Osuđenom vođi krajnje desnice Rasmusu Paludanu (41) švedska je policija u subotu dopustila da zapali Kur'an ispred turskog veleposlanstva u Stockholmu
Kada muslimani skrenu pažnju na taj čin, s pravom ga kvalificirajući kao govor mržnje, spomenuti ekstremista, uz podršku vlasti, odmah se pozove na slobodu izražavanja.
Upravo to se dogodilo proteklog vikenda kada je dansko-švedski političar krajnje desnice, Rasmus Paludan, izveo podli čin spaljivanja Kur'ana, svete knjige za muslimane koji vjeruju da je to Božja riječ.
Samo nekoliko dana nakon ove provokacije, još jedan ekstremno desni evropski političarnapravio jesličnu scenu. Holandski političar Edwin Wagensveld, šef ekstremno desničarskog pokreta PEGIDA, iščupao je stranice iz svete knjige prije nego što ih je zapalio.
Nije slučajno da Paludan, koji je ranije osuđivan za rasizam, kao drugi ekstremisti biraju Kur'an kao metu svoje mržnje. Oni su vrlo dobro svjesni težine koju sveta knjiga ima u životima i identitetima milijardi muslimana, tako da je odluka da se spali Kur'an proračunata.
Paludan ima dokumentiranu historiju rasističke i islamofobične retorike, kao i upuštanja u seksualno eksplicitne razgovore s maloljetnicima. Povratnik je pozvao na zabranu i protjerivanje muslimana i opisao islam kao "zlu i primitivnu religiju".
Extremist Monitoring Analysis Network izvještava da je političar krajnje desnice ranije nazvao Kur'an "velikom knjigom kurvi" i "pozvao sljedbenike da uriniraju po njemu".
S obzirom na ove vrlo jasne antimuslimanske stavove, Paludanova opetovana odluka da spali Kur'an vođena je islamofobičnom mržnjom. Ekstremista nije izvršio ovaj čin kako bi izrazio svoje pravo na slobodno izražavanje, on je inicirao paljenje Kur'ana jer je htio napasti muslimane.
Simbolično ubistvo
Kako je nedavno tvrdio profesor Farid Hafez, spaljivanje knjiga u ovom kontekstu "postaje simbolično ubistvo, ili simbolično uništenje". Sudjelovanje u radnjama kao što su cijepanje stranica, spaljivanje knjige ili izbacivanje u toalet (kao što je američko vojno osoblje učinilo u Guantanamu) sve se radi sa određenim ciljem i namjerom: nanošenje boli i ozljede. Ovo nije sloboda govora, ovo je govor mržnje.
Razgovori oko islamofobične retorike i spaljivanja Kur'ana rijetko završavaju osudom i umjesto toga se odmah preusmjeravaju na debate o slobodnom izražavanju. Kao odgovor, tvrdim (kao i Švedski institut) da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno. Postoje zaštitne mjere i one su potrebne da bi se osiguralo sigurno i pravedno društvo.
Uzmimo, na primjer, nedavnu polemiku s modnom kućom Balenciaga, nakon reklamne kampanje koja je imala uznemirujuće reference na pedofiliju i eksploataciju djece. Javnost je odmah reagirala s gađenjem i osudilo brend zbog reklame, što je navelo modnu kuću da se izvini i obeća da će provesti internu i eksternu istragu. Za te apsolutiste slobode izražavanja, da li bi im odgovarale vizuelne kampanje koje podstiču, promoviraju ili normaliziraju eksploataciju djece?
Nadalje, pravo na slobodno izražavanje - i ono što se njime štiti - je subjektivno. Oni na pozicijama moći često odlučuju šta je dozvoljeno, a šta nije. Brzi pregled slučajeva koji uključuju novinare, akademike i aktiviste za prava koji su ušutkani ili suočeni sa tužbama zbog njihovog rada na skretanju pažnje na izraelsko etničko čišćenje Palestine savršeno ilustrira ovu tezu.
Još jedan primjer subjektivnosti dogodio se ove sedmice kada su se Twitter i YouTube podlegli pritiscima indijske vlade da uklone sve reference na BBC dokumentarac koji skreće pažnju na ulogu premijera Narendre Modija u smrtonosnim antimuslimanskim pogromima u Gujaratu 2002. godine.
U Evropi, mnogi lideri koji imaju islamofobične stavove podjednako imaju moć da odrede šta je prihvatljivo slobodno izražavanje, a šta nije. Također nije slučajno da su oni koji učestvuju u spaljivanju Kur'ana najčešće bijelci. Sadašnji sistem daje daleko više privilegija i prava bijelim pojedincima, a kamoli partijskim liderima, nego drugima.
Granice 'slobode' govora
S obzirom na realnost islamofobije u Evropi, nije iznenađenje da se argumenti o slobodi izražavanja koriste za odbranu antimuslimanskog rasizma.
Zločini iz mržnje, posebno oni usmjereni na ugledne muslimane, su stalni, kao i sve veća ograničenja i direktne zabrane hidžaba. Vandalski akti i paljevine džamija su bezbrojni, a u mnogim zemljama vlasti su poduzele značajne mjere da kriminaliziraju muslimansko civilno društvo, zatvarajući organizacije i džamije i zatvarajući pojedince.
Kao što se slobodno izražavanje koristi za opravdanje islamofobije, rijetko se spominje kada su prava muslimana ograničena. Muslimani koji su politički aktivni i skreću pažnju na islamofobičnu politiku smatraju se "ekstremistima" i "simpatizerima terorista", što ih čini podložnim krivičnim prijavama.
Čak ni muslimanski akademici koji proučavaju islamofobiju nisu sigurni od ovih navoda, što je ilustrirano napadima austrijskih vlasti na profesora Hafeza.
U ovim incidentima, malo se raspravlja o pravima muslimana na slobodno izražavanje. Takvi primjeri pokazuju kako se neotuđiva prava subjektivno primjenjuju, često na štetu marginaliziranih i ranjivih grupa.
Islamofobija također dolazi do izražaja kada muslimani ostvaruju svoje pravo na slobodno izražavanje protestirajući protiv djela mržnje kao što je spaljivanje Kur'ana. Mediji pojačavaju antimuslimanske forme tako što ove glasove uokviruju kao neprijateljske i "ekstremističke", konstruirajući ih kao bliske i nasilne pojedince koji žele da ugase kritiku i debatu.
Da budemo jasni: postoji razlika između kritike i govora mržnje - spaljivanje Kur'ana spada u ovo drugo.
Švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billstrom opisao je Paludanov čin kao "užasan", ali je naveo "snažnu zaštitu" zemlje za slobodno izražavanje u njenom ustavu kao razlog zašto vlasti nisu spriječile održavanje događaja. Sjedinjene Države su odgovorile na sličan način, opisujući taj čin kao "duboko nepoštovanje", ali ganisu osudile. Zanimljivo je da vlasti ne vide, ili možda jednostavno ne želevidjeti, takve incidente motivirane mržnjom kao opasne, s obzirom na njihovu kriminalizaciju sličnog ponašanja usmjerenog na druge marginalizirane grupe.
Spaljivanje Kur'ana je simboličan poziv na nasilje nad muslimanima. Motiviran je antimuslimanskom netrpeljivošću i provode ga pojedinci koji su u prošlosti sudjelovali u provokativnim činovima usmjerenim na antagonizaciju i uznemiravanje vjerske grupe.
Pozivanje na "slobodno izražavanje" u takvim kontekstima nije ništa drugo do pokriće za antimuslimanske stavove, posebno pošto je pravo muslimana na slobodno izražavanje sve više ograničeno širom svijeta. Neuspjeh u rješavanju takvih slučajeva mržnje stvara okruženje u kojem islamofobija postaje još normaliziranija i rezultira neprijateljskim i opasnim okruženjem za muslimane.
Komentari čitatelja
na naše novosti