oružje
© Guliver Image
Veća proračunska izdavanja za obranu vrlo često su na prostoru Europe izazivala otpor politike i javnosti s obzirom da se s jedne strane umanjivala mogućnost pogoršanja sigurnosnog stanja na kontinentu, a s druge, naglašavala veća važnost preusmjeravanja proračunskih sredstava u razvojne svrhe - u gospodarske ili socijalne sektore.

Osim toga, Europska unija osjećala se ugodno pod moćnim "sigurnosnim kišobranom" SAD-a, i smatrala kako se na taj način neometano i beskonačno može brže ekonomski razvijati i dizati standard svojih građana do razina o kojima je ostatak svijeta mogao samo sanjati.

Međutim, od dolaska Trumpove administracije 2017., kada je Trump europskim saveznicima vrlo brzo po preuzimanju predsjedničke dužnosti zaprijetio ne samo ukidanjem NATO saveza (za kojeg je često govorio i da je nepotreban), već i povlačenjem američkih vojnika - prije svega iz Njemačke, ili pak prebacivanje dijela istih u Poljsku ako ne podignu razinu svojih izdvajanja za obranu na 2% BDP-a - stvari su se polako počele mijenjati.

Ali istinski pomak, bolje rečeno "bum" u promjeni europske svijesti o nužnosti intenzivnijeg i većeg ulaganja u obrambenu sferu nastao je tek nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače. Nebitno je li Rusija taj rat željela ili je u njega spretnim operacijama geopolitičkog karaktera SAD-a bila primorana ući s aspekta doživljaja ugroze svoje nacionalne sigurnosti - upravo je njezina "specijalna vojna operacija" dinamizirala navedene promjene i na razini svijesti i na praktičkoj razini u zemljama Europske unije (ali i diljem svijeta).

Ali ovog puta ta će izdvajanja i nabave novog naoružanja (uglavnom onog američkog pošto se europska vojna proizvodnja našla u problemima što zbog rascjepkanosti, što zbog povećanih troškova izazvanih energetskom krizom i sl.) zbog ukrajinskog rata biti golema. Pri tom će ih malo tko moći ili uopće željeti limitirati pa makar problemi ekonomske prirode u stvarnosti bili i veći od onih sigurnosnih.

Evo što na ovu temu 29. prosinca piše specijalizirani američki medij Breaking Defense (BD).

On navodi kako će 2023. godina sa sobom donijeti očekivanje da će Njemačka i 19 drugih članica NATO saveza koje su se obvezale povećati potrošnju za obranu nakon što je Rusija napala Ukrajinu, djelovati u skladu s tim planovima.

BD podsjeća kako je Donald Trump u vrijeme svoje vladavine "prijetio da neće podržati zemlje NATO-a ako se nađu pod napadom Rusije". Medij u tom kontekstu upire prstom upravo u Njemačku koja "tradicionalno odbija" povećati potrošnju za obranu do gore spomenute razine svog BDP-a.

"Stoga je na iznenađenje mnogih njemački kancelar Olaf Scholz 27. veljače objavio da će zemlja uložiti 100 milijardi eura (106 milijardi dolara) u poseban fond za oružje i ispuniti NATO-ov standard od 2 posto" - piše dalje BD.

Pri tom se pita, "trebamo li zaboraviti i da, ne tako davno, niti jedna od šest njemačkih 212 podmornica nije bila sposobna za misiju, imala je (Njemačka) problema s dostupnošću transportnih zrakoplova Airbus A400M, dok su obrambeni analitičari primijetili da operativne postrojbe Bundeswehra često moraju raditi sa samo 70% potrebne opreme"?

Breaking Defence navodi kako je sada, s osnutkom navedenog fonda, u Njemačkoj "nestalo rezervi oko nabave američke opreme s 35 borbenih zrakoplova Lockheed Martin F-35A Lightning II i osam pomorskih patrolnih zrakoplova Boeing P-8A Poseidon koji su na putu".

S tim planovima koji znatno jačaju sposobnosti NATO-a, savez se također može radovati proširenju sa Švedskom i Finskom koje bi sljedeće godine trebale postati članice. To još nisu podržale Turska i Mađarska (dodao bih, svaka iz svojih razloga - uglavnom povezanih uz političku trgovinu za ostvarenje pojedinih ciljeva iz sfere njihovih ukupnih nacionalnih interesa i u čemu su obje zemlje do sada bile dostatno i uporne i uspješne, op.ZM.).

"Ako Njemačka, kao što je predviđeno, ispuni NATO-ov cilj od 2 posto, također bi pretekla UK kao drugi najveći potrošač saveza na obranu iza SAD-a, osim ako London ne potroši više od 2,5 posto BDP-a, prema Uredu za proračunsku odgovornost", navodi BD.

Medij dalje piše o "skoku potražnje za vojnom opremom" i daje primjer Poljske čija državni PGZ "navodno planira uložiti 1,8 milijardi dolara "tijekom sljedećeg desetljeća" — iznos koji više nego udvostručuje njegove vlastite predratne prognoze potrošnje.

"Varšava se konačno može veseliti novoj floti jurišnih helikoptera nakon što je s Boeingom sklopila ugovor za 96 zrakoplova AH-64E Apache. Druge nove narudžbe uključuju 1000 tenkova K2, 672 samohodne haubice K9, 48 lakih borbenih zrakoplova FA-50 i 500 topničkih raketnih sustava visoke pokretljivosti (HIMARS). U međuvremenu, prvi od 32 borbena aviona F-35A trebao bi biti isporučen 2024. godine.", navodi BD.

"Ove akvizicije su vrste o kojima bi Poljska tako često govorila, ali bi ih kasnije odgodila ili otkazala. Ali s ratom na granici, ne može biti isprike za smanjenje ulaganja. Imajući to na umu i prijetnju Rusije koja još uvijek dominira razmišljanjem NATO-a, 2023. će vjerojatno vidjeti da će se europska obrambena potrošnja manje ismijavati od strane kritičara, već će joj se pljeskati. Trumpova prijetnja možda nije upalila, ali Putinova sasvim sigurno jest." - zaključak je teksta američkog Breaking Defense-a.

Zaključak:

Ovdje bih, završno, dodao još samo nešto: iako osobno volim oružje kao takvo, smatram kako gomilanje istog, bjesomučna i skupa utrka u naoružanju uz uobičajene prijetnje o uništenju potencijalnih protivnika nije i ne može biti u interesu čovječanstva - s koje god strane ono dolazilo. Basnoslovni novčani iznosi, neki od kojih se spominju i u ovom tekstu, djeluju krajnje perverzno u kontekstu realnosti današnjega svijeta opterećenog sve većom bijedom i siromaštvom, kao i društvenim raslojavanjem odnosno podjeli na vrlo uski krug ekstremno bogatih i golemi broj krajnje siromašnih ljudi - bez bilo kakve životne perspektive.

Tako nešto prije svega služi interesima uskih grupacija ljudi povezanih s vojno-industrijskim sektorom koji jedini profitira - i to u golemim količinama.

Upravo se zbog tih partikularnih i sebičnih interesa, u čijoj se pozadini vrti golemi novac, mnogima teško i zamisliv - najviše i odbija stvaranje novog i sigurnijeg svijeta. Sigurnijeg ne na temelju moćnih oružja apokaliptičnog karaktera, već na temelju političkog dogovora i suradnji po svim pitanjima, uz uvažavanje tuđih posebnosti i tradicija, a ne nametanja vlastitih.

Naravno - ovo je za mnoge radikalan, idealistički stav koji nema nikakve šanse. Možda je to i tako, ali to nikako ne znači da plemenitim ciljevima ne trebamo težiti usprkos golemom otporu i stvarnim preprekama.