Beinart
© David Goldma / AP
Beinart govori na događaju 2012. u Atlanti, nakon što je bio zabranjen na židovskom festivalu knjiga zbog njegovih kritika na Izrael
Peter Beinart, američko-jevrejski novinar i profesor, bacio je bombu u svoje intelektualno i emocionalno okruženje početkom jula 2020. godine, kada je objavio dva članka jedan za drugim u kojima se dovodi u pitanje "postojanje države Izrael". U prvom članku je pozvao na jednakost u Palestini, a u drugom je otvoreno izjavio da više ne vjeruje u jevrejsku državu, navodi francuski portal Orient XXI.

U tekstu koji je napisao Sylvan Cypel, ovaj internetski portal kaže da se Beinart, profesor političkih nauka na Univerzitetu u New Yorku, oduvijek identificirao kao progresivni "liberalni" cionista i izravno se obraća onima koji pripadaju njegovom cionističkom pokretu.

Francuski portal ističe da Beinart kaže da se s entuzijazmom držao glavne ideje Sporazuma iz Osla potpisanog 1993. godine: ''Dvije države za dva naroda koji žive jedan pored drugog u miru''. Tako bi, napisao je, čovjek mogao ostati '' i progresivan i podržavati jevrejsku državu'', no ''događaji (koji su slijedili nakon Osla ) ugasili su tu nadu". Postoje dokazi da je "Izrael anektirao Zapadnu obalu u praksi već dugo".

Što se tiče mogućnosti za uspostavljanje dvije odvojene države, Beinart kaže da je ona nestala. Od nje nije ostalo ništa drugo nego ''zataškavanje'' kako bi se dodatno pogoršalo uskraćivanje prava okupiranim Palestincima. Prema tome, ''mi, progresivni Jevreji, moramo se suočiti s tom realnošću i donijeti svoje odluke''. Pitanje je okončano, jer ''cilj više nije uspostava dvije države, već jednaka prava za Jevreje i Palestince koji naseljavaju istu zemlju''.

Država segregacije na temelju ustava

Na političkoj razini, prema Beinartu, ta ravnopravnost može poprimiti oblik jedne države s jednakim pravima za sve - "jedna osoba, jedan glas", ili "konfederacije dviju duboko integriranih država". Nastavlja da u oba slučaja Izrael neće ostati jevrejska država.

Beinart odgovara unaprijed onima koji ga vide samo kao sanjara ili izdajicu cionističkog pitanja, da je Izrael ustvari binacionalna država, u kojoj jedan narod dominira nad drugim. Smatra da je ''cilj postizanja jednakosti u pravima sada postao realniji od cilja o razdvajanju'' s obzirom na sve veću isprepletenost između dva naroda, dok segregacija među njima svakoga dana postaje sve jača.

Ukratko, Beinart ocjenjuje da jevrejska država više ne može biti onakva kakva jeste - "država segregacije na temelju ustava", i da je došlo vrijeme za donošenje zaključka, a to je da "ova država nema budućnost koja bi zaslužila podršku."

S tim u vezi, Beinart je pokušao odgovoriti na pitanje političke budućnosti Jevreja na ovoj zemlji zajedničkoj za Izraelce i Palestince te kako cionizam ostaje i dalje bez obzira na odricanje od jevrejske države, pa kaže da "suština cionizma nije bila uspostava jevrejske države u zemlji Izraelovoj, nego stvaranje jevrejskog doma".

Beinart kao primjer navodi Ahada Haama (Asher Ginzberg), cionistu koji nije smatrao da treba uspostaviti jevrejsku državu, što je želja utemeljitelja cionističkog pokreta Theodora Herzla, već stvaranje kulturnog središta u zemlji Izraelovoj koja bi u biti predstavljala duhovni pol za Jevreje svijeta. Ahad Haam je također kritizirao odnos prvih jevrejskih doseljenika u Palestini prema autohtonom stanovništvu.

Beinart se osvrnuo i na njemačkog filozofa i cionistu Martina Bubera koji je 1930-ih zagovarao izgradnju zajedničke binacionalne države između izraelskih Jevreja i palestinskih Arapa, upozoravajući da promicanje ravnopravnosti između Jevreja i Arapa "ne zahtijeva odustajanje od cionizma".
palestinci
© Sebastian Scheiner / AP
Prosvjednici prosvjeduju protiv planova Izraela da pripoji dijelove Zapadne obale, Tel Aviv, 6. lipnja 2020. godine
Projekt zasnovan na jednakosti i ravnopravnosti

Autor teksta je istaknuo da argument očuvanja cionizma u današnje vrijeme vjerojatno neće uvjeriti savremene cioniste, a također ni Palestince, kao prvo, zato što temeljna knjiga cionizma nema naslov "Jevrejska kuća" ili "Jevrejski duhovni centar", već jevrejska država, a drugo, zato što su mislioci koje je Beinart spomenuo ostali izrazito marginalizirani unutar cionističkog pokreta. I posljednje, ali ništa manje bitno, jer je teško prevazići više od stoljeća "prave" povijesti cionizma, koja je neprestano pokazivala da namjerava podići etničku jevrejsku državu na štetu autohtonog stanovništva Palestine.

Iako se mogućnost uspostave zajedničke države, kako to Beinart zamišlja, u skoroj budućnosti ne čini realnom, ne može se izbjeći pitanje nužne jednakosti ''u dostojanstvu i pravima'', kako je predviđeno Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, smatra autor.

Izlažući ovaj preduvjet kao ključ za okončanje sukoba, Beinart priznaje da on predstavlja radikalni raskid s državom Izrael i njenom diskriminacijskom politikom, te traži od svojih čitatelja da se zajedno s njim uključe u ovaj bojkot do kraja.

Beinart vjeruje kako je potrebno izaći iz paklene zamke koja sprečava bilo kakav razvoj ovog pitanja. Smatra da trenutna situacija dovodi do najgoreg, odnosno pogoršanja izraelske tendencije usmjerene na novo ''kolektivno protjerivanje'' Palestinaca. Aneksija dijelova Zapadne obale, koju planira provesti izraelski premijer Benjamin Netanyahu, piše on, ''nije kraj puta, već samo stanica na putu do pakla.''

Zakon o povratku Jevreja i Palestinaca

Beinart predlaže da se koncept binacionalne države promovira kao prva i jedina mogućnost, a ravnopravnost građana u zajedničkoj državi Palestinaca i Izraelaca morat će zaštititi ne samo pojedinačna prava svakog od njih, već i nacionalna prava oba naroda.

Beinart zamišlja zakon o povratku koji će, za razliku od postojećeg zakona u Izraelu koji se tiče isključivo Jevreja, biti jednak i za Jevreje i Palestince u dijaspori. "Jevreji su generacijama jevrejsku državu zamišljali kao odštetu i način da se prevaziđe nasljeđe genocida. Da bismo opravdali naš progon Palestinaca, ideja jevrejske države nalagala je da ih vidimo kao naciste. (...) Stvarna naknada počiva u jednakosti, u jevrejskom domu koji je ujedno i palestinski dom. Težine genocida oslobodit ćemo se samo pomažući Palestincima da postignu slobodu'', zaključuje.

Sylvan Cypel u tekstu pojašnjava da se Beinart u toj viziji pridružuje viđenju Avrahama Burgsa, bivšeg predsjednika izraelskog parlamenta i Svjetske cionističke organizacije, koji je nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu u julu 2000. godine počeo naginjati napuštanju cionističkih ideoloških temelja, podržavajući ideju da je jevrejska država dovela do uništenja izraelskih Jevreja "zatvorenih u cionističkom getu", jer ova država instrumentalizira tragičnu prošlost Jevreja kako bi Palestincima nametnula sistem trajne nepravde.

Beinart se posebno pridružuje velikom angloameričkom povjesničaru Tonyju Judtu koji je 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama izazvao burnu polemiku propitujući mogućnost uspostavljanja jedne zajedničke države između izraelskih Jevreja i Palestinaca, što znači da u budućnosti više neće biti prostora za jevrejsku državu koja će sačuvati niz prava samo jevrejskim građanima.

Neprihvatljiva situacija

Autor je istaknuo da ideje koje su prije 17 godina rezultirale izopćenjem povjesničara Judta danas doživljavaju svoju reafirmaciju u Americi. One se sada različito prihvataju unutar i izvan jevrejske zajednice u člancima Petera Beinarta, što odražava trenutni razvoj događaja u Sjedinjenim Američkim Državama.

U Izraelu se Beinartovi članci uglavnom zanemaruju, kao i u Francuskoj, iako su neki to podržali. No, izraelski kolumnist Dror Yemini je napisao u listu Yedioth Aharonoth, komentirajući ove ideje, kako je ''uskraćivanje Jevrejima prava na nacionalni dom oblik antisemitizma. Beinart nije antisemit. Njegove namjere su različite, ali njegov stav podržava antisemitsku kampanju."

U Los Angeles Timesu, kolumnista Nicholas Goldberg nudi ključ za čitanje višestrukih reakcija koje su zabilježene, rekavši: "Neki mogu reći da Beinart izdaje cionizam i ugrožava Jevreje. Drugi mogu reći da on nudi jedinu moralnu alternativu, koja izražava modernost i jednakost, za stoljeće neuspjelog nacionalizma. Mnogi će možda radije oživjeti opciju s dvije države, a ja pripadam zadnjoj kategoriji. Međutim, promjena Beinartovog mišljenja, iako je provokativna, podsjeća nas da je status quo neprihvatljiv.''

Autor na kraju zaključuje da ideju o suživotu između Jevreja i Palestinaca u zajedničkoj državi mnogi prihvataju kao legitimnu, iako se to dešava više u akademskim krugovima nego među političarima. Napominje da legitimnost ideja koje je obznanio Beinart govori nešto o procesu delegitimizacije koji se reflektira na Izrael u Sjedinjenim Američkim Državama u krugovima koji se neprestano šire.