"Naftni rat" je nastao kada su u Moskvi upozorili da Minsk kupuje rusku naftu po subvencioniranim cijenama, rafinira je i preprodaje je u obliku naftnih derivata po višim tržišnim cijenama, a zaradu stavlja u svoj proračun, čime Rusija praktično subvencionira bjelorusko gospodarstvo i naftnu industriju. Ranije je Lukašenko slične prakse provodio u plinskom sektoru, ali su u Moskvi odlučili stati na kraj toj praksi. Kako bi funkcionirao model integriranog gospodarstva i Bjelorusija imala povlaštene cijene energenata, Rusija je za očuvanje ovog modela gospodarstva ponudila političke integracijske projekte, najprije jedan carinski prostor, a onda i Euroazijsku ekonomsku uniju. No, Minsk je to vidio kao dobru priliku za punjenje proračuna, dok je "politički savez" uvijek bio u drugom planu. Sve to prati i uspon novog "bjeloruskog nacionalizma", kojeg ni Lukašenko ne odbacuje i kojeg koristi kao adut u pregovorima i vršenju pritiska na Moskvu.
SAD ovu situaciju vide kao dobru priliku za riječi hvale na račun Bjelorusije, koja je od "diktature" postala "bastion u obrani od ruskog neoimperijalizma". U Moskvi dobro paze da i u Bjelorusiji, kako tamo kažu, "ne nagaze na ukrajinske grablje", ali je Putin u nekoliko pregovora ovih mjeseci s Lukašenkom jasno rekao koje su granice do kojih je Rusija spremna na kompromise.
SAD: "Bjelorusija je bastion protiv ruskog neoimperijalizma"
Iako su se "na kraju dana" Putin i Lukašenko uvijek uspjeli složiti oko ključnih pitanja, što će vjerojatno biti slučaj i u "naftnom ratu", američki State Department je Bjelorusiju, uz Ukrajinu i Gruziju, proglasio "pouzdanim bastionom protiv ruskog neoimperijalizma", što je 19. listopada rekao pomoćnik državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, Wess Mitchell, tijekom rasprave pod naslovom "Zaštita granica slobode -Uklanjanje sive zone", izvještava bjeloruska agencija BelaPAN.
"Danas su nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet graničnih država, poput Ukrajine, Gruzije, pa čak i Bjelorusije, pouzdani bastion koji nas štiti od ruskog neoimperijalizma", rekao je Mitchell, predstavivši glavne smjernice američke strategije u Srednjoj i Istočnoj Europi.
Predstavnik State Departmenta je također istaknuo "kako Washington želi vidjeti zemlje Srednje i Istočne Europe kao snažne saveznike i partnere, te da će se za utjecaj u regiji boriti diplomatskim i gospodarskim metodama".
To otprilike znači da će se boriti istim metodama kakve smo vidjeli u Ukrajini, Crnoj Gori ili Makedoniji, gdje su provedena tri scenarija, a nijedan nije imao ekonomsku komponentu, ako u obzir ne uzmemo sveobuhvatnu pljačku i osiromašenje Ukrajine.
Wess Mitchell je posebno naglasio kako Zapad dugo vremena nije ozbiljno shvaćao konkurenciju za utjecaj u Srednjoj i Istočnoj Europi i da danas postoje ogorčena geopolitička suparništva za ovu regiju. Prema njegovim riječima, američki suparnici šire svoje političke, gospodarske i vojne utjecaje u Srednjoj i Istočnoj Europi, a glavni krivci su Rusija i Kina.
Mitchell se posebno osvrnuo na "uporabu vojnih snaga Rusije za invaziju na Gruziju i Ukrajinu", kao i ruske "manipulativne taktike u energetskom sektoru".
Prema State Departmentu, pored Rusije, Kina je također veliki suparnik Sjedinjenih Država u regiji, čiju politiku u Srednjoj i Istočnoj Europi Mitchell nazvala "diplomacijom knjige dugova". Naglasio je da Peking ovu taktiku koristi kako bi prisilio druge zemlje na ustupke.
U tom je smislu dužnosnik State Departmenta rekao "da zapadne zemlje, uključujući Sjedinjene Države, trebaju ojačati svoje položaje u Srednjoj i Istočnoj Europi i podržati zemlje regije koje se bore za svoju neovisnost".
Četiri načela američke strategije za regiju
Mitchell je također opisao četiri načela američke strategije u regiji. Konkretno, Sjedinjene Države namjeravaju proširiti svoj pozitivan utjecaj putem diplomacije i gospodarstva. S druge strane, Washington očekuje da zemlje koje primaju njegovu pomoć neće podržati američke suparnike.
