trump i vojnici
Pred američke predsjednicke izbore, dok polako otkucavaju posljednji trenuci predsjednickog mandata Donalda Trumpa, zahuktava se velika bitka za Ameriku, ogorčena borba za kontrolu američke unutarnje i vanjske politike.

Pred Amerikom i svijetom jedan je od onih predsjednickih izbora koji obiljezavaju povijesni trenutak i koji u većoj ili manjoj mjeri mijenjaju cijeli svijet. Izborni pobjednici, bila to politička grupacija oko Trumpa ili njegovi protivnici iz političkog kompleksa tkzv. neoconsa odrediti će za dulje vremena ne samo političku i socijalnu sliku SAD-a, nego i modalitete realizacije američkih strateških vanjskopolitičkih interesa i time posredno sliku cijeloga svijeta.

U pitanju nije samo politička sudbina kandidata i unutarnja politika nego i mnogo veći ulozi američkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na globalnoj razini.

Nakon ovog predsjedničkog mandata tko god ga odradio bit će malo prostora za nove zaokrete i povratke na stare geopolitičke postavke. Svijet će krenuti u jednom smjeru, a kojem, ovisit će o tome koja američka politička snaga će odnijeti izbornu pobjedu.

Pobjedi li Trump šanse povratka na globalizacijsku agendu i promicanje američkih interesa u svijetu putom goropadnog liberalnog intervencionizma utemeljenog na postavkama američke izuzetnosti bit će minimalne.

Pobjede li pak Trumpovi protivnici, zastupani preko kandidata Demokratske stranke Bidena iza kojega zapravo stoji moćni duopol neoconsa, koji objedinjava i dijelove republikanskog i demokratskog političkog establišmenta uslijedit će oštar zaokret ponovo prema globalizacijskim procesima. On će, lako predvidivo, biti praćen jačanjem američke neposredne političke i vojne prisutnosti diljem svijeta i žestokim liberalnim intervencionizmom kroz izvoz liberalne demokracije. Padat će mnoge glave, a ratovi, kao za doba Trumpovih prethodnika, ponovo će preplaviti svijet.

Nekadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost i kasnije američka državna tajnica u administraciji predsjednika Georgea W. Busha, Condoleezza Rice, danas je siva eminencija i možda vodeći ideolog zastupnika doktrine američkog vanjskopolitočkog liberalnog intervencionizma nasuprot Trumpovoj doktrini "America First" za koju protivnici tvrde da je zapravo samo stari nepatvoreni američki izolacionizam. Rice, godinama, dosljedno i otvoreno zastupa stavove tkzv. neoconsa, pa stoga njeni istupi i objave mogu jasno iskazati sam bit političkog sukoba između Trumpove i protivničke vizije uloge SAD u svijetu.

Tako Condoleezza Rice još davnog 7. kolovoza 2003. godine u autorskom članku za "Washington Post" pod naslovom "Transforming the Middle East" najavljući pokretanje američke i savezničke političke i vojne intervencije u cilju demokratskog preoblikovanja Bliskog istoka, zapravo iznosi temeljne postavke američkog liberalnog intervencionizma utemeljenog na teoriji američke izuzetnosti.

Iako su bliskoistočne intervencije do sada rezultirale ničim drugim do tragičnim pokoljima i migracijama koje su umjesto Bliskog istoka zapravo radikalno transformirale Europu, pobornici demokratskog intrevencionizma, uključujući i Rice, i danas drže da Trump griješi i da unatoč početnim neuspjesima samo treba uporno i još većom žestinom nastaviti s aktivnim vanjskim djelovanjem prema ostatku svijeta i širiti i štititi američke i zapadne demokratske vrijednosti.

Dok stanovnici Bliskog istoka nisu ni slutili što im se sprema, u uvodnom dijelu svoga praktički programskog članka identificira problem:
" Kratko nakon završetka 2. svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon preživljenih ratnih stradanja i uništenja uključujući gubitak stotina američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju Europe u kojoj bi neki novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe opredjelili smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli. Danas se pak, Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati na dugoročnu tranformaciju u drugom djelu svijeta - Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskih deficitom slobode. Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču ljude na napuštanje sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznijeti eksplozivom, uzimajući što je pritom moguće više nevinih života." Rice posebno naglašava da su "ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a",
opravdavajući time unaprijed interes američke politike za promjenom stanja kakvoga je opisala i namjeru direktnog političkog i vojnog angažmana u regiji.

U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike u cilju željene transformacije Bliskog istoka:
"Naša je zadaća surađivati sa onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači - svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava nego potiču mirnu potragu za boljim životom".
Istovremeno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje u regiji i udara ideološke temelje novih nastupa:
"Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli su u rat u Iraku jer je režim Saddama Husseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao linkove sa terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice te ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istakao da se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta."
Danas poznata činjenica da nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Saddamovog režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao kao same vragove, danas ipak više ništa ne znači. Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju direktne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koju se licemjerno poziva Condoleezza Rice, s konačnim učinkom razbijanja Iraka kao države. Rice u svome članku nastavlja: "
Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unaprijeđenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu.......

Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme ,veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupiru ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi.......

U takvom slijedu događaja, onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cijelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojemu ideologije mržnje neće uspjevati. I evo, gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku, irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao."
U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili milijuni uništenih života Rice ipak nije propustila upozoriti da iza plana ipak stoji američka vojna i politička moć:
"Transformacija Bliskog istoka neće biti lagana i ona će potrajati. Zahtijevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji djele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije prvenstveno vojna obveza, već će zahtjevati uključenje svih aspekata naše nacionalne moći - diplomatske, gospodarske i kulturne."
Dakle, iza lijepih riječi gospođa Rice sasvim otvoreno i precizno stavlja američku vojnu silu, političku i gospodarku moć.

Desetljeće i pol kasnije, u svibnju 2017. godine, Condoleezza Rice izdaje knjigu "Democracy: Stories from the Long Road to Freedom". Rice u svojim "Pričama s dugog puta do slobode" jasno iskazuje, da, kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi, pritom, da je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija uostalom "uvijek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija".

Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenih njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine i nasilno raseljeni.

U pozadini tog "dugog puta do slobode o kojem govori Rice vizija je američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati "svijet siguran za demokraciju" kako je to nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson, kao i zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti koju je još u 19. stoljeću osmislio francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo na njega će se u razgovoru za "Brookings" u svibnju 2017. godine pozivati i Condoleezza Rice objašnjavajući model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta.

U suštini, američki liberalni intervencionizam, utemeljen na doktrini izuzetnosti, samo je iskaz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa diljem svijeta.

Tako "New York Times" u tekstu profesora međunarodnih odnosa s Bard Collegea, Waltera Russella Meada od 3. ožujka 2017. godine objašnjava političku doktrinu liberalnog intervencionizma u američkom političkom životu u eri predsjednikovanja Donalda Trumpa. Autor citira promišljanja Condoleezze Rice iz njene, tada tek objavljene knjige "Democracy: Stories from the Long Road to Freedom", pa posebno ističe odlomak u kojemu ona kaže:
" Ne postoji uzbudljiviji trenutak od onoga kada ljudi konačno iskoriste svoja prava i svoju slobodu. Takva vizija je ono što bi trebalo oblikovati misiju američke politike u 21. stoljeću." Po Walteru Meadu "ovo gledište, koje se u širem smislu održalo više u Demokratskoj nego u Republikanskoj stranci potisnuto je nakon izbora Donalda Trumpa, što je izazvalo razočaranje naroda niza država od Ukrajine i Ruande do Egipta i Turske." No potom izražava nadu da će američka politika ponovo prigrliti "stratešku viziju širenja demokracije po svijetu umjesto američkog izolacionizma i Trumpove devize "America First".
Autor dijeli mišljenje Rice, da umjesto "America First" na djelu treba biti agenda "Democracy First", pa zaključuje:
" Condoleezza Rice skupila je mnogo iskustva u timu predsjednika Georgea W.Busha djelujući još od vremena hladnoga rata do rata u Iraku. Odluke donesene u tim godinama oblikovale su američku politiku za cijelu sljedeću generaciju. Nakon odlaska SSSR-a sa političke scene SAD se nisu povlačile iz svijeta, umjesto toga udvostručile su politiku globalnog angažmana nastojeći izgraditi ono što su neki u Bushevoj administraciji nazivali - New world order, ili novim svjetskim poretkom temeljenom na globalnom proširenju demokracije i liberlanog kapitalizma. Unatoč svim razlikama nakon predsjednika Busha i predsjednici Bill Clinton i Barack Obama nastavili su djelovati u ovom općem okviru. Tek je inauguracija Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a ugrozila ovu dvostranačku agendu."
Walter Mead je uistinu precizno i otvoreno iscrtao okvire i ciljeve američke vanjske politike, uloge dvostranačke agende liberalnog intervencionizma i središnje točke sukoba Trumpove i oporbene politike.

U svakom slučaju kompletna američka vanjska politika i geostrategija, kreirana i nametana od strane Trumpovih protivnika, pokušat će se i dalje održati u temeljnim okivirima geopolitičkih postavki koncepta "Project for the New American Century", koji se sada u novim okolnostima nastavlja razvijati u okviru projekta "Center for a New American Security" (CNAS).

Taj think-tank je tijekom svibnja 2016. godine objavio studiju za novo američko liderstvo i širenje američke moći "Extending American Power - Strategies to Expand U.S. Engagement in a Competitive World Order" praktički namijenjoj dopuni postojeće doktrine liberalnog intervencionalizma zasnovanog na američkoj izuzetnosti i svega onoga čemu je američki predsjednik Trump - iako je za svoga mandata na planu vanjske politike učinio brojne ustupke - i dalje ogromna prepreka.

Njegovo uklanjanje s političke scene i potiskivanje utjecaja gospodarskog i političkog interesnog kompleksa koji ga podržava, dat će novi impuls američkom vanjskopolitičkom demokratskom intervencionizmu i onim financijskim i gospodarskim centrima moći koji svoje interese pokrivaju njegovim ideološkim plaštom.

