Da li je održivo stanje u kojem najveće globalne ekonomije neprekidno gomilaju dugove stopom bržom od rasta njihovog BDP-a?
Bank card
© Getty Images
Na Istraživačkoj konferenciji Međunarodnog monetarnog fonda u Vašingtonu, direktorka MMF-a, Kristalina Georgijeva je iznela da je "globalni dug, javni i privatni, dostigao je 188 biliona dolara" i da to predstavlja "oko 230 odsto vrednosti svetskog ekonomskog proizvoda". S tim u vezi je ukazala "da su tereti duga učinili mnoge vlade, kompanije i domaćinstva ranjivim od naglog zaoštravanja finansijskih uslova." Direktorka MMF-a je pozvala na mere kojima bi se obezbedilo da pozajmljivanje bude "održivije, uključujući činjenjem zajmodavačkih praksi transparentnijim i pripremom za restrukturiranje sa "netradicionalnim zajmodavcima", što je aluzija na Kinu koja je glavni kreditor država u razvoju i Afrike.

Zanimljivo je da MMF istupa sa podatkom o 188 biliona duga, a istovremeno Institut za međunarodne finansije nalazi da ukupan globalni dug iznosi 246.5 biliona dolara. U izveštaju Rojtersa na temu globalnog duga, procenjuje se da će suvereni dug dostići 50 biliona dolara. U postojećem globalnom finansijskom poretku, države su danas zadužene u vrednosti ukupnog svetskog godišnjeg proizvoda. Dakle, kada ne bi postojali nikakvi drugi mehanizmi zaduženja (koji se takođe u krajnjoj liniji vraćaju iz nacionalnih BDP-ova), pitanje je da li države imaju išta svoje.

FAKTORI RIZIKA

Rizik zaduženosti MMF procenjuje na osnovu nekoliko pokazatelja: 1) da li je država zaduženija nego što njena privreda omogućava? (javni dug/BDP); 2) da li je dug toliki da prihodi ne mogu garantovati servisiranje? (javni dug/državni prihod); 3) da li privreda ima više obaveza prema inostranstvu nego što joj je ekonomski učinak? (spoljni dug/BDP); 4) da li su spoljni dugovi države, građana i kompanija toliki da izvoz ne obezbeđuje dovoljno deviza za otplatu? (spoljni dug/devizni priliv); 5) da li kamate i rate duga države, građana i kompanija prevazilaze devizni priliv od izvoza za otplatu? (anuitet/devizni priliv). Prema podacima MMF-a, u slučaju Srbije pokazatelji su sledeći: 1) javni dug je 62,5 odsto BDP; 2) javni dug je 164,4 odsto prihoda države; 3) spoljni dug je 64,4 odsto BDP-a i 134,5 odsto deviznog priliva; i 5)anuitet je 22 odsto deviznog priliva.

Na sajtu Ekonomista, na kojem se prati globalni javni dug, iznos je već prešao 60 biliona dolara i raste svakog sekunda. Rastući zbir je zanimljiv dvojako: prvo, kada dug raste brže od ekonomskog prinosa, viši javni dug implicira veće državno uplitanje u privredu i više poreze u budućnosti; i drugo, dug se mora namirivati u redovnim terminima, što stvara problem vlasti da održavaju popularnost. Prema podacima sa ovog sajta, javni dug Srbije iznosi 28.818.032.787 dolara. Po glavi stanovnika, to je 4.010 dolara, a u odnosu na BDP čini 93,2 odsto istog.

TERET ZA OBIČNE LjUDE

Javni dug se, u krajnjoj liniji, svodi na to da države duguju novac svojim građanima, zato što od njih ubiraju sredstva za otplatu. Običnog čoveka trebalo bi da zanima kome se u stvari duguje? Novac je samo posrednik, odnosno sredstvo, neke razmene i sam po sebi nema vrednost. Na prvi pogled dešava se sledeće: vlade uzimaju zajmove, koje troše kako smatraju za potrebno, od izdataka za vojsku i infrastrukturu do administracije i socijale. To trošenje bi trebalo da ima neka pozitivna dejstva za narod. Međutim, čim se dugovi gomilaju, jasno je da nije baš tako.

Realno, odvija se sledeći proces: u sistem se upumpava novac, uglavnom fiktivni (bez realnog pokrića), koji je predmet pozajmice, a za taj fiktivni novac narodi siromašnijih (a sve više i razvijenih država) moraju da rade i stvaraju realnu vrednost kako bi mogli da plaćaju vlastima da vraćaju zajmove, pri čemu se vrednost rada ne prilagođava sve većim iznosima upumpanog novca i novih iznosa koji se moraju otplaćivati. Suština manipulacije se svodi na to da upravljanje novcem od strane bilo koga osim nacionalne centralne banke daje novcu veći značaj kao sredstvu razmene i omogućava mu da stvara i prenosi vrednost, a time i moć, a time i da dug postaje teret za obične ljude, umesto obračunsko sredstvo.

Ako je dug država, kompanija i pojedinaca viši nego što svet ukupno stvori,očito je da cilj kredita nije, kako se tvrdi, povećanje vrednosti. Čim je odnos ukupnog proizvoda i novca u opticaju 1:6, cilj je nešto drugo. Tu dolazi zdravorazumski problem. Kada bi na svetu postojale samo dve države i ako bi jedna od njih bila u posedu poslednjih 100 dinara, pa ih druga država pozajmi da nešto uradi, pa ih opet prva pozajmi od druge za neku svrhu, ukupan dug ne bi bio 200 dinara, nego 0, jer iza svake pozajmice postoji neka nova vrednost. Pozajmljivanje može da se ponovi unedogled i ukupan dug bi i dalje bio 0, zato što svaki dug donosi neku imovinu ili vrednost. Isto je i ako se takav odnos odvija između više subjekata. Sabiranje iznosa dugova, kao da iza tih suma nema vrednosti, nema smisla. Ono je samo matematički model, tj. kreativno računovodstvo.

ZAVISNOST OD ZADUŽIVANjA

Paradoksalna odlika savremenih razvijenih ekonomija je da, izgleda, moraju da pozajmljuju sve više novca da bi ostvarivale rast. Ta zavisnost od zaduživanja čini ih osetljivim na periodične padove koji duboko štete samoj ekonomiji.

Mit kako banke daju kao kredit novac koji im je deponovan na štednju, kako bi slobodni kapital produktivno investirale u preduzeća je fiktivan dvojako. Prvo, ne obuhvata realnost da banke danas stvaraju novi novac i kupovnu moć. A to je upravo moć koja se dešava u ekonomiji. Drugo, nije tačno da banke u praksi pozajmljuju novac (dodeljuju kupovnu moć) preduzetnicima i preduzećima kako bi finansirali kapitalne investicije, jer velika većina pozajmica finansira kupovinu imovine. Zanimljivo je da ova fikcija opstaje iako danas ekonomija funkcioniše na drugi način. Od sedamdesetih godina 20. veka,ekonomija se razvija kroz visoko matematičke formule i prema tome se oblikuju i ekonomske studije, koje objašnjavaju teorijske konstrukcije i okvire ograničenja u složenim konstrukcijama. Dilema je, dakle, li taj konstrukt odražava prirodu ekonomije, šta radi bankarski sistem i odakle dolazi vrednost? Stvarnost je da danas razvijene ekonomije pokreće dug, i zato je neminovno previše duga. Dug, iako se pravda potrebom rasta BDP, iz godine u godinu raste nominalno brže od BDP.

Normalno bi bilo da novac emituje isključivo centralna banka, a da se onemogući da banke stvaraju novac emitovanjem kredita izvan okvira kojim raspolažu u vidu štednje. Banke, na taj način, ne samo što odgovornost prema novcu štediša podređuju potrebi da plasiraju novac, već i sposobnost da stvaraju kredite direktno utiče na redistribuciju svojine na nekretninama i vrednostima. To pomeranje interesa sa povećanja proizvodnosti na plasiranje kapitala leži u srži razaranja finansijskog kapitalizma. Dug je mehanizam koji omogućava neprirodno sjedinjenje finansijskih tržišta i savremene neoliberalne države. On (dug) tako povezuje politiku, ekonomiju i određuje način na koji pojedinci uređuju unutrašnji život u aktuelnoj katastrofi, te poprima psihičke, kulturne i na kraju teološke dimenzije. U krajnjoj liniji, međutim, radi se i fikciji u funkciji bogatstva i moći, bez vrednosnog ili suštinskog utemeljenja.

ZDRAVORAZUMSKA LOGIKA

U korenu "nemogućnosti" da se preokrene dužnički proces je nametnuta opsednutost inflacijom. Stvarni problem je to da nije aktiviran veliki proizvodni potencijal, odnosno da svi ti silni krediti nisu uspeli da obezbede da države mobilišu svoje raspoložive resurse da unaprede razvoj i životnu sredinu, i tako pokrenu ekonomiju. Umesto toga, ljudi se cede sve većim porezima i lešinarenjem za javne usluge (koje se finansiraju budžetski), čime se dodatno umanjuje privredni potencijal.

Kako taj besmisleni poredak tržišta novca izgleda vidi se iz primera vodeće sile tog poretka, koja ima unutrašnji dug preko 23 biliona dolara, potrošački dug preko 14 biliona dolara, a dug banaka je teško zamisliv. Od septembra do novembra 2019, emisioni sistem te sile (njujorške Federalne rezerve) je intervenisao sa 62,5 milijardi dolara u repo tržište, koje banke koriste za kratkoročne pozajmice između sebe. Ova intervencija trebalo je da obezbedi da nedostatak gotovine ne izazove rast kamata. Problem je, međutim, to da je nedostatak gotovine izazvala velika količina dužničkih instrumenata (hartija od vrednosti) koje je izdao Trezor te zemlje, koje su banke pokupovale i tako se lišile sredstava za plasiranje privredi i građanima. Nije za očekivati da će predstavničko telo i izvršna vlast smanjiti izdavanje dužničkih hartija, posebno u predizbornoj godini, tako da će emisiona ustanova biti pod sve većim pritiskom da drži niske kamate, ali to nije moguće neograničeno.

Za razliku od vodeće sile i grupe privilegovanih država koje imaju pristup jeftinom novcu, na štetu svih ostalih, države kojima se nameće kreditiranje kao jedini izvor finansiranja ostavljene su sa sterilnim emisionim ustanovama koje jedino brinu da održavaju kurs i cene, odnosno čija je jedina svrha da obezbede stabilnost onima koji upumpavaju fiktivni novac. Tako se stvara globalni poredak, koji nameće finansijsku - a posredno i političku tiraniju - time što moć distribuiraju oni koji mogu da upumpavaju novac. To što danas 1 odsto najbogatijih upravlja sa preko 80 odsto bogatstva predstavlja više nego jasan pokazatelj kuda vodi poredak globalnog finansijskog dužničkog ropstva. Pred ovim sumanutim poretkom urušava se logika, moral, pravo, ekonomija i život pretvara u pakao na zemlji. Iako nema sumnje da se radi o neodrživom konceptu, teško je verovati da će mala grupa privilegovanih i njihovih apologeta tako lako odustati. Mi, obični ljudi, možemo samo da se nadamo da će svest prevladati i da narodi neće morati da se fizički izbore da ne postanu masovno roblje finansijskoj eliti.

Miroslav Stevanović je vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Megatrend i na Akademiji za nacionalnu bezbednost u Beogradu. Eksluzivno za Novi Standard.