pariški sammit
© Reuters / Christophe Petit Tesson
U Parizu danas počinje dugoiščekivani sastanak tzv. normandske četvorke, prvi nakon gotovo trogodišnjeg prekida susreta u tome formatu, kojega čine predsjednici ili šefovi vlada Francuske, Njemačke, Rusije i Ukrajine. Razgovarat će se o načinima riješenja sukoba u Donbassu, istočnom dijelu Ukrajine pod nadzorom proruskih pobunjenika. Ovaj sastanak, koji će se održati u Elizejskoj palači, zanimljiv je po tome što će se po prvi put neposredno sastati ruski predsjednik Vladimir Putin i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky koji tu dužnost obnaša nepunih godinu dana. Osim što ovaj sastanak prate velike mjere sigurnosti, stanje je dodatno usložnjeno i masovnim, višednevnim štrajkom u Francuskoj zbog planirane provedbe mirovinske reforme, koji je potpuno poremetio pa i paralizirao promet tom zemljom. Do Pariza se protežu kolone automobila duge preko 600 kilometara, nema goriva na brojnim benzinskim postajama, blokirana su brojna raskrižja i td. itd.

Današnji sastanak će se najprije održati u tzv. dvojnom formatu: najprije će odvojeno razgovarati kancelarka Angela Merkel i predsjednik Vladimir Putin (koji su, zapravo, i "kostur" formiranog normandijskog pregovaračkog procesa iz 2015.g. (u međuvremenu su se promijenili i francuski i ukrajinski predsjednici), a paralelno će razgovarati predsjednici Emmanuel Macron i Volodimir Zelensky. Nakon toga Vladimir Putin će razgovarati s Emmanuelom Macronom, a kancelarka Merkel s predsjednikom Zelenskyim, nakon čega će se svi četvoro naći za istim stolom.

Najvažnija tema razgovora svakako će biti ona, vezana uz sporazume iz Minska i upravo s te pozicije, kako je priopćeno iz Moskve, u Pariz dolazi ruski čelnik, tvrdo fokusiran na nužnost ispunjenja tih sporazuma oko kojega su se, prije svega od strane EU, često mijenjali stavovi ovisno o stanju u samoj Ukrajini.

Ovaj se sastanak trebao održati još u rujnu ove godine ali je tada bio odgođen za prosinac jer nije bilo nikakvoga smisla "sastančariti" sastanka radi, bez bilo kakve mogućnosti za postizanje napretka. A hoće li do njega sada doći saznat ćemo vrlo brzo. Jer uvjeti u kojima se on odvija dramatično su se promijenili: u SAD traje velika politička afera upravo vezana uz Ukrajinu, zbog čega je i pokrenut proces opoziva tamošnjeg predsjednika Donalda Trumpa; 31. prosinca istječe desetogodišnji rusko-ukrajinski ugovor o tranzitu ruskog plina u EU; u Ukrajini se ponovo radikalizira političko i usložnjava gospodarsko i socijalno stanje te se stalno prijeti nekakvim "novim Majdanom" - ovoga puta protiv aktualnog predsjednika Zelenskog; složeno je sigurnosno stanje i u samoj EU, uz spomenute štrajkove u Francuskoj tu su još i "vječna" izbjeglička kriza, Brexit, nesređeni odnosi s velikim prekoatlantskim saveznikom SAD-om, raspao se Sporazum o raketama malog i srednjeg dometa između SAD-a i Rusije koji se najviše tiče upravo europske sigurnosti i td. i td. U tim i takvim okolnostima dodatna radikalizacija stanja u Ukrajini i eventualno novo zaoštravanje odnosa s Rusijom je ono najmanje što Europi sada treba.

S druge strane Kijev je proteklih tjedana davao različite prijedloge oko modaliteta rješenja krize na istoku zemlje - od potpunog neispunjavanja Minskih sporazuma, preko ispunjavanja samo pojedinih njegovih dijelova, do dolaska mirovnih snaga i td. Osim toga sam je Zelenski posljednjih dana izložen oštrim kritikama ukrajinskih nacionalista ali i bivšeg predsjednika Petra Porošenka i bivše premijerke Julije Timošenko, koji ga kritiziraju i pitaju zašto uopće ide na susret s "ukrajinskim neprijateljem" Vladimirom Putinom.

Zato je vrlo teško reći s kojim je konceptom uopće danas u Pariz i sletio Volodimir Zelensky. Navodno je na subotnjem sastanku vojnog Vijeća za nacionalnu sigurnost, kojega je sam sazvao, on dobio precizno označene "crvene crte" ispod kojih ne smije ići, a jedna je od njih, navodno, nužnost uspostave ukrajinskog nadzora nad granicama s Rusijom u pobunjenim regijama. Ali problem je u tome što taj korak mora ići paralelno s provedbom lokalnih izbora u tim regijama i omogućavanje njihovog posebnog statusa, a to su već točke iz Minskog sporazuma koje se Kijevu previše ne sviđaju. Kako će se na kraju to sve skupa, što sada izgleda potpuno nepomirljivo, i posložiti ostaje tek za vidjeti.

Nedvojbeno će najinteresantniji dio današnjeg sastanka biti prvi neposredni razgovori Putin-Zelensky, vremenski i tematski neograničeni. Zanimljivo je da je sa Zelenskim u Pariz stigla i snažna delegacija koja se sastoji od zapovjednika glavnog stožera ukrajinske vojske, ministra unutarnjih poslova i šefa Ukrajinske službe sigurnosti.

Različita su očekivanja promatrača od današnjeg pariškog summita: jedni smatraju kako od svega toga neće biti ništa, drugi su optimistični, neki oprezno optimistični i td. Ja bih dodao kako ukrajinska pozicija, neovisno o svemu, pa i činjenici da u Normandijskoj četvorci nema SAD-a, ipak u velikoj mjeri ovisi o napucima koje će Kijev dobiti iz Washingtona.

Bilo kako bilo današnji sastanak može biti sudbonosan za Ukrajinu i njezino riješenje sukoba na svome pobunjenom istoku koji želi zadržati visoku razinu svestranih odnosa s Rusijom i protivi se ulaku Ukrajine u NATO savez. On može označiti i početak normalizacije odnosa Ukrajine sa svojim velikim ruskim susjedom od kojega ona geografski ne može pobjeći. Ali isto tako, ovaj sastanak može, u slučaju neuspjeha, značiti i nastavak ukrajinske agonije, a skupa s njom i agonije čitave EU koja je i ponajveći krivac za sve što se sa tom zemljom 2014.g. i dogodilo, nastojeći je pod svaku cijenu, pa i onu uz korištenje sile tj. izvaninstitucionalnog rušenja tadašnje zakonite vlasti, staviti pod svoje gospodarsko a onda i političko okrilje. A samo je politički slijepac mogao misliti kako će takav scenarij ostati bez ruskog protuodgovora. Jer radi se u zemlji, koja je, osim višemilijunske ruske manjine (oko 8 milijuna Rusa živjelo je u Ukrajini prije izbijanja sukoba 2014. g.) i gotovo polovičnog broja ruskojezičnoga stanovništva, već stoljećima kulturološki, vjerski, gospodarski, ... vezana upravo uz Rusiju.

Naravno, možda najveću odgovornost za svu tragediju velikog ukrajinskog naroda koju on proživljava proteklih 5 godina, ipak snosi sama ukrajinska elita bez koje niti jedna izvanjska silnica ne bi mogla presudno upravljati njezinim ključnim unutarnjim procesima a kako je to sada slučaj. Zbog političke i strateške kratkovidnosti ukrajinskih elita ta je velika i bogata zemlja sada umjesto subjekta postala objekt međunarodne zajednice, s kojom se ova bavi na način kako misli da to svijetu danas najviše odgovara. Drugim riječima - kako to odgovara najvećim svjetskim silama. Neoprostivo, ali i poučno za mnoge druge narode i države!