Propagandne metode kao uvertira u rat dviju velikih koalicija na Bliskom istoku i šire
Usporedimo li aktualna medijska izvješća zapadne propagande primijetit ćemo da se isti obrasci koriste desetljećima, a utjecaj na javno mnijenje je dodatno dobio na snazi izumom novih tehnologija. Velika Britanija i Sjedinjene Države imaju veliko povijesno iskustvo u promicanju vlastitih interesa u takozvanom hibridnom ratu, gdje se vojne akcije kombiniraju sa snažnim utjecajem na svijest civilnog stanovništva i vojnog osoblja. Glavni cilj vojne propagande je mobilizacija, a glavna metoda je predstaviti ono što je neophodno kao "istinu". One koji se usude posumnjati u službeno deklariranu "stvarnost" se etiketira kao "izdajnike", sa svim predvidivim ili nepredvidivim posljedicama.

Britanski diplomat Lord Ponsonby je još 1928. godine formulirao niz temeljnih načela utjecaja na svijest i "javno mnijenje" tijekom neprijateljstava. Glavne točke su sljedeće. Velika Britanija i njezini saveznici ne žele rat, ali ga žele "negativci". Oni oduvijek mrze Britance i već se "pripremaju" za početak sukoba. Borbe se vode isključivo zbog krivnje neprijatelja, pa željeli vi to ili ne, morate se braniti. Vođa "zlobne strane" je utjelovljenje "vraga" i on personalizira "sliku neprijatelja". Ova osoba, blago rečeno, nije savršena. U najmanju ruku je "neadekvatna", a žešća propaganda neprijateljskog lidera opisuje kao "mentalno poremećenu osobu" ili se "vjerojatno prodala drugim silama u potencijalnom neprijateljskom taboru".

Velika Britanija i njezini saveznici se bore za "pravu stvar", a glavni su im ciljevi uvijek humanitarni i nikada nema skrivenih ekonomskih razloga. Neprijatelj namjerno čini zlodjela, a "mi" ih činimo slučajno ili samo kada smo prisiljeni. Neprijatelj je okrutan i nemilosrdan i uvijek koristi zabranjeno oružje.

"U ratu su naši gubici beznačajni, a kod neprijatelji su ogromni", ovo je propaganda koju vidimo proteklih dana u više lokalnih sukoba i incidenata poput jednodnevnog izraelsko-sirijskog sukoba.

U načelu, ne smiju se objavljivati stvarni gubici vojnog osoblja i opreme, a informacije moraju uvijek biti u pozitivnom svjetlu. One ne moraju biti istinite, ali zato moraju biti uvjerljive.

Razumljivo, poznate osobe iz kulture, umjetnosti i razni intelektualci moraju podržati "naš posao".

"Naša misija je sveta, a svi koji u to sumnjaju su obični izdajnici", ovo je još jedno načelo kojeg je lako prepoznati.

Kao što se primjećuje i danas, ove psihološke formule još uvijek daju željene rezultate. Posebno su bile uspješne u oružanim sukobima "modernog doba", ako ćemo biti iskreni, od rata na području bivše Jugoslavije, preko Iraka, Libije do Sirije, ali i šire. Svrgavanje legitimne vlasti u Ukrajini i kasnije sukob u Donbasu su na Zapadu prikazivani sličnim propagandnim metodama.

Treba li uopće podsjećati na događaje iz veljače 2014. godine, kada je kolebljiva vlada Viktora Janukoviča, koja je trebala upotrijebiti sva zakonska sredstva prisile da rastjera nekoliko tisuća nasilnika u Kijevu, svrgnuta od strane nekoliko stotina naoružanih neonacista, kojima su pomogli "nepoznati snajperisti".

Zamislimo samo da se u Berlinu, iako ne zbog korupcije ili ekonomskih razloga, okupi oko 20 000 prosvjednika protiv imigracije, a da nekoliko stotina naoružanih neonacista pokuša zauzeti zgradu Bundestaga? Kakav bi bio odgovor njemačke specijalne policije i protuterorističke službe?

Međutim, SAD i europske vazalske zemlje su svoje opunomoćenike u Kijevu prikazali kao "borce za demokraciju", a svrgavanje predsjednika i vlade je bila "pobjeda slobodarskog duha ukrajinskog naroda i demokracije".
Propagandne metode kao uvertira u rat dviju velikih koalicija na Bliskom istoku i šire
Kasnije se ovaj dio propagande kombinirao s "borbom protiv terorizma u Donbasu" kojeg su pokrenule neonacističke oružane formacije stvorene nakon prevrata, uz svesrdnu potporu zapadnih saveznika. I sve se to događa pod "demokratskom vladom".

Koncentracija moći u zapadnim medijima je takva da se nitko ne može udaljiti od "opće linije" kojoj je u interesu "što vjerodostojnije izvještavanje o važnosti događaja".

Cilj opravdava sredstva, pa stoga treba uzeti u obzir da je svijest šire javnosti prvi važan element rata u bilo kojem slučaju napada. U slučaju rata, "hladni" se postepeno pretvara u "vrući" sukob, iako u suvremenom svijetu zasićenom informacijama tu praktično nema razlike.

Raspad Sovjetskog Saveza je bio trijumf ove tehnike, gdje se izdaja na najvišim razinama vlasti kombinirala sa snažnim i masovnim napadima na svijest stanovništva "oslobođenog od represivnih komunističkih režima".

Važnost propagande je istaknuo i Napoleon Bonaparte, koji je vješto kombinirao vojne operacije s publikacijama u dnevnim listovima. Slično je kasnije djelovao i njemački kancelar Bismarck.

Budući da je svijest vrlo podložna vanjskom utjecaju, treba stalno biti izložena stranim medijima i važna su pitanja kvalitete, količine i fokusa propagande. Ideja je da se svi argumenti neprijatelja zabrane i cenzuriraju, kako bi se stekle jednostrane prednosti. Upravo je ta tehnika bila temelj utjecaja na široke mase stanovništva tijekom i neposredno nakon rušenja Sovjetskog Saveza.

"Bijeli" ili "sivi" argumenti suprotne strane su svi bili opisivani kao "crni", a oni "crni", koji su se kasnije zaista pokazali kao takvi, oslikavani su isključivo u svijetlim bojama.

Rat je u punom zamahu

No, sada dolazimo do stvarnih ratnih operacija, iako još uvijek na drugim pozornicama, od koji su najvažnije Donbas i Sirija. Dakle, uvodni dio ili prve stepenice propagandnog rata su već iza nas.

To se moglo vidjeti nedavno kada je zrakoplov američke koalicije još jednom gađao sirijske provladine plemenske milicije. Mediji su izvijestili o smrti "stotine vladinih boraca", a neki čak i o "stotinama mrtvih ruskih plaćenika". Napad je organiziran prema uobičajenim britanskim i američkim propagandnim tradicijama i navodno je bio "odgovor na agresiju".

Sirijske vladine snage su se borile protiv "Sirijskih demokratskih snaga", plaćenika koji stranim novcem i oružjem žele svrgnuti "Assadov režim" i na razvalinama bivše "diktature" izgraditi "modernu i demokratsku Siriju". Naravno, iza "humanitarne akcije odvraćanja napada na demokratske snage" se krije plan "nove Sirije" od nekoliko dijelova, od kojih bi svaki entitet zadržavao u nazivu nešto "sirijsko", ali jedan s drugim ne bi imali nikakve veze.

Nakon toga dolazi i izraelski napad, što mnogi ne vide kao slučajnost. Propaganda je uvjerila javno mnijenje da se američke snage i njihovi partneri tamo bore protiv terorizma, iako je to "lažna zastava" pod kojom se sije kaos u regiji.

Govoreći o konkretnom slučaju i Bliskom istoku, glavni taktički cilj je rušenje predsjednika Assada, a strateška zadaća je slabljenje Turske i Irana kao glavnih geopolitičkih konkurenata Izraela.

Nakon toga slijedi promicanje kaosa na i unutar granica Rusije i Kine. To su vrlo dobro razrađeni i uporno promicani planovi. Sve ostalo nije ništa više od diplomacije i propagande.

Za ostvarenje plana je Washington trebao ISIL i Kurde. Sada praktično imamo koaliciju na terenu u kojoj su na jednoj strani teroristi, umjereni pobunjenici, Kurdi, SAD, Saudijska Arabija i neke zemlje Perzijskog zaljeva, Izrael i cijeli NATO.

Na drugoj strani koaliciju čine Sirija, Iran, Hezbollah, iračka šiitska armija, Rusija i Turska, koja se trenutno udaljila iz prvog bloka i priklonila drugom.

Interesi Turske s ostalim akterima se ne podudaraju u cijelosti, ali je važno da nema kompromisa s akcijama Washingtona. Teoretski, samo neki ozbiljniji gubici mogu promijeniti trenutnu konstelaciju.

Deklarativno, Amerikanci insistiraju na pregovorima, jer znaju da ako nešto pođe po zlu, oni će opet udariti i ponovno tražiti razgovore. Gotovo sve prati maksimalna razina propagande i tako se izmjenjuju udari i pregovori.

Međutim, ruski pregovarači vjerojatno znaju da ako danas američki , pa čak i izraelski zrakoplovi udaraju po sirijskim snagama, sutra će udariti po iranskim, turskim i ruskim vladinim snagama.

To se i dogodilo i nije trebalo dugo da sljedeće uništenje bude ruski borbeni zrakoplov. Američki napad na sirijske plemenske milicije, napad na ruski vojni zrakoplov Su-25 u zoni za de-eskalaciju sukoba i napad Izraela na Siriju je bio jednostavan logički slijed događaja u kojem su Pentagon i izraelski režim poručili da su spremni za rat i prijelaz na vođenje politike "drugim sredstvima".

U međuvremenu se u Ukrajini oprema i trenira buduće američko "topovsko meso", a taj se proces provodi pod krinkom jamčenja provedbe "Sporazuma iz Minska". Sa stajališta zdravog razuma, ovo je naprosto neobjašnjivo.

Propaganda

Propaganda - ista djevojčica u tri spašavanja
Ono što brine je činjenica da imamo situaciju u kojoj jedna strana neprestano teži za ratom i taj rat postaje neizbježan. Događaji sve više potvrđuju ovu tezu, počevši od uvodne propagande sve do danas.

Budući da američka želja za ratom ne ovisi o Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, taj rat treba biti dobro pripremljen. Očiglednim i neizravnim znakovima američki generali i geopolitički stratezi pokazuju kako sve više gube strpljenje. Lavina se zakotrljala i ne postoji fizičke sile koja je može zaustaviti.

Ako povučemo povijesne paralele, nešto slično u Europi se dogodilo se pod Hitlerom i ranije pod Napoleonom Bonaparteom. Ovdje čak nije riječ o Donaldu Trumpu, koji malo ili uopće ne odlučuje o ovakvim stvarima. "Politički akter" predsjednik Trump u ovoj priči nije nikakav lider, već poslušna marioneta financijske oligarhije. Očito je da brojnim utjecajnim obiteljima koje vladaju Sjedinjenim Državama mir više ne predstavlja nikakav značaj, posebno ako se u njihovo ime rat vodi daleko, uz pomoć vazala i plaćenika.

Istina je da mi danas živimo u svijetu u kojem stvarnost ima sve odlike rata i agresije. Vjerujući u svoju snagu i nepobjedivost se povećava razina uporabe sile. Jučer su to bili Irak i Libija, danas Sirija i Donbas, a sutra ostatak svijeta.

Rubikon je već prijeđen i većina stanovnika Sirije, Irana i Rusije to dobro znaju, jer su svjesni da će SAD i Izrael, da ne spominjemo ostale, pregaziti sve one koji se ne mogu obraniti.

Propaganda o kojoj smo govorili na početku spominje gospodarske zone u Siriji i što sve ne, što onda prenose i tumače razne vazalske državne agencije, mediji i njihovi unajmljeni "ugledni stručnjaci" s raznih instituta i thin-tankova.

Međutim, rat u Siriji samo djelomično ima ekonomsku dimenziju. Ovo nije "gospodarski rat", nego rat koji će odrediti budući model međunarodnih odnosa, otprilike kao kada su Napoleon i Hitler pokušali promijeniti svijet pomoću vojnog i političkog nasilja, koje je pratila bjesomučna propaganda. Stoga je očekujte i dalje, a što se više bude zaoštravala, to neće biti samo puka retorika, nego znak da se približavamo kritičkom trenutku izravnog sukoba više svjetskih i regionalnih sila, koje su se već svrstale u dva suprotstavljena tabora.