Nekritički i spremno, kao da je riječ o igri, odašilju ratničke poruke o svojoj spremnosti za obračun (prije svega s Rusijom, ali i Kinom, Iranom, Sjevernom Korejom i s kim god treba, kako je to prošli tjedan rekao mladi britanski ministar obrane Grant Shapps, koji, inače, do sada s vojskom nije imao nikakve veze, ali je zato u tri godine promijenio čak četiri funkcije). Odašilju se poruke o već sigurnom ratu s Rusijom (Švedska, Njemačka), o nužnosti mobilizacije, jačanju vojne proizvodnje, pružanju Ukrajini pomoći do njene pobjede jer će u protivnom, ako pobjede Rusi, ovi odmah napasti NATO i td., i td....
Sve u svemu, europski političari odlučili su umjesto žurne diplomacije riskantno pokazivati svoje zube: od Švedske, preko baltičkih država, Poljske i Njemačke, pa sve do Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, gdje redom ključa oštra proturuska retorika te se najavljuju isto takvi politički i vojni potezi kao da se s druge strane ne nalazi uz SAD jedina nuklearna velesila.
"Veliki brat" zaokupljen sobom
Istodobno je "Veliki brat" puno više zaokupljen samim sobom, iako je i dalje svima jasno kako nastavlja dirigirati navedenim procesima u Europi, čiji je, uostalom, i glavni scenarist iako ih ima još. Washington sada nastoji glavninu tereta financiranja Ukrajine prebaciti na EU s obzirom kako ona američka postaje sve upitnija ne samo zbog blokade od strane Kongresa, već i rastuće spoznaje o mogućoj pobjedi Donalda Trumpa na jesenskim predsjedničkim izborima. Trump se, naime, otvoreno protivi daljnjem financiranju Ukrajine.
Zastupnički dom Kongresa prošli je tjedan ponovo odobrio samo privremeni proračun za 2024. kako ne bi došlo do paralize rada državnih tijela i savezne administracije, dok je iznova blokirao pomoć za Ukrajinu i Izrael - što čini još od kraja listopada tražeći ustupke od Bidenove administracije po pitanju migrantske politike.
Štoviše, predsjednik Kongresa i Trumpov simpatizer Mike Jonson je nakon nedavnog sastanka s predsjednikom Joe Bidenom ponovio kako je prioritet jačanje američke granice s Meksikom tj. oštrija migracijska politika, a što se tiče pomoći Ukrajini, kazao je kako Kongres od Bidenove administracije sada traži jasno određivanje konačnih američkih ciljeva u svezi te zemlje koji su još posve nejasni, kao i potvrdu o pravilnom korištenju dodijeljenih sredstava Kijevu koja su ogromna.
S druge strane Donald Trump je nedavno ostvario uvjerljivu pobjedu unutar republikanske stranke na izborima u Iowi, dobivši čak 51 posto glasova od 6 kandidata koji su bili u igri, ostavivši drugoplasiranog Rona DeSantisa na dalekih 21 posto, a trećeplasiranu favoritkinju američke duboke države u republikanskim redovima Nikki Haley na 19 posto glasova. Time je ovoj potonjoj umnogome poremetio planove s obzirom kