polarni put svile
Na Arktiku se vodi tihi i bespoštedni rat za geopolitičku kontrolu te zone i kontrolu energetskih resursa. Ove su godine i SAD i Kina objavili strateške dokumente o planovima za arktičku regiju. Ukratko, kao što smo jučer pojasnili, Kina daje naglasak na ulaganja i multilateralnu suradnju u gospodarskim aktivnostima, posebno s Rusijom, dok američki dokument predviđa suzdržavanje, čak i vojno, širenja zone utjecaja Kine i Rusije, koja je najviše napredovala u izgradnji vojne infrastrukture, na Arktiku, gdje SAD, same i pomoću vazala na sjeveru planete, namjeravaju uspostaviti dominaciju.

No, to će biti teško ostvarivo, obzirom da je Kina također arktička zemlja, iako se u posebnoj "Bijeloj knjizi" Peking naziva "državom blizu Arktiku".

Zapravo je sve počelo ne tako davno, kada je 2012. direktor "Ruske federalne agencije za iskorištavanje rudnih bogatstava" Aleksandar Popov najavio da će Rusija Ujedinjenim narodima podnijeti upit da prizna Rusiji pravo na proširenje platforme za eksploataciju nafte i plina u arktičkoj zoni.

Ekspedicijama ruskih geologa, koji su prisutni u zoni još od 2010. godine, dozvolilo bi se proširenje ruskog dijela arktičke kontinentalne platforme. Tako je Rusija razradila plan da stekne veća prava u iskorištavanju bogatih nalazišta nafte i plina i to do udaljenosti od 350 morskih milja od obale, umjesto dosadašnjih 200, kojeg zovu "ekskluzivni gospodarski pojas".

U tijeku 2012. održane su masovne vojne vježbe na Arktiku i susreti na najvišim razinama između predstavnika oružanih snaga Sjedinjenih Država, Rusije, Kanade, Norveške, Danske, Švedske, Islanda i Finske, kako bi se dogovorili oko podijele tog pojasa. Događaj je bio bitan za budućnost Sjevernog Pola.

Nakon raspada SSSR-a, SAD su u dogovoru s Ruskom Federacijom, Kanadom, Norveškom i Danskom oformili tri tijela za suradnju o tom pitanju, od kojih je posljednje, "Arktički savez", osnovano 1996.

S otapanjem leda i otvaranjem novih pomorskih putova na Arktiku, pretenzije na posjed arktičkog podmorja, za iskorištavanje nalazišta bogatih naftom, plinom i mineralima, privukle su pažnju mnogih zemalja.

Zemlje koje nisu arktičke, kao što su Francuska, Velika Britanija i Kina, također su počele tvrditi kako polažu pravo na raspolaganje tim bogatstvima.

Danska je 17. siječnja 2013. požurila uspostaviti "Diplomatsko predstavništvo za Arktik". Vlada u Kopenhagenu insistira na pravu u dijelu morskog dna Sjevernog Pola. Prvi čelnik tog predstavništva, koje u stvari ima status veleposlanstva, Klavs A. Holm, dobio je zadaću da brani interese svoje zemlje i "garantira danskoj zajednici, koju čine Danska, Grenland i Farski Otoci, ključnu ulogu u međunarodnoj raspravi o Arktiku. U službenom dokumentu objavljenom u kolovozu iste godine, nazvanim "Strategija za Arktik", Danska je objavila da od 2014. proglašava svoje pravo na podmorje Sjevernog Pola i na resurse koji se tamo nalaze. I ostale četiri države koji imaju obalu na Arktiku, Rusija, SAD, Kanada i Norveška, potražuju svoj dio.

Najjače zemlje svijeta, čak i one u usponu, tada su najavile Hladni rat za Sjeverni Pol. Počele su i ubrzane vojne aktivnosti u arktičkoj zoni, a analitičari su s pravom predviđali da će taj trend biti u stalnom porastu.

To potvrđuje vojna vježba u ožujku 2012. u Norveškoj, "Exercise Cold Response" , na kojoj je sudjelovalo 16 300 vojnika iz 14 različitih zemalja, obučavajući se za borbu u tim uvjetima, uz upotrebu helikoptera, zrakoplova i oklopnih vozila, kako bi bili spremni za obranu, bilo u slučaju rata visokog intenziteta, bilo da se radi o "terorističkoj prijetnji".

Teški klimatski uvjeti u kojima su se vježbe održale su zbog havarije na borbenom zrakoplovu Hercules C-130 uzrokovale smrt pet norveških vojnika.

SAD, Francuska , Velika Britanija, Nizozemska, Kanada, Švedska i, naravno, Norveška sudjelovali su s najvećim brojem ljudstva i tehnike ikada na vježbama zapadnih zemalja u tom području.

Ruski odgovor nije trebalo dugo čekati. U travnju su održali vježbu pod imenom "Ladoga 2012". U operacijama je testirano najbolje rusko naoružanje, zrakoplovi Suhojev, MiG, oklopna vozila, tenkovi, a sudjelovale su motorizirane oklopne brigade, dijelovi "Sjeverne flote". Isprobavalo se koja su oružja i sredstva adekvatna za takve klimatske uvjete.

Vježbe zemalja članica NATO saveza i one Ruske Federacije su stara strategija korištena za vrijeme blokovske podijele kako da bi se pokazala želja i mogućnost za kontrolu određenog teritorija.

No, istog mjeseca 2012. vojni zapovjednici osam zemalja, Kanade, Sjedinjenih Država, Rusije, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske, imali su radni sastanak u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay, kako bi razgovarali o sigurnosti u regiji.
"Nijedna od zemalja nema namjeru ratovati za Sjeverni Pol. No s obzirom na ogromni porast radne snage i brodova, koji rade na eksploataciji nafte i plina, potrebno je nadgledati granice i u najgorem slučaju je potrebno vojno prisustvo da bi se branili svoji interesi, ako bi bili ugroženi", bilo je zajedničko priopćenje sa sastanka.
Zapovjednici oružanih snaga naglasili su potrebu da se podijele interesne zone, da se definiraju trgovački koridori, te da se podijele ogromni energetski resursi. No, jasno je bilo da će dogovor biti vrlo teško postići.

Kako stvari stoje, najveći dio Arktika će razdijeliti međusobno Rusija, Kanada i SAD. Ali Norveška, Danska i Kanada, pa i Francuska, jačaju vojnu prisutnost u regiji, nadajući se da će tako uspjeti dobiti "veći komad torte".
arktički krug
Zbog toga je Ruska Federacija odlučila da ne bude troma, obzirom da se zbog topljenja leda može pristupiti eksploataciji resursa, ali i zbog pomorskog puta koji se otvorio i koji je s ruskim ledolomcima plovan takoreći tijekom cijele godine. Ne želeći se naći pred svršenim činom, Moskva je odmah pojačala vojne aktivnosti i pristupila izgradnji potrebne infrastrukture, kako bi istim ili jačim omjerom snaga bila u poziciji da diktira uvjete i pregovorima,

Kremlj je odmah odlučio na Arktiku postaviti 20 graničnih kontrolnih punktova. Mjera je previđena u programu "Državne granice Ruske Federacije za period 2012.-2020." Na svakoj graničnoj postaji će biti 15 do 20 čuvara, koji će nadgledati situaciju u regiji, ne želeći da netko u njihovoj zoni vrši bilo što bez dozvole ruskih vlasti.

Dakle, jedna zona, koja dosad nije budila nikakvu pozornost javnosti, postala je kritično žarište zbog prisutnosti vojnih snaga zemalja čiji se interesi isprepliću. Sjeverni Pol postaje vitalna točka s geostrateške točke gledišta i za moćne države kao što su Rusija i SAD, kao i one u silovitom ekonomskom i vojnom usponu i sve više će biti u središtu pozornosti vlada, ali i javnosti.

Svjetska banka je zbog "očuvanja planete" željela izbaciti Rusiju iz utrke za Arktik

U vrijeme kada je Rusija učinila velike korake na Arktiku, kako se diplomatskim i vojnim putem nije mogla zaustaviti, počeli su se koristiti svi argumenti, pa i oni ekološki, kako bi spriječili Rusiju da u tom dijelu svijeta uđe u posjed 1 200 000 km2 teritorija.

Nakon službenog zahtijeva kojeg je Kremlj podnio UN-u, u kojem stoji "kako Rusija ima pravo na najveći dio tog dijela Euroazije", Međunarodna financijska organizacija (IFO), koja je povezana sa Svjetskom bankom, predlaže "alternativno rješenje nafti i plinu".

Rekli su kako ruski dio Arktika posjeduje i druge oblike energije, ali ekološke i sa slabim utjecajem na okoliš, koji bi jamčili potreba za energijom na Starom kontinentu, a to je vjetar.

Upravo je IFO International Finance Organization predstavio projekt nazvan "Rustec", koji predviđa izgradnju na desetine vjetroelektrana u regiji Murmansk koje bi bile u stanju proizvoditi i isporučiti električnu energiju, preko Norveške i Finske, u Europsku uniju. Prozapadni Moscow Times tada piše "kako je to ambiciozan projekt, jer je u Rusiji korištenje obnovljivih izvora energije još u embrionalnoj fazi".

Murmanska regija nije imala niti jednu vjetroelektranu, jer joj uz postojeće energente nisu ni potrebne, ali se nizozemska tvrtka Willems ponudila kao izvođač radova na tom projektu. Prema mišljenju te tvrtke, koja se bavi proizvodnjom i postavljanjem vjetroelektrana, na mjestima kao što je Murmanska regija moglo bi se proizvesti više električne energije nego na bilo kojoj drugoj lokaciji u EU, na kojima već postoje skupa postrojenja te vrste. Stručnjaci Willensa su naveli kako je EU, da bi realizirala svoje ambiciozne projekte, spremna "izdašno nagraditi Rusiju za eventualnu dozvolu oko realizacije tog projekta".

EU želi smanjiti emisiju štetnih plinova za 20% i tada je pozvala Rusiju da u regiji kojoj su glavni prihodi od energenata i povoljan položaj na Arktiku pokrene projekt "zelene energije".

Iskorištavanje vjetra koji puše na Arktiku predstavlja zanimljivu hipotezu, ali stručnjaci drže kako je Rusija u tom trenutku, kad su obnovljivi izvori u pitanju, još jako daleko od toga da, bez strane tehnologije i kapitala, sama realizira projekte.

Ne bez razloga su neko projekt kojeg je predstavio IFO vidjeli kao taktiku da se Rusija odrekne Arktika, pozivajući se na ovako plemenit cilj kao što je očuvanje planete. Pozadina je bila vjerojatno druga i namjera da se Rusija isključi iz ekonomskih i energetskih ugovora s EU oko eksploatacije nafte i plina na Sjevernom polu, a da se to prepustiti angloameričkim kompanijama.

Ruska vlada je zacrtala sebi cilj kako do 2020. mora imati 4,5% energije proizvedene iz obnovljivih izvora. To će se vjerojatno ispuniti, ali se neće žuriti, obzirom da ovakav način proizvodnje traži ogromna ulaganja, a Moskva očito ima druge prioritete, kao što je tržište plinovodnog i ukapljenog plina i nafte.

Ova kratka priča sugerira kako "međunarodne institucije", iza kojih stoje SAD, žele omesti sve što Rusija čini na zbližavanju i suradnji s Europskom unijom u energetskom sektoru. Svjetska banka, sa svojom podružnicom, "International Finance Organization", očito se uplašila jačanja euroazijskog saveza koji bi doveo u pitanje prevlast Sjedinjenih Država nad Europom.

KONAČNO I KINA POSTAJE "ARKTIČKA DRŽAVA"

U godinama prije nego će Peking uspjeti u svom naumu, "ekonomski analitičari" korporativnih medija su tvrdili da Peking nema što tražiti na Arktiku i da tamo nikada neće doći. Ovdje ne govorimo o udjelima kineskih državnih kompanija u ruskim projektima, već o statusu Kine kao "arktičke države".

Polarni put svile

Polarni put svile
Naime, kada je u Pekingu u trodnevnoj službenoj posjeti u ožujku 2013. boravilo islandsko državno izaslanstvo, dogodio se neočekivani obrat. Na čelu islandske delegacije su bili bivša premijerka Johanna Sigurdardottir, te ministar vanjskih poslova Ossur Skarphedinsson, koji su nakon sastanka s kineskim premijerom Li Keqiangom i predsjednikom Xi Jinpingom nakon šest godina pregovora s kineskim ministrom trgovine Gao Huchengom 15. ožujka 2013. potpisali sporazum o slobodnoj trgovini i gospodarskoj suradnji između Islanda i Kine.

Tada je Island postao prva europska zemlja koja je s Kinom sklopila ugovor o slobodnoj trgovini, te gospodarskoj suradnji koja podrazumijeva partnerstvo u eksploataciji Arktika, korištenju pomorskih koridora i projektima oko korištenja geotermalne energije, što je bio hladan tuš za sve one koji su tvrdili kako je "islandska priča završena zbog nekakvih tajnih dogovora s čelnicima europskih i američkih multinacionalnih kompanija".

Tako je Island postao most preko kojega će Kina investirati u arktičku regiju i nadzirati je gotovo u jednakoj mjeri kao zemlje koje se već godinama bore za prevlast nad Arktikom.

U prvoj zajedničkoj izjavi dviju strana stoji kako "se zbog obostrane koristi želi poboljšati razmjena i suradnja u sektoru trgovine i energetike, a posebno na Arktiku". Dogovor previđa i ukidanje carina na većinu roba.

Na prigovore zbog zbližavanja Reykjavika i Pekinga, Jon Ormur Halldorsson, izvanredni profesor na sveučilištu u Reykjaviku je izjavio:
"Kinezi nemaju nikakve skrivene motive za sklapanje ovog dogovora s Islandom. Island već ima sporazum o slobodnoj trgovini s 27 zemalja članica Europske unije i 83 posto našeg izvoza ide u EU. Mi u gospodarskom smislu moramo proširiti naše horizonte i imati što više otvorenih vrata".
Islandski dužnosnici tvrde kako će suradnja s Kinom pomoći njihovoj zemlji da se izvuče iz krize koja je eksplodirala 2008. Island, koji se do sada oslanjalo na gospodarske grane kao što su turizam, ribarstvo i energija, kroz suradnju s Pekingom, tada najavljuje da će uložiti 14,4 milijardi dolara u industriju. Islandski ministar vanjskih poslova je za The Wall Street Journal otvoreno izjavio kako dvije zemlje pregovaraju o stvaranju zajedničkih kompanija koje bi se bavile eksploatacijom nafte u pomorskom području sjeverozapadno od Islanda, kao i suradnji u korištenju geotermalnih izvorima energije na otoku.

Još jedan od razloga zbog kojega je Kina posebno zainteresirana za bliske odnose s Islandom je i taj što su se ubrzanim topljenjem leda na sjeveru počeli otvarati novi pomorski koridori koji znatno skraćuju put od Šangaja do Hamburga.

Da je riječ o ozbiljnoj suradnji govori i podatak da je Kina u Reykjaviku sagradila veleposlanstvo u kojem će biti smješteno 500 državnih izaslanika i djelatnika, a na sveučilištu u glavnom gradu Islanda je diplomiralo 80 kineskih studenata, što Kineze čini najbrojnijom stranom populacijom u sveučilišnom kampusu.

Kineski premijer Li Keqiang i bivša islandska premijerka Johanna Sigurdardottir su izjavili kako je ovaj sporazum "veliki događaj u odnosima Kine i Islanda."

"Ovaj dogovor govori o produbljivanju naših odnosa, pogotovu onih ekonomskih, koji su podignuti na jednu višu razinu", izjavio je na tom povijesnom sastanku kineski premijer Li Keqiang.

Bivši islandski predsjednik Olafur Ragnar Grimsson je rekao: "I zemlje izvan polarne regije imaju pravo da donose odluke o budućnosti dalekog sjevera"

U isto vrijeme je na drugoj strani svijeta, u Washingtonu, boravio bivši islandski predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, koji se založio za pokretanje novog globalnog foruma "Arktički krug" (Arctic Circle), a u čijem bi radu, osim zemalja članica "Arktičkog vijeća", odnosno Amerike, Kanade, Danske, Finske, Norveške, Rusije, Švedske i Islanda, trebale sudjelovati i Kina, Indija i Singapur.

Grimsson je u Washingtonu izjavio "kako bi, osim naftnih tvrtki iz zemalja "Arktičkog vijeća", pravo glasa i sudjelovanja u zajedničkim pothvatima trebale imati i tvrtke iz Azije". Time je otvorio Pandorinu kutiju i "Arktički krug" je zaživio iste godine.

Posljednja konferencija "Arktičkog kruga" je održana ove godine u svibnju ništa manje nego u Šangaju u Kini.

VIDEO: Najava foruma "Arktičkog kruga" u svibnju ove godine u Šangaju u Kini

"Ubrzano topljenje leda će se osjetiti i daleko izvan regije i ne postoji zemlja koja može izbjeći posljedice tog fenomena, bilo zbog podizanje razine mora ili zbog promjene klimatskih uvjeta. Stoga i zemlje izvan polarne regije zaslužuju pravo da donose odluke o budućnosti dalekog sjevera. Otvoreno govoreći, moja je odgovornosti poticanje dijaloga između naroda koji žive na Arktiku i onih koji žele koristiti Arktik. Pokretanje novog foruma nije od značaja samo za ljude koji žive na Arktiku, nego za sve narode svijeta, a pitanje je hoće li, prije no priroda učini svoje, naše odluke, dijalog i suradnja biti pravovremeni", pred iznenađenim američkim čelnicima je tada u Washingtonu izjavio islandski predsjednik Olafur Ragnar Grimsson.
Najavljeno je kako će novi forum svoj prvi skup održati u Reykjaviku u listopadu iste godine, a bit će otvoren za državne dužnosnike, znanstvenike, te članove nevladinih organizacija. Odluke o gospodarskom razvoju i okolišu arktičke regije do sada je moglo donositi samo osam zemalja Arktičkog vijeća.

Kina je s ugovorom o slobodnoj trgovini i gospodarskoj suradnji s Islandom, te na insistiranje islandskog predsjednika da je uključi u forum "Arktički krug", istog trenutka postala nezaobilazan čimbenik u arktičkoj regiji, bez obzira na sve prijetnje i upozorenja iz Sjedinjenih Država.

Naravno da je uspostavljanje "Arktičkog kruga" izazvalo zabrinutost da organizacija zemljama kao što su Kina, Indija i Singapur može dati veće pravo glasa u arktičkim poslovima. Kanadske novine The Globe and Mail nazvale su to "potezom koji, čini se, sigurno iritira neke sjeverne države" i dodaju da se "kako je ovo komplikacija, ako ne i izazov za primat "Arktičkog vijeća" na sjeveru koji se brzo mijenja".

"Pitanje je koji će se forum pokazati boljim mjestom za djelotvornu zaštitu osjetljivih ekosustava i tradicionalnog načina života domorodačkih skupina na Arktiku u vrijeme kada međunarodni komercijalni interes raste, napisala je", napisala je novinarka za zaštitu okoliša Irene Quaile.

No, "Arktičko vijeće", koje je utemeljeno u Otavi 1996. godine, može riješiti malo problema, prije svega sigurnosna, jer se na Arktiku otvorio novu front sučeljavanja velikih sila. Poznata američka korporacija RAND je u svom izvješću iz 2014. navela da sudjelovanje u skupštini "Arktičkog kruga" može biti ad hoc, ali je sigurnost već predmet rasprave.

No, prošle godine je Kina objavila dokument o planovima za izgradnju Polarnog puta svile, koji uključuje Rusiju i, naravno, Island, koji je azijskom divu osigurao ulazak na međunarodne forume na kojima se donose odluke o Sjevernom polu.

Suradnja, istraživanje i razvoj bit će temelj strateškog partnerstva Kine i Rusije na Arktiku, izjavio je ruski predsjednik Vladimir Putin na drugoj kineskoj konferenciji "Jedan pojas, jedan put" u Pekingu u travnju ove godine.

Putin je govorio o tome gotovo četiri godine nakon što su Euroazijska ekonomska unija pod vodstvom Rusije i "Jedan pojas, jedan put" najavili integraciju.

Tjednima prije Putinovog govora u Pekingu, Rusija je na konferenciji "Arktik - Teritorij dijaloga" u travnju ove godine otkrila hrabar plan za razvoj Arktika.

To je "Veliko euroazijsko partnerstvo", ne samo u proširenju cesta, željeznica i novih gradova na Dalekom Istoku, već i u širenju znanosti i civilizacije na teritoriju za kojeg se dugo mislilo da je potpuno neprimjetan". Na konferenciji su Kina i Rusija potpisale prvi sporazum o znanstvenoj suradnji, uspostavljajući Kinesko-ruski arktički istraživački centar u sklopu Polarnog puta svile.

Iako se interes Kine za Arktik vidi tek sada, arktička strategija Pekinga je započela prije nekoliko godina. Peking je pokrenuo svoju prvu istraživačku ekspediciju na Arktik 1999. godine, nakon čega je osnovana prva arktička istraživačka postaja u Svalbardu u Norveškoj 2004. godine.

Nakon godina napora, Kina je 2011. godine dobila mjesto stalnog promatrača u "Arktičkom vijeću" i započinje s izgradnjom ledolomaca, ubrzo nadmašivši Kanadu i Sjedinjene Države, za čija je dva zastarjela ledolomaca već dugi niz godina prošao rok trajanja.

Kako se topi arktički led, Sjeverni pomorski put postao je glavno pitanje za Kinu, jer će vrijeme isporuke iz kineske luke Dalian u Rotterdam smanjiti za deset dana, što ovu alternativnu rutu čini vrlo atraktivnom. Brodovi koji plove iz Kine prema Europi trenutno moraju prolaziti kroz gužvu u tjesnacu Malaka i Sueski kanal, a to je oko 5000 nautičkih milja duže od Sjeverne pomorske rute.

Kada je 2013. Island osigurao Kini mjesto u "Arktičkom krugu", Pekingu su se otvorile mogućnosti i za ulaganja u područja koja nisu u nadležnosti Rusije, a pristup arktičkim resursima je od vitalnog značaja za dugoročne izglede Kine, koja je u financijskom smislu glavni pokretač ove inicijative "Polarnog puta svile".

Arctic Circle/Forums/Fhina / Arctic Circle / News.Com.Au