trump
Američki političari misle da će bez njihovih stalnih vojnih intervencija svijet potonuti u 3. svjetski rat. Predsjednik koji odbija slati američke vojnike u geopolitički i ekonomski upitne ratove po svijetu predstavlja ozbiljnu prijetnju

Računajući kako će američki predsjednik Donald Trump izgubiti predstojeće predsjedničke izbore, ujedinjena fronta demokrata i dijela republikanaca već iscrtava obrise post-trumpovske Amerike i njene politike. Sve što se posljednjih godina i mjeseci zbiva na američkoj političkoj sceni, uključujući i krvave i razarajuće rasne nemire, nije ništa drugo do veliki obračun predsjednika Trumpa i spomenute bipartijske političke sile, koja desetljećima kroz državnu administraciju upravlja Amerikom i njenom unutarnjom i vanjskom politikom.

Nazivaju ih neokonzervativcima ili skraćeno neoconsima iako s konzervativizmom nemaju gotovo nikakvih dodirnih točki, već je riječ o liberalima i aktivnim promotorima neoliberalne političke agende.

Stoga i novu vanjsku politiku post-trumpovske Amerike u cijelosti kreiraju upravo neoconsi kao moćna neformalna skupina i središte bipartijskog okupljanja. Njihovi istaknuti lideri već pišu projekcije nove uloge SAD-a u svijetu nakon izbornog poraza Donalda Trumpa, kojemu se nadaju.

Tako se na političku scenu u velikom stilu vraća i Robert Kagan, idejni predvodnik i ikona američkih neokonzervativaca. Kako se bliže američki predsjednički izbori njegovi javni istupi i intervjui sve su učestaliji, a kroz medijski prostor recikliraju se njegovi raniji članci i analiziraju objavljene knjige.

Ponovo postaje aktualan njegov opsežni autorski članak iz 2017. godine za "Foreign Policy" pod naslovom "Backing Into World War III" u kojem Kagan definira bitne odrednice američke politike u razdoblju nakon Trumpove administracije za koje se nada da nastupa. Prema njegovom viđenju Donald Trump je "najuspješniji demagog i šarlatan u povijesti američke politike", koji je potpuno devastirao američku ulogu u svijetu i njen utjecaj i time ugrozio svjetski mirovni poredak koji bez američkog vodstva klizi u 3. svjetski rat.

U tekstu Kagan, koji za sebe kaže da je "liberalni intervencionist", potpuno nedvojbeno definira politiku američkog intervencionizma u državama diljem svijeta tobože zbog očuvanja vrijednosti liberalne demokracije i liberalnog svjetskog poretka, a zapravo agresivnog promicanja američkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Po njemu Donald Trump za vrijeme svoga presjednikovanja gurnuo je SAD u izolaciju i ugrozio ne samo američke interese nego i cijeli globalni mirovni poredak zasnovan na američkoj zaštiti liberalne demokracije.

Koliko je ta teza licemjerna i do krajnje granice nategnuta govori činjenica da ukoliko im je zaista toliko stalo do liberalne demokracije u svijetu za početak bi se promotori takve američke politike mogli prije svih obračunati sa svojim prijateljima iz moćnog i okrutnog saudijskog režima kao tipičnoga primjera diktature. No oni uistinu vjeruju u dobre i loše diktatore i čak pokušavaju definirati i politički opravdati razlikovanje između autoritativnih sustava koji se ne mogu popraviti, pa ih stoga treba rušiti i autoritativne vlasti koja je nastala u nominalno demokratskom sustavu i koja će s vremenom otići s vlasti, pa će se sustav oporaviti i stoga ga ne treba rušiti.

Takvu ludost demantira već i primjer saudijskih prijatelja i saveznika gdje sustav i autoritativne vođe čine jedinstvo i ništa se neće promijeniti, zamjeni li netko drugi iz vladajuće dinastije sadašnjeg kralja ili morbidnog princa koji stvarno vlada Saudijskom Arabijom i koji u svom konzulatu u Istanbulu komada tijelo ubijenoga oporbenog protivnika. Ruši se samo ono što ne odgovara američkim interesima, a oni diktatori koji trenutno odgovaraju mogu slobodno biti i ljudožderi.

To je istinski sadržaj licemjernog američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma, koji u različitim administracijama i pod republikanskim i pod demokratskim predsjednicima u djelo provode neoconsi. Oni su se posljednjih desetljeća čvrsto ukorijenili u američkoj administraciji, ali im administracija predsjednika Trumpa predstavlja najveću prepreku koja im se ikada našla na putu. Nesmetano su djelovali i širili svoj utjecaj u administracijama svih predsjednika nakon Ronalda Reagana sve do Trumpova predsjednikovanja
Predsjednik Donald Trump od samog stupanja na dužnost prepreka je njihovoj svemoći u američkoj politici i uporno ga ruše na sve načine, pa i organiziranjem i podržavanjem unutarnjih pobuna u stilu revolucija tzv. "arapskog proljeća". Iako su uspjeli u velikoj mjeri ovladati njegovim vanjskopolitičkim opcijama ipak predsjednik koji odbija slati američke vojnike u geopolitički i ekonomski upitne ratove po svijetu predstavlja i dalje ozbiljnu prijetnju. Njegov izborni poraz i slabi predsjednik, kakav bi bio Joe Biden, označio bi renesansu neoconsa i njihova pogleda na svijet i afirmiranje nove američke vanjske politike.
Nju najbolje, bez suvišnih ograda, opisuje upravo Robert Kagan - osnivač famoznog PNAC-a (Projekt za novo američko stoljeće), koji je postavio ideološku podlogu za američke bliskoistočne ratove među kojima i invaziju na Irak 2003. godine i rušenje nepoželjnih vlasti u državama diljem svijeta. Kagan je istinski ideolog neoconsa - neformalnog dugogodišnjeg političkog pokreta s ogromnom formalnom moći kroz utjecaj u američkoj državnoj administraciji.

Kaganov tekst za "Foreign Policy", čiji odlomci se posljednjih mjeseci pronose kroz medijski prostor, zapravo je proklamacija nove američke vanjske politike ukoliko udružene snage demokrata i dijela republikanaca uspiju poraziti Donalda Trumpa kao abnormalnu pojavu u kontinuitetu američke vanjske politike. Kagan posebnu pozornost daje povratku američke politike na europsku scenu i jačanja američkog utjecaja na europske poslove. Europu Kagan i njegovi ideološki sljedbenici vide kao nestabilni geopolitički prostor koji je sve do američkog dolaska i uplitanja bio u neprestanim ratovima u koje će ponovo potonuti ukoliko izostane američki utjecaj.

U eseju "Backing Into World War III" s podnaslovom "Amerika mora suzbiti rastuće i samouvjerene sile Rusiju i Kinu prije nego što bude prekasno. " Robert Kagan navodi: "U svijetu su danas prisutna dva ključna trenda. Prvi je rastuća ambicija i sve veća aktivnost dviju velikih revizionističkih sila, Rusije i Kine. Drugi trend je slabljenje samopouzdanja, smanjenje mogućnosti i slabljenje volje demokratskog svijeta, a posebice SAD-a da se prvom trendu suprostave pa ne mogu zadržati dominantni položaj u međunarodnom sustavu koji im je pripadao od 1945. godine. Ova dva trenda se odvijaju usporedno i nedostatak volje i sposobnosti SAD-a i njezinih saveznika da održavaju postojeći svjetski poredak isprepliće se s rastućom željom i sposobnošću revizionističkih sila da promjene ovaj poredak. Slijedom toga doći ćemo do točke u kojoj će se postojeći poredak urušiti i svijet će uroniti u brutalnu anarhiju, što se dogodilo tri puta u posljednja dva stoljeća. Posljedice takvog kaosa, s obzirom na broj žrtava i izgubljene materijalne vrijednosti, uništene slobode i nade biti će epskih razmjera."

Po Kaganu "autokracije Kina i Rusija, SAD vide kao glavnu prepreku njihovim ambicijama i zato nastoje oslabiti međunarodni sigurnosni sustav koji ih sprječava da postignu svoje ciljeve."

