erdogan
© File: Sergei Chirikov/Reuters
Turska se opasno zavadila sa čitavim Zapadom: od Sjedinjenih Država, preko EU kao cjeline a poglavito s pojedinim njenim članicama poput Francuske, Grčke i Cipra zbog turskog agresivnog ponašanja u istočnom dijelu Sredozemnog mora, u Libiji i Siriji, pa sve do NATO saveza čiji je i Turska član i koji nema političke snage razriješiti ozbiljne sporove između ključnih saveznica na njegovom južnom krilu.

Kada se tome pridodaju i vrlo zaoštreni turski odnosi s Izraelom, koje determinira i osobna netrpeljivost između njihovih vođa, predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i premijera Benjamina Netanjahua, čitava stvar izgleda još pesimističnije.

I najnoviji potezi Ankare ne idu u prilog deeskalacije napetosti, što se ogleda u dvije bitne stvari: prošlotjednom turskom testiranju kupljenih ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf usprkos protivljenju Washingtona i najavi mogućeg uvođenja američkih protu-turskih sankcija; i aktivnom miješanju Ankare u vojni sukob u Nagorno Karabahu ne samo kroz otvoreno svrstavanje na stranu Azerbajdžana i pružanje vojne pomoći toj zemlji, već i kroz javno poticanje Bakua na nastavak rata usprkos pozivima čitave međunarodne zajednice na žurni prekid vatre i rješavanje problema za pregovaračkim stolom, kao i kroz prebacivanje radikalnih islamističkih boraca sa sjevera Sirije na karabahske bojišnice.

Sve to dodatno usložnjava i rusko-turske odnose koji se posljednjih nekoliko godina prije svega baziraju na dobrim osobnim odnosima ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog spomenutog turskog kolege, a onda i na međusobnoj snošljivosti i potrebi suradnje u ime dobrih i perspektivnih gospodarskih odnosa, ali, ne manje važno, i zajedničkoj želji za izbjegavanjem međusobnog otvorenog sukoba na pojedinim kriznim žarištima u ova složena globalna geopolitička vremena - prije svega u Siriji.

Ali rusko-turski odnosi zbog svega navedenog sve više počinju iskriti i pitanje je koliko će dugo izdržati test svoje čvrstoće zbog najnovijeg hazarda na koji je zaigrao Erdogan, prije svega na Južnom Kavkazu - toj, do sada neprikosnovenoj zoni ruskog utjecaja koju Moskva ne namjerava ni sa kim dijeliti s obzirom na strah od prelijevanja bliskoistočnog terorizma na njene južne granice.

S druge strane nepredvidljiva turska vanjska politika može čitav NATO savez gurnuti u velike probleme i kroz činjenicu o postojanju famoznog članka 5. njegovoga Statuta - kolokvijalno ga možemo nazvati "svi za jednog jedan za sve". Ali teško da NATO želi i da hoće zbog Turske zaratiti s jednom Rusijom, Saudijskom Arabijom ili bilo kim drugim.

Ovom ću se prigodom osvrnuti na još jedan - našoj javnosti manje poznati ali isto tako opasni sukob Turske: onaj s ključnim arapskim zemljama, prije svega sa Saudijskom Arabijom s kojom SAD sada imaju velike planove. Arapi jednostavno ne podnose Turke zbog povijesnih okolnosti, kada je Otomansko carstvo vladalo i njihovim životnim prostorima, a još više ne trpe da se Turska sada miješa u "njihove unutarnje poslove", od Sirije i Libije, preko Iraka do Katara (sve su to Arapi, s izuzetkom Kurda koji također ne žele Turke na svojim prostorima) jer sadašnji turski intervencionizam doživljavaju kao ekspanziju i obnovu propalog višestoljetnog carstva, koje je, usprkos svemu (i to se mora naglasiti!), kroz svoj utjecaj ostavilo dubok, nerijetko i pozitivni trag u životima tamošnjih ljudi zbog čega ne mali dio njih sa simpatijama gleda i na današnju tursku politiku.

Tursko-saudijski tihi rat za dominaciju

Tursko-saudijski odnosi sve su lošiji i napetiji, a u svojoj su biti determinirani različitim (geo)političkim interesima u bliskoistočnoj regiji, ali, ne manje važno, i pitanjem oko budućeg predvodništva islamskoga svijeta u cjelini (tom predvodništvu teže obje zemlje: jedna s povijesnih pozicija - Turska, pozivajući se na to pravo koje je imala stoljećima, u vrijeme Otomanskog carstva; a druga s pozicije svoje sadašnje goleme financijske moći - Saudijska Arabija).

Stanje u odnosima dviju zemalja snažno je narušilo odbijanje Turske za priključenje Saudijskoj Arabiji po pitanju njene političke osude Katara i njegove diplomatske, gospodarske i prometne izolacije, koju je Rijad pokrenuo u lipnju 2017. g. na "mig" američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je netom prije boravio u Rijadu i s njim sklopio unosne poslove iz sfere izvoza američkog naoružanja.

Potpunu blokadu Katara predvodi tzv. arapski kvartet (Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat). Katar je ključni turski saveznik na Bliskom istoku, pri čemu je vrlo važno istaknuti kako dvije zemlje dijele i istu islamsku ideologiju kroz učenje panislamističke organizacije "Muslimanska braća" (ili "Muslimansko bratstvo"), koja je, međutim, u međuvremenu postala posve neprihvatljiva i preradikalna za dvije ključne arapske monarhije Perzijskog zaljeva - Saudijsku Arabiju (Rijadu "Muslimansko bratstvo" nije uvijek bilo strano i neprihvatljivo, a tamo mu je bilo i sjedište koje je kasnije prebjeglo u Katar!) i UAE.

Osim toga Turska u Kataru ima svoju prvu inozemnu vojnu bazu - jedinu na Bliskom istoku, ako ne uzimamo u obzir nove baze koje Ankara otvara (ili namjerava otvarati) u sklopu svoje intervencionističke politike na sjeveru Sirije i u Libiji.

Ankara s pozornošću prati visoko-postavljene ciljeve i ambicije Rijada za dubinskom reformom saudijskog gospodarstva (njegovu diversifikaciju u odnosu na potpuno dominantni energetski sektor, o kojem danas u potpunosti ovisi ta najmoćnija arapska država, a ovisnost samo o jednom, makar i tako važnom gospodarskom segmentu uvijek je rizična s pozicije nepredvidljivih tržišnih i geopolitičkih potresa što se upravo i dokazalo krahom naftnog tržišta na vrhuncu koronakrize, od kojega se ono još nije oporavilo), a jednako tako i na dodatnu modernizaciju njegove, već ionako respektabilne vojne sile (bez obzira na ne baš visoku razinu njezine profesionalne uporabe, što se najbolje ogleda u intervenciji u Jemenu na čijim bojišnicama Rijad sada skupo plaća danak ratnog neiskustva).

Turska ne želi izgubiti ulogu ključne regionalne američke vojne saveznice (jedina je bliskoistočna članica NATO saveza) i ne može mirno gledati kako joj taj status želi preoteti Saudijska Arabija osnivanjem nekakvog arapskog pandana NATO savezu, pod patronatom SAD-a.

Tursko-saudijski "tihi rat" za utjecaj u regiji (pri čemu se, ne manje važno, radi i o osobnom suparništvu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salamana za liderstvo u islamskom svijetu) sve više jača, a Ankara će u njemu, već prema potrebi, sve više koristiti i iranski čimbenik - Rijadu potpuno neprihvatljiv po pitanju bilo kakve pomisli na međusobnu suradnju.

S najvećim saudijskim regionalnim rivalom - Iranom, Turska je, kao i s Rusijom, kroz sirijski ratni sukob uspostavila značajnu političku i gospodarsku suradnju, neovisno što su i Ankara i Teheran veliki regionalni konkurenti. Odnosi na relaciji Turska-Iran posebno su intenzivirani nakon što je iranski predsjednik Hassan Rouhani u srpnju 2016. g. bio prvi vođa jedne države koji je Erdoganu pružio punu potporu nakon pokušaja njegovog svrgavanja kroz vojni udar iza kojeg je u osnovi stajala američka duboka država ali i ne samo ona. Erdogan je nakon toga uzvratio Iranu nastavkom gospodarske, prije svega energetske suradnje (iz Irana Turska podmiruje čak 50% svojih potreba za naftom).

Sve to usprkos američkim protuiranskim sankcijama kojima se Erdogan otvoreno protivi, često ističući njihov protupravni karakter.

Turska u financijskom smislu ne može konkurirati Saudijskoj Arabiji niti može imati toliki politički utjecaj u arapskom svijetu iz jednostavnog razloga što Turci nisu Arapi. Ali on je svejedno snažan s obzirom na višestoljetnu i duboku ostavštinu Osmanlijskog carstva. Osim toga Ankara se s tim ciljem itekako služi spomenutim Katarom i spomenutim moćnim panislamskim pokretom "Muslimanska braća" kojeg dvije zemlje zajednički podupiru i financiraju. Erdogan do dan-danas ne može oprostiti Rijadu što je omogućio financiranje vojnog udara u Egiptu koji je s vlasti detronizirao demokratskim putom i na krilima tzv. arapskog proljeća izabranog predsjednika Mohammeda Mursija, vođe, kasnije u Egiptu zabranjene organizacije "Islamska braća", i koji je u međuvremenu završio u doživotnom zatvoru gdje je i umro.

U međuvremenu je Egipat pod predsjednikom i maršalom vojske Al-Sisijem postao turski smrtni neprijatelj. A samo je tako malo trebalo da Turska i Egipat postanu najveći saveznici i braća. A kakva bi to osovina Turska-Egipat-Katar bila, nije potrebno niti govoriti, kao ni to, što bi ona značila po čitav Bliski istok, a poglavito po utjecaj Saudijske Arabije koji bi se ubrzano smanjivao (Egipat i Turska svaka imaju po više od 80 milijuna stanovnika i veliku vojnu moć, dok je Katar "bezgranični" izvor financija).

Svi ti događaji samo ukazuju na krhkost i nestabilnost u ravnoteži snaga u regiji, koja se za tren oka može promijeniti i prijeći s jedne na drugu stranu, poglavito sada, u uvjetima kada savezništva i strateška partnerstva ne vrijede previše i vrlo se brzo sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi.

Bliskoistočno trojno suparništvo glavnih regionalnih igrača - Turske, Saudijske Arabije i Irana, zapravo, predstavlja umanjenu sliku globalnog trojnog suparništva između SAD-a, Rusije i Kine. Ono, kao takvo, nikada neće završiti, već će se jedino ciklički izmjenjivati faze međusobne jače suradnje s fazama njihovog zaoštravanja. Ali već je sada jasno kako i Bliski istok i svijet proteklih godina ubrzano klize u ovu drugu fazu, za koju nitko sa sigurnošću ne zna koliko će trajati i čime će u konačnici rezultirati.

Rijad pokrenuo trgovinski rat protiv Turske

O radikalizaciji saudijsko-turskih odnosa svjedoči i činjenica da je Rijad s krajem rujna pokrenuo klasični trgovinski rat protiv Turske i uveo potpuni embargo na uvoz turskih proizvoda, na turistička putovanja, kao i na investicije saudijskih državljana u tursko gospodarstvo.

Predsjednik Gospodarske komore Saudijske Arabije Ajlan al-Ajlan pozvao na bojkot "svega turskoga", uvoza iz te zemlje, dok je "obvezom svakoga Saudijca, tvrtki i potrošača" nazvao prekid bilo kakvih veza s Turskom u sferi investicija i turizma.

Ovaj poziv na bojkot uslijedio je nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 1. listopada u turskom parlamentu izjavio kako su pojedine zemlje Perzijskog zaljeva "nanišanile" Tursku i "provode politiku destabilizacije bliskoistočne regije" (info: Al-Arabiya). Erdogan je kazao kako "ne treba zaboraviti, kako te zemlje još do jučer nisu postojale i, vjerojatno, neće postojati sutra". "Međutim, mi nastavljamo držati naš stijeg u toj regiji zauvijek, uz dozvolu Allaha", kazao je turski predsjednik.

Ako se odluka saudijske Gospodarske komore bude provodila u potpunosti, to će pogoditi tisuće turskih izvoznika i to u vrijeme kada je gospodarstvo te zemlje u teškom stanju, navodi Al-Arabiya.

Utjecajni saudijski princ Abdullrahman bin Musaad prošloga je tjedna opet pozvao na bojkot turskog izvoza u Saudijsku Arabiju (info: Middle East Monitor), nakon što je Recep Tayyip Erdogan, boraveći tijekom ovoga mjeseca u Kataru, objavio kako turska vojska pomaže stabilizaciji stanja u toj zemlji Perzijskog zaljeva, koju, inače, bojkotira gore spomenuti arapski kvartet.

Na temu saudijskog bojkota oglasio se i predsjednik istanbulske udruge izvoznika odjeće (IHKIB) Mustafa Gültepe. Kazao je kako su zbog bojkota Rijada stradali svi maloprodajni trgovci koji proizvode u Turskoj i izvoze u zemlje Perzijskog zaljeva: "Govorimo o svim svjetskim brendovima koji imaju trgovine u Saudijskoj Arabiji, proizvode u Turskoj, a tamo prodaju svoju robu."

Saudi Gazette: Erdoganovo političko samoubojstvo

Turski je narod počeo shvaćati kako će ih politika predsjednika Erdogana, "koji stradava od paranoje", stajati skupo i staviti ekonomiju zemlje u slobodni pad", piše 15. listopada Hamood Abu Talib u mediju Saudi Gazette. Turska se sudara s približavajućom ugrozom gubitka važnih tržišta za svoj izvoz, poglavito tržišta Saudijske Arabije nakon što je kampanja pod nazivom "bojkot turskih proizvoda" stupila u odlučujuću fazu, polučivši snažnu javnu potporu. Poziv na bojkot odmah je izazvao paniku turskih izvoznika, navodi autor.

Zabrinuti stanjem, Udruženje turskih izvoznika, Savez komora i trgovačkih burzi Turske i poslovni krugovi te zemlje u različitim sferama istupili su sa zajedničkim priopćenjem, u kojemu pozivaju Erdoganovu vladu da "poboljša svoje ponašanje i odnose sa zemljama koje su vodeća tržišta za turske proizvode. Kazali su kako te zemlje nisu važne samo s gledišta vođenja biznisa, već i turizma, jer je taj sektor jedan od uporišta turske ekonomije, navodi Talib. Posebno je podsjetio kako saudijski biznismeni ulažu milijarde dolara na tursko tržište nekretnina i da saudijski turisti godišnje troše ogromne iznose novca posjećujući turske gradove i ljetovališta.

Gosti iz arapskih monarhija su jedni od najvećih izvora deviznih priljeva u Tursku, koja je do sada primala oko 800 tisuća saudijskih turista godišnje. A sada, piše on dalje, građani Saudijske Arabije okreću se kada god vide tursku etiketu na bilo kojem proizvodu, dok su međunarodne kompanije počele tražiti alternativu Turskoj za proizvodnju svojih roba.

Da spomenuti medij nije daleko od istine svjedoče i podaci Glavnog ureda za statistiku Saudijske Arabije: turski izvoz u Saudijsku Arabiju smanjio se sa 12,7 mlrd. dolara u 2015. g. na 9,4. mlrd. dolara u 2019. g. - dakle, i prije proglašenja najnovijeg trgovinskog rata.

Što Turskoj nosi budućnost?

Turski predsjednik Erdogan namjerava ostati na čelu Turske i nakon izbora 2023. g. na kojima se želi kandidirati koristeći nedavno izvršene promjene u ustavu te zemlje, koje mu to omogućuju. Ali neovisno o tome tko će biti na kormilu turske države, činjenica je kako je u vrijeme duge Erdoganove vladavine snažna islamizacija turskog društva i "duh" turskog panislamizma "pušten iz boce" i da ga više nitko neće moći vratiti. Jer tko je taj koji bi se usudio odreći sada dostignutih turskih nacionalnih interesa u naftom bogatoj Libiji (kojih do nedavno uopće nije bilo), na Istočnom Sredozemlju, Siriji i Iraku, a vidjet ćemo što će biti i s Nagorno Karabahom?

Ali već je i sada jasno kako je Turska u svoj "čelični zagrljaj" čvrsto stisla energentima bogatu južnokavkašku državu - Azerbajdžan, iz kojega će se Baku teško istrgnuti.

Neovisno o sadašnjim ozbiljnim gospodarskim teškoćama s kojima se Turska susreće, Ankara procjenjuje kako još uvijek ima dovoljno potencijala, i političkog i financijskog i vojnog za nastavak vođenja intenzivne (neki će reći agresivne) vanjske politike na prostorima koje je zacrtala kao primarne po svoj nacionalni interes s ciljem vlastitog pozicioniranja u snažnu regionalnu pa i svjetsku silu ako joj se posreći.

S takvom Turskom itekako će se morati računati u budućnosti, a teško je vjerovati da će se bez nje uspjeti riješiti bilo koji regionalni konflikt. Ankara upravo to sada demonstrira i na Bliskom istoku i izvan njega, dok se Zapad u svemu tome sve teže snalazi - dodatno opterećen i oprečnim interesima unutar samoga sebe. "Damin gambit", kojega je zaigrao Erdogan došavši na vlast, definitivno je dao svoje rezultate.

Kako će na kraju završiti njegova velika geopolitička šahovska partija, u kojoj se izvrsno snalazi, za sada ostaje nepoznanica, ali je činjenica da Turska za Zapad više nikada neće biti ista.