Programska studija CNAS-a, kao idejni okvir nove američke politike nakon Trumpa navodi:
"Američka vojna moć, dinamika američke ekonomije i veliki broj bliskih saveza koje SAD imaju s drugim silama i narodima stvorile su arhitekturu u kojoj je liberalni poredak procvjetao. Njegovo očuvanje zahtjevat će obnovu američkog vodstva u međunarodnom sustavu. Danas je temelj poretka potresen različitim silama - moćnim i autoritativnim vlastima u Rusiji i Kini, radikalnim islamističkim terorističkim pokretima i dugoročnim pomacima u globalnom gospodarstvu....Potrebno je, stoga, obnoviti američku moć i američko vodstvo u Aziji, Europi i Velikom Bliskom istoku gdje su prijetnje međunarodnom poretku najveće.....Postizanje ovog cilja zahtijevat će kritično jačanje svih elemenata američke moći - diplomatskih, ekonomskih i vojnih. Hitni prvi korak treba biti značajno povećavanje kapaciteta američke nacionalne sigurnosti i eliminacija proračunskih okova izdataka za obranu. Drugi korak je formulirati politiku koja će potpuno iskoristiti sve raspoložive znatne vojne, ekonomske i diplomatske snage koje su posljednjih godina nerado korištene."
U poglavlju o Europi navodi se da
"transatlantska zajednica ostaje temelj i suština liberalnog svjetskog poretka....Uspjeh Europe kao regije mira, demokracije, sigurnosti, rasta i prosperiteta danas je ugrožen više nego što mnogi shvaćaju. Strateški je ugrožen rastom ruskih ambiciija i spremnosti na uporabu sile uključujući invaziju na susjedne zemlje... Terorizam i migracijska kriza dodatno su ugrozile koheziju transatlantske zajednice. Svi ovi faktori će zahtjevati značajni novi angažman SAD-a kako bi se spriječila daljnja erozija i preokrenuli sadašnji trendovi....."
Nasuprot protivnicima predsjednik Trump govorom kadetima West Pointa iskazuje sasvim drukčiju viziju uloge SAD-a u svijetu i razliku prema stavovima svih protivnika te samu suštinu sukoba na američkoj političkoj sceni čini kristalno jasnom. Iako je prevladavajući dojam kako su pitanja unutarnje američke politike temeljna razdjelnica Trumpa od protivnika, u biti je to ipak vanjska politika SAD i način relizacije njenih geoekonomskih i geostrateških interesa na globalnoj razini. Oni su stvarno izvorište američke moći koja povratno određuje i američku unutarnju politiku.

Trump u West Pointu potvrđuje odanost svojoj viziji doktrine "America First" riječima:
"Nijedna zla sila na Zemlji ne može se usporediti s plemenitom snagom i pravednom slavom američkog ratnika", rekao je Trump kadetima na početku svoga govora.
Podsjećajući na pobjedu u 2. svjetskom ratu navodi: "Upravo ova škola dala nam je ljude koji su se borili i dobili taj krvavi rat. Bivši polaznici West Pointa, takve eminentne ličnosti kao što su MacArthur, Patton, Eisenhower i Bradley, doveli su Ameriku do pobjede nad zlim nacistima i imperijalnim fašistima prije 75 godina. "

No na kraju izlaganja američki predsjednik naglasio je kako Amerika završava eru ratova.
"Svatko od vas započinje svoju karijeru u vojsci u ključnom trenutku američke povijesti. Vraćamo se temeljnim načelima prema kojima zadatak američkog vojnika nije obnavljati strane države, nego obraniti i odlučno zaštititi naš narod od stranih neprijatelja. Završavamo doba beskrajnih ratova. Na njihovo mjesto dolazi novi, jasni pogled na obranu vitalnih interesa Amerike. Nije odgovornost američkih trupa rješavanje drevnih sukoba u dalekim zemljama o kojima mnogi ljudi nisu ni čuli. Nismo policajci ovoga svijeta" - zaključio je Trump.
Velika bitka za budućnost Amerike voditi će se u opisanim moralnim i političkim okvirima između predsjednika, koji, unatoč svim svojim slabostima i manama nije za dosadašnjeg trajanja svoga mandata pokrenuo niti jedan rat, i političkog kruga koji zagovara američke političke i po potrebi vojne intervencije diljem svijeta, čije ikone su nobelovac za mir i pokretač barem pet krvavih ratova liberalni Barack Obama, njegova, uvijek aktivna državna tajnica Hillary Clinton, koja je ovih dana prikupila 2 miljuna dolara za kampanju Joe Bidena, i iz redova republikanaca Condoleezza Rice, nekadašnja Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost i državna tajnica za čijega je službovanja pokrenuto razaranje Iraka i krvava ratna, tobože demokratska transformacija Bliskog istoka. Stoga je sasvim očito kako je velika bitka za SAD istovreno i bitka za sudbinu svijeta.

Na kraju ispada da je najveća mana predsjednika Trumpa, uz dugi tviterski jezik, činjenica da nije SAD i saveznike uvukao niti u jedan rat. Jednostavno - neoprostivo.