"Zapadna Europa ne bi trebala povećati energetsku ovisnost o Rusiji, od koje je Sjedinjene Države štite. Za američke saveznike u srednjoj Europi neprihvatljivo je podržati projekte kao što su Sjeverni tok 2 ili nuklearne ponude koje regiju čine ranjivijom prema Rusiji, zbog čega su se i priključile NATO savez", naglasio je Mitchell.
Istovremeno je dodao da Sjedinjene Države žele poštovati nacionalnu neovisnost i suverenitet svojih saveznika, ali očekuju i da zemlje poštuju prava susjednih država.
Međutim, unatoč brojnim pozitivnim trenucima u razvoju bjeloruskih i američkih odnosa, Washington i dalje Bjelorusiju smatra za zemlju koja predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država. U tom je smislu predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump u lipnju odlučio za još godinu dana produžiti američke sankcije protiv nekolicine bjeloruskih građana i članova vlade zemlje.
"Akcije i politike pojedinih članova bjeloruske vlade i drugih pojedinaca i dalje predstavljaju izvanrednu i izuzetnu prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici", izjavila je tada Bijela kuća.
Podsjetimo da su sankcije uvedene protiv Aleksandra Lukašenka i nekoliko bjeloruskih dužnosnika i članova njihovih obitelji 16. lipnja 2006. godine, još u vrijeme uprave Georga W. Busha, koji je to učinio nakon tada održanih predsjedničkih izbora u Bjelorusiji, a koje nisu priznali ni u Sjedinjenim Državama ni u EU. Ovaj dekret blokira imovinu i pravo na imovinu u Sjedinjenim Državama, račune i mogućnost financijskih transakcija sankcioniranih osoba. Američkim tvrtkama i pojedincima je zabranjeno sklapanje poslova s tim dužnosnicima, koji su proglašeni nedemokratskima. Na popisu je nalazi deset osoba. To su Aleksandar Lukašenko, Viktor Lukašenko, Lidia Jermošina, Viktor Golovanov, Viktor Šeiman, Dmitrij Pavličenko, Stepan Suhorenko, Aleksandar Zimovski, Vladimir Naumov i Natalia Petkevič.
Ovaj mali znak "dobre volje" State Departmenta, koji je Bjelorusiju nazvao "bastionom protiv ruskog neoimperijalizma" za Lukašenka ne bi trebao značiti ništa, iako je proteklih dvije do tri godine bjeloruski predsjednik napravio nekoliko koraka koji nikako nisu išli u prilog Moskve. Moguće je da se to tako izgleda izvana, a da u razgovorima iza zatvorenih vrata s ruskim kolegom vlada potpuno drugačija retorika. Na žalost, to su stvari koje znatiželjna javnost nikada neće znati.
SAD će učiniti sve da destabiliziraju Balkan i Južni Kavkaz
"SAD dosljedno pokušavaju destabilizirati situaciju u Južnom Kavkazu i na Balkanu, a cilj je uzrokovati raskol u odnosima između Rusije i Turske čiji savez ima razoran učinak na položaj Amerikanaca na Bliskom istoku i Europi", izjavio je za 18. listopada ruski politolog i direktor Međunarodnog instituta za nove države, Aleksej Martinov.
"Takozvana "Baršunska revolucija" u Armeniji, diplomatski sukob između Rusije i Grčke, koja je "zbog uplitanja u unutarnje poslove zemlje i pitanja nacionalne sigurnosti" protjerala dvojicu ruskih diplomata, a još dvojici zabranila ulazak u zemlju, pokušaji Konstantinopola da razdvoje pravoslavce u Ukrajinu, kao i imenovanje novih teritorijalnih pretenzija Kosova na jugu Srbije nisu slučajni događaji i posljedica su aktivnosti kojima se želi nanijeti šteta Rusiji. To je koordinirani napad na naša zajednička pravoslavna svetišta i na odnose s našim partnerima Srbima, Armencima, Grcima, te pokušaji da se zemlje regije uvuku u unutarnji krvavi rat", smatra stručnjak.
Martinov je primijetio ono što smo nedavno svi promatrali, a to je razorna američka diplomacija u trokutu između Atene, Istanbula i Kijeva. Sjedinjene Države su otvoreno pokazale svoj interes da utječu na proces odobravanja navodne autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve, što je u svim svojim elementima bio napad na kanonski teritorij Ruske pravoslavne crkve, a cilj je izazivanje vjerskog rata.
S druge strane vidimo s koliko drskosti takozvane vlasti Kosova, koji se kriju iza američke vojne baze na svom teritoriju i imena europskih čelnika kao što je Macron, govore o novim teritorijalnim pretenzijama, kao što je pripajanje Preševske doline takozvanoj Republici Kosovo, ali zauzvrat se ne misle odreći područja Kosovske Mitrovice, sjeverno od Ibra.
Sjedinjene Države znaju da je to u ovom trenutku neostvarivo, ali je više nego dovoljno za stvaranje napetosti i eskalacije sukoba u kojem su mogući i manji lokalni obračuni kosovske policije i srpskih snaga.
Na drugoj strani, euroatlantisti predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva pokušavaju staviti u sličnu situaciju i gurnuti ga u "strateške škare" iz kojih se neće moći izvući. Provokativne izjave američkog veleposlanika u Armeniji, Richarda Millsa, jasno su usmjerene na rasplamsavanje sukoba u Nagorno Karabahu, obzirom da je u Washington značajno ojačao svoj položaj u unutarnjoj politici Armenije.
Američki veleposlanik je izričito izjavio da armenska strana okupirana područja treba vratiti Azerbejdžanu u zamjenu za trajan mir. Veleposlanik tvrdi da je to stav američke vlade i da su Armenci okupirali teritorije Azerbajdžana tijekom rata, kako bi ih kasnije vratili u zamjenu za mir.
Ali što ili tko je američkoj vladi dao argumente da bi mogla imati takav "stav"? Richard Mills ne može navesti ime nijednog armenskog predstavnika koji bi State Departmentu dao povod za takvo razmišljanje.
Točno je da je službeni Erevan otvorio mogućnost pregovora s Bakuom glede sudbine sedam regija oko Nagorno-Karabakha, takozvanog "sigurnosnog pojasa". Ovdje se suočavamo s klasičnom provokacijom na visokoj diplomatskoj razini, koju možda podržava armenski premijer s 8% podrške birača, Nikol Pašinjan, koji je "Baršunastom revolucijom" uzurpirao vlast.
Cilj provokacije su Ilham Alijev i azerbajdžanski narod. Pašinjan je javno upozorio Alijeva na mogućnost širenja armenske "revolucionarne euforije" na Azerbajdžan. U pozadini ekonomskih problema u Bakuu i tinjajuće fronte u Nagorno Karabahu, SAD vrlo lako mogu naći razlog za takav razvoj događaja uz pomoć Pašinjana.
Tako da, uz probleme u Karabahu, veleposlanik Mills ljulja i azerbajdžanski brod, a sve čini da to ispadne da Armenci nisu konstruktivni i ne žele vratiti svoje zemlje drugima. Na kraju ostaje samo vojno rješenje problema, što vjerojatno želi američki veleposlanik u Erevanu.
Iz te točke gledišta, prema njegovim riječima, posjet takozvanog "predsjednika" Kosova Hashima Thaçia Erevanu, gdje je bio 9. listopada, te njegov susret s predsjednikom Armenije, Armenom Sargsjanom, čini se vrlo znakovitim.
Naravno, susret se održao po protokolu, ali je zanimljivo pitanje osude i priznanja genocida nad Armencima. U tom bi slučaju Armenija prvo trebala priznati neovisnost Kosova, da bi mogla dobiti službenu osudu genocida iz Prištine.
Ipak, za daljnji razvoj događaja u Južnom Kavkazu bit će regionalni posjet američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost John Boltona, koji 20. listopada započinje posjet Rusiji, potom ide u Azerbejdžan, Armeniju i Gruziju.
Kao što vidimo, američka politika je jasna i ona se, nakon godinu i pol predsjedanja Trumpa, na velika vrata vraća u područje Istočne i Srednje Europe, Zapadnog Balkana i Južnog Kavkaza. No, ona je sve samo ne konstruktivna i ni u jednom svom segmentu se ne može nazvati onakvom kakvom ju je najavio pomoćnik američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, Wess Mitchell, koji je rekao "kako Washington zemlje Srednje i Istočne Europe želi vidjeti kao snažne saveznike i partnere, te da će se za utjecaj u regiji boriti diplomatskim i gospodarskim metodama".
U razbijanju rusko-turskog partnerstva, koje nikako nije strateški savez, ali je ipak kost u grlu State Departmenta i vrha NATO pakta, te podrivanju utjecaja Kine i Rusije u području od Bjelorusije, u zemljama istočnog krila NATO pakta, Zapadnog Balkana i Južnog Kavkaza, SAD su spremne na sve i čini se da živimo u vremenima renesanse doktrine Zbigniewa Brzezinskog, opisane u njegovoj poznatoj knjizi "Velika šahovska ploča".
Naravno, Wess Mitchell je sve to prikazao tako da zapadne zemlje, uključujući SAD, trebaju ojačati svoje položaje u navedenim područjima, "kako bi podržali zemlje regije koje se bore za svoju neovisnost".
Komentari čitatelja
na naše novosti