Marčelo (Marčelo Mastrojani) i Madalena (Anuk Eme), neopisivo kul i šik, izgledaju kao posljednja žena i posljednji muškarac prije potopa "nakinđurene jeftinoće"
Majkl Vlahos je izneo stav da SAD nisu samo nacionalna država, nego "lider sistema" - "civilizacijska sila poput Rima, Vizantije i Osmanskog carstva". I Kine, trebalo bi dodati, što on nije učinio. Lider sistema je "univerzalistički identitetski okvir vezan za državu. Ova prednost je od pomoći jer Sjedinjene Države očigledno vladaju ovim identiteskim okvirom danas".
Obaveštajni teškaš Alister Kruk, u jednom blistavom članku, zadire dublje u to kako je ova "civilizacijska vizija" bila "nasilno prostrta širom sveta" kao neizbežna, američka manifestovana sudbina - i to ne samo politički, uključujući sve priveske zapadnog individualizma i neoliberalizma, nego udružena sa "metafizikom judeohrišćanstva". Kruk takođe ističe kako je duboko usađena ideja o tome da je pobeda u Hladnom ratu "spektakularno potvrdila" superiornost američke civilizacijske vizije u redovima američke elite.
Međutim, postmoderna tragedija - iz perspektive američke elite - ogleda se u tome što uskoro to možda više neće biti slučaj. Surovi građanski rat koji potresa Vašington poslednje tri godine - dok ceo svet u šoku posmatra šta se dešava - samo je ubrzao slabljenje.
PRIMER PAX MONGOLICA
Otrežnjujuća je pomisao da je Pax Americana možda osuđena na kraće istorijsko postojanje od Pax Mongolica - uspostavljenog nakon što je Džingis-kan, vođa jedne nomadske nacije, krenuo da osvaja svet.
Džingis (pravo ime Džingis-kana bilo je Temudžin, dok je "džingis" reč koja na mongolskom znači "svetski, vaseljenski", prim. prev.) je prvo uložio trud u trgovačku ofanzivu za preuzimanje Puta svile, slamajući Kara-Kitaisa u Istočnom Turkestanu, zauzimajući islamski Horezm i anektirajući Buharu, Samarkand, Baktriju, Horasan i Avganistan. Mongoli su stigli do oboda Beča 1241. godine, a godinu dana kasnije i do Jadranskog mora.
Tadašnja supersila prostirala se od Pacifika do Jadrana. Teško možemo da pojmimo šok zapadnog hrišćanskog sveta. Papa Grgur X je žarko želeo da zna ko su bili ovi osvajači sveta i mogu li se hristijanizovati. Paralalno tome, samo je pobeda egipatskih mameluka u Galileji 1260. spasila islam od utapanja u Pax Mongolica.
Pax Mongolica - jedna, organizovana, efikasna, tolerantna sila - istorijski koincidira sa zlatnim dobom Puta svile. Kublaj-kan, koji je bio gospodar-domaćin Marku Polu, više je želeo da bude Kinez nego sami Kinezi. Želeo je da dokaže da nomadski osvajači koji su se okrenuli sedelačkom načinu života mogu da nauče finese administracije, trgovine, književnosti, pa čak i moreplovstva. Međutim, čim je Kublaj-kan umro, carstvo se raspalo na sukobljene kanate. Islam je izvukao najveću korist. Sve se promenilo. Vek kasnije, Mongoli iz Kine, Persije, Rusije i Centralne Azije nisu imali ništa zajedničko sa svojim precima koji su živeli na konjima.
Oštar skok u 21. vek pokazuje da je inicijativa, istorijski gledano, ponovo na strani Kine, duž hartlenda i sve do rimlenda. Poduhvati koji menjaju pravila igre, koji menjaju čitav svet, ne dolaze više sa Zapada - kao što je to bio slučaj od 16. do kraja 20. veka. Uz svo zlobno zanošenje da će korona virus saseći "kineski vek" (tačnije evroazijski vek) u korenu, i kratkovidi cunami demonizacije Novog puta svile, lako se zaboravlja da implementacija brojnih projekata nije čak ni počela.