Dalje obrazlaže: " Donedavno su se Kina i Rusija suočavale sa značajnim, gotovo nepremostivim preprekama za postizanje svojih ciljeva. Glavna je prepreka bila snaga i unutarnja stabilnost samog međunarodnog poretka i njegovog glavnog zaštitnika i sponzora. Sustav političkih i vojnih saveza predvođenih SAD-om, posebno u dvije kritične regije Europi i istočnoj Aziji mogao se suprostaviti Kini i Rusiji s pozicija sile - kako je to jednom izrekao nekadašnji američki državni tajnik Dean Acheson. Stoga su bili prisiljeni izuzetno pažljivo projicirati svoje geopolitičke ciljeve, a nakon završetka hladnog rata morali su odustati od svih ozbiljnijih pokušaja narušavanja međunarodnog sustava..... Snažan međunarodni položaj SAD-a i njegovih saveznika desetljećima je onemogućavao revizionističke sile da ih otvoreno izazovu. Sve dok su SAD smatrane pouzdanim saveznikom kineski i ruski čelnici imali su ozbiljnu bojazan da će njihove agresivne akcije naići na otpor, što bi moglo dovesti do pada njihova režima. Politolog William Wohlforth jednom je to opisao kao svojevrsnu stabilnost unipolarnog svijeta: nezadovoljne regionalne sile pokušavaju osporiti status quo, a njihovi zabrinuti susjedi kao reakciju na to pozivaju daleku američku super silu da suzbije te ambicije. I takav je sustav funkcionirao. SAD su intervenirale, dok su se Rusija i Kina najčešće povlačile."

No posljednjih godina, po Robertu Kaganu, došlo je do preokreta. U svom eseju tvrdi slijedeće: "Demokratski poredak oslabio je i napuknuo u svojim temeljima. Teška ekonomska situacija, oživljavanje nacionalizma i tribalizma, slaba i nesigurna politička vodstva, neodgovorne političke stranke - sve je to zajedno stvorilo krizu povjerenja ne samo u demokraciju već i u cijeli projekt liberalnog poretka.....Zadnjih desetak godina vidimo kako u svijetu raste nacionalizam i tribalizam, kako odbacivanje drugih i drugačijih raste u svim društvima, kako slabi povjerenje u vlast i vjera u kapitalistički sustav i demokraciju. Vidimo stvari koje su upravo suprotne kraju povijesti Francisca Fukuyame. Povijest se vraća i osvećuje, a s njom i najmračnije strane ljudske duše, poput težnji za snažnim vođom koji može čvrsto voditi u vremenima opće zbrke."

Kagan potom postavlja ključna pitanja svoje političke vizije američke uloge u svijetu kada kazuje: "Sada se postavlja pitanje, žele li SAD i dalje održavati poredak koji su stvorile , a koji je ovisan o američkoj moći? Jesu li Amerikanci spremni preuzeti rizik i da li su svjesni postojanja rizika kada se postojeći poredak može srušiti stvarajući kaos i sukobe?"

U nastavku daje i odgovor: "Upravo u tom teškom razdoblju Amerikanci pokazuju svoju nespremnost braniti svjetski poredak koji su stvorili nakon 2. svjetskog rata. Donald Trump nije jedina velika politička figura koja je u proteklom razdoblju pozivala na uže definiranje američkih interesa kao i na ublažavanje tereta globalnog vodstva SAD-a. Činio je i to predsjednik Obama, pa čak i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton koja se uvijek pozivala na američku izuzetnost, no na kraju je držala potrebnim dovesti u sumnju svoju podršku Trans-pacifičkom partnerstvu.... Krhkost demokratskog svijeta i napuštanje globalnih odgovornosti SAD-a već su dovele do porasta agresivnog revizionizma u taboru nezadovoljnih sila. To pak, dodatno slabi povjerenje i spremnost demokratskog svijeta da se odupre."

Kagan potom definira gdje se nalazi izlaz iz takve situacije, a to je po njemu dakako - povratak američke politike na pozicije odlučnog čuvara postojećeg mirovnog poretka, ako je potrebno i uz uporabu "tvrde moći" uključujući vojnu silu. Izričito navodi: "Povijest uči da je izlazak iz tako začaranog kruga izuzetno težak ako SAD odlučno ne promjene svoju trenutnu vanjsku politiku."

To je, podrazumijeva se, nemoguće dok je Donald Trump američki predsjednik, pa je stoga njegov odlazak s političke scene preduvjet svega za što se zalaže Robert Kagan i moćni politički krug neoconsa.

Po njemu Amerika mora povratiti svoju snagu na globalnoj razini i aktivno djelovati jer je: " Amerika je, kako nakon 2. svjetskog rata tako i danas jedina država koja ima mogućnosti jedinstvene geografske prednosti za osiguranje globalne sigurnosti i stabilnosti. Bez SAD-a ne može postojati stabilna ravnoteža snaga u Europi i Aziji. Iako možemo raspravljati o učincima "meke moći" ili tzv. "pametne snage" ovi su alati uvijek imali samo ograničenu vrijednost kada su bili suočeni sa grubom vojnom snagom. Unatoč neodgovornim tvrdnjama o padu moći Amerike, Amerika ima očite i nepobitne prednosti u vojnoj sferi. Čak i duboko u pozadini drugih velikih sila SAD zajedno sa svojim jakim saveznicima zadržava mogućnosti suzbijanja prijetnji globalnom sigurnosnom sustavu. Ali ako SAD nisu voljne održavati ravnotežu moći u udaljenim svjetskim regijama cijeli će sustav puknuti po šavovima pod pritiskom vojnog rivalstva među regionalnim silama. Stoga SAD moraju održavati vojne troškove razmjerno svojim globalnim obvezama i funkcijama." Kagan zaključuje esej pozivom na povratak američke "meke i tvrde moći" na globalnu razinu i izlazak iz navodne izolacije u kojoj je SAD gurnula administracija predsjednika Trumpa. Polazeći s pozicija "američke izuzetnosti" Kagan navodi: " Zahvaljujući postignućima uspostavljenog svjetskog poretka pod vodstvom SAD-a u 70 godina od završetka 2. svjetskog rata rivalstva velikih sila bila su obuzdana zahvaljujući čemu su izbjegnuti sukobi. Ali, ako Amerikanci unište poredak koji su sami stvorili - ne zato što ga ne mogu održavati, već jednostavno zato što to ne pokušavaju - to će biti više od sramote. Rezultat bi bila neviđena globalna katastrofa i gubitak života na epskoj razini."

Temeljne postavke političke snage čiji je jedan od idejnih predvodnika izrečene u eseju za " Foreign Policy" iz 2017. godine Kagan ponavlja za "Der Spiegel" tri godine kasnije. Još jasnije i sažetije on daje obrise nove američke vanjske politike ukoliko njegovi istomišljenici uspiju protjerati svog ključnog neprijatelja Donalda Trumpa i njegove pristalice iz američkog političkog mainstreama, za što je preduvijet Trumpov izborni poraz.

U intervjuu Kagan izražava sumnju da Europljani mogu preuzeti američku ulogu u očuvanju mirovnog poretka. Na konstataciju novinara da je Europa, odnosno Njemačka svojevremeno predložila slanje europskih trupa na sjever Sirije, Kagan odgovara: "Koliko god bi volio da su Europljani uključeni imam veliku sumnju da su oni zaista sposobni zamijeniti Amerikance. Sve počinje s vojnom logistikom i vojnim sposobnostima, ali završava se na temeljnim pitanjima. Jesu li Europljani zaista spremni platiti moralnu cijenu svoga postojanja vojnim intervencionizmom? Jer to znači ubijanje ljudi i žrtve nevinih civila koji umiru jer se u svakom ratu čine pogreške. Nijemci su se nakon 2. svjetskog rata razvili u miroljubiv narod. Mislim da ne žele snositi ovakav teret."

Drugim riječima po Kaganu, bez SAD-a se ne može i samo one mogu osigurati stabilan međunarodni poredak.

Na pitanje je li Trump u pravu kada inzistira da Europljani moraju konačno stati na noge nakon 2. svjetskog rata, odgovara: "Trump govori samo ono što je svaki američki predsjednik rekao od Johna F.Kennedya do danas, a to je da želimo veće preuzimanje tereta od strane Europe. Ali s druge strane mislim da Donald Trump griješi i ono u čemu se razlikuje od svih ostalih predsjednika je to što želi napustiti Europu odmah i temeljem jednostrane američke odluke."

Na konstataciju novinara da zacijelo Trump nije jedini odgovoran za takav razvoj događaja Kagan kazuje: "Dugo smo vremena živjeli u uvjerenju da je liberalna demokracija trajna vrijednost čovječanstva, ali to je iluzija. Liberalnu demokraciju se mora braniti. SAD je igrao ključnu ulogu u uspostavljanju europskih demokratskih procesa, ali već nekoliko godina povlači se iz te uloge. Još od završetka hladnog rata američka javnost sve se više pita zašto mora imati teret tako velike uloge u svijetu, zašto imamo trupe u Europi? Zašto Europljani ne vode računa o sebi? Nakon rata u Iraku i financijske krize iz 2008. godine rasprava je dosegla prijelomnu točku. S Barackom Obamom i Donaldom Trumpom imali smo dva predsjednika koji su smatrali svojom misijom povući Ameriku iz ove uloge. Svakako, Trump je najekstremnija verzija toga."

U nastavku intervjua Kagan ponovo naglašava potrebu američke aktivne političke i vojne prisutnosti u Europi za održavanje mirovnog poretka. Po njemu bez američke uloge Europa bi ponovo potonula u međusobne obračune. Kagan tvrdi: "Postoje određeni objektivni čimbenici koji stalno na površini održavaju njemačko pitanje. Već možete vidjeti ljubomoru drugih zemalja na njemačku dominaciju nad europskim gospodarstvom i nezadovoljstvo koje ono stvara. Ako iz jednadžbe izvučete američki angažman u Europi evo što bi se moglo dogoditi - njemački susjedi početi će nervozno gledati na Njemačku i pokrenuti svoje ekonomske politike u cilju oslobađanja od njemačke hegemonije. To će pak stvoriti ogorčenje u Njemačkoj. Uskoro ćete imati njemački odgovor koji kaže - moramo početi gledati svoje interese. Svi ostali brinu se o sebi, a tko se brine o nama?"

Na izrečeno novinar "Der Spiegela" konstatirao je: "Dakle prema vašem mišljenju Europljani su vječni tinejđeri koji će se početi međusobno tući čim Amerika okrene leđa." Istjeran na otvoreni teren Kagan ponovo naglašava kako nikakav mir u Europi ne može postojati bez utjecaja i intervencije SAD-a kazavši: "Ali ipak mislim da zaista morate biti nepokolebljiv optimist da biste vjerovali da će Europa ostati stabilna i mirna bez podrške SAD-a. Ne možete usporediti EU s kraja 90-ih i današnju EU. Na djelu je odlazak Ujedinjenog Kraljevsta iz EU. U istočnim dijelovima Europe nekada demokratske vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke ušle su u različite stadije neoliberalizma, a Francuska je samo jedan izborni ciklus udaljena od izborne pobjede nacionalista."

Robert Kagan savršenom preciznošću, bez ikakvih ograda iscrtava obrise američke vanjske politike kakva bi se stavila u funkciju ukoliko predsjednik Trump ne uspije osigurati svoje reizbor i pobjedu odnese demokratski kandidat Joe Biden. On će biti savršeni predsjednik za punu afirmaciju političke snage okupljene oko tzv. neokonzervativaca ili neoconsa, koji bi u potpunosti preuzeli sve poluge američke vanjske politike. A kako bi ona izgledala jasno prikazuju izjave Roberta Kagana, ideologa te moćne američke bipartijske političke sile.

Dok američki predsjednik Trump javno ističe da Amerikanci ne trebaju voditi beskrajne ratove u dalekim zemljama, očito je da se u slučaju njegovog izbornog poraza priprema teren za veliki povratak stare američke politike diplomatskih i vojnih intervencija koje su izrodile bliskoistočne direktne i posredne vojne angažmane od Afganistana preko Iraka i Libije do Sirije. Ponovo će na djelu biti paradigma američke izuzetnosti i američke uloge u svijetu kao svjetskog policajca u zaštiti liberalne demokracije.