemljama članicama u promatranju međunarodnih normi o ljudskim pravima na njihov zahtjev. Ovo je važna zadaća. Podržavamo to. No, to ne znači miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja, a pogotovo ne nametati režim koji određuje kako te države trebaju živjeti i razvijati se.
Očito je da se takvim smetnjama uopće ne promiče razvoj demokratskih država. Naprotiv, to ih čini ovisnima i, kao posljedica toga, politički i ekonomski nestabilnima.
Očekujemo da će OESS biti vođen svojim osnovnim zadaćama i graditi odnose sa suverenim državama na temelju poštovanja, povjerenja i transparentnosti.
Poštovani dame i gospodo!
U zaključku bih želio napomenuti sljedeće. Mi često - kao i ja osobno - čujemo žalbe od strane naših partnera, uključujući i naše europske partnere, u smislu da bi Rusija trebala igrati aktivniju ulogu u svjetskim poslovima.
U vezi s tim, ja bih sebi dopustio jednu malu primjedbu. Jedva da je potrebno da nas potaknete da to učinimo. Rusija je zemlja s poviješću koja obuhvaća više od tisuću godina, a gotovo je uvijek imala privilegiju da vodi samostalnu vanjsku politiku.
Tu tradiciju nećemo mijenjati ni danas. U isto vrijeme, mi smo itekako svjesni kako se svijet promijenio i imamo realan osjećaj vlastitih mogućnosti i potencijala. I naravno, želimo komunicirati s odgovornim i nezavisnih partnerima s kojima bismo mogli raditi zajedno u izgradnji fer i demokratskog poretka u svijetu, koji bi osigurao sigurnost i prosperitet ne samo za nekolicinu odabranih, nego za sve.
Hvala vam na pozornosti.
Prvo zvono upozorenja je bilo takozvani "Močvarni proces", koji se odvijao prilično brzo, ali se primijetio osjetan nedostatak široke baze na koju bi se mogla osloniti takozvana ruska "peta kolona".
Transatlantski politički stratezi su zaigrali na kartu Maidana i zbog povratka Krima u Rusiju su pokrenuli "rat sankcijama" protiv Moskve. Ovi događaji su bili novi povijesni izazov za Rusiju i neočekivani izlazak iz recesije, vraćanje gospodarskom rastu, obuzdavanje inflacije, ponovno popunjavanje djelomično ispražnjenih državnih rezervi, vojna kampanja u Siriji koja ne probija proračun za obranu i bezrezervna podrška narodu Donbasa su nesumnjivo uspjeh za zemlju koja je trebala biti bačena na koljena sankcijama i obaranjem cijena nafte.
Na početku su mnogi smatrali da će nasljednik Borisa Jeljcina biti puno gori, posebno zbog njegovih dobrih odnosa s Čubaisom i ruskim liberalima. Neki su čak očekivali da će izdati zemlju.
No, Putin je došao na vlast kada je Rusija opet bila na rubu ponora i sve je mogao učiniti, samo ne stvarati dodatne podjele u društvu.
Ljudi koji su u 2000. glasali za Putina su to vrlo dobro razumjeli, ali je on ipak tako bio nasljednik osobe koja je narod dovela do kritične točke. Većina birača misli na osobnoj i relativno kratkoročnoj razini. U tom smislu, da je nasljednik Jeljcina dopustio daljnje propadanje države, to bi odgovaralo nekima u tadašnjoj strukturi vlasti.
Ipak, Putin se prilično brzo odmaknuo od onih koji su ga doveli na vlast. Dovoljno je podsjetiti na sudbinu Berezovskog i "ograđivanja od oligarhije". Osim toga, narod je napokon osjetio da ima lidera sa stavom. Rat u Gruziji, a kasnije ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom, da ne govorimo o ruskoj kampanji u Siriji, gdje su uništeni svi planovi američke i izraelske vladajuće elite, uzrokovali su oštar sukob Putina sa Sjedinjenim Državama.
S obzirom na cijelu povijest moderne Rusije, drugi način vladavine u cijeloj zemlji, osim klanovske, bilo je nemoguće očekivati. U središtu su još uvijek primjetni interesi oligarhije, koja nije uništena, kao na primjer "klasni neprijatelj". Međutim prorijeđena je i svela se na Putinu odane ljude.
Istovremeno se na Zapadu kolebaju jako pritisnuti Rusiju, jer misle da će, ako izvrše jači pritisak na zemlju, doći do još većeg otpora naroda prema vanjskom faktoru.
Pesimisti su govorili kako su lokalne pobjede u Čečeniji, Južnoj Osetiji, Abhaziji na Krimu, kampanja u Siriji i poraz terorista kalifata važni, ali da se ne možete riješiti problem Krima, Južne Osetije i Abhazije i Sirije, a da se zbog toga izgubi cijela Rusija.
Ipak, čini se da se nije izgubilo ništa. Štoviše, ekonomski pritisak je konačno prisilio ruski vladu i vodstvo da diversificiraju gospodarstvo, okrenu se industriji, sektoru visoke tehnologije, vojnoj industriji, poljoprivredi i realnom sektoru općenito i da odustanu od politike da je Rusiji dovoljno da bude "benzinska i plinska postaja Europe i svijeta", kakvu joj je sudbinu predviđao pokojni američki strateg Zbigniew Brzezinski.
Kada se za nekoliko godina ili desetljeća budu svodili računi, 15 godina relativno dobrih odnosa sa zapadom su Rusiji donijeli produbljivanje znanstvenog i tehnološkog jaza između Rusije i Zapada. Sada su, prije svega Moskva i Washington, u sučeljavanju. Do pogoršanja je došlo ne zato što Zapad nema snage, nego zato što je do posljednjeg trenutka Putin želio ostati jak i neovisan, ali i prijatelj Zapada. Ali, nemoguće je biti prijatelj sa Zapadom i moguć je samo vazalski odnos. Ali je nemoguće je biti uspješan lider Rusije s takvom logikom vladavine.
Rusija ima i problem sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, jer je prijevarom, bez dokumenata prevedenih na ruski, pod neprihvatljivim uvjetima uvučena u WTO. Stoga je u ovom mandatu Putin, kada je vidio da je bio u teškoj situaciji, to shvatio i radikalno promijenio stav prema Zapadu, kao i prema oligarsima. Možda Putin konačno shvati, a možda zna, ali ne želi reći, da se nemoguće pomiriti sa Zapadom, ovakvim kakav jest. Čak i ako učini neke ustupke, uvijek će ostati neprijatelj Rusije i neće odustati od starog plana da je uništi i podijeli na male sektaške i državice raznih etničkih skupina. Koliko je Putin svjestan toga, to nitko ne zna. No, shvatio je da Rusija u WTO nije adekvatno zastupljena, što tvrde i Indija i Kina ili druge zemlje s velikim gospodarstvima.
Nakon što su uvedene sankcije, Kremlj i Središnja banka Rusije rade sve kako bi uspostavili bankarski i financijski sustav usluga koji će pogodovati domaćim proizvođačima, što već daje rezultate.
No, kada je izabran na najvišu dužnost, Vladimir Putin je bio suočen s izborom hoće li nastaviti defetističku liniju ili pokušati Rusiju podići s koljena. Na kraju je izabrao vlastitu linearnu politiku, koju je tijekom 15 godina stalno mijenjao. Od čovjeka kojega su na vlast doveli u narodu nimalo omiljeni ljudi, postao je nacionalni lider, što potvrđuju i brojna istraživanja javnog mnijenja, čak i mišljenje inozemne javnosti. Njega je povijest prisilila da donese pravu odluku. Kao predsjednik za vrijeme prvog mandata vjerojatno nije znao i nije imao pojma što će se dogoditi na kraju i na koje će sve izazove morati odgovoriti.
Liberali su 1990. pokušali uzurpirati rusku državu. No, ispostavilo se da to nisu uspjeli. Na kraju je došao nacionalni lider poput aktualnog predsjednika, koji takav može biti samo u velikoj zemlji. To je povijesna sudbina Rusije, koja diktira ponašanje i logiku Putina.
Uloga pojedinca u povijesti znači napraviti izbor. Nakon što se nađete na vrhu, možete ići dalje uobičajenim tokom ili svojim odlukama promijeniti povijest. On je odlučio ići putem oživljavanja suverenog statusa Rusije i to je bio pravi izbor. Ako govorimo o spašavanju Rusije, nastavio je ići teškim, ali jedinim mogućim putem.
Mnoge odluke će kapitalizirati i na predstojećim izborima. Rusi se dobro sjećaju smirivanja Čečenije, kako ukrotio oligarhijske "slobodnjake", neovisne uloge na međunarodnoj sceni, zaštite Južne Osetije, Abhazije, povratak Krima i stvaranje Euroazijske ekonomske unije i stvarne borbe protiv terorizma u Siriji.
No, glavna je stvar što je Putin počeo vraćati tradicionalnu rusku državnost. Rusija nije ni Zapad, ni Istok. To je zasebna civilizacija, a zemlja zbog svoje veličine trpi stalne neprijateljske pretenzije izvana. To znači da se mora odgovoriti različitim stupnjevima spremnosti za mobilizaciju. Za razliku od nesposobne i korumpirane vlasti iz '90-ih, Putin zna da Rusija, ako se želi obraniti, mora imati svoj put.
Stvaranje Euroazijske ekonomske unije u gospodarskom smislu Rusiji daje veliku priliku, ali je teško reći koliko će Zapad biti uspješan u razbijanju ovih integracijskih procesa. Naime, tu su još BRICS, Šangajska organizacija za suradnju, sigurnosna Organizacija ugovora o kolektivnog sigurnosti, koja sve više postaje homogeni antiteroristički blok, a svim ovim i drugim skupinama, čak i suradnji na bilateralnoj razini Moskve s pojedinim zemljama, žestoko se protivi Zapad.
Ipak, nedavni događaji, po pitanju Jeruzalema ili prosvjeda u Iranu, pokazali su da ne možemo govoriti o apsolutnoj ulozi Zapada da utječe na sve procese.
Događaji u Ukrajini su dosegnuli sadašnju točku i zbog greške ruske diplomacije, jer je Rusija imala priliku da se prilagodi antiruskim snagama u Kijevu još od 1990. godine, ali nije učinila ništa. Moskva je igrala na legitimitet i podržavala sve one koji su došli na vlast u Kijevu, potpuno nevažno pod kojim sloganima.
Ono što je još važnije je da reakcija američkog vodstva na Putinove akcije neizravno sugerira da je sa stajališta ruskih interesa na pravom putu. Smiješno je i naivno pripisivati sve Amerikancima ili Europljanima, jer kada se John McCain, Mike Pompeo, Herbert McMaster i drugi "jastrebovi" okome na Putina, ne birajući riječ, to znači da su SAD slabe i da je Rusija sve jača. Stoga su oštra reakcija na stvaranje Euroazijske ekonomske unije i napore u integraciji drugih skupina, povratak Krima, pomoć Donbasu, kampanja u Siriji, suradnja s Iranom i Kinom, unutarnje političke odluke koje mijenjaju gospodarsku sliku zemlja neizravno priznanje da su odluke koje donosi lider Kremlja bila opravdane. Jednako je mudra odluka da se na predstojeće izbore kandidira kao neovisni kandidat, koji predstavlja i Ujedinjenu Rusiju, ali i druge političke snage. Uz ovakvu razinu popularnosti je pitanje postoji li čudo zbog kojeg bi se najdosadniji izbori u Rusiji mogli pretvoriti u politički triler?
Komentar: Predsednik - Putinovih 15 godina na vlasti