Pobuna poljoprivrednika protiv Olafa Scholza ("Bloomberg") žestoko je pogodio (zatečenu) vlast u Berlinu i dramatično uzdrmao zemlju nenaviknutu na takve prosvjede.
Što se događa u Njemačkoj?
Dramatično intonirani naslovi, i u medijima ove zemlje, pratili su ono što se eruptivno zbivalo na ulicama njemačkih gradova. Bili su to doista netipični, gotovo epohalni (po posljedicama) dani za Njemačku, kaže Hubertus Knabe, profesor sa Sveučilišta u Mainzu. Tako nešto se događa u povijesti: dugo bude i biva sasvim mirno dok ne iskrsne neki naizgled nevažan detalj i čaša se prelije.
Zemlja u stanju pobune
U slučaju njemačkih poljoprivrednika, onaj naizgled nevažan detalj koji je prelio čašu bio je dizel za traktore. On je, međutim, samo najednom otkrio dublje, temeljnije razloge da se Njemačka nađe u "stanju pobune". A tih razloga, koji su stvarali i pripremali politički eksplozivnu smjesu, očito je bilo mnogo i u donedavno najstabilnijoj europskoj državi, te među građanima nespremnima na šokove i krize. O tome na svoj način govore sljedeća dva podatka.
Prva činjenica: velika većina njemačkih građana (njih 70 posto prema pouzdanim anketama) pokazala je visoku razinu razumijevanja za pobunu poljoprivrednika i štrajk strojovođa, iako im je to stvaralo velike probleme. I druga, posljedično dugoročnija: gotovo 50 posto njih izrazilo je spremnost da, također, izađe na ulice.
Vratimo se maloprije spomenutom profesoru iz Mainza. Njemci, podsjeća Hubertus Knabe, za razliku od Francuza, nisu revolucionari. Posebno njemački seljaci. Da bi krenuli u prosvjed mora se dogoditi puno toga. I dogodilo se. Na ulice su ljude izvele brige i nevolje: inflacija, eksplozivan rast cijena energenata nakon kirurškog "raskida s Rusima", novi porezni nameti i - kaotična vladajuća "semafor koalicija". Dvije trećine njemačkih građana uvjereno je da ova vlada ne zna i ne može riješiti probleme s kojima se Njemačka trenutačno suočava.
Grudva je krenula. Hoće li i lavina? Jedno je sigurno: njemačka priča, kada je u pitanju nesputani bijes poljoprivrednika (i strojovođa), nije završena. Frontovi su otvoreni, a jaz između vlasti i "pobunjenika" sve dublji. I opasniji.
Vlada donekle popušta (odustala je od uvođenja poreza na traktore po njihovoj snazi i potrošnji, poput onog za automobile), ali ostaje (prkosno) neumoljivo izričita: ukidanje (doduše postupno: ove godine za 40 posto) ostaje subvencija za dizel. "Privilegija" koju poljoprivrednici imaju i uživaju od 1951. godine.
Na velikom prosvjednom skupu u Berlinu (15. siječnja) bijesna masa nije htjela poslušati ministra financija i vođu Slobodnih demokrata (liberala) Christiana Lindnera. Njihovi su zvižduci nadglasali (i zaglušili) ministrove riječi. Ni razgovor zastupnika poljoprivrednika sa šefovima poslaničkih grupa u Bundestagu (socijaldemokrati, liberali i zeleni) nije uspio ohladiti uzavrelu atmosferu. Bio je to, očito, "razgovor gluhih".
Nema napretka, rekao je predsjednik Udruge poljoprivrednika Joachim Rykwid. I upozorio: ako vlada ne povuče planove za ukidanje subvencija, imamo pravo poduzeti daljnje mjere: njemački seljaci koriste najskuplji dizel u Europi...
Scholz kao Ludwig Četrnaesti
Vlada kancelara Olafa Scholza za sada pokazuje nepopustljivost. Iako shvaća da bi vrag mogao odnijeti šalu: širi strah od (mogućeg) državnog udara. Najprije je to učinio dokancelar i ministar gospodarstva (Zeleni) Robert Habek. Užasnut prizorima "dočeka" gnjevnih poljoprivrednika dok se vraćao trajektom s otoka u Sjevernom moru, ministar je "u opticaj pustio" priču o puču i pučistima.
Komentar: Osim toga Scholz gura lažne ruske prijetnje kako bi odvratio Nijemce od ekonomskih problema
Za medije je to, razumljivo, bila izvrsna prilika za otvaranje (velike) rasprave o tome koliko je opravdan strah od mogućeg državnog udara. Pridružili su joj se ugledni i utjecajni profesori ustavnog prava. Sadašnja Njemačka, konstatovali su, nije Weimarska. No, također su upozorili da bi vlada trebala imati "više pozornosti" na ono što se događa u zemlji.
Iako vidi da u zemlji zaista "ključa", vlast osiono reagira na svaku kritiku njezine politike. Tko god nas kritizira, nije u pravu ili je ekstremist, kaže Scholz.
Takav stav kancelara je apsolutistički, smatra profesor Andreas Reeder. S jedne strane prihvaća da su prosvjedi (načelno) legitimni, ali ne protiv njega. Time kancelar "sebe stavlja iznad svih", a to je gledište "apsolutističke vlasti, kao kod Ludwiga Četrnaestog".
Više seizmičkog "sluha" za ono što "ključa" od kancelara ima, očigledno, njegov stranački kolega i šef države: Steinmeier, naime, savjetuje ministrima u vladi, a i samom kancelaru, da se "izađu iz Berlina" i "uđu u narod". Kako i sam radi: povremeno svoj ured iz berlinskog dvorca Belleville "preseli" u neki od njemačkih gradova, kako bi barem na simboličan način, (nezadovoljnim) građanima stavio do znanja, i poručio, da "nisu zaboravljeni".
A što građani zapravo misle o vladi Olafa Scholza i samom kancelaru, pokazuju istraživanja: nikada u poslijeratnoj povijesti Njemačke jedna vlada, i njen čelnik, nisu bili toliko (beznadno) nepopularni. Sunovrat stranaka koje čine vladajuću koaliciju nastavlja se dramatično i nezaustavljivo. Posljednja istraživanja pokazala su da u ovom trenutku nekada moćna stranka, Socijaldemokratska partija, koja trenutno drži dva najvažnija i najviša položaja u zemlji, kancelara i čelnika države, mogla da računa na samo (ponižavajućih) 14 posto glasova.
Na toliki postotak mogla bi računati tek prije nekoliko dana osnovana stranka (ljevičarke) Sare Wagenknecht, ali o Wagenknechtovoj i njezinim programskim i političkim ambicijama nešto kasnije. Loše bi prošli i Zeleni, a liberali najvjerojatnije ne bi uspjeli niti prijeći izborni prag od pet posto i ući u Bundestag.
Strahovi Berlina
"Semafor" bi se tako ugasio. To bi se "semafor koaliciji" doista moglo dogoditi "prije roka": naime, sve su eksplicitniji i glasniji zahtjevi za prijevremenim (izvanrednim) izborima, neuobičajenim za ovu zemlju. Uz takve zahtjeve, uz medijska nagađanja, sve se više oglašavaju ličnosti "imena i formata". Nakon Markusa Zedera, šefa vlade (moćne) Bavarske i čelnika (trenutačno oporbene) Kršćansko-socijalne unije (CSU), to sugerira i potpredsjednik (vladajuće) liberalne stranke, a ujedno potpredsjednik Bundestaga Wolfgang Kubicki.
Njegov zahtjev izazvao je dodatnu pomutnju u neskladnoj koaliciji triju potpuno različitih stranaka, čije su javna "gloženja" uvelike pridonijele drastičnom padu povjerenja u vladu koja "upravlja" tako važnom državom.
Velike političke varnice izazvala je krajem 2022. godine, uoči zime, Kubickijeva ideja o ponovnom pokretanju Sjevernog toka 2. Zašto bi on, napomenuo je, bio "nepošteniji" od ostalih plinovoda koji nisu ugašeni.
Uspostava energetske suradnje s Rusijom, koja je s njemačke strane drastično prekinuta, sadržana je u programskom tekstu pripremljenom za osnivački kongres (veljača) nove stranke na njemačkoj političkoj sceni koju vodi Sara Wagenknecht.
Za ovu priliku izdvojimo još samo nekoliko "stavki" iz programa ove stranke koja će "premijeru" imati na izborima za Europski parlament: Evropska unija, u ovakvom stanju, nanosi najveću štetu europskoj ideji; suverene nadležnosti država treba oduzeti briselskoj birokraciji i vratiti lokalnim, regionalnim i nacionalnim parlamentima; Europa treba da nastupa samouvjereno i samostalno na svjetskoj političkoj sceni, a ne da bude vazal Sjedinjenih Američkih Država...
Vlasti u Berlinu ipak najviše brine nezaustavljiv uspon Alternative za Njemačku. Strahuje se da bi Alternativa mogla napraviti prvi "šok" na izborima za Europski parlament. Pogotovo, i posebice, na rujanskim izborima u trima istočnonjemačkim pokrajinama, Tiringiji, Saskoj i Brandenburgu.
U Tiringiji bi, kako trenutno stvari stoje, šef kluba u pokrajinskom parlamentu Björn Hecke mogao postati prvi premijer "anatemizirane" stranke. Ovog (bivšeg) gimnazijskog profesora označavaju kao "ekstremno desnog" alternativca. I čak nekad navodno bliskog neonacistima: alarm za ostale stranke, jevrejsku zajednicu i (veći) dio javnosti.
Zbog toga su proteklih dana u više njemačkih gradova organizirani (preventivni) prosvjedni skupovi "za obranu demokracije koja bi mogla biti ugrožena"...
Komentar: Moć poljoprivrednicima: neka obrađuju tlo tiranije i zasiju novi početak: