libija
Francuska i NATO savez rat Turske s drugim državama oko Libije ne bi podržali

Krajem prošloga tjedna izvršen je zračni napad na veliku libijsku zrakoplovnu bazu Al-Watya, smještenu 140 kilometara južno od glavnoga grada Tripolija. Radi se o bazi koju Turska planira preurediti kao trajnu bazu za smještaj svojih vojnika i tehnike na libijskome tlu na dugoročno razdoblje. U napadu je uništen znatan broj turskih oružanih sustava, a zanimljivo je da se vremenski gotovo poklopio s dolaskom turskog ministra obrane Hulusija Akara u Tripoli, gdje je razgovarao s vojnim vrhom u vladi nacionalnog jedinstva.

Podsjećam kako su tu bazu, izgrađenu još u doba Muammara Gaddafija, prije cca mjesec dana (4. lipnja), uz aktivnu pomoć turskih zračnih snaga (prije svega bespilotnih letjelica (dronova) i dalekometnog topništva), od snaga Libijske nacionalne vojske (LNA) generala Khalife Haftara preuzele snage međunarodno priznate vlade u Tripoliju premijera Fayeza al-Sarraja.

Prošlotjedni snažni zračni napad na bazu Al Watya, u kojima je uništen ili oštećen znatan dio tamo razmještenih turskih oružanih sustava (prije svega sustavi za protuzračnu obranu), navodno su izvršeni zrakoplovima Mirage, francuske proizvodnje. Pa iako Ankara, koja je vrlo ljuta tim činom, neposredno još nikoga ne optužuje, indirektno itakako daje do zananja kako zna tko iza napada stoji - najveći protivnici vlade u Tripoliju i najveći sponzori Haftarove LNA - Egipat i UAE. Turski vojni i politički dužnosnici upozoravaju kako će ovaj napad vjerojatno dovesti do eskalacije sukoba u toj sjevernoafričkoj zemlji (info: Middle East Eye - MEE).

Prema jednoj od verzija kojima raspolaže Ankara, dobivenoj od strane njezinih izvora iz vlade u Tripoliju, zrakoplovi pripadaju UAE, a u vojne operacije krenuli su iz "baze u Egiptu". Neimenovani turski službenik, upoznat s ovom temom, za MEE je izjavio, kako je jedino što on može reći, to, da je "onaj, koji je to učinio, napravio veliku grešku". "Slijedi odmazda", kazao je turski službenik.

Pojedini turski komentatori, kao mogućim objektom "odmazde" smatraju libijsku zrakoplovnu bazu Al-Jufra, smještenu 300 kilometara južno od lučkoga grada Sirta na libijskoj obali Sredozemnog mora, koja je (skupa sa spomenutim gradom) pod nadzorom Libijske nacionalne vojske, i koji su već nekoliko tjedana javno isticani cilj zauzimanja vladinih snaga. Prema toj se bojišnici postojano gomilaju vladine postrojbe, koje u toj namjeri aktivno vojno i politički podupire Ankara. Oko te, moguće - nove velike bitke sada se "lome koplja" s obzirom kako se zauzimanju Sirta i baze Al Jufra najoštrije protivi Egipat (nazvao ju je crvenom crtom, nakon koje može uslijediti otvorena intervencija egipatske vojske s ciljem sprječavanja takvoga scenarija), ali i Francuska, dok Rusija, navodno, pretendira na dobivanje vojne baze Al Jufra za svoje zračne snage, slično kao što je to slučaj s njenom zračnom bazom Hmeymim u Siriji.

Ako je vjerovati spomenutom mediju MEE, turska vojska je u bazu Al-Watya razmjestila raketne sustave MIM-23 Hawk američke proizvodnje, koji su i bili meta spomenutog zračnog napada.

Arapski politolog Abdulhalek Abdullah izjavio je kako su "UAE Turcima dali lekciju".

Hoće li ta lekcija poslužiti svrsi na način kako su to Abu Dhabi i Kairo zamislili, ili će ona samo još više pojačati turske vojne aktivnosti i "zapaliti" libijske bojišnice do krajnje opasnih razmjera (kako to, navodno, sada Ankara i najavljuje u sklopu svoje odmazde) vjerojatno ćemo doznati uskoro. U svakom slučaju ulozi su podignuti na najvišu razinu, tj. otvoreno se govori o vojnim intervencijama ne više od strane niže ili više rangiranih diplomata i vojnih službenika, već i od samog vrha Turske i Egipta (turskog predsjednika Erdogana i egipatskog čelnika Al-Sisija). A kada je to tako, jasno je kako je politička eksplozivna smjesa u Libiji postavljena, prostor za boj definiran, a još je samo potrebno "potpaliti fitilj".

Pritom je vrlo važno podsjetiti i na jedan drugi bitan element: Turska je članica NATO saveza. Međutim, njegova je članica i Francuska, koja se posljednjih tjedana vrlo oštro protivi turskoj vojnoj intervenciji i njezinoj politici u Libiji i Istočnom Sredozemlju, pa je iluzorno očekivati aktiviranje famoznog članka 5 iz statuta te vojno-političke organizacije, o napadu na jednu od članica kao napadu na sve druge.

Drugim riječima, u hipotetskom tursko-egipatskom ratu NATO ne bi mogao stati na stranu svoje članice jer po tom pitanju nije jedinstven. I nije tu samo Francuska u igri, već Tursku u takvom sukobu, kao minimum, sigurno ne bi podržale niti ostale dvije članice NATO saveza - Italija i Grčka.

A sve to skupa imalo bi nesagledive posljedice po samu smisao postojanja NATO-a, pa je za pretpostaviti, kako će se prije moguće navedene turske vojne "odmazde" iznova snažno aktivirati diplomacija. Kroz nju bi se tražio neki polovični odgovor na nastalu "uzavrelu" situaciju, možda kroz neki unaprijed najavljen i ograničen napad turskih snaga po Haftarovim ciljevima (Turskoj je zračnim napadima na njezine snage sada povrijeđen ponos i Ankara smatra kako zbog svoje javnosti jednostavno mora poduzeti protuodgovor).

Naravno, ovo je samo moje glasno razmišljanje, a odluku o konačnom scenariju ipak će morati donijeti sama Ankara jer se nje jedino i tiče. Pritom uopće ne sumnjam kako će turski državni vrh u tome itekako pravilno odvagnuti i razmjer i intenzitet svog odgovora, primarno s ciljem neugrožavanja sveukupnih turskih nacionalnih interesa, u kojima je Libija tek jedan "kamenčić mozaika". Niti Turskoj se, kao, uostalom, niti bilo kome drugom, ne ratuje s bilo kojom državom osim u slučaju kranje nužde. A ovaj slučaj, o kojemu je gore bila riječ, iako vrlo neugodan, to ipak nipošto nije.

A kako i ubuduće ne bi dolazilo do sličnih neugodnosti, Ankari će biti potrebno puno više usuglašavati svoje poteze na samom libijskom terenu s ostalim ključnim igračima, jer eventualno isključivo oslanjanje na američku potporu u njezinoj politici u Libiji (koja sada postoji) nikako nije dovoljno. Washington, pragmatičan kao i uvijek, vrlo često mijenja lokalne partnere na terenu, a osim toga, on nikada zbog Turske i njezinih političkih i vojnih avantura neće zaratiti s nekom zemljom. Naročito mu to ne pada na pamet činiti s Egiptom, UAE ili, naravno, jednom Francuskom.

Dakle, sve ostalo, osim budućeg (makar i zakulisnog i tihog) usuglašavanja svojih poteza s drugim bitnim igračima, po Ankaru bi bila visoko-rizična politika tj. čisti hazard. Osobno uopće ne vjerujem da je turski predsjednik Erdogan nepredvidljivi hazarder: puno više mi sliči na pronicljivog i hladnog "pokeraša" s podosta blefova i skrivenih asova koje povremeno izvlači iz rukava. A među tim "asovima" sigurno nema onoga o objavi rata nekoj od država bez krajnje nužde.

On nije objavio rat niti Assadovoj Siriji iako je s njezinom vojskom itekako intenzivno (ali vremenski kratkotrajno), zaratio na prostorima Idliba. Jednostavno je previše snažnih vanjskih silnica prisutno na Bliskom istoku, a da bi bilo tko od glavnih regionalnih igrača mogao samostalno povlačiti ključne poteze koji bi dugoročno definirali odnose na tim prostorima. To je ipak privilegija samo onih najjačih - globalnih sila.