© REUTERS / Omar Sanadiki
Robert Fisk za The Independent uglavnom piše iz ureda u Beirutu. Živio je u arapskom svijetu više od 40 godina, pokrivajući rat u Libanonu, pet izraelskih invazija, iransko-irački rat, sovjetsku prisutnost u Afganistanu, alžirski građanski rat, invaziju Saddama Husseina na Kuvajt, ratove u Bosni i na Kosovu, američke invazije i okupaciju Iraka i Arapska proljeća 2011. godine.
U nedavnoj kolumni koji je posvetio turskoj invaziji na Siriju je rekao kako bi Turska, da je htjela, mogla ući u Afrin za nekoliko sati, ali to nije učinila i za to postoji određeni razlog. Ali o tome ćemo malo kasnije.
Vratimo se na aktualna zbivanja oko obaranja ruskog zrakoplova Su-25 i likvidacije ruskog pilota, majora Romana Filipova. Major Filipov je uspio katapultirati iz zrakoplova pogođenog prijenosnim protuzračnim sustavom nad pokrajinom Idlib, ali je pao u područje gdje su koncentrirane velike snage terorističkih skupina. Nakon što je uspješno prizemljio padobranom, pružao je otpor teroristima dok je mogao, a kada je vidio da neće uspjeti, raznio se ručnom bombom.
Nakon toga su američki mediji, kao po komandi, krenuli izvještavati "kako će ovaj incident pogoršati odnose između Rusije i Turske, obzirom da su proturski militanti skupine Jaish Al-Nasr preuzeli odgovornost za obaranje zrakoplova i likvidaciju ruskog pilota". No, to se za sada nije dogodilo.
Kao što je rekao Robert Fisk, Bliski istok područje nezahvalno za davati bilo kakve prognoze. Podsjetimo samo na "neraskidivi savez" Ankare i Washingtona, koji su nakon svrgavanja i ubojstva Gaddafija u Libiji prebacili stotine tona naoružanja i tisuće islamističkih ekstremista iz sjevera Afrike u Siriju, a danas ne da nemaju savezničke, nego jedva održavaju bilateralne odnose, dok su u području Manbija u sjevernoj Siriji na rubu oružanog sukoba.
Katar je još jedna zemlja koja je činila čeličnu antisirijsku koaliciju, a sada je na rubu sukoba sa Saudijskom Arabijom i UAE. Doha se istovremeno približava Iranu i sirijski teroristi više ne mogu računati na pomoć Katara.
Rusija je u početku imala neutralan stav prema Turskoj, onda je krajem 2015. i nakon obaranja ruskog zrakoplova od strane turskog zrakoplovstva prekinula sve odnose s Ankarom. Nakon isprike Erdogana su se odnosi počeli popravljati i danas, zajedno s Iranom, Moskva, Ankara i Teheran čine trojku koja praktično vlada situacijom u Siriji.
Saudijska Arabija je praktično protjerana i nema nikakav utjecaj na situaciju na terenu, a jedno što joj polazi za rukom je opstruirati pregovarački proces, obzirom na utjecaj kojeg ima na Visoki pregovarački odbor sirijske oporbe, utemeljen u Rijadu.
Za kraj, da ne spominjemo da je sirijska vojska početkom 2013. bila na rubu kapitulacije i u rasulu, a danas, nakon velikih područja koje je oslobodila, ima inicijativu na svakom frontu kojeg otvori, osim Istočne Goute, gdje Bashar Al-Assad ne želi izdati zapovijed za završno čišćenje islamističke enklave, isključivo zbog najmanje 400 000 civila koji žive u tom gusto naseljenom području.
Dakle, ako je davati bilo kakve prognoze je nemoguće stručnjaku s 40 godina rada na terenu, to je još manje moguće s površnim pristupom i donošenjem zaključaka na temelju jedne epizode u sirijskom ratu.
Ono što nije posve jasno je činjenica razumiju li SAD što rade u Siriji? Na krilima pobjede protiv Gaddafija 2011. godine, bivši američki predsjednik Barack Obama je pokrenuo rat protiv Sirije i tri godine pokušavao svrgnuti sirijsku vladu, koja je za Bliski istok bila primjer ljudskosti i uspješno se nosila s problemima koji bi regiju gurnuli u kaos, a zemlju u građanski rat.
