Tako smo prošlog tjedna svjedočili nezamislivoj kombinatorici osobnih kontakata, telefonskih razgovora ili virtualnih sastanaka brojnih svjetskih lidera koji su se do jučer "drvljem i kamenjem" obrušavali jedni na druge, optuživali za nastale krize i globalne ugroze, prijetili i(li) uvodili sankcije jedni drugima, demonstrirali snagu vojnih mišića i sl. To je posljedica neznanja što dalje činiti za spas čovječanstva i planeta koji sve više stenje po teretom pohlepe moćnika.
Jedan od teško zamislivih razgovora svakako je i prošlotjedni dvostruki telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel omrznutom bjeloruskom čelniku (kojeg Zapad, a time i Njemačka, ne priznaje) Aleksandru Lukašenku glede pokušaja rješenja novonastale migrantske krize. Taj je poziv izazvao bijes Poljske i susjednih baltičkih država. Lukašenko je, naime, za Zapad već mjesecima "izopćenik", "okuženi" diktator koji mora otići ako Minsk želi normalizirati odnose sa zapadnim prijestolnicama u kojima se već mjesecima u udobnim salonima tamošnjih državnika ugošćuje samozvana bjeloruska oporbena čelnica Svetlana Tihanovska - koju neki priznaju i za samu predsjednicu Bjelorusije.
Kako je izgledao spomenuti poziv ne znamo. Možda je Merkelica pitala: "Halo, je li to Tihanovska?", a s druge strane čula odgovor: "Njet, ovdje Lukašenko!" Ali šalu na stranu. Zvala je Merkel prije toga i na Zapadu ne manje omrznutog ruskog čelnika Vladimira Putina koji ju je i uputio na Lukašenka, kazavši joj kako Rusija s migrantskim problemom na poljsko-bjeloruskoj granici nema ništa.
Osim ovoga, bilo je tu još neočekivanih kontakata, poput dolaska šefa CIA-e Williama Burnsa u Moskvu i njegovog razgovora s utjecajnim ravnateljem ruskog Vijeća za sigurnost Nikolajem Patruševom, sve to u jeku eskalacije napetosti između ukrajinske vojske i proruskih pobunjeničkih snaga u Donbaasu, intenzivne zapadne političke i medijske kampanje o navodnoj ruskoj pripremi za vojnu invaziju Ukrajine, opasnog gomilanja pomorskih snaga SAD-a i NATO saveza u Crnom moru, kao i ruskog - ne manje opasnog raketnog gađanja oko istih, sve to formalno u sklopu vojnih vježbi dviju strana.
Virtualni sastanak Biden-Jinping
I konačno, još jedan, za slabije upućene neočekivani razgovor: virtualni sastanak američkog predsjednika Joe Bidena i kineskog čelnika Xi Jinpinga, do jučer optuživanog kao autoritarni vođa i šef "zloglasne kineske Komunističke partije", kršitelj ljudskih prava Ujgura, Tibetanaca i građana autonomnog Hong Konga i što sve ne. Štoviše, Washington je nedavno i službeno objavio pokretanje američkog hladnog rata protiv Kine s ciljem njenog discipliniranja i "stavljanja na mjesto koje joj pripada", u koji namjerava uključiti i čitav Zapad. Razgovor čelnika dviju mega-država i glavnih gospodarskih sila svijeta trajao je čak 3 sata i 25 minuta.
Nije puno postignuto jer snažniji kompromis još uvijek ometa neskriveni stav Sjedinjenih Država o Kini kao glavnom globalnog konkurentu, s jedne strane, i rastućeg samopouzdanja Kine, s druge strane. Međutim napetost, kao i mogućnost vojnog sukoba ipak su smanjene. Rekao bih kako su dvojica lidera dogovorila buduće pozicioniranje američko-kineskih odnosa na dva bitna načela ali je put do njih ipak vrlo neizvjestan i trnovit:
- međusobno ne miješanje u unutarnje stvari (što znači i odustajanje SAD-a od poticanja i iščekivanja nekakvih unutarnjih kineskih revolucija koje bi dovele do smjene vlasti u Pekingu);
- dugoročna konkurencija bez vojnog sučeljavanja (uz suradnju po obostrano korisnim temama).
USCBC je podsjetio i na sporazum potpisan početkom 2020., čak u vrijeme otvoreno protukineski nastrojene Trumpove administracije, o prvoj fazi normalizacije trgovinskih odnosa, koja je, međutim, s pandemijom koronavirusa i novim zaoštravanjem retorike Washingtona prema Pekingu ostala "mrtvo slovo na papiru". Taj je djelomični sporazum povoljan jer za SAD omogućuje povećanje kineskog uvoza američkih proizvoda (za min. 200 milijardi dolara u dvije godine) s ciljem postupnog smanjenja golemog američkog trgovinskog deficita s tom zemljom.
Ovdje bih podsjetio i kako je u listopadu kineska državna energetska korporacija Sinopec sklopila 20-godišnje ugovore o uvozu 4 milijuna tona američkog ukapljenog plina (LNG) godišnje s tvrtkom Venture Global. To je za Amerikance jako važno s obzirom kako konačna odluka o ulaganju u taj veliki novi LNG projekt u Louisiani još nije odobrena, a pojava mogućih kupaca plina sigurno će ubrzati njezino usvajanje usprkos "zelenoj histeriji" koju proklamira Bidenova administracija.
Ali tko mari za klimatske promjene kada je u pitanju energetska kriza u SAD-u. Jer Biden, koji je stopirao domaće projekte s fosilnim gorivima, blokirao izgradnju naftovoda i sl., doveo je SAD u položaj da je cijena benzina otišla "u nebo", isto kao i inflacija - najviše u zadnjih 30 godina, a što je uspio u svega 9 mjeseci svoga mandata! Ovdje je zanimljivo kazati kako je prvi put u povijesti cijena benzina u SAD-u previsila onu u Rusiji.
Dakle, nema Biden previše manevarskog prostora niti doma niti u svijetu, kako to mainstream mediji u Europi danas obično prikazuju, glorificirajući i njega i njegovu politiku gotovo kao svemoguću i bezgrešnu. Ali vratimo se još malo sastanku Biden-Jingping.
Utjecajni američki medij Politico također govori o prvim pomacima prema zatopljavanju odnosa između zemalja, koji su već napravljeni. Primjerice, najavljeno je ublažavanje viznih ograničenja za novinare, a dogovoreni su i razgovori o brzom rastu kineskog nuklearnog arsenala i kineskom razvoju hiperzvučnog raketnog oružja, kako je to izvijestio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan.
Krah iluzija
Kada se sve zaokruži, čini se kako je u Washingtonu konačno sazrjela spoznaja o iluzornosti slamanja Kine tzv. ideološkim metodama i kritikama vezanim uz demokraciju i ljudska prava (iako će se idući mjesec u Washingtonu održati tzv. summit demokracija protiv diktatura, gdje se dobro zna koje su zemlje rezervirane za status ovih posljednjih - Kina i Rusija, uz mnoštvo manjih, u stvarnosti nebitnih država za ciljeve koje SAD žele tim summitom postići). I ne samo to: nestale su i iluzije o mogućnosti vojnog slamanja Kine.
Svi veliki politički i vojni pritisci SAD-a prema Kini, poput formiranja novog trojnog pakta AUKUS (SAD, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo), "zaigranost" Washingtona s "neovisnošću" Tajvana, gomilanje američkih i partnerskih pomorskih snaga u Južnom kineskom moru zbog tamošnjih teritorijalnih sporova - bili su samo dio igre "omekšavanja" Pekinga i poticanja njegove spremnosti na dijalog uz veću dozu kooperativnosti. Ali problem je u tome što Peking to zna i što od svojih strategija ne planira odstupati. U takvim okolnostima, sporazum o nekom obliku strateške stabilnosti bio bi velik kao brdo.
Na redu je novi summit Biden-Putin
Ali niti ovdje nije kraj "čudnim" kontaktima zavađenih svjetskih vođa. Naime, do kraja ove godine, ili početkom slijedeće, vjerojatno će se održati novi (nakon Ženeve u lipnju o.g.) summit američkog i ruskog predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina. Moguć je čak i najprije virtualni, a nakon toga i fizički susret dvaju lidera koji sigurno najviše intrigira svjetsku analitičku zajednicu i plijeni medijsku pozornost. Naravno, ne bez razloga.
Rusija je jedina zemlja svijeta koja sa SAD-om ima paritet u strateškom nuklearnom naoružanju. Osim toga, ona postiže izuzetne, i po Zapad posve neočekivane rezultate u razvoju novih vojnih tehnologija i oružja koja ne spadaju u do sada poznate tipove i nemaju analoge u modernim vojskama svijeta, a odnose se prije svega na hiperzvučna, laserska, i nuklearna oružja novog tipa, poput podmornica-dronova.
Tih novih oružja, od kojih su neka već uvrštena u sastav ruske vojske, a neka upravo završila ili su im pri kraju službena testiranja, još uvijek nema u velikim količinama jer njihova masovna proizvodnja zahtjeva i vrijeme i financijska sredstva, ali su i kao takva dovoljno zastrašujuća da ih je nemoguće ignorirati i da moraju poticati na dijalog.
Osim toga, Rusija je do sada modernizirala čak 80 posto svog ukupnog klasičnog naoružanja. Prije dva tjedna Putin je izvijestio o potpunom završetku programa izgradnje nove ruske flote vojnih brodova priobalne zone djelovanja - do 100 kilometara od obale, čime je postignut primarni cilj - zaštita ruskog kopna od ugroza s mora. Sada, kazao je dalje Putin, počinje faza izgradnje nove ruske oceanske flote (za krstarenja svjetskim oceanima i projekciju ruskih globalnih interesa) skupa s njenom zrakoplovnom komponentom. Što ovo drugo znači nije kazao. Međutim, zračna komponenta oceanskih flota općenito znači postojanje nosača zrakoplova.
U praksi, u pratnji oceanskih flota mogu letjeti i obalni zrakoplovi velikog radijusa kretanja, ali to znači veću skupoću i ograničeno vrijeme leta zbog nužnosti povratka na kopnene baze, što pomorsku flotu čini ranjivijom.
Jednako kao i po pitanju Kine, SAD već mjesecima jačaju politički i vojni pritisak na Rusiju. Posebno je intenziviran onaj vojni u zoni crnomorskog bazena, uz optužbe o ruskom gomilanju vojske na granici s Ukrajinom s ciljem invazije na tu zemlju. Vojni pritisci SAD-a su i u zoni Baltičkog mora, Srednjoj Aziji kroz američko povlačenje iz Afganistana, ponovno vojno zaoštravanje na Južnom Kavkazu između Armenije i Azerbajdžana, incidentnih situacija s američkim brodovima u blizini ruskih voda u zaljevu Petra Velikog na Dalekom istoku i sl.
Međutim, Moskva je, za razliku od Pekinga koji reagira beskonačnim političkim priopćenjima, prosvjedima i upozorenjima Washingtonu zbog njegovih aktivnosti u "kineskom dvorištu" - prihvatila američku "igru" i, osim uzvraćanja na političko-diplomatskoj, uzvraća i na vojnoj razini - demonstracijom svoje sile.
Tako je, nakon što su se prošlog tjedna iz Crnog mora povukli američki i NATO brodovi, rusko Ministarstvo obrane objavilo kako će ruske vojne snage na granici s Ukrajinom (u biti su te snage udaljene više od 500 km od granice) tamo ostati sve do kraja siječnja iduće godine što znači nastavak pritiska na Kijev - preciznije, preko njega na Bruxelles i Washington, dajući im do znanja da Moskva neće tolerirati pretvaranje te zemlje u poligon za NATO-ovu vojnu infrastrukturu.
O tome su u prošli četvrtak, na kolegiju ruskog Ministarstva vanjskih poslova otvoreno govorili i Putin i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Putin je kazao kako neki "zapadni partneri" ne žele shvatiti važnost ruskih "crvenih linija" preko kojih ona neće dozvoliti prijeći i da ne shvaćaju pogibelj u koju se zbog toga sami dovode. Lavrov je s druge strane kazao kako Rusija više neće sudjelovati u radu tzv. Normandijskog formata o Ukrajini (čine ga, uz Rusiju, još Njemačka i Francuska), i da nikada neće pristati da ju Zapad svrstava kao stranu u ukrajinskom sukobu.
Kazao je posve jasno kako će Kijev najprije morati izvršiti sve preuzete obveze iz Minskih sporazuma, koje se odnose: na federalizaciju Ukrajine tj. davanje dvjema nepriznatim i pobunjenim republikama na istoku status federalnih jedinica, potpunu i bezuvjetnu amnestiju svih njihovih stanovnika, vojnih i sigurnosnih pripadnika i omogućiti provedbu slobodnih izbora za njihova tijela vlasti, nakon čega će tek ukrajinske pogranične službe moći doći na granicu tih regija s Rusijom. Dakle, Moskva je definitivno dala ultimatum Kijevu koji već mjesecima nastoji "prekrojiti" Minske sporazume s novim, po sebe prihvatljivijim elementima i u čemu je sve više imao potporu Berlina i Pariza koji Moskvi govore kako bi se sada moglo ići u tom smjeru, jer da su okolnosti od 2015. g. promijenile, da treba dati novu šansu Kijevu i sl.
Drugim riječima, EU više neće imati izbora - ili će pritisnuti Kijev (što opet ne može učiniti bez "amena" Washingtona), ili će se naći u "slijepoj ulici" - formiranju trajnog gorećeg i visoko-eksplozivnog stanja na svojim istočnim granicama i pred ratom za Ukrajinu kojeg EU ne može dobiti nit će se za tu zemlju htjeti boriti izvan okvira uvođenja novih proturuskih sankcija.
Rusko obaranje svog satelita izazvalo histeriju SAD-a
Još jedna demonstracija ruske vojne moći i prihvaćanja američke igre pritisaka bilo je rusko raketno obaranje svog starog i desetljećima nefunkcionalnog satelita Tselina-D. Taj je potez Moskve izazvao pravu američku histeriju i optužbe da je Rusija postupila neodgovorno i ugrozila međunarodnu svemirsku postaju zbog krhotina svog uništenog satelita i čitav međunarodni mirnodopski program osvajanja svemira. Međutim, stvari baš ne stoje tako: uništeni satelit ne može ugroziti svemirsku postaju (što će se, naravno, u praksi brzo i potvrditi) jer je kružio čak 40 kilometara ispod orbite svemirske postaje.
Osim toga, svoje su satelite raketama prije Rusije već uništile i Kina i Indija, time se priključivši SAD-u i Rusiji kao jedinim zemljama koje su to u stanju činiti. Međutim, to nije bilo izazvalo niti približno ovakvu histeriju kao prošlotjedno rusko obaranje. Zašto?
O razlogu se na Zapadu previše ne govori, a on je slijedeći: Rusija je ovim potezom demonstrirala najnoviju raketu za obaranje ciljeva u bližem svemiru (za koju je posljednjih godina govorila da je posjeduje), pri čemu Moskva nije objavila kojom je raketom uništila satelit.
Pojedini ruski analitičari govore da se radi ili o najnovijoj raketi sustava protuzračne obrane S-500 Prometei koji je nedavno završio službena testiranja, a Putin je u spomenutom govoru najavio njegovo uvrštavanje u sastav ruske vojske iduće godine (nedavno smo pisali o vijesti kako je prva pukovnija S-500 navodno već stavljena u operativni sastav protuzračne obrane Moskve i središnje industrijske zone RF), dok neki govore da je riječ o novom sustavu S-350. Pritom se naglašava kako kreće izrada i novog sustava S-550.
Međutim, ono na što ukazuju analitičari kao na glavni razlog američke nervoze je da je Moskva ovim demonstrirala da može obezvrijediti aktualne američke planove u sferi svemirskog ratovanja i osiguranja američke dominacije. Jer dobro je znano - onaj tko bi pobijedio u svemirskom ratu stvarni je pobjednik i kopnenom, koji ne bi imao niti smisla jer se sve na kopnu, u tehnološkom smislu gledano, danas pokreće iz svemira.
Konkretno, novi rod američke vojske - Američke svemirske snage (ustrojene u vrijeme Trumpove administracije) ima ambiciozne planove i zapravo pokreće utrku u svemirskom naoružanju. Posebno je intrigantna američka svemirska raketa (brod) X-37B, obavijena velom tajne i u vlasništvu novoformiranih svemirskih snaga. Za nju Rusi pretpostavljaju da će biti platforma opremljena suvremenim raketama zrak-kopno, kojima bi se mogle uništavati balističke rakete suparnika u vrijeme njihovog leta - kako ruske tako i kineske. Upravo prošlotjedno uništavanje satelita novom ruskom raketom koja djeluje na velikim visinama i koja je demonstrirala veliku preciznost, prema mišljenjima analitičara može "obnulit" spomenute američke planove.
Komentar: Dopis Washingtonu: Nikad ne uzimajte Rusiju zdravo za gotovo.
Bilo kako bilo, u ovakvom ozračju optužbi i protuoptužbi, pritisaka i odgovora na pritiske, uslijedit će novi sastanak američkog i ruskog predsjednika. Drukčije jednostavno ne može biti, jednako kao i u slučaju Kine. Sankcijsko ili vojno slamanje Rusije postalo je nemoguće, a SAD su čak odustale od svoje čuvene doktrine mogućeg preventivnog nuklearnog udara na tu zemlju koja sada više nema nikakvog smisla. Nemoguće je postalo i organiziranje novih ruskih unutarnjih revolucija.
Sve velike zemlje svijeta sada jačaju svoju unutarnju sigurnost i u tom smislu ništa neće prepustiti slučaju. To čak otvoreno rade i na račun smanjivanja ljudskih prava.
Zaključak:
Usprkos sveopćem "crnilu" nikakvoga rata između velikih sila neće biti. Njegovu je ulogu preuzela globalna pandemija Covida-19 koja poput goleme krinke ljudima zaklanja sve strahote koje se u pozadini odvijaju. Zato su, sada, umjesto u ratna skloništa, ljudi diljem svijeta stjerani u svoje domove. Umjesto čekanja u redovima za hranu, čeka se u redovima za cijepljenja i testiranja i to uz prisilu države. Od svih će se očekivati potpuna pokornost, kao u nekom beskonačnom "policijskom satu" uz prijetnju sankcijama, sve dok se u pozadini tog "ratnog" (pandemijskog) kaosa ne stvori svijet prema želji moćnika.
U svom nedavnom intervjuu, zapovjednik američke vojske general Mark Milley kazao je po prvi put jednu ključnu istinu, koju izbjegavaju gotovo svi političari na Zapadu: svijet je postao tripolaran! Drugim riječima, pravila igre definirat će SAD, Kina i Rusija kroz međusobne dogovore, a suparništvo će ostati trajno. Svi ostali - tzv. saveznici, partneri, prijatelji - bit će samo puki promatrači i izvršitelji onog što je dogovoreno i ni u čemu ključnom neće smjeti solirati.
Komentar: 'Tripolarni svijet'. Ako SAD sklope mir - ili barem odustanu od svojih ukorijenjenih agresivnih tendencija, moglo bi doći do globalnog uzdaha olakšanja i blagotvornog ishoda za budućnost.
Tmurna je to budućnost za čovječanstvo, vjerojatno dugoročno i neodrživa - koja teži prema kaosu. Jer kontrola svega je nemoguća, entropija je prirodno stanje stvari. Poglavito u ljudskom društvu kada se izgube bogobojaznost, vjera i moral, zavladaju gramzivost i hedonizam, a sebeljublje pobjedi čovjekoljublje.
Komentari čitatelja
na naše novosti