NATO SUMMIT U LONDONU
Idućeg tjedna će se u Londonu održati sedamnaesti po redu summit NATO pakta u tom formatu i trajat će dva dana, 3. i 4. prosinca, što obećava da će biti vrlo težak i neće proći bez napetosti.
Do sastanka dolazi manje od dva mjeseca nakon turske intervencije na sjeveru Sirije, kampanji u kojoj su NATO i Europa gurnuti na margine. Erdogan je kao član Sjevernoatlantskog saveza rekao da je bacio pismo koje mu je poslao američki predsjednik Trump, koji je od njega tražio da ne pokreće nikakvu operaciju protiv sirijskih Kurda. Međutim, Turska je taj apel ignorirala, baš kao i Trumpovog zamjenika Mikea Pencea i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, koji su došli u Ankaru kako bi tražili primirje u Siriji.
Ali saga ne završava ovdje i Erdogan nekoliko dana kasnije leti kod Putina i s njim dogovara primirje. Usput, prvi S-400, kupljeni od Turske, također su stigli iz Rusije. Dakle, bez ikakvog okolišanja se može reći da na Anatoliju ili Maloj Aziji ima sve manje "Atlantika".
U isto vrijeme ni na francuskoj strani stvari nisu išle drugačije. I to ne samo za izjave koje je nedavno dao Emmanuel Macron, prema kojem je NATO u stanju "moždane smrti". Posljednjih godinu dana Pariz se zalagao za stvaranje sustava definiranog kao "komplementarni", ali ne i alternativni NATO paktu. To je takozvana "Europska interventna inicijativa", poznatija i po akronimu EI2. Sustav kojem je glavni poticaj dala Elizejska palača utemeljen je u lipnju ove godine i do danas se proširio na 14 zemalja, od kojih 13 zemalja zapada EU, plus Norveška.
To je oruđe s kojim Pariz želi držati kormilo europske obrane, što može zahvaljujući i statusu nuklearne sile. Ali ne samo, EI2 je najogledniji primjer onoga što je ideja francuskog predsjednika Macrona o temi obrane.
Prema sadašnjem stanaru Elizejske palače, Europa se u svijetu sama mora pozicionirati kao vojna sila, te postati neovisna, bolje rečeno autonomna od Sjedinjenih Država, ali to znači i udaljenija od NATO pakta. Ovu autonomiju bi Macron želio osigurati obrambenim mehanizmom vođenom upravo od strane Francuske. Stoga nije nerealno pretpostaviti da bi se Pariz od sada u sljedećih nekoliko godina mogao kretati tako da bude sve manje vezan za Sjevernoatlantski savez.
PARIZ I MOSKVA
Naravno, u tom su kontekstu od presudne važnosti i odnosi između Pariza i Moskve, ključne europske vojne sile s kojom je Erdogan, na primjer, uspio izgladiti i gore "nesuglasice" o onih francuskih.
No, je li u smislu političke i obrambene strategije moguće usporediti Macrona s Erdoganom? Njih dvojica od zajedničkog imaju rast ulaganja u vojni sektor, kao i sve neovisniji put od diktata i volje NATO pakta.
Jedina razlika s ove točke gledišta leži u činjenici da turski predsjednik nikada nije otvoreno istaknuo odvojenost Turske od NATO-a, dok je Macron čak govorio o stanju "moždane smrti".
Još jedna suprotnost može se uočiti u gledanju odnosa s Kremljom. U 2017. godini, kada je u Italiji došlo do napretka u anketama Lige i Pokreta 5 zvijezda, mislilo se da je to europska zemlja koja Stari kontinent može vratiti dobrim odnosima s Moskvom. To se odnosi i na talijanske poduzetnike i industrijalce, od kojih su mnogi u krizi zbog sankcija protiv Rusije i zbog onoga što su provele gore spomenute stranke.
Umjesto toga, 2019. ovu ulogu preuzima Francuska. Kao da prkosi NATO paktu, koji se još uvijek zalaže za potpisivanje antiruskog obrambenog plana duž granica baltičkih republika, Macron se čini sve bližim Putinu. Njih su dvojica ljetos bilateralne odnose Francuske i Rusije nazvali "izvrsnima". Čini se da su i ruski i francuski obrambeni čelnici u izvanrednim odnosima, a nedavno je Macron uspio spriječiti ulazak Albanije i Sjeverne Makedonije u EU, zemlje čije članstvo Moskva ne bi rado vidjela u institucijama Europske unije, iako je ono manje važno od članstva u NATO paktu.
No, kako se ta da puta isprepliću i ujedinjuju, blokiranje jednog od puteva onemogućava veću integraciju EU i Sjevernoatlantskog saveza sada i u budućnosti. Kako je Makedonija sljedeća članica NATO-a, Macronov potez se više čini podrivanje apsolutne dominacije Washingtona u razdoblju stjecanja veće autonomije EU u vojnom smislu, nego stvarna odbojnost prema ulasku dvije balkanske zemlje u EU. Na drugoj strani, svi ovi koraci zajedno, čini se, vode izravno prema francuskoj inicijativi za uklanjanje sankcija protiv euroazijskog diva.
Jedina razlika u gledištima između Elizejske palače i Kremlja se vidi u moratoriju na projektile na europskom teritoriju, kojeg je predložio Vladimir Putin, a Emmanuel Macron upravo odbacio.
Tijekom sastanka s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom, Emmanuel Macron objavio je da Francuska nije prihvatila predloženi Putinov moratorij na "europrojektile".
"Posljednjih je dana bilo puno reakcija u vezi s francuskim odgovorom na pismo predsjednika Putina. Prije svega, Francuska je htjela podijeliti svoj odgovor sa svim saveznicima, nešto što drugi nisu učinili. Osim toga, mi apsolutno nismo prihvatili predloženi moratorij", rekao je Macron, ali je naglasio "kako pismo Moskve, kao temelj za raspravu, nikako ne treba odbaciti".
Vijest o odbijanju prijedloga ruskog predsjednik potvrdio je i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov, koji je također naglasio otvorenost za dijalog koja se vidjela u govoru u Elizejskoj palači.
"Zapravo, Macron je odgovorio na Putinovo pismo općenito. Ali barem postoji razumijevanje zabrinutosti Rusije i spremnost za dijalog", rekao je Peskov novinarima.Ruski predsjednik Vladimir Putin je u pismu predložio uvođenje moratorija na rakete srednjeg i kratkog dometa u Europi i drugim regijama kako bi se osigurala stabilnost. Naravno, to podrazumijeva i moratorij na europskom dijelu Rusije. Ovaj je dokument upućen različitim zemljama i međunarodnim organizacijama, iako je reakcija, posebno NATO pakta, bila prilično hladna.
Ali iz strateškog ugla, Francuska je jedina europska nuklearna sila koja ni ranije nije slijepo slijedila diktat NATO pakta. Kao što je poznato, iako je utemeljiteljica saveza, ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO pakta, francuski predsjednik Charles de Gaulle je 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO-a, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama, odnosno u Sjevernoatlantskom vijeću.
To je bio odraz De Gaulleve želje da Francuska ima središnju ulogu i mjesto u formiranju europske politike, kako se više nikad ne bi ponovila 1914. i 1939. godina. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Europi, ali i u svijetu, predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio je da se Francuska vrati i u vojne strukture NATO pakta. Sada kao da opet svjedočimo istom ili vrlo sličnom scenariju iz 1966., možda s drugačijim raspletom, jer je bivša Europska zajednica danas EU i Pariz ima puno više poluga da igra središnju ulogu u formiranju europske politike, a za to joj trebaju jaka vojska i europske sigurnosne strukture, a Macron gradi obje.
Općenito, sasvim je očito da Francuska u mnogim važnim temama kreće sa sve više autonomnije od onoga što je ostalo od sve fragmentiranijeg Sjevernoatlantskog saveza.
Komentari čitatelja
na naše novosti