Projekt o kojem se raspravlja već nekoliko godina, otkako je Izrael otkrio velike rezerve plina u podmorju polja Levijatan, poznat je i kao Istočno-mediteranski plinovodni projekt (EMPP). Kroz ovaj plinovod bi prirodni plin tekao iz polja Levijatan, preko Cipra, Krete i Grčke do svog terminala u Otrantu na samom jugoistoku Italije. Planovi predviđaju izgradnju plinovoda dugog 2100 kilometara, koji bi se protezao tri kilometra duboko ispod Mediterana. Trošak projekta se procjenjuje na 7 milijardi dolara, a rok izgradnje je pet godina.
Sve ovo treba uzeti s rezervom, obzirom na neriješeni spor s Turskom, koja Cipru osporava punu zaradu od plina koji pripada I samoproglašenom Sjevernom Cipru, te plinskih polja za koja Libanon tvrdi da su u njegovim teritorijalnim vodama. No, kada je Izrael u pitanju, poznato je da će SAD učiniti sve da zaštite svog bliskoistočnog "partnera". Čak i vojno, ako bude trebalo, te Izraelu omogućiti izgradnju ovog zahtjevnog projekta. Ali ako Izrael bude izvozio plin u južni dio kontinentalne Europe, a Washington izgubi udio na plinskom tržištu, kakva je američka računica?
Nove granice raskola i saveza
Istočno-mediteranski plinovodni projekt
U svom članku za New Eastern Outlook F. William Engdahl upozorava kako je ovo dio sustava novih geopolitičkih linija podjela na cijelom Bliskom istoku i plinovod ima geopolitički i geostrateški značaj, puno više od navodne geopolitičke komponente "Sjevernog toka 2" ili "Turskog toka".
U tom smislu vrijedi naglasiti da su Ujedinjeni Arapski Emirati već uložili 100 milijuna dolara u projekt EMPP, što je Jerusalem Post nazvao "tajnim kamenom temeljcem na kojem će se izgraditi novi odnosi između dijela arapskog svijeta i židovske države".
To bi moglo izgledati kao dio strategije u okviru koje su SAD 2017. godine predložile stvaranju "arapskog NATO pakta" sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim državama u Perzijskom zaljevu, koji bi se, uz podršku izraelskih obavještajnih službi, suprotstavio utjecaju Irana u regiji.
Danas se malo govori o "arapskom NATO paktu", ali veze između Izraela Benjamina Netanyahua i ključnih sunitskih muslimanskih arapskih zemalja su i dalje jake.
Jedan od regionalnih aktera koji definitivno nije zadovoljan predloženim izraelskim plinovodom EMPP je Erdoganova Turska. Kada je Izrael prvi put predložio projekt plinovoda prije dvije godine, Erdogan se brzo okrenuo Rusiji kako bi potpisao sporazum o izgradnji Gazpromovog "Turskog toka" i tako se suprotstavio Izraelu.
Istočno-mediteranski plinovodni projekt bi se povezao s plinskim poljima u grčkom dijelu Europske uniji na Cipru. Međutim, Erdogan je sada približio Tursku Iranu, a posebno Kataru, malom zaljevskom emiratu koji je utočište ključnih osoba Muslimanskog bratstva, dok se s druge strane povećavaju napetosti Turske sa Saudijskom Arabijom i Izraelom. Čini se da je proizvedeni sunitski i šiitski sukob ustupio mjesto geopolitičkoj moći koju sa sobom nosi kontrola plinovoda i naftovoda.
U ljeto 2017. je došlo je do dramatičnog raspada odnosa među zemljama Perzijskog zaljeva. Saudijska Arabija je proglasila embargo protiv Katara zbog njegove "potpore terorizmu". Katar, sa svoje strane, dijeli s Iranom najveće svjetsko ležište prirodnog plina u Perzijskom zaljevu. Katar je svoj dio nazvao Sjeverno polje i njegov LNG je najjeftiniji za proizvodnju na svijetu, što je emirat posljednjih godina učinilo najvećim izvoznikom ukapljenog plina. Susjedni iranski dio istog polja se zove Južni Pars.
Nakon što je Doha potrošila prijavljene 3 milijarde dolara za financiranje terorističkih skupina u Siriji, uzaludno pokušavajući postaviti marionetsku vladu u Damasku i plinovodom preko Sirije doći do Turske i ogromnog tržišta plina EU, čini se da su u Kataru u jednom trenutku odlučili da je to uzaludan posao. Nakon odlučnog ulaska Rusije u sirijski rat u jesen 2015. godine, katarski emir i njegovi suradnici su shvatili da bi više mogli dobiti ako promijene stranu i potajno su počeli surađivati s Iranom, Assadom i Erdoganom, kako bi na europsko tržište plasirali i katarski i iranski plin. To je bio pravi razlog za oštar prekid odnosa između Katara i Saudijaca. Važno je naglasiti da su i Iran i Turska priskočili u pomoć Kataru kada su Saudijci emirat pokušali podvrgnuti embargu.
Turski tok
Turski tok
"Turski tok", postojeći "Sjeverni tok", te novi "Sjeverni tok 2" koji je u završnoj fazi izgradnje, omogućavaju Rusiji da nesmetano posluje s europskim partnerima, neovisno o politički neprijateljskim vladajućim elitama u Ukrajini. S terminala Kiyikoy u Turskoj, ruski plin može ići u zemlju članicu EU, Bugarsku ili Grčku, ili u obje zemlje, te dalje prema sjeveru ili kroz Grčku čak prema Italiji. Za Rusiju to nije ni važno, jer je prema novoj plinskoj direktivi to posao zemlje koja plin primi na svojoj granici, dok ruski izvoznici istovremeno ne mogu biti i distributeri u EU.
Srbija, koja nije članica EU, upravo je započela izgradnju svojeg dijela Turskog toka za tranzit ruskog prirodnog plina u Europu. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić nedavno je u Moskvi izjavio kako planovi Beograda za izgradnju plinovoda ne ovise o onome što čini Bugarska. Ipak, dogovoreno je da će Turski tok ruski plin u EU isporučivati preko Bugarske, Srbije i Mađarske. Bruxelles nije presretan zbog ovog, ali su se sada suglasni svi akteri u poslu u plinovod se gradi.
Sada u igru ulazi Izrael, koji u bliskim prijateljstvom sa Saudijskom Arabijom i UAE, uz potporu Washingtona i ulaganja francuske tvrtke IGI Poseidon, podružnice Edisona, nudi još jedan konkurentni plinovod Kataru, Iranu i Turskoj, ali i Rusiji.
Turska prijeti da neće dozvoliti naftne i plinske bušotine u turskom dijelu Cipra, dok Libanon osporava prolazak izraelskog plinovoda kroz njegove vode prema Cipru. Uz sve navedeno, sada je ExxonMobil najavio otkriće velikih plinskih ležišta u priobalnim vodama Cipra, ali se zbog tih voda Turska spori s Grčkom i dijelom Cipra u EU.
"Ne treba imati kristalnu kuglu za zaključiti da su budući geopolitički energetski sukobi u istočnom Mediteranu unaprijed programirani. Dovoljno je pogledati zemljopisnu kartu ove regije", zaključuje F. William Engdahl.
Komentar: Više na ovu temu: