Minhenska sigurnosna konferencija 2020.
Međutim, sto godina poslije sasvim je izvjesno kako se Zapad suočava sa "decivilizacijom" vlastitoga društva, odnosno besmislenim i nepromišljenim stanjem vlastite civilizacije što je sve češće tema nove, vrlo profitabilne "deklinističke" literature koja raspravlja o propadanju zapadnog projekta. "Westlessness" ili "nezapadnjaštvo" je bila tema rasprave, poslije i opsežnog izvješća ovogodišnje Minhenske sigurnosne konferencije (The Munich Security Conference (MSC), 2020), godišnjeg neformalnog sastanka ili neslužbenog foruma šefova država i vlada, te ministara vanjskih poslova i obrane.
Na ovogodišnjoj konferenciji, koja je održana je od 14. do 16. veljače, na stotine visokih čelnika iz svijeta politike, međunarodnih organizacija, gospodarstva i civilnog društva (Atlantic Council u Njemačkoj, Marshallov fond, Europsko vijeće za vanjske odnose, Trilateralna komisija, Zaklada Otvoreno društvo, Zaklada Billa i Melinde Gates, Fond braće Rockefeller, Goldman Sachs, Rotschild, vojno - industrijski kompleks i dr.) raspravljalo je o trenutačnim sigurnosnim izazovima koji proizilaze iz napetih odnosa između EU-a, SAD-a, Rusije i Kine, a koji se reflektiraju na regionalnu dinamiku na Mediteranu, Bliskom Istoku i Južnoj Aziji. U fokusu konferencije bile su i teme klimatskih promjena, novih tehnologija, ali i sve prisutnijeg transnacionalnog desničarskog ekstremizma.
Sudeći prema izvješćima i analizama, Zapad je u stvarnim problemima. New York Times je okupljanje čak označio kao "rekvijem za zapad". Dok je MSC dugo figurirao kao tradicionalna platforma za koordinaciju zapadnih politika, posljednjih godina fokus se preusmjerio na rascjepe koji sve češće obilježavaju zapadnu politiku. Ove godine, ti su prijepori postali snažno vidljivi već u govorima, njemačke kancelarke, Angele Merkel i potpredsjednika SAD-a, Mike Pencea, u kojima su oni, kao svjetski lideri, ponudili sasvim različite odgovore na ključne međunarodne izazove - od budućnosti iranskog nuklearnog sporazuma, plinovodnog projekta "Sjeverni tok 2" do visine izdvajanja za NATO-ovu obrambenu potrošnju itd...
U određenoj mjeri takva su neslaganja uvijek postojala, a Minhenska sigurnosna konferencija bila je poznata kao ključno mjesto za otvorenu i iskrenu razmjenu mišljenja transatlantskih saveznika. Međutim, slušajući Merkel i Pence, činilo se kako je mala, ujedno i prepuna dvorana Bayerischer Hof bila dom dvaju različitih svjetova. Minhenska sigurnosna konferencija 2020. pokazala je očite pukotine u transatlantskim odnosima vodećih zemalja EU (Francuske i Njemačke) i SAD-a. Ipak, kako je izjavio francuski predsjednik Macron, ta pukotina između dviju strana Atlantika, ne postoji generalno, budući da nije moguće tvrditi kako određene članice EU-a poput Italije, Poljske, Mađarske, kao i zemalja Baltika u potpunosti podržavaju stavove Francuske i Njemačke. Sve to govori o narušenim odnosima unutar Europske unije.
Glavna tema ovogodišnje konferencije bila je defanziva Zapada. Naime, unatoč najširoj uporabi, Zapad je pojam ili koncept koji nije uvijek lako odrediti. Kao pojam određuje zajednicu uglavnom sjevernoameričkih i europskih liberalnih demokracija, koje na okupu drži posvećenost vrijednostima oličenim u liberalnoj demokraciji, ljudskim pravima, tržišnom gospodarstvu i multilateralizmu. Je li svjedočimo "raspadu Zapada" kao relativno kohezivne geopolitičke konfiguracije, sve unatoč činjenici da je još uvijek na djelu globalni međunarodni poredak koji se još od 18. st. temelji na hegemoniji Zapada. Treba li preispitati temeljne diplomatske i vojne strategije zapadnih sila, ali i ključne čimbenike solidarnosti za koje smo mislili da su vječni? Jesmo li svjesni razmjera utjecaja novih sila čiji smo utjecaj vjerojatno predugo podcjenjivali...?, neka su od pitanja koje je još prošle godine postavio (sada ponovio), francuski predsjednik Emanuel Macron.
Suvremeni "duhovni poremećaj Zapada" nastao je iz uspona neliberalnog i nacionalističkog korpusa unutar zapadnog svijeta, suglasni su EU ideolozi. Pristalice kršćanskog zapada smatraju da im prijete "autsajderi" koji sa sobom donose različita vjerska uvjerenja ili kulturu. Zagovornici ovih stavova zapadna društva smatraju slabim ili čak samoubilački raspoloženim, upravo zbog raširene društvene liberalizacije koja je omogućila nekontroliranu imigraciju. Njihova percepcija Zapada, izloženog napadu, otvara put onome što se sve češće događa - desničarskom ekstremizmu, kojeg ove grupe doživljavaju kao legitimnu samoobranu. U svojoj umjerenoj verziji, ova "škola mišljenja" poziva na učvršćivanje granica, izbacivanje izbjeglica, protivljenje političkoj korektnosti i rodnoj ideologiji.
S druge strane, u najekstremnijoj verziji, desničarski ekstremisti sve češće napadaju sinagoge i džamije na zapadu, ubijaju građane i političare drukčijih političkih uvjerenja (od ubojstava NSU skupine, ubojstva političara CDU-a, Waltera Luebckea, napada na sinagogu u Halleu, pokolja u Hanauu...).
Za one koji brane dugu dominantnu liberalnu tradiciju Zapada, upravo je porast neliberalizma i povratak nacionalizma doveo Zapad u opasnost. Za njih ovi izazovi nagrizaju temelje Zapada i njegov zajednički identitet. Budući da je liberalna demokracija promigracijska, branitelji "otvorenog" Zapada osjećaju se manje ugroženim imigracijskim ili društvenim promjenama. Međutim, temeljni problem glavnih ideologa Zapada je što ne daju odgovor na pitanje, zbog čega se uspon neliberalizma, nacionalizma i desničarskog bjelačkog ekstremizma dogodio. Trebaju li, prvo, raspraviti vlastitu odgovornost za "smrt Zapada"? Liberalni Zapad je suočen s činjenicom da tzv. desni populisti ili čak desni ekstremisti sudjeluju u vladama skoro svih istočnoeuropskih članica EU-a, dok su u Mađarskoj i Poljskoj dominirajuća politička snaga. U Austriji i Italiji bili su dio vladajućih koalicija, sada AfD sudjeluje u izboru lokalnih vlasti u Njemačkoj.
No branitelji otvorenog, liberalnog Zapada, do sada nisu bili u stanju pronaći adekvatan odgovor na neliberalno-nacionalistički izazov, Dio razloga je i u još uvijek dominirajućoj opsjeni o neupitnom "trijumfu liberalizma" (Fukuyama), dok se navedeni izazovi smatraju manjim preprekama koje je moguće prevladati. Prema njima budućnost je sjajna - Europa bi uskoro mogla biti prostor mira i prosperiteta zahvaljujući svojim liberalnim vrijednostima koje bi trebale prisvojiti i Rusija i Kina koje bi vremenom postale "odgovorni dionici" u liberalnom svijetu pod vodstvom Zapada. Ipak, brojni izazovi u proteklom desetljeću, kao i financijska i ekonomska kriza i njezini učinci, uzdrmali su povjerenje u superiornost liberalnog modela.
U posthladnoratovskom razdoblju koje su obilježili brutalni etnički sukobi i genocidne akcije, "humanitarne intervencije" ili korporativni ratovi, pokazalo se da kriza zapadnih vrijednosti, o kojoj tako elitistički razgovaramo kod kuće (u Europi), zapravo, ima krvavo i vrlo nasilno lice u bliskom susjedstvu. Trebamo li danas govoriti o posljedicama imperijalne strategije Sjedinjenih Država, ali i savezničkih europskih sila, koje se ogledaju u razorenim društvima Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, Srednje Afrike..., a koje svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost.
Naime, regionalni sukobi i ratovi, koji se vode pod dominacijom interesa vojno-sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija, trebali bi suočiti europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu situaciju.
Zapad ipak nije samokritičan pa o tome ne razmišlja! Dometi rasprave uključuju samo optužbe koje su se mogle čuti i na Minhenskoj konferenciji. Kao što je rekao francuski predsjednik Emmanuel Macron: "Rusija je maksimizirala svoje interese i vratila se u Siriju, Libiju, vratila se u Afriku, prisutna je u svakoj krizi zbog naših slabosti ili pogrešaka". Liberalni kritičari često optužuju Sjedinjene Države i predsjednika Trumpa za nedostatak zapadnjačke asertivnosti, smatraju kako Amerika odustaje od svoje tradicionalne uloge čuvara međunarodnog poretka.
Nedavna zbivanja ukazuju na nagli pad sposobnosti, pa i spremnosti Sjedinjenih Država da oblikuju događaje na Bliskom Istoku, a geopolitički ispražnjen prostor popunjavaju druge sile, poput Rusije, Irana i Turske. Odluka predsjednika Trumpa da povuče američke trupe iz sjeverne Sirije (iako su saveznici na to u nekoliko navrata bili upozoreni), mnogima je djelovala kao šok, zbog čega je pokrenuta nova rasprava o pouzdanosti Trumpove administracije. Nedostatak savjetovanja, nervoza, pa i otvoreni sukobi između saveznika, bili su ključni razlog za tvrdnju Emmanuela Macrona o "moždanoj smrti NATO-a".
Zapravo, svi ovi događaji su naglasili europsku nesposobnost u osmišljavanju zajedničkih politika prema europskom susjedstvu. Svaka razumna politika ne zatvara oči pred ljudskom patnjom i potpunim izostankom nade među mladom generacijom u Sredozemlju ili Bliskom istoku. Europska unija to čini, iako su, za razliku od Sjedinjenih Država, zemlje članice izravno pogođene onim što se događa na Bliskom istoku ili Sjevernoj Africi. Naime, humanitarne posljedice afganistanskog, iračkog, libijskog ili sirijskog sukoba, zbog kojih su milijuni ljudi napustili svoje domove, značajno su pridonijeli krizi Europske unije unutar koje se sve snažnije mobiliziraju "neliberalne" snage.
S druge strane, promijenile su se i međunarodne okolnosti. Naime, u "ranom" posthladnoratovskom razdoblju koalicije pod vodstvom Zapada bile su slobodne, čak pozvane intervenirati gotovo bilo gdje. U većini križarskih pohoda pod egidom humanitarnih vojnih intervencija Sjedinjene Države i njihove europske saveznice bile su podržane od strane Vijeća sigurnosti UN-a.
Međutim, nakon invazije na Irak, 2003. godine, to se dramatično promijenilo. Kao prvo, VS UN-a i samo je postalo žrtvom sve napetijih odnosa među velikim silama, zbog čega nije uspijevalo donijeti smislene rezolucije niti se pozabaviti najvažnijim pitanjima međunarodnog mira i sigurnosti. Istovremeno, smanjila se potpora ključnih zapadnih zemalja UN-u, najvećoj i najuglednijoj organizacijii koja će ove godine proslaviti 75. obljetnicu. U listopadu, 2019. godine, kada je samo 129 od 193 države članice uplatilo svoje godišnje članarine, glavni tajnik UN-a António Guterres alarmirao je međunarodnu javnost, upozoravajući kako se UN suočava s velikim poremećajima u radu.
Sada je postalo jasno kako se nalazimo u ranim fazama dramatične promjene svjetske politike koja zahtijeva i promjenu strategije. Posljednjih 70 godina liberalni je internacionalizam bio ugrađen u poslijeratni međunarodni poredak koji je obilježen gospodarskom otvorenošću i sigurnosnom suradnjom, kao i zajedničkim naporima na održavanju mira, promicanju vladavine zakona i održavanja niza međunarodnih institucija organiziranih za upravljanje modernim problemima međuovisnosti.
Liberalni međunarodni projekt razvijao se od osamnaestog stoljeća do našeg vremena kroz opetovane krize, preokrete, katastrofe i slomove. Ravnoteža snaga, uspostavljena između vodećih europskih država, bila je jamstvo mira i prosperiteta do izbijanja Prvog svjetskog rata, do 1914., godine u kojoj se činilo kako čovječanstvo napreduje "prema sigurnoj, sjajnoj budućnosti koja će biti humanija i bogatija" Ipak,
Veliki je rat ukazao na vrlo tanak civilizacijski sloj društva koje je bilo uvjereno da je najnaprednije na svijetu. Propast starih imperija, ruska revolucija i uspon totalirizama, urušili su temeljne stupove i vrijednosti europskog društva, dok je europski čovjek ostao dezorijentiran i bez vodstva. Danas se građani Europe ponovno suočavaju s brojnim izazovima, poglavito izazovom hladnog, nemilosrdnog "novog svjetskog poredka" kojeg već dva desetljeća, uporno, pod okriljem globalizacije, provodi europska politička i gospodarska elita u suradnji s angloameričkim i arapskim partnerima.
Europska unija, ali i cijeli kontinent suočavaju se s golemim nestabilnostima na barem dvije razine. Na jednoj je sraz između neoliberalne ekonomije i europskih tradicionalnih vrijednosti (ili bolje reći zdravog razuma), dok je na drugoj otpor suverenističkih, nacionalnih snaga protiv agende centralizacije Europske unije i stvaranja nadnacionalne integracije s imperijalnim ambicijama i težnjom geopolitičkog, i potom stvarnog entitetskog povezivanja s MENA-om (Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom).
U pozadini ove fatalne story, ono što povezuje obje strane jednadžbe europskog unutarnjeg sukoba je upravo neobuzdani, amerikanizirani, ekonomski liberalizam koji se preslikava na sve društvene odnose. Neoliberalna praksa, koja uključuje prenošenje liberalnih tržišnih mehanizama na cijelu socijalnu strukturu europskih društvenih zajednica, stoga, stvara strahovit pritisak na europske narode, na njihove moralne, kulturološke i vjerske vrijednosti što postaje ozbiljan sigurnosni izazov za Europsku uniju.
Komentar: Pogledajte također: