video konferencija nato
© EPA-EFE/JOHANNA GERON / POOLGlavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel stižu kako bi razgovarali s novinarima uoči video konferencije u Bruxellesu, Belgija, 26. veljače 2021.
Nekoliko važnih međunarodnih sastanaka iz sfere politike i sigurnosti, koje se prije svega odnose na jačanje međuatlantskog partnerstva (snažno uzdrmanog tijekom protekle četiri godine Trumpovog mandata), i buduću koordinaciju Zapadnih zemalja u donošenju bitnih političkih odluka, održano je krajem prošloga tjedna. To su, prije svega, Minhenska konferencija o sigurnosti - MSC, i ministarski sastanak NATO saveza. Obe manifestacije održane su u uvjetima koje već godinu dana diktira globalna pandemija koronavirusa, što se posebno odrazilo na organizaciju i rad onog prvog.

Minhenska konferencija o sigurnosti: puno patetike, malo konkretnosti

Dakle, u petak, 19. veljače, održana je čuvena Minhenska konferencija o sigurnosti, najveći, i jedan od najstarijih svjetskih foruma za raspravu o globalnim sigurnosnim pitanjima, koji još od veljače 1963. okuplja predstavnike svjetske političke elite u prijestolnici Bavarske. Ovo je, zbog spomenutog razloga, bilo prvi put da se ista održava u virtualnom i puno kraćem (umjesto uobičajenih tri dana trajala je oko tri sata), ali i u vrlo "okrnjenom" formatu. Naime, za razliku od ranije, kada su na Minhenskoj konferenciji uobičajeno sudjelovale Kina, Rusija, Indija, zemlje Bliskog istoka i td., ove veljače njih nema, a čast sudjelovanja pripala je, slučajno ili ne u prvom redu Zapadnim političkim elitama, i to onima najviše razine.

To je donekle i razumljivo s obzirom kako je uzdrmano Zapadno jedinstvo dovelo do različitih pogleda i stavova po mnogim bitnim međunarodnim pitanjima unutar političkih i vojnih partnera i saveznika. Kada je to tako, kako bi, onda, u očima dugih globalnih igrača takav Zapad izgledao u neposrednom razgovoru s njima? Vjerojatno bi se Peking i Moskva pitali, s kim to oni, zapravo, na Zapadu moraju razgovarati da bi se stvari uopće pomakle s "mrtve točke"? Nekako slično kako je i bivši "mag" američke diplomacije Henry Kissinger pitao, s kim to u Europi on treba razgovarati da bi bilo svrhovito? Odgovor na njegovo pitanje je posve jasno: s Berlinom, Parizom i Londonom. Bruxelles je tu posve suvišan i irelevantan po bilo kojoj vanjskopolitičkoj temi.

Međutim, usprkos svemu, ovogodišnja Minhenska konferencija, koja se održala cca mjesec dana nakon inauguracije američkog predsjednika Joe Bidena, ipak je virtualno okupila prilično zanimljivo društvo: osim samog američkog predsjednika i europskih čelnika, uključujući njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, tu su bili još i glavni tajnik UN-a António Guterres, osnivač Microsofta Bill Gates, čelnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Ghebreyesus, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg i td.

Prvi dio konferencije bio je posvećen raspravi o glavnim globalnim problemima s kojima se čovječanstvo suočilo u proteklih godinu dana, uključujući pandemiju, dok se drugi odnosio na transatlantske odnose, ozbiljno poremećene u vrijeme Trumpove administracije.

Iz ovako krnjeg sastava i izostanka međusobnih susreta i komunikaacije članova delegacija brojnih država koji su se na Minhenskoj konferenciji uvijek događali,,otvarali različite i intrigantne teme i time joj davali i ugled i čar, najviše je "zračila" patetika i dobro poznata retorika o jedinstvu, nužnosti zajedničkog hvatanja u koštac s nagomilanim problemima i sl. Zapravo, uvijek kada se javno govori o "bratstvu i jedinstvu", zajedništvu i čemu sve ne, jasno je kako u svojoj biti puno toga ne štima.

Previše patetike samo prividno sklanja s obzora nagomilane probleme s kojima će se prije ili kasnije morati uhvatiti u koštac. U ovom slučaju očito kasnije, o čemu svjedoče i suhoparne riječi američkog predsjednika Joe Bidena, koji je, inače, jedini od državnika na tom skupu odbio da mu predsjednik Minhenske konferencije Wolfgang Ischinger, inače bivši njemački veleposlanik u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, neposredno postavlja pitanja. Biden je, tako, najavio povratak Amerike na svjetsku pozornicu, a suradnju s europskim partnerima nazvao "kamenom temeljcem" vanjske politike.

"Svima kažem: Amerka se vratila! Vratio se Transatlantski savez i nećemo se osvrtati na prošlo", kazao je Biden. Naglasio je kako je savez između SAD-a i Europe bio i ostao ključan u odnosima dviju strana na međunarodnoj pozornici. Biden je uvjeravao sudionike konferencije u američku privrženost osiguranju sigurnosti saveznika u NATO-u u okviru članka 5 statuta tog saveza, prema kojemu napad na jednu zemlju članicu znači i napad na svih. Pritom je optužio Rusiju za pokušaj unošenja razdora u jedinstvo EU i NATO saveza.

U istom kontekstu govorio je i Jens Stoltenberg, kazavši kako "Europa i Sjeverna Amerika moraju braniti poredak utemeljen na pravilima, koji osporavaju autoritarne vlasti". "Kina i Rusija pokušavaju ponovno napisati pravila kako bi ona išla u korist njihovim vlastitim interesima", kazao je i dodao, kako bi zbog toga NATO trebao produbiti odnose s partnerima poput Australije i Japana, i stvoriti nova partnerstva širom svijeta.

Sada ipak o nečem konkretnijem.

Ministarski sastanak NATO saveza: puno tema i problema

Drugi važan događaj - dvodnevni ministarski sastanak predstavnika 30 zemalja članica NATO saveza, održan je 17. i 18. veljače, također posredstvom videokonferencije, a domaćin je bio Bruxelles. Glavne teme razgovora ministara obrane zemalja članica bile su budućnost NATO-ove misije u Afganistanu, proširenje misije toga saveza u Iraku, daljnje sprječavanje Rusije u "njenoj agresiji" (kako se to službeno formulira) kroz povećanje vojnih efektiva na istočnom krilu NATO-a, uz njene zapadne granice), kao i problem s rastućom Kinom i njenim ambicijama.

U tom kontekstu izdvajamo riječi glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga izrečene dan ranije za španjolski medij "El Mundo". Ako Rusija želi sukob sa zemljama NATO-a, tada je savez spreman za to. Ako Rusija želi suradnju, tada će NATO biti sretan, izjavio je Stoltenberg 16. veljače.

"Vjerujem u potrebu da se Rusiji pošalje jasan signal: ako žele sukobe, spremni smo. Ako žele surađivati, bit ćemo sretni", kazao je i dodao kako je NATO spreman braniti svoje članice.

"Dijalog s Rusijom trebao bi se temeljiti na snazi, na čvrstoći. Ali moramo i razgovarati s Rusijom. Nema kontradikcije između (politike, op. ZM.) zadržavanja i dijaloga. Čak i ako ne vjerujemo da odnosi s Moskvom mogu biti bolji, moramo nastaviti razgovarati jer se moraju održavati važne veze i odnosi. Razmislite o kontroli oružja kako biste izbjegli utrku u naoružanju. Oni su nam susjedi, imaju interese, moramo izbjegavati nesreće, posebno na granicama. Kao norveški političar imam puno iskustva u radu s Rusijom i znam da je to moguće", izjavio je glavni tajnik u intervjuu.

Međutim problem je u tome što to iskustvo, o kojemu Stoltenberg govori da ga posjeduje, u praksi ne donosi nikakve konkretne i pozitivne pomake u odnosima dviju strana, koji su na najnižim razinama još od doba vrhunca hladnog rata s početka 80.-tih godina prošlog stoljeća između SAD-a i SSSR-a.

S druge strane uoči sastanka u Bruxellesu bivša američka veleposlanica u NATO savezu Kay Bailey Hutchison za CNBC je kazala slijedeće: "Mislim da je savez jak i ujedinjen i da svi znaju da SAD igraju vrlo važnu ulogu u NATO-u." Kazala je kako Bidenova administracija pokušava riješiti i mnoga pitanja u svezi Kine, koja su i u zajedničkom interesu NATO saveza. "Kini smo u posljednje dvije godine posvetili puno više pozornosti. Kina je uistinu na NATO radaru", kazala je Hutchinson.

Ako razlučimo ideologiju i analitičku pristranost od biti stvari, jasno je kako niti ovaj sastanak NATO saveza, kao niti jednostrani potezi američke administracije neće moći riješiti dugogodišnje nagomilane probleme Zapadnih saveznika s Rusijom i Kinom u jednostranom formatu, bez pokretanja nužnog dijaloga s Moskvom i Pekingom. Kako od toga za sada neće biti ništa, ovakve i slične izjave isključivo su retoričke prirode i znače jedino daljnje "ukopavanje u svoje rovove", bez bilo kakvih kvalitativnih pomaka na bolje ili gore. Jer gore od ovog što je sada teško da biti može, osim ako se želi ići u neposredni vojni sukob - što je potpuno isključeno.

Uostalom, sva ova naklapanja u smislu moramo ovo ili ono su potpuno isprazna: od sada pa na dalje isključivo će se osluškivati samo ono što će reći Putin, Biden (preciznije, njegov tim) i Xi Jinping. Sve su ostale figure u ovoj velikoj šahovskoj bitci slabe i služe isključivo kao statisti.

Zato bih se ipak detaljnije osvrnuo na one teme NATO-ovog sastanka koje se odnose na konkretne stvari i događaje koji će uslijediti. To se prije svega odnosi na Afganistan i budućnost američkog i NATO-ovog daljnjeg sudjelovanja u vojnoj misiji u toj zemlji, koja traje već gotovo punih 20 godina.

Ali prije toga samo bih kazao kako se NATO dogovorio o proširenju svoje misije u Iraku, koja se sada sastoji od 500 vojnika i za koju je Stoltenberg kazao kako će se vojna prisutnost saveza postupno povećavati, "ovisno o stanju u zemlji", dodavši kako je ovo odgovor "na zahtjev iračke vlade" s kojom se radi zajedno na uništenju ISIL-a.

Podsjećam kako je misija NATO saveza u Iraku bila osmišljena s ciljem obnavljanja i jačanja potencijala iračke vojske i sigurnosnih snaga, uništenih u borbama protiv terorističke organizacije "Islamska država". Međutim, programi obuke obustavljeni su zbog naglog pogoršanja situacije u toj zemlji nakon američkog ubojstva iranskog generala Qasema Soleimanija 3. siječnja 2020. u međunarodnoj zračnoj luci kraj Bagdada.

Afganistan: ostati ili se povući "čista obraza"

SAD provodi temeljitu reviziju uvjeta prošlogodišnjeg američko-talibanskog sporazuma kako bi utvrdio pridržavaju li se sve stranke tih uvjeta. Sama odluka o povlačenju trupa, koja bi trebala biti dovršena do 1. svibnja, još nije donesena, izjavio je američki ministar obrane Lloyd Austin nakon sastanka ministara obrane NATO saveza 19. veljače.

Zahvalio se saveznicima na kontinuiranoj predanosti misiji u Afganistanu i potvrdio da Sjedinjene Države ostaju predane diplomatskim naporima da okončaju taj rat. Podsjetio je kako bi prema američkom sporazumu s talibanima, kojeg je u veljači prošle godine potpisala Trumpova administracija, potpuno povlačenje trebalo biti dovršeno do 1. Svibnja ove godine. Međutim, Austin je jasno dao do znanja kako se o svemu ovome još namjerava savjetovati sa saveznicima i partnerima.

Sada više o konkretnom stanju. U Afganistanu je broj američkih vojnika pao na rekordno nisku razinu u zadnjih 19 godina. Sada ih je tamo oko 3 tisuće (do prije cca dvije godine bilo ih je više od 12 tisuća), a Trumpova administracija je u studenom prošle godine naredila povlačenje i dodatnih 2000 vojnika iz Afganistana, kao i 500 časnika iz Iraka.

O svemu tome sada promišlja Bidenova administracija, želeći se, prije konačne odluke, o svemu konzultirati i dogovoriti sa svojim saveznicima u NATO-u što Trump nije činio, već ih je "dovodio pred svršen čin". Naravno da će konačnu odluku o svemu tome opet na kraju donijeti Washington (potpora saveznika treba mu samo za imidž u smislu da nije sam, ali i za podjelu odgovornosti u slučaju eventualnih problema), ali Biden ipak želi pokazati saveznicima da to čini u dogovoru s njima jer se razlikuje od Trumpa i njegove politike koju je tako dugo i žestoko kritizirao, ali od koje, međutim, neće moći pobjeći.

U međuvremenu talibani prijete neviđenim ratom ako Amerikanci ne ispoštuju spomenuti sporazum potpisan u katarskoj prijestolnici Dohi. Međutim, taj sporazum podrazumijeva i stabilizaciju sigurnosnog stanja u Afganistanu tj. prestanak vojnih i terorističkih akcija od strane talibana, kao i postizanje mirovnog sporazuma između te radikalne islamističke organizacije i središnje vlade u Kabulu od kojega za sada nema ništa a teško da će i biti.

Štoviše, talibani su nedavno svoju pregovaračku delegaciju povukli iz Dohe, nezadovoljni "tvrdim" stavom vladinih predstavnika, koji, kako kažu, ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri njihove ključne interese. Zato je prošlog tjedna zapovjednik vojne misije u Afganistanu, američki general Scott Miller, i najavio kako će se rat u Afganistanu rasplamsati svom snagom, o čemu svjedoče i sadašnje intenzivne borbe u zimskom razdoblju, što prijašnjih godina nikada nije bio slučaj, jer su talibani pokretali samo "proljetne ofanzive".

Takva izjava, dana svega dan uoči gore navedenog sastanka NATO, sigurno nije slučajno podudarna niti sadržajno niti vremenski. Međutim, glavno je pitanje u kojem smjeru vodi intencija same izjave: prema povlačenju snaga (zbog očekivanih velikih žrtava u slučaju takvog rata i na strani pripadnika NATO saveza, što talibani otvoreno najavljuju), ili prema nastavku "beskonačne" i skupe vojne misije koja traje već gotovo 20 godina bez bilo kakvog vidljivijeg napretka u sigurnosnom smislu (talibani su sada gotovo pa nikad jači i kontroliraju polovicu teritorija zemlje), a kamo li u smislu željene demokratizacije te srednjoazijske zemlje stoljećima razdijeljene etničkim i plemensko-klanovskim interesima - što nije ništa drugo nego sizifov posao.

Naravno ako se NATO (čitaj Washington) odluči za ovu drugu opciju, to će biti isključivo zbog regionalnih i globalnih geopolitičkih razloga i pokrenutih procesa. Time će se željeti spriječiti daljnje jačanje i širenje kineskog i ruskog utjecaja u toj regiji, koji bi se, kako washingtonski stratezi procjenjuju, nedvojbeno povećao nakon američkog i NATO-ovog povlačenja. Međutim, takva odluka itekako će imati svoju visoku cijenu.

Dakle, pitanje je vrlo složeno, a Trump je o njemu imao svoju jasno definiranu logiku i shvaćao ga na svoj način: prvo, želio je prekinuti, kako je govorio, besmisleni rat koji uzima živote američkih vojnika i prazni američku blagajnu kroz potrošenih više od nevjerojatnih trilijun dolara tijekom čitave kampanje uz mizerne rezultate; i drugo, nije vidio smisao da se SAD bore protiv terorizma desetke tisuća kilometara daleko od svojih granica i time, zapravo, pomažu svojim strateškim protivnicima - Rusiji i Kini, koje su tim istim terorizmom i najviše ugrožene, kao što je to slučaj i u Siriji, gdje se protiv islamističkih radikala tuku i američki i ruski vojnici - naravno, ne koordinirano (jer bi tada sve već odavno bilo i gotovo), već svatko iz svojih interesa.

Trumpova logika polazila je od toga da bi se te dvije suparničke velesile, kao i sve druge zemlje koje su od terorizma neposredno ugrožene na svojim granicama protiv njega najviše i morale boriti a ne da to za njih čine američki vojnici, i to bez bilo kakvog osiguranog konačnog i dugoročnog geopolitičkog cilja važnog po američke interese. Jer 20 godina te borbe (ne samo) u Afganistanu, nije dovelo do slabljenja Kine i Rusije (što je, uz uništenje terorizma i bio glavni cilj, naravno - ne javno deklariran). Paradoksalno, one su u međuvremenu postale jače nego ikada, i jače nego ikada iskazuju svoje globalne vanjskopolitičke ambicije - što je posve suprotno očekivanom. Jednostavnije rečeno, skupa afganistanska kampanja nije dovela do željenog rezultata i cilja.

Naravno, takva je Trumpova strategija u dijametralnoj suprotnosti sa strategijom američkih demokrata kojima je intervencionizam u globalne političke i sigurnosne procese primaran način ostvarivanja američkih nacionalnih interesa. Problem je u toj strategiji "samo" taj, što ona puno košta a promjenom globalnih geopolitičkih odnosa i snaga vrlo je upitna i njena učinkovitost i ostvarenje zadanih ciljeva.

U svakom slučaju, Bidenovoj administraciji sada u rukama leži "vrući kesten" prebačen iz ruku Donalda Trumpa, koji, detroniziranjem iz predsjedničke fotelje nije uspio realizirati svoju strategiju američke vanjske politike, koja je također legitimna i itekako ima svoj logički smisao. Uostalom, tu strategiju nije izradio Donald Trump nego stručnjaci koji se time bave unutar Pentagona i američkih obavještajnih službi i koji dobro znaju koliko sve to košta i koliko pri ustrajavanju na politici globalnog intervencionizma jačaju rizici od šire američke konfrontacije s nikad jačim i odlučnijim konkurentima, u potpuno promijenjenim geopolitičkim okolnostima nastalim na ruševinama starog svijeta i isto takvog poretka.