electric car charging
Za sve one koji i dan-danas misle kako automobili na struju dolaze kao čista, humana i ekološki svjesna prijevozna sredstva, eto samo jedne kapi u moru koja itekako zorno pokazuje da to baš i nije tako. Jer priča o električnim automobilima ima i svoju tamnu stranu.

I možda sve skupa i ne bi bilo toliko tragično, da po tko zna koji puta u jednu takvu priču nisu upletena djeca.

Struja djeluje čisto, zar ne?!

Laiku bi to u teoriji ispalo kao nešto u što nije teško povjerovati. Stoga ne vidim drugog načina, nego odmah u početku ovog teksta izvesti zaključak: električni automobili nisu ništa manje zlo od svih onih "konvencionalnih" s kakvima smo se vozikali tijekom posljednjih stoljeća i sitno.
I usprkos tome što proizvođači automobila zajedno s legislativama tupe drugačije, sve je to tek mazanje očiju.

Baterije unutar električnih automobila dolaze s cijenom. I to ako se mene pita nerijetko pretjerano visokom.

Uglavnom, vođen jednim tekstom koji sam prije nekog vremena pročitao na jednom britanskom portalu, krenulo je kratko istraživanje tijekom kojeg sam došao do nekih strahovitih podataka.

Pa kada dotični podaci već postoje, eto i jednog kratkog osvrta na sve ono nehumano i užasno što stoji iza ideologije "promjene svijeta kakav poznajemo i očuvanja ekologije za generacije koje dolaze".

adam i eva
© Wikimedia CommonsAdam, Eva i dva pupka…
Ako već u samom početku isključimo bajke i basne koje nam prodaju pripadnici klerikalnih redova, onda Adam i Eva čak ni kao likovi iz bajke nemaju nekog pretjeranog smisla. Doduše, ako se varam i ako ovo dvoje zatočenih u raju sa zmijom stvarno imaju smisla i to je moguće logično dokazati, onda priznajem pogrešku u razmišljanju.

No prije nego se to priznanje dogodi, moram priznati da me strašno zanima objašnjenje jednog-jedinog detalja portretiranog na svim živim i neživim muralima, freskama i ostatku "umjetnosti" iz domene religije koji Adama i Evu prikazuju svima nama: zašto oboje imaju pupak?

Dakle, ako ćemo umjesto vjerovanja u raznorazna celestijalna tijela cijelu priču prebaciti u domenu znanosti, onda i dalje stoji teza koja kaže da su prvi ljudi prije 70-100.000 godina potekli iz Afrike.

Stoga Adam i Eva nisu praljudi, već Afrika predstavlja stvarnu kolijevku čovječanstva, sviđalo se to nama ili ne.

I upravo Afrika predstavlja jednu od glavnih okosnica ove priče.

Zato sam na ovakav način i započeo ovaj osvrt.


Naime, današnja Demokratska Republika Kongo kao dio Afrike manje-više oduvijek stoji kao jedna od "onih" zemalja u kojima glad, bolest, smrt i ratovi stoje poput afera i krađa u hrvatskom zakonodavstvu i legislativi, odnosno ništa novo.
Stoga se oko ove afričke države od strane nikoga posebno ne lome koplja.

Ako se nešto užasno i loše dogodi u Kongu, vjerujte da nitko od korisnika na Facebooku zbog toga neće staviti tamošnju zastavu umjesto profilne fotografije, niti će se prosječan čovjek sjetiti da dotična država uopće postoji.

No proizvođačima automobila i onih koji s namjenom ugradnje u električne automobile proizvode baterije, Demokratska Republika Kongo je itekako bitna u sklopu karte svijeta. Jer se upravo tamo nalazi jedan od najvećih rudnika kobalta na svijetu.

A (nadam se da) svi znamo kako bez kobalta baterije za današnje električne automobile ne bi niti postojale.

iskapanja kobalta
© StatistaCrne brojke i još crnje ruke koje su ga kopale…
Doduše, u samom kobaltu i njegovoj daljnjoj namjeni zapravo i nije toliko veliki problem, već je oveći dio problematike vezan uz iskapanje tog istog kobalta od kojeg se baterije dobrim dijelom sastoje.

