turci
Turci su podržali teroriste i strane borce pripremajući napad na položaj sirijske vojske oko Idliba
Turska i Izrael nastavljaju agresiju na Siriju na sve jasniji i izravniji način, po cijenu onoga malo što je ostalo od njihovog regionalnog ili međunarodnog kredibiliteta. Ovih dana je bilo malo vijesti o nasilju na jugu Sirije, u pokrajini Dara'a na sirijsko-jordanskoj granici, gdje je izbila pobuna kako bi se nastavio isti posrednički rat kojeg su SAD protiv Damaska ​​pokrenule 2011. godine, što samo potvrđuje da su SAD zajednički nazivnik koji povezuje Tursku i Izrael, koji je još uvijek aktivan u nastojanju da ponovno rasplamsa sukob u cijeloj Siriji i promijeni ravnotežu u svoju korist.

Srećom, sirijska vojska je brzo okružila pobunjenike u gradu Sanamaynu, nakon čega su pristali pregovarati s ruskim posrednicima i predali oružje. Sklopili su sporazum s predstavnicima iz Damaska i sve se završilo prije nego se pobuna proširila na jugu Sirije i prije nego su SAD i Izrael preko Jordana poslali naoružane militante iz izbjegličkih kampova ili susjednog Iraka.

Nasilje na jugu Sirije je trebalo biti pojačano sukobima u pokušaju da se sirijske snage razdvoje i odvrate od uspješnih operacija na sjeveru u Idlibu.


Komentar: Savez Turaka, Al-Qaide, "pobunjenika" i na kraju Izraela protiv Damaska
U pojašnjenju onoga što se događa se može čuti da su pobunu potaknule izraelske obavještajne službe koje djeluju u regiji iz susjednog okupiranog Golana. Ovo objašnjenje zvuči logično, jer nije prvi put da Izrael pomaže islamističke radikale na jugu Sirije. Trenutno tamo nije bilo jakih vojnih snaga, osim kontrolnih punktova koje drže lokalne NDF snage. Aktivacija još jednog fronta, kako bi se smanjio pritisak na Al-Qaidu i Turske stvara neslužbenu osovinu Tel-Aviv-Ankara, ali to nije ništa novo.

Čak i ako pobuna bude ugušena u nekoliko dana, obzirom na vrlo mali broj naoružanih militanata, sugerira da Sirija u sukobu s Turcima nikada ne smije okrenuti leđa Izraelu, jer govorimo o saveznicima koji djeluju u izravnoj komunikaciji ili preko posrednika, iako je prva verzija bliže istini.

To nam pomaže otkriti da sukob Turske i Sirije nije bio planiran u Ankari ili u ime turskih interesa, već u Washingtonu i u ime američkih interesa. To nam objašnjava i zašto se vanjska politika Turske prema Siriji nikada nije promijenila u smjeru da odražava turske interese, danas i srednjoročno ili dugoročno u budućnosti, već su turske aktivnosti zapravo posljednji pokušaj pobjede u gubitničkom posredničkom ratu Washingtona i Izraela protiv Damaska.

Nasilje na jugu Sirije je samo u smislu naoružane skupine bilo neovisno o operacijama Turske na sjeveru, ali je bilo jasno koordinirano kako bi podržalo tursku agresiju.

Isto tako, bio je organiziran i obnovljeni propagandni udar od zapadnih medija kako bi se ojačao politički utjecaj nastavka agresije na Damask. U zapadnim medijima još uvijek postoje oni koji predstavljaju organizacije koje financiraju zapadne vlade i koje pozivaju na svrgavanje Assada i na opstrukciju obnove. Bilo je i pokušaja da se zapadni prodor iskoristi kako bi ovaj sukob dobio "humanitarnu dimenziju", samo kako bi se demonizirao Damask i izvršio pritisak na sirijsku vladu.

Nekoliko dana u Dara'ai, gdje su se vodile ulične borbe u Sanamaynu, prijetili su da se ponište sva postignuća Damaska, Irana i Rusija u arapskoj zemlji. Ali brza intervencija sirijske vojske i aktivnosti ruskih pregovarača, vjerojatno i ovaj put iz "sunitskih jedinica" ruske vojne policije, uglavnom iz Čečenije ili Dagestana, osujetili su ovaj plan. I tako je na sjeveru ostala sama Turska, koja sve teže vodi rat protiv sirijske vojske. Kontinuirani gubici u ljudstvu i obaranje dronova ne daju nade u uspjeh turske kampanje.

U vrijeme dok pišemo ovih nekoliko redaka, poslijepodne 3. ožujka, već treći napadački dron turske vojske je u proteklih 24 sata oboren u Idlibu. Za one koji nisu znali, zaključno s 31. prosincem 2019. je turska vojska u arsenalu imala 33 drona "Bayraktar TB2" i oko 60 manjih letjelica "ANKA". U Siriji je proteklih dana dokazano uništenih 11 dronova, a još toliko ih oboreno u Libiji.

Turska je, osim svoje kontinuirane agresije na sirijski teritorij, opet koristila izbjeglice koje je poslala u Europu, samo kako bi eksplodirao strah zapadne javnosti. Ankari treba zapadna potpora u vojnim operacijama u Siriji, ali će je teško dobiti, iako zapadne sile same provode svoje destabilizirajuće planove. Ipak, još jedna proizvedena i iskorištena izbjeglička kriza imala je za cilj dobiti podršku zapadne javnosti kako bi se zapadne vlade mogle agresivnije boriti zajedno s turskim, izraelskim i terorističkim "askerima".


Komentar: Turska više neće "ometati odlazak izbjeglica iz Idliba" u EU - To uopće nisu Sirijci o kojima priča Erdogan, kaže grčki vojnik


Ali na kraju, ovo je ponavljanje svih starih trikova koji su već iskorišteni od 2011. Razlika je sada u Sjedinjenim Državama i njihovim trupama, koje zauzimaju manje teritorija u Siriji, ali je manje političara na globalnoj sceni koji se žele sukobljavati s Rusijom i Iranom, koji su već ispekli zanat u borbi protiv nasilja.

Sjedinjene Države unutar i izvan Sirije su nesputane i ova obnovljena agresija na Siriju vjerojatno je očajnički napor da se pokušaju izbjeći ustupci prije konačnog i neizbježnog završetka sukoba. Za to su SAD bile spremne ne gotovo totalni rat koji bi mogao svrgnuti sirijsku vladu i ukloniti Rusiju i Iran sa sve većim utjecajem na teritoriju Sirije, a time i u regiji. Ali apsolutno uvjerenje u vlastitu premoć je najgori neprijatelj.

To je sada shvatio Erdogan, a na kraju će to morati prihvatiti i SAD i Izrael koji će se morati pomiriti s činjenicom da se sirijska vojska i njezini saveznici neće zaustaviti dok posljednji kvadratni centimetar sirijskog teritorija ne bude oslobođen i granice u potpunosti osigurane. To će se dogoditi, ma što govorili kauč-generali i teoretičari zavjera koji znaju za tajni dogovor Putina i Erdogana i Putina i Netanyahua na štetu Sirije, a tako i na štetu Irana i Hezbollaha.