Neprestani pozivi sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu da podnese ostavku i milijarde dolara potrošene na financiranje radikalnih terorističkih skupina, koji su zemlju gurnuli u krvavi građanski rat, je američka strategija koju vanjska politika Washingtona slijedi dugi niz godina. I ne zaboravimo na plan napada na Siriju kojeg je Obama namjeravao realizirati 2013. godine i koji bi gotovo sigurno doveo do svrgavanja Assada.
Na veliku žalost stratega agresije na Siriju, Obamin plan napada nije usvojen u parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva, Rusija mu se izričito suprotstavila, a onda su, ohrabreni odlukom Londona, brojni američki saveznici uskratili potporu još jednoj vojnoj intervenciji.
Ono što je najvažnije, ovaj plan je naišao i na veliko neodobravanje američke javnosti i vojske. Sjedinjene Američke Države su shvatile da nikada neće dobiti potporu potrebnu za provođenje takve intervencije.
U 2014. je Amerika u rat ušla na sporedna vrata, šireći teror i paniku na međunarodnoj razini, što je učinila stvaranjem terorističke "Islamske države", koja je zauzela ogromne teritorije u Iraku tako i Siriji. Valjda je svakome jasno da je usredotočenost na ISIL bio samo izgovor koji je otvorio put američkoj vojsci da izravno djeluje protiv Assada. Međutim, nakon ruske vojne intervencije 2015. godine se ovaj scenarij pokazao mnogo teže ostvarivim nego što se očekivalo.
Tada je došlo do pobjede Donalda Trumpa, navodno "ruske marionete", koja će se usredotočiti na to kako opet "napraviti Ameriku sjajnom" i predložiti suradnju s Assadom i Rusijom.
Bez obzira na to ima li Trump uopće utjecaja na ova pitanja, jasno je da su "jastrebovi" u njegovoj administraciji jednako shizofreni kao i njihovi prethodnici.
Državni tajnik Rex Tillerson je u početku govorio kako Assad ne mora otići, a onda kako ipak mora napustiti predsjednički ured, a američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, Nikki Haley, samo je dolila ulje na vatru opće konfuzije koja karakterizira američku politiku prema Siriji.
Onda se u travnju 2017. dogodio nikad razjašnjeni incident s kemijskim oružjem u Khan Shaykhun u Idlibu, području pod kontrolom sirijske Al-Qaede. Trump se tada odlučio lansirati desetke krstarećih projektila na sirijsku zrakoplovnu bazu Al-Shayrat, ali je bazu pogodilo manje od pola projektila Tomahawk i šteta je bila minimalna. Gdje su "nestali" ostali projektili, manje ili više je poznato. Međutim, neovisno o relativno maloj šteti u ovom napadu, od tada su u Washingtonu pozivi za ostavkom Assada postali mantra koja se stalno ponavlja.
Ali zašto SAD tako žarko žele svrgavanje Assada, da su bili spremni i na bombardiranje Sirije? Postoji mnogo različitih mišljenja, ali je ključno što Assad, kao neupitni saveznik Rusije i Iran, predstavlja ozbiljnu prijetnju američkom carstvu, time ujedno i za Izrael i Saudijsku Arabiju.
Katar je 2009. godine predložio izgradnju plinovoda koji bi prolazio kroz Siriju i Tursku do Europe i izvozio plin iz Katara i Saudijske Arabije. Assad je umjesto toga potpisao sporazum s Iranom i Irakom o izgradnji drugog plinovoda do Europe, odmaknuvši se od Saudijske Arabije, Katara i Turske.
Ako taj projekt bude realiziran uz podršku ruskog ratnog zrakoplovstva, Sjedinjene Američke Države riskiraju da izgube veliki dio regije.
Sada kada je ISIL više ili manje uspješno "poražen", SAD otvoreno izjavljuju da su odlučili u Siriji ostati na neodređeno vrijeme, jer se moraju oduprijeti navodnom jačanju utjecaja Irana i Assada. Rex Tillerson je to otvoreno rekao sredinom siječnja ove godine.
Kada su se počela pojavljivati izvješća o planovima Washingtona za stvaranje vojske od 30 000 Kurda, koji bi se rasporedili na sirijsku i tursku granicu, postalo je apsolutno jasno da u invaziji Sirije sudjeluju novi igrači.
Na veliko iznenađenje Washingtona, Turska je ispunila obećanje i poslala vojsku da intervenira u Siriji, osobito u području Afrina. To se dogodilo prije nego što je Turska ojačala svoje aktivnosti sve do granice s Irakom.
Sjedinjene Američke Države su sigurno znale da će se to dogoditi, ali i dalje vjeruju da mogu kontrolirati situaciju. Ni SAD, niti Turska nemaju legitimitet za provođenje vojnih operacija u Siriji, ali svi vjeruju da u ovoj situaciji imaju pravo koristiti silu.
Prvo, Turska je pozvala SAD da napuste područje Manbija, što je Pentagon odbio, čime je dodatno pogoršalo situaciju.
Jedina konstantna strategija koju SAD koriste jest maksimalizirati kaos u Siriji, a onda pokušati izvući neku korist iz njega.
Rusija je pokrenula mirovni proces u Sočiju. Zašto su SAD odlučile objaviti da će ostati u Siriji nekoliko dana prije početka mirovnih pregovora? Zar zaista vjeruju da njihova prisutnost u Siriji doprinosi povratku mira u ovu zemlju?
Jednako zabrinjavajuća je nevjerojatna sposobnost Amerike da vodi sve vrste ratova bez ikakve odgovornosti i bez podrške međunarodne zajednice. To primjećuje čak i propagandno glasilo The New York Times, koji piše kako je nova strategija za Siriju "ilegalna i prema američkom ustavu i prema međunarodnom pravu".
"Barack Obama je nezakonito pokrenuo tajnu vojnu agresiju s ciljem svrgavanja sirijske vlade 2011. Protuzakonito je počeo bombardirati sirijski teritorij 2014. i sve što su SAD činile pod Obamom, a sada pod Trumpom, je jednako protuzakonito", piše NYT.
The New York Times, koji dovodi u pitanje američku intervenciju čak i s ciljem da se porazi ISIL, dokazuje da čak ni militantni mediji ne mogu pozitivno gledati na plan da američka vojska ostane u Siriji samo kako bi se suprotstavila Assadu i Iranu. NYT primjećuje da za to nema nikakve pravne osnove.
U sadašnjem obliku, američka strategija u Siriji svakim danom je sve manje jasnija. Turska, dugogodišnji protivnik Assadove vlade, sada može raditi na uspostavljanju službenog dijaloga sa samim Basharom Al-Asadom kako bi se zajedno suprotstavili glavnoj prijetnji, Kurdima koje pomažu SAD. Prema više izvora, "tiha diplomacija" već radi u tom smjeru, iako se ne zna je li postignut ikakav kompromis.
Prema istraživanju Roberta Fiska, kada bi turska vojska htjela zauzeti Afrin, mogla bi to učiniti za manje od pola sata. Postoji razlog zašto Turska to ne čini i zašto s druge strane provodi uhićenja novinara i svih koji se protive invaziji.
Budući da se zapadni mediji oslanjaju na državne turske agencije, malo je vjerojatno da možemo dobiti punu sliku onoga što se događa. Fisk je najvjerojatnije jedini novinar koji neće slijepo ponavljati Erdoganove tvrdnje i već je pisao kako Turska provodi izravne napade protiv civilnog stanovništva, a ne samo "kirurške" udare protiv "terorista". Turska je članica NATO pakta. Ona je napala Siriju, kao i SAD, ali s potpuno drugačijim ciljevima.
Izraelski Haaretz piše kako pravi razlog turske kampanje u regiji nije spriječiti nastanak neovisne kurdske države, nego spriječiti Assada da u budućoj Siriji prihvati postojeću političku kurdsku strukturu.
Što se tiče averzije Washingtona prema Assadu, ona je posljedica geopolitičke bliskosti Damaska s Iranom i Rusijom.
Kao što je naveo The Washington Post, Sjedinjene Američke Države su konačno priznale istinske namjere glede Sirije.
"Nakon nekoliko mjeseci neizvjesnosti, uprava Trumpa je poduzela jasan korak u politici prema Siriji i građanskom ratu u toj zemlji. U svom govoru je američki državni tajnik Rex Tillerson priznao istinu, od koje su pokušali pobjeći i predsjednik Trump i predsjednik Barack Obama", piše The Washington Post.
"Za našu nacionalnu obranu je važno održavati vojnu i diplomatsku prisutnost u Siriji, kako bi stali na kraj ovom sukobu i pomogli sirijskom narodu da ostvari novu političku budućnost", rekao je prošlog mjeseca Donald Trump.
U tu svrhu će SAD nastaviti s raspoređivanjem dodatnih snaga u Siriji, kako bi se pomoglo kurdskim snagama da zadrže kontrolu nad sjeveroistokom zemlje, uz granicu s Irakom i Turskom, a teroristima da drže enklave na Jugu uz granicu s Izraelom i Al-Tanf u blizini Jordana.
Međutim, sve dok je Rusija vojno prisutna u Siriji, ruska vojska može stvoriti vlastitu zonu zabrane leta u većem dijelu zemlje, tako da Sjedinjene Američke Države ne mogu učiniti ništa protiv Assada, ako to ne dozvoli Rusija.
U međuvremenu, SAD će učini sve što mogu spriječe jačanje iranskog utjecaja. Američke i islamističke snage drže strateško područje Al-Tanfa i dijelove Deir Ez-Zora, samo kako bi spriječili uspostavljanje izravne kopnene veze Irana s Irakom, Sirijom i Libanonom, što je noćna mora Saudijske Arabije i Izraela, jer jača veze između Irana i njegovih saveznika.
No, tu je Iran igrao na drugu kartu i probio rutu preko Al-Bukamala, grada južno od Eufrata, a na iračkoj strani granice su također šiitske snage koje imaju prolaz sve do Bagdada i dalje prema Teheranu. Dakle, ovdje možemo očekivati provokacije i moguće konfrontacije između sirijskih i proiranskih skupina, kojima bi slobodan tranzit mogli ometati Kurdi i ostaci terorista "Islamske države", koji su raspršeni u tom području.
Trenutni sukob neko vrijeme može ostati u slijepoj ulici, ali vojne skupine koje je u Siriju poslao Iran neće tamo sjediti prekriženih ruku. Budući da ove jedinice s obje strane granice kontroliraju područja oko baze u Al-Tanfu, odsijecanje američke vojske se može provesti i bez primjene prekomjerne sile. Dovoljno je uništiti okolnu infrastrukturu i ostaviti američki kontingent da besposleno sjedi u pustinji.
Jesu li SAD spremne izravno napasti ove snage, nije jasno, ali su izgledi za takav scenarij u ovoj fazi sukoba ravni nuli. S obzirom na to da SAD znaju koliko Izrael želi napasti Siriju i Libanon, kako bi se suprotstavio rastućoj vojnoj nazočnosti Irana, vjerojatnije je da će se Sjedinjene Države osloniti na Izrael i njemu prepustiti inicijativu.
Washington se može osloniti i na snage koje je naoružao i opremio i njima dati zadaću da se suoče s takozvanom iranskom prijetnjom, bez izravnog napada na Iran.
Čini se da Robert Fisk, nakon 40 godina rada u arapskom svijetu, ne može predvidjeti budućnost ne zato što je to nemoguće, barem kratkoročno, nego zato što Washington ima shizofreni pristup sukobu i njegova je želja da produži rat što je duže moguće, čime samo povećava patnje običnih Sirijaca. Jasno je da SAD nemaju želju da se uspostavi mir u Siriji, zbog čega i dalje krše međunarodno pravo i vrše pritisak na druge velike aktere u regiji, a svi imaju suprotstavljene stavove o budućnost Sirije.
Trenutna američka strategija u Siriji otvara vrata sukobu s Turskom i potencijalnom ratu s Iranom i Sirijom. U isto vrijeme, SAD svakim danom sve više gube status takozvanog svjetskog lidera, dok Rusija, kao najutjecajniji igrač u regiji, postaje imuna na sukob, čak i ako mora pretrpjeti gubitke u ljudstvu, kao što je bilo obaranje ruskog Su-25 i likvidacija pilota Romana Filipova.
Za kraj, korporativni mediji bi trebali slijediti primjer The New York Timesa, što je za ne povjerovati, te ovu američku strategiju nazvati ilegalnom, što i jest, iako bi bolji opis bio da je kaotična i manijakalna. U ovoj priči možda i nema sretnog kraja, ali bi Washington mogao dopustiti Siriji da sama riješi svoje probleme, a ne da ne potiče krvoproliće u regiji.
Komentari čitatelja
na naše novosti