No ono što u svemu tome ipak najviše smeta svodi se na onaj moment kada kao ljudsko biće shvatite da radnici unutar ovog rudnika dobrim dijelom nisu čak ni punoljetni. A kako stvari već godinama stoje, dotični maloljetni radnici to najvjerojatnije nikada neće niti postati.

punjenje el auta
© PixabayCivilizirano punjenje goriva, reklo bi se…
Kako bi prosječni Europljanin ili Amerikanac čiste savjesti okolo vozikao svoje dupe za volanom svog električnog automobila i ljutio se na sve one koji još nisu prigrlili trend elektrifikacije i spašavanja planete, neki to nažalost plaćaju svojim zdravljem i životima.

Jer u današnje vrijeme preko 40.000 djece (od kojih su neka stara tek četiri godine) živi u paklu na zemlji i svoje dane umjesto u igri ili u školi provode u rudnicima i oko njih.

Da...dobro ste pročitali - 40.000 klinaca u dobi od 4 godine na više golim rukama prebiru po kamenju i traže čarobne smeđe trakice kobalta.

Bez zaštitnih odijela i bez pomagala za rad, udišući pri tom itekako toksičnu crvenu prašinu od koje ljudi obolijevaju i umiru. I sve to za bijednih 10 centi, odnosno manje od 80 lipa na dan.

Dakle, prava idila, zar ne?!

Jer za mnoge je bogate korporacije i zemlje, Kongo tek jedna siromašna zemlja s pravim bogatstvom kobalta i koju treba što je moguće jeftinije iskorištavati.
Zemlja je to u kojoj je život jeftin, a vlast potkupljiva poput ove naše. Stoga je potrebno pronaći i svakodnevno isporučivati ogromne količine tog materijala, pa samim time prema "zdravoj logici" dotičnih proizvođača, korporacija i zemalja jednostavno nema druge, nego u cijelu tu priču ubaciti sve koji mogu hodati.
Nevezano uz to koliko godina imaju, jesu li zdravi, bolesni, trudni i slično.

Stoga eto nama svima jedna lijepa priča o humanosti i civilizaciji kakvu današnji mediji neće objaviti zbog nedostatka nečije guzice u tangama ili nečije "teške patnje" zbog gubitka alimentacije na sudu.

kobalt
© Wikimedia CommonsDame i gospodo, eto ga: striček Kobalt.
Što se samog kobalta tiče, taj se materijal nalazi svuda oko nas.
U vodi, u zraku i u vitaminu B12 koji je sam po sebi od vitalnog značenja za ljudsko zdravlje. No sve su to čestice kobalta koje s onim prirodnim stanjem tog materijala nemaju baš pretjerano puno veze.

Dapače, u obliku rude i prašine koju ona stvara, kobalt je karcinogeni materijal zbog kojeg ljudi izloženi tom materijalu na neki duži vremenski period obolijevaju od plućnih i kožnih bolesti, gube vid i umiru. I sve se to događa poprilično brzo. Stoga krvarenje iz očiju, plućne embolije i otkazivanje dišnih puteva nisu rijetkost, a smrt u svemu tome s kosom u ruci čeka iza ugla.

Vjerojatno biste se složili sa mnom kada kažem kako je to strašno već samo po sebi. A kada se u sve to skupa uključe i klinci, cijela je priča ne samo strašna i tužna, već i nehumana do krajnjih granica.

No proizvođači automobila od svega skupa peru ruke, jer njih ne zanima kako se do kobalta dolazi, već koliko ga se može isporučiti u Aziju, gdje ga proizvođači baterija uvelike koriste kako bi njihovi proizvodi bili lakši, dugotrajniji i punjiviji.

Tipično oboljenje očiju zbog izloženosti Kobaltu.
© WikipediaTipično oboljenje očiju zbog izloženosti Kobaltu.
Ako ćemo biti sarkastični, može se dakle slobodno reći kako zabavnih činjenica uz kobalt nimalo ne nedostaje. I to je opće poznato svima koji su ikada slušali nekoliko sati kemije u školi.
Proizvođači baterija to također jako dobro znaju, ali svi oni samo okreću slijepo oko prema štetnosti i uvjetima rada unutar rudnika kobalta. Jer bitno je smanjiti troškove, prodati proizvod i zaraditi novce, a ne paziti na ljude i njihovo zdravlje.

Naravno da proizvođači automobila nisu jedini koji kobalt koriste u sklopu baterija. Tu je i ogromna industrija koja iz dana u dan na tržište plasira svu silu pametnih telefona, laptopa, tableta i sličnih elektroničkih pomagala. I sve te elektroničke naprave u svojoj srži (tj. u smislu baterija) podrazumijevaju kobalt koji najčešće dolazi iz Demokratske Republike Kongo.

Stoga se prije nekoliko godina podigla hajka oko kobalta i rudnika unutar kojih se dotični kobalt vadi i traži, pa je sve skupa svaljeno na leđa proizvođača baterija za pametne telefone i njima slične naprave. I to je s jedne strane apsolutno ispravno, samo s tom razlikom što u bateriju pametnog telefona ide nekih 10 grama rafiniranog kobalta, dok u jednu bateriju za električni automobil ide i do 15 kilograma ovog materijala.

Zato će auto-industrija vrlo uskoro biti u fokusu ove priče.

Ili bi barem trebala biti.

bogatasi
© OIRPRA ovakvi nam i dalje kroje svijet…
Dakle, dok "oci Europe" najavljuju 2040. godinu kroz prizmu ekološkog očuvanja planete, te time zapravo najavljuju apsolutnu elektrifikaciju u domeni svijeta automobila i bla...bla...bla..., radnici u rudnicima kobalta u Kongu bivaju eksploatirani za nikakve novce i tako zapravo jeftino prodaju svoje zdravlje i živote.
Tj. brzo oboljevaju i sporo umiru ne bi li na bilo koji način i pod bilo koju cijenu prehranili svoje voljene obitelji. Jer u Kongo humanitarci baš i ne dolaze vježbati demokraciju i provoditi definicije ljudskih prava, niti se oko te afričke zemlje itko uopće brine.

Tamošnja djeca za većinu svijeta očito nisu baš pretjerano bitna, a to je za današnji "civilizirani" svijet jedna itekako poražavajuća priča. Jer uza sve sile boraca za prava oko ovog ili onog i dalje postoje ljudi i mjesta do kojih sva ta borba ne dopire ni trenutka.

A to je pak odvratno, dvolično, jadno, nehumano i jednostavno krivo. Odnosno, praktično rečeno, (ne)ljudski.

Ali industrija i zarada očito ispadaju važnijima u odnosu na ljudske živote koji bivaju upropašteni i naglo prekinuti. I to je svijet u kojem danas živimo. Svijet dvostrukih mjerila, primitivizma, gluposti i samoljublja. Svijet u kojem usprkos zazivanju prava i pravde još uvijek postoje djeca kojima čak ni doživjeti punoljetnost ne predstavlja pravo.

Pa sad neka netko priča o ekologiji i spašavanju majčice nam Zemlje, dok s druge strane te medalje obolijevaju i umiru oni koji u toj ekološkoj priči stoje na prvoj liniji.

el auto
© NeedpixSlika koja apsolutno nema nikakvog smisla.
Prema aktualnim statistikama, u današnje vrijeme gotovo svaki veliki proizvođač automobila koji u planu ima na tržište dovesti milijune električnih vozila kupuje kobalt od ove osiromašene afričke države.
Jer Kongo predstavlja najveću bazu kobalta na planeti i sa svojih 60% zaliha na svjetskom nivou itekako predstavlja mamac za gladne oči auto-industrije u cijelosti.

Stoga je nevjerojatno da čak i u 2019. godini nitko od proizvođača baterija i automobila ne pita kako se do kobalta uopće dolazi. Ili pak pitaju, ali ne čuju odgovor.
Ili sve jako dobro znaju, ali ih jednostavno nije briga, jer je zarada i dalje na prvom mjestu u cijeloj priči. A dotični je odgovor isto toliko jednostavan koliko i užasan, te ukratko glasi ovako: eksploatacijom do krajnjih granica.

Jer iako ekipa poput bogataša iz "Goldman Sachsa" kobalt naziva "novim benzinom", te usprkos veselim i sretnim najavama i ekološkim prognozama od strane raznoraznih legislativnih tijela, udruga i ostalih dušobrižnika, cijela je ova priča i dalje uvijena u crveno i crno.

