EU slepo prati američku politiku dok istovremeno očekuje da Kina i Rusija nastave da se ponašaju kao da je sve u redu. Lavrov i Si su nedavno jasno rekli šta o tome misle
putin i si
© Sputnik / Mihail Klimentьev
Volfgang Mančau iz Juro intelidžensa izneo je nedavno stav da EU pravi greške usled toga što sluša samo sopstveni, istomišljenički, eho-kružok. Mančau je imao na umu to kako je Boris Džonson, u nastojanju do do ovog meseca kada se održava Savet EU dobije makar okvirni nacrt sporazuma, naišao samo na prezir. Savet ne samo da je rekao kako "nema dogovora na vidiku", nego i da neće biti ubrzanja pregovora, rigidno se držeći svoje tri crvene linije "oko kojih nema pregovora".

Makron je potom arogantno izjavio kako Ujedinnjeno Kraljevstvo mora da se "potčini uslovima" bloka - "Nismo mi izabrali Bregzit". Na to je Boris kiselo uzvratio: "Onda nema poente razgovarati".

Mančau ironično primećuje kako je najveći rizik za bilo koji dogovor "kada stalno ubeđujete sebe da je drugoj strani nešto potrebnije nego vama". Šarl Mišel, predsednik Evropskog saveta, razjasnio je šta je to "nešto": radi se o "ogromnim i raznolikim tržištima" Evropske unije.

"EU ima mesec dana da natera Emanuela Makrona da promeni svoje intelektualno lenje pretpostavke. Unija ne bi smela da bazira svoju pregovaračku strategiju na pretpostavci da će se Džonson pokolebati - možda hoće, možda neće", smatra Manaču.

Poruke Sija i Lavrova

Ruski ministar spoljnih poslova Lavrov očigledno deli Mančauove generalne pretpostavke. Obraćajući se na Valdaju prošle nedelje, Lavrov je rekao:
"Kada nam se Evropska unija obraća kao nadređena, Rusija želi da zna možemo li uopšte raditi sa Evropom?"

"Sa onim ljudima koji su na Zapadu odgovorni za spoljnu politiku, a ne shvataju nužnost uzajamnog poštovanja pri dijalogu, prosto ćemo morati da prekinemo komunikaciju na neko vreme. Naročito nakon što je Ursula fon der Lejen izjavila da je geopolitičko partnerstvo sa trenutnim rukovodstvom Rusije nemoguće. Ako je to ono što žele, onda dobro", zaključio je.
Važno je, međutim, istaći da nije Boris Jeljcin bio taj koji je načinio najveće napore za integraciju Rusije u evropski prostor, nego upravo predsednik Putin, tokom svog prvog mandata sa početka 2000-ih, i to najmanje do 2006. godine. Lavrov je zapravo indirektno priznao koliko je situacija postala loša. U suštini, on je rekao ono što svi već znaju, pre svega da stari okvir odnosa Rusija-EU više ne postoji. O čemu dalje pričati?

To nije mala stvar. Ako su se Merkelova i EU okrenuli ka integraciji Unije kao većem prioritetu od rešavanja odnosa sa Rusijom, onda sve stare antiruske predrasude Istočne Evrope - uglavnom one poljske - moraju biti zadovoljene. To je ono što se trenutno odvija, a podrazumeva udruživanje Evrope protiv Rusije, Kine i njihovih strateških partnera. A kako Nemačka ponovo gaji ambicije da povrati stari u uticaj u Evropi i nad Evropom, tenzije sa Rusijom (pa tako i Kinom) će samo da rastu. Evropa će se samodefinisati kao središte između dva antagonistička pola na Istoku i Zapadu, pri čemu neće biti prijatelj ni jednom, ni drugom.

Slučajno - ili ne - dana 14. oktobra (svega dan kasnije), predsednik Si je simbolično posetio fabriku mikro-čipova i rekao da će Kina pobediti u tehnološkom ratu, kao i da će povesti svet u multilateralizam. Drugo, predsednik Si je istog dana posetio bazu mornaričke pešadije, pozivajući kinesku vojsku da "svoje umove i energiju u potpunosti posveti pripremama za rat". Istakao je da Kina ne želi rat, ali je prihvatila da bi to moglo da se desi. Konačno, na 40. godišnjici ekonomske zone Šenžen, Si je nagovestio koliko su blizu svetske promene: "Status kvo je neodrživ. Ponekad je neophodno govoriti jezikom sile da bi vas Zapad čuo".

Na sebi svojstven način predsednik Si je prosto ponovio Lavrovljeve reči - podvukavši da raniji okvir odnosa između Kine i Zapada više ne postoji. To je bilo implicitno i kada je rekao da želi podršku Plenuma KP Kine krajem oktobra za novi stav Kine, kako niko ne bi mogao Kinu da optuži da preuzima nekakve političke "igre" prema budućem predsedniku SAD.

"Dosta je bilo" momenat

Izgleda da postoji veoma jasna poruka za EU. Ali ima li ko da je čuje? Iako Evropa ima "karte u špilu", arogantno je pretpostavljati da će se svi "potčiniti" evropskim "uslovima" i vrednostima kako ne bi izgubili njeno tržište. Da, uistinu postoji veliko evropsko "tržište", ali ono ima i neke vrlo očigledne mane - odsustvo klaud platformi, male investicije u telekomunikacije i 5G (naročito u Nemačkoj), nedostatak sigurnosti u pogledu pristupačnih energenata, kao i odsustvo sopstvenih društvenih mreža koje bi mogle da se nadmeću sa američkim ili kineskim. Kina poseduje novac i znanje koje Sjedinjene Države ne mogu nadomestiti.

Evropa ima džepove sopstvene ekspertize (npr. u oblastima veštačke inteligencije i aerokosmičke industrije), ali nema velike tehnološke kompanije (Big Tech). Što se tiče izdataka za tehnološka istraživanja i razvoj, EU je minorna. Njoj je očajnički potrebna saradnja sa Kinezima (i Rusima) u tehnološkoj sferi ako želi da učestvuje u "novoj ekonomiji". Međutim SAD insistiraju da se EU potpuno odvoji od kineskih i ruskih tehnologija.

To je poenta: SAD trenutno vode strategiju punog spektra čiji je cilj izolacija i slabljenje Kine i Rusije. To nije ništa novo. Radi se o reprizi stare anglosaksonske osvetničke politike protiv Rusije i pokušaju da se Pompeove antikineske strategije "čista mreža" ("Clean Network") i "čista staza" ("Clean path") prošire i na Evropu. Termin "čista" naravno znači "očišćena" od svih kineskih tehnologija - potpuni progon. SAD mnogo traže od Evrope, koja ionako već živi u senci recesije. Ali bez obzira na sve, Evropa će se verovatno uglavnom povinovati.

No, posmatrano iz ruske i kineske perspektive, ograničeni i napeti odnosi sa SAD teško da će se popraviti, bez obzira na ishod izbora u Vašingtonu. Američka zlonamernost prema Rusiji će se nastaviti bez obzira na sve. A što se Pekinga tiče, ukoliko pobedi Bajden (stari neprijatelj Huaveja), Kina očekuje malo realnih promena izvan taktičkih revizija. Peking veruje da će se Bajden oslanjati na multilateralizam ne zbog toga što istinski želi da uvaži stavove Evrope, već usled nastojanja da okupi američke saveznike u ujedinjeni front protiv Kine. Viktorija Nuland je zgodno iskazala gledište ondašnje administracije (povodom Ukrajine): "Je*eš EU!"

Da li je realno očekivati da će se Nemačka i Evropa odupreti američkim pritiscima? Merkelova, naravno, i dalje želi Severni tok 2. A Nemačka je upadljivo propustila da investira u telekomunikacije, pa joj treba Huavej. Druge ključne tehnologije (kao i finansije za njihov razvoj), dostupne su jedino iz Kine. Nema alternativa. Mržnja i gađenje koje evropske elite osećaju prema Trampu, kao i njihova uverenost u Bajdenovu pobedu, verovatno će ih podstaći da pokušaju da obnove multilateralni poredak sa Vašingtonom na čelu, ukoliko demokrate zaista pobede.

To znači da bi pritisci da Evropa usvoji antiruske i antikineske stavove mogli da postanu neizdrživi. Paradoks je što će SAD bez obzira na to verovatno i dalje nastaviti da tretiraju Evropu kao regulisano tržište ograničenog pristupa, odnosno kao trgovinsku pretnju.

Da li onda čudi što su Rusija i Kina došle do svog "dosta nam je bilo" momenta? Dosadilo im je da slušaju moralizatorske pridike Evropljana o njihovim vrednostima, verujući da će svako pokleknuti pred pretnjom isključenja sa evropskog tržišta.

Ludilo

Kina je sada najveća svetska ekonomija (po kriterijumu pariteta kupovne moći). Rusija i Centralna Azija već su kompatibilne sa kineskim tehnologijama. Kina je već uspostavila "činjenice na terenu". Politika će ih pratiti. Kina i Rusija će verovatno pobediti u tehnološkom ratu. Može li jedan trgovinski blok zaista sebi da priušti poziciju da zarad "moralne superiornosti" ostane rezervisan u odnosu na drugo "veliko i raznoliko" tržište?

Tom Stivenson, direktor investicionog odeljenja u kompaniji Fideliti internešnel, pišući za Telegraf ističe kako su posledice pandemije daleko ozbiljnije u Evropi i Americi (kako severnoj, tako i južnoj), nego u Kini:
"Uprkos tome što čini blizu 60 odsto svetske populacije, Azija čini manje od 15 odsto žrtava kovida ove godine. Evropa, sa manje od 10 odsto svetske populacije, čini gotovo trećinu svih smrtnih ishoda. Isto je i sa severnom Amerikom. Brojke kineskog BDP-a u trećem kvartalu pokazuju kako se ovo bolje upravljanje pandemijom iskazuje u ekonomskim parametrima. Kina je prva ušla u epidemiju, prva izašla iz nje i ima mnogo oštriju krivulju oporavka na grafikonima. Banka Kredi svis smatra da će do kraja sledeće godine BDP Kine biti 11 odsto veći od predpandemijskog, dok će SAD, Evropa i Japan i dalje pokušavati da dostignu predepidemijske nivoe.

Koronavirus je izazvao neke fundamentalne promene u pogledu toga kako kompanije i čitave industrije funkcionišu. Naročito je važno što se globalni lanci snabdevanja zamenjuju regionalnim , što je smanjilo zavisnost Azije od ekonomskog stanja Evrope i SAD. Danas se oko 60 odsto celokupne azijske trgovine odvija unutar regiona. Veliki rast zavisnosti od tehnologija i rastuća digitalizacija ekonomije takođe idu u prilog Kini".
Ovo je ludilo. S jedne strane, EU tvrdoglavo prati SAD u primeni sankcija protiv Rusije (iako Francuska i Nemačka znaju da je američka argumentacija na kojoj se sankcije baziraju lažna, poput one o trovanju Navaljnog), saučestvuje u destabilizaciji situacije oko ruskih granica i zahteva usvajanje evropskih vrednosti od svakoga ko bi da trguje sa Evropom, dok istovremeno očekuje da Kina i Rusija nastave da se ponašaju kao da je sve u redu, i da je spase od bankrota. Ko je kome potrebniji? Sluša li bilo ko?

Preveo Vladan Mirković/Novi Standard
Izvor Strategic Culture