union europea
Današnja zvanična Srbija, i Vlada i parlamentarna opozicija, posmatra Evropsku uniju kao da smo u devedesetim godinama prošlog veka. Još je gore što sličan pogled na Uniju ima i najveći deo naše kulturne scene. Kao da smo i danas svedoci jedne prosperitetne međudržavne integracije, koja u svetu zrači primerom zbližavanja naroda u zajedničkom interesu osiguranja mira i blagostanja.

Prilike u Evropskoj uniji danas su sasvim drugačije, ali ta velika razlika nije došla iznenadno već se kumulirala godinama. Najkasnije 2008. godine, od kada traje velika kriza EU, svako zainteresovan mogao je da uoči kvalitativne razlike u odnosu na zlatno doba integracije do sredine devedesetih.

Već i pre izbijanja velike finansijske krize 2008. bilo je dosta pokazatelja da EU ne funkcioniše dobro. Ogromno proširenje 2005 - 2007. od dvanaest država članica na petnaest postojećih stvaralo je teškoće u radu institucija i procedura kreiranih za potrebe manje složene strukture. Tim više što je ovo proširenje uvelo u Uniju listom slabije ekonomije od njenog ekonomskog proseka po svim linijama gledano.

Uporedo s pripremama za veliko proširenje, Unija je uvela zajedničku valutu kao finale prelaska na viši stepen unutrašnje integracije u obliku monetarne unije. Bolji poznavaoci ove ekonomske oblasti tvrdili su i tada da novouvedeni sistem upravljanja u ovoj oblasti nije dovoljan za efikasnu monetarnu uniju. To se definitivno videlo od 2008. sve do danas kada se još ne nazire izlazak iz krize.

Zašto je Unija u toj meri prenapregla svoje skromne kapacitete za dublju integraciju i veliko proširenje? Zato što je htela da postane svetska sila. A pošto nije mogla da obezbedi potrebne uslove za vođenje samostalne spoljne i bezbednosne politike, ona je postala samo evropska frakcija prave svetske sile oličene u SAD i NATO. Evo već najmanje petnaest godina evropska integracija više ne predstavlja unutrašnji razvojni projekat nezavisne EEZ i EU, već regionalni rukavac geopolitičke strategije SAD i NATO.

Ova promena unutrašnje logike evropske integracije objašnjava zašto je EU toliko stalo da od Srbije oduzme Kosovo i Metohiju i učini jedan neslavan presedan u svojoj istoriji. Osim toga, unutrašnja kriza Unije znatno menja njenu perspektivu proširenja. Za nedogledno vreme, naime, Unija se neće širiti. Ali, neće ni menjati politiku proširenja jer ona sada služi za kontrolu političkih i kulturnih elita u državama kandidatima.

U skladu s tim, ceo mehanizam stabilizacije i pridruživanja za Srbiju je postao zastareo. Ako je proces pristupanja izgubio svoj cilj - punopravno članstvo u EU - onda se i njegov smisao temeljno promenio. On je sada u funkciji druge svrhe - neke vrste kolonijalnog smeštanja Unije na ovim prostorima.

Stoga za Srbiju ovakav proces pridruživanja i pristupanja nema nikakav opštedržavni smisao. Ako je o državnom interesu reč, njega treba zameniti drugom vrstom odnosa Srbije i EU.