Tj. u krv i smrt.

novac
© NeedpixSamo da je love…
Tvrtka Huayou Cobalt, koja je svim silama osporavala rad u katastrofalnim i strašnim uvjetima u rudnicima, u jednom je izlaganju izjavila kako bi "bilo neodgovorno prestati s korištenjem djece kao radnika".
I to je odurno već samo po sebi.

Ali ako to nekima ipak nije dovoljno odurno, eto i nastavka...

Tvrtka dodaje kako bi takav postupak mogao "pogoršati siromaštvo unutar pojedinih regija koje imaju prirodno bogatstvo ovog materijala, te time dodatno osiromašiti lokalnu ekonomiju i pogoršati životni vijek lokalnih rudara".

Nije li strašno vidjeti toliku količinu floskula upakiranih u brigu, dok s druge strane prosječna plaća djeteta od 5, 6 ili 10 godina koje golim rukama ruje po kamenju i traži kobalt i dalje iznosi manje od 10 centi na dan?

Ne bi li bilo logičnije djecu ostaviti u školama, a njihovim roditeljima osigurati zaštitu i dati im plaću dostojnu radnika koji (doslovce) krvari u rudniku, kako bi prehranio obitelj?

Bi li doista nekog od takvih bogatih korporativnih seronja ubilo da samo jednom sagledaju život iz kuta koji ne podrazumijeva bjesomučno natjeravanje zarade i financijskih sredstava?

Hm... Odgovor se nameće sam po sebi, zar ne?!

amnestiy
© WikipediaUzalud vam trud svirači…
Tijekom posljednjih je nekoliko mjeseci Amnesty International u kombinaciji s medijima često prozivao sve te neljudske uvjete i dječju radnu snagu.

U fokusu se između ostalog našao i jedan od najvećih rudnika kobalta pod nazivom "Katanga" za koji je između ostalog navedeno i kako tamo odrasli rudari kopaju do 600 metara ispod zemlje pomoću osnovnog alata, ali i bez zaštitne odjeće ili bilo kakve moderne mehanizacije.

Prema izvješću Amnestyja, djeca zaposlena u rudniku u pravilu rade na površini, te najčešće kopaju ili vuku vreće s iskopanim kamenjem. A ponekad se šalju i u same rudnike, odnosno u neke uske improvizirane komore gdje postoji realna i stalna opasnost od urušavanja.

rudari el.auti
© Wikimedia CommonsZamislite ovako provoditi radno vrijeme.
Dakle, uz realnu opasnost od padanja stropa rudnika nekome na glavu i bolesti koje zahvaćaju oči i kožu, izloženost kobaltu predstavlja i ogroman rizik po zdravlje. U domeni respiratornih bolesti i problema, kobalt je toliko slavan da ima i svoju vlastitu respiratornu bolest, tj. oblik upale pluća koji izaziva kašalj i dovodi do trajnog narušavanja respiratornog sustava.
A nerijetko čak i smrti.

Znanstvenici kažu kako zbog ogromne koncentracije kobalta ptice i ribe ne mogu preživjeti na području gdje se rudnici kobalta u Africi nalaze, te čak i jednostavno konzumiranje povrća uzgojenog na lokalnom tlu može uzrokovati povraćanje, proljev, oštećenje štitnjače i kronične bolesti pluća.
Stoga je gore navedeno objašnjenje od strane tvrtke Huayou Cobalt još nevjerojatnije.

Ali očito prolazi ispod radara.
Jer lova je zelena, a zelenila u tim dijelovima planete nema, pa nikoga nije briga.


U ovom momentu nitko ne zna stvarne brojke oboljelih i koliko je djece umrlo iskapajući kobalt u regiji Katanga na jugoistoku zemlje.
UN procjenjuje kako se radi o nekih 80 smrti na godinu. Ali s obzirom na to da tijela najčešće bivaju pokopana unutar ruševina posrnulih tunela, mnogo više smrti ostaje neregistrirano, te samim time ostaju izvan bilo kakve statistike.

Neki drugi tamošnji radnici ipak preživljavaju, ali s kroničnim bolestima koje uništavaju njihove živote, ne dajući im nikakvu realnu perspektivu i bolje sutra.

Samim time je prije riječ o roblju, nego o radnicima, ali oko toga nitko ne brine, jer za pravni sustav definicije očito nisu dovoljno čvrsto definirane, dok za medije ovakva vijesti nisu dovoljno šokantne i kontroverzne kao npr. nečije sise, dupe ili razvod i alimentacija.

Ljudski faktor (ili bolje rečeno onaj neljudski) također je prisutan unutar rudnika, jer prema nekim informacijama mlade djevojke i djevojčice nerijetko bivaju izložene seksualnim napadima i mnoge ostaju trudne.
Zbog toga se unutar regije rađaju osakaćena djeca bez ikakve šanse za normalan život i odrastanje.
I oko toga također nitko pretjerano puno ne cmizdri, ali se s druge strane svijeta prikupljaju sredstva i organiziraju dobrotvorni koncerti čak i kada nekome uraste nokat na desnom stopalu.

iskapanje ruda
© FlickrBiste li radili ovdje?
Individualni primjeri navedeni u tekstu koji me i ponukao na pisanje ovih redaka itekako su prisutni.

No čak i bez navođenja dotičnih primjera, imena i detalja vezanih uz neljudsko postupanje industrije prema običnom čovjeku, global i dalje ostaje prisutan.

Tužan, odvratan, nehuman i apsolutno poražavajuć u svakom pogledu. Jer u zemlji devastiranoj građanskim ratom nitko ne pomaže, već svako malo netko svrati iskoristiti preživjele. I to usprkos izglasanom zakonu o Demokratskoj Republici Kongo u sklopu kojeg je izričito zabranjeno porobljavanje i eksploatacija maloljetne djece, te koji i dan-danas iz nekog razloga nitko ne provodi u praksu.

Dakle, eto nam još jednog primjera gdje slovo na papiru trpi tek boju, dok djeca i obitelji na svojim leđima (ili bolje rečeno na koži, očima i plućima) podnose sve ostalo - i to radi gole egzistencije. Za 10 centi po danu.

A zašto?

Zato što se nekom debelom i masno plaćenom birokratu odjednom ne sviđa boja ili miris benzina.

Radnici u rudniku Katanga
© Wikimedia CommonsRadnici u rudniku Katanga.
UN-ova Međunarodna organizacija rada zbog zdravstvenih je rizika iskapanje kobalta u demokratskom društvu opisala kao "jedan od najgorih oblika dječjeg rada". Uzorci tla koje su liječnici uzeli iz rudarskog područja pokazuju da je ova regija jedna od deset najzagađenijih na svijetu.

Stanovnici u blizini rudnika na jugu Demokratske Republike Kongo imali su koncentracije kobalta u mokraći čak i 43 puta više od normalne.
Njihove su razine olova u organizmu bile i pet puta veće od nominalnih, dok su razine kadmija i urana u mokraći tamošnjeg stanovništva zaposlenog u rudnicima nominalnu vrijednost prelazili i za četiri do pet puta.

A sve to zbog svijeta gladnog za "rješenjem" ekološke krize koju smo ionako sami stvorili. I to ne s automobilima, kako mnogi to žele prikazati, već s industrijom u cijelosti.

zagađenje
© PiqselsNe, za ovo nisu krivi samo automobili.
Svijet se pomahnitalo žuri na ceste dovesti milijune električnih vozila. Jer poput glupih, pretilih i svijetu savršeno nepotrebnih SUV-modela koji na dnevnoj bazi troše preko 30% ukupno potrošenog goriva na globalnoj skali i električni automobili predstavljaju tek puki trend kojem je jednostavno nemoguće odoljeti.

Toga su svjesni svi oni koji svoje radne sate bilježe unutar domene auto-industrije i tome pomoći nema. Jer giganti među proizvođačima automobila jako dobro vide idilu koja dolazi.

Vide zaradu od novih tehnologija koje se već dugo vremena čuvaju u ladicama.

Vide porast cijene dionica, većih i boljih bonusa i svega ostalog što uz to ide.

Zato bjesomučno investiraju novac u razvoj vozila na struju i odjednom se trude oprati ruke prljave od Diesela i prevara s kojima hrane sve tupavije i nezainteresiranije čovječanstvo.

Giganti poput General Motorsa, Renaulta i Nissana, BMW-a, FCA-grupacije i mnogih drugih iz dana u dan guraju svima nama elektrifikaciju u grlo i siluju nas baterijama, kablovima i brzim punjačima.
Odjednom nam prodaju struju kao jedino spasenje od prokletih benzinaca i zlih Diesela koje su sami stvarali desetljećima i gurali ih na tržište, a sada se od njih ograđuju.

I sve se to događa pred našim očima, ali skriveno od pogleda.

Jer prava istina ljude danas jednostavno ne zanima, već je bitnije na umu imati tko je koga s kime i na kakav način općio (da ostanem pristojan), te koja je guzica na sebe navukla kakve tange i pokazala ih na društvenim mrežama.

tesla auto
© PixalbayOvakvih će na cestama uskoro biti na milijune.
Tesla kao proizvođač automobila na struju i lider na tržištu električnih vozila uskoro planira proizvoditi preko 500,000 automobila godišnje. I za to će trebati 7,800 tona kobalta.

Naravno da planovi ne staju na idućoj godini, već se očekuje kako će prodaja Teslinih modela do 2021. godine dosegnuti brojku od 4,4 milijuna automobila.
I to je samo Tesla.
A u toj se električnoj priči izuzev Tesle nalazi još hrpetina drugih koji samo vrebaju kako će i kada zavladati tržištem električnih automobila.

globalno trziste baterija
© apricum-group.comTržište je gladno, a potražnja će biti sve veća – djeco crno vam se piše…
Stoga sve to u prijevodu znači da će se potražnja i iskapanje kobalta povećati do nezamislivih visina, jer kako smo i sami svjedoci trenda, svijet se sprema za još jednu industrijsku revoluciju. Onu koja podrazumijeva električne automobile.

Dakle, i opet bi se laiku činilo kako civilizacija odlazi u neka nova, nazivno bolja i ekološki osvještenija vremena.

Ali s druge strane postoji hrpetina dokaza koji potvrđuju kako neke korporacije otkazuju svoje ugovore s uređenim rudnicima koje u svom radu koriste naprednu industrijsku tehnologiju, te se sve više okreću jeftinim rudnicima koji u sklopu svog poslovanja koriste te ljudski rad.
Bez ikakve zaštite i prava radnika, te za sitnu lovu.

sud novac
© flickrJe li komentar uopće potreban?
Mislim, možda nekome sve ovo ne predstavlja neki problem, ali za nas ostale kojima "duša" ne predstavlja strani pojam, ponekad se stvarno vrijedi zapitati u kakvom mi to svijetu zapravo živimo i kada će doći vrijeme za neku ispravnu reakciju na ovakvo postupanje "velikih" prema "malima".
I naravno, što ćemo učiniti onda kada naša egzistencija krene u potpunosti ovisiti o ljudima koji ne vide dalje od novca i nije ih briga za bilo koga i bilo što.

Hoćemo li tada šutke i za sitne novce prodati dušu Vragu, pa ratovati i poslužiti velikima kao topovsko meso? Možda ćemo pak potpomagati pokretanje nekih novih revolucija s kojima bismo neke danas male uzdignuli na neviđene visine i pet stradavali zbog jednoumlja i tuđih kompleksa? Ili ćemo jednostavno nastaviti s blejanjem u zaslone pametnih telefona i na Instagramu tražiti novu guzicu koju vrijedi pratiti i "lajkati"?

Sve su to stvari koje nisu daleko. Neke su već aktualne iako o tome nitko ne priča. Jer novac i jeftine strasti pokreću današnji svijet, dok sve ostalo plemenito, dobro i drago ostaje na rubu, te se na takve atribute čovječanstvo poziva skoro isključivo kada je posrijedi neki interes.

Reklo bi se da "civilizacija" danas funkcionira na takav način i ljudima barem u nekim slučajevima donosi sretan kraj. Ali desecima tisuća klinaca i klinceza u paklu na zemlji, koji svoje djetinjstvo prodaju za sitne novce i koji živote ostavljaju u crvenoj prašini kobalta i krvi sve to nikada nećemo moći objasniti.

I zato cijela ova priča zaudara do krajnjih granica.

Nadam se samo da nisam jedini kojem je to jasno.

Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.

pravda
© 2ser.comIma li kobalta na ovoj vagi?
Ivan IGloo Gluhak
Dizajner, fotograf, tekstopisac i ovisnik o svijetu automobila od svoje treće godine života. Ponekad ljut, ponekad tvrdoglav, ali uvijek bez dlake na jeziku.