Planirano je da tokom 2021. svi ti koridori i osovine kontinentalnog razvoja dobiju na ubrzanju duž Jugoistočne Azije, Indijskog okeana, Centralne Azije, Jugozapadne Azije, Rusije i Evrope, dok će paralelno sa tim pomorski put svile postati pravi evorazijski lanac bisera, od Daljena (luka u severoistočnoj kineskoj pokrajini Ljaoning, prim. prev.) do Pireja, Trsta, Venecije, Đenove, Hamburga i Roterdama.
Po prvi put u dva milenijuma, Kina je u stanju da kombinuje dinamizam političke i ekonomske ekspanizje, kako na kontinentalnom, tako i na pomorskom domenu, što je nešto što ova država nije iskusila još od kratkog ekspedicionog poduhvata admirala Dženga Heja kroz Indijski okean početkom 15. veka. Evroazija je, u skorašnjoj prošlosti, bila pod zapadnom i sovjetskom kolonizacijom. Sada sve postaje multipolarno - niz složenih, evoluirajućih permutacija kojim upravljaju Rusija, Kina, Iran, Turska, Indija, Pakistan i Kazahstan.
Nijedan igrač nema iluzije o tome šta je opsesija "lidera sistema": sprečavanje Evroazije da se ujedini pod jednom silom - ili koalicijom poput strateškog partnerstva Rusije i Kine; staranje da Evropa ostane pod američkom hegemonijom; onemogućavanje da Jugozapadna Azija - odnosno "Veliki Bliski istok" - postane vezana za evroazijske sile; kao i sprečavanje po svaku cenu da rusko-kineski blok dođe do nesmetanog pristupa pomorskim rutama i trgovinskim koridorima.
IRANSKE PORUKE
Za to vreme, uvlači se puzeća sumnja - da je plan Irana, poput eha iz Donbasa 2014, uvlačenje američkih neokona u "kotao" ruskog stila, ukoliko opsesija o smeni režima dobije turbo ubrzanje. Postoji ozbiljna mogućnost da će Teheran, pod maksimalnim pritiskom, na kraju totalno napustiti Nuklearni sporazum (JCPOA), kao i NPT (Non-proliferation Treaty, tj. Sporazum o neproliferaciji nuklearnog oružja iz 1968), time otvoreno provocirajući Ameriku da ga napadne.
Kako stvari stoje, Teheran je poslao dve veoma jasne poruke. Preciznost raketnih napada na američku bazu Al-Asad u Iraku, izvedenih u znak odmazde za likvidaciju generala Kasema Solejmanija, znači da je sada bilo koja tačka u ogromnoj mreži američkih baza ranjiva.
Isto tako i magla demantija kojim se u suštini ništa ne demantuje povodom obaranja vazduhoplovnog bojišnog komunikacionog čvorišta CIA (Battlefield Airborne Communications Node - BACN) - u suštini špijunskog aviona - kod Gaznija u Avganistanu, nosi određenu poruku.
Ikona CIA-e Majk d'Andrea, poznat kao "Ajatolah Majk", "Pogrebnik", "Mračni princ", ili sve to zajedno, možda jeste, a možda i nije bio u tom avionu. Bez obzira na činjenicu da nijedan izvor američke vlade nikada neće potvrditi ili poreći da je "Ajatolah Majk" mrtav ili živ, ili da uopšte postoji, poruka ostaje jasna: vaši vojnici i špijuni su takođe ranjivi.
Od Perl Harbora, nijedna država se nije usudila da ošamari lidera sistema tako otvoreno, kao što je to učinio Iran u Iraku. Vlahos je spomenuo nešto što sam lično video 2003, kako "mladi američki vojnici nazivaju Iračane 'Indijancima', kao da je Mesopotamija Divlji Zapad". Mesopotamija je bila jedna od glavnih kolevki civilizacije kakvu znamo. Na kraju ta dva biliona dolara potrošenih na demokratizaciju Iraka bombama nisu pomogli civilizacijskoj viziji "lidera sistema".
CIVILIZACIJSKA POLITIKA
Dodajmo sada estetiku našoj "civilizacijskoj" politici. Svaki put kada posetim Veneciju - koja je sama po sebi živa metafora i klimavosti imperija i posrnuća Zapada - vratim se odabranim redovima epskog remek-dela Ezre Paunda: The Cantos (Kantosi).
Prošlog decembra, nakon mnogo godina, otišao sam u crkvu Santa Maria dei Miracoli, poznatoj i kao "Kutija nakita", koja ima vodeću ulogu u "Kantosima". Kako sam stigao, rekao sam ženi koja je kustos da sam došao zbog "sirena". Odobravajućim smeškom, osvetlila mi je put duž broda crkve ka centralnom stepeništu. I tu su bili, izvajani na stubovima sa obe strane balkona: "kristalni stubovi, akantus, sirene na glavi stuba", kao što možemo pročitati u kantosu 20.
Ove sirene napravili su Tulio i Antonio Lombardo, sinovi Pjetra Lombarda i venecijanski majstori poznog petnaestog i ranog šesnaestog veka - "a Tulio Romano je izradio sirene, kako stara žena reče: tako da od tada niko nije bio u stanju da ih izvaja za Kutiju nakita, za Santa Maria dei Mirakoli", kako je napisano u kantosu 76.
Bista device Marije sa Hristom u naručju koju je 1480. godine izradio skluptor Đorđo Laskaris. Detalj sa fasade na crkvi Santa Maria dei Mirakoli u Veneciji
Paund je pogrešio ime tvorca sirena, ali to nije poenta. Poenta je kako je Paund video sirene kao epitom snažne kulture - "percepcija čitave epohe, čitavih mešavina i nizova uzroka, slila se u uređivanje detalja, o čemu bi bilo nemoguće govoriti u kontekstu veličine", piše Paund u Vodiču za Kalčer.
Kao i njegova omiljena remek-dela Đovanija Belinija i Pjera de la Frančeska, Paund je u potpunosti shvatao kako su ove sirene antiteza usura-e, tj. "umetnosti" pozajmljivanja novca po iznuđivačkim kamatnim stopama, što ne samo da lišava kulturu najbolje umetnosti, kako to Paund opisuje, nego je takođe i jedan od stubova totalne finansijalizacije i potržišnjenja samog života - inače procesa koji je Paund genijalno predvideo kada je u Hjuu Selvinu Mojberliju napisao da "sve stvari teku, kako je mudri Heraklit rekao, ali će nakinđurena jeftinoća vladati kroz sve naše dane".
Ove godine će biti 60 godina od snimanja filma La Dolce Vita . Kao i Paundove sirene, Felinijevo mitsko delo kroz Rim je nalik na crno-beli palimpsest davno nestale epohe, rođenje svingom njišućih šezdesetih. Marčelo (Marčelo Mastrojani) i Madalena (Anuk Eme), neopisivo kul i šik, izgledaju kao poslednja žena i poslednji muškarac pre potopa "nakinđurene jeftinoće". Na kraju, Felini nam pokazuje kako Marčelo očajava pred ružnoćom i, da, jeftinoćom koje prodiru u njegov prelepi mikrouniverzum - ocrtavanja kulture smeća koju proizvodi i nudi "lider sistema" koji samo što nas nije sve progutao.
Paund je bio ljudski, suviše ljudski američki disident razuzdane klasične genijalnosti. "Lider sistema" ga nije shvatio, tretirao ga je kao izdajnika, strpao u kavez u Pizi, a potom u ustanovu za mentalno obolele u SAD. Još uvek se pitam da li je možda imao priliku da vidi i ceni La Dolce Vita tokom šezdesetih, pre nego što je umro u Veneciji 1972. godine. Na kraju krajeva, nedaleko od kuće u Kale Ćerini u kojoj je živeo sa Olgom Radž nalazio se bioskop.
"Marčelo!" - još uvek nam odzvanja ikonični sirenski zov Anite Ekberg, dok je polu-uronjena u Fontanu di Trevi. Danas, i dalje zatočeni raspadajućom civilizacijskom vizijom "lidera sistema", u najboljem slučaju jedva uspemo da, kako je TS Eliot napisao, "napravimo nazadni polu-osvrt, preko ramena, ka primitivnom užasu".
Preveo Vladan Mirković
Izvor Asia Times
Komentari čitatelja
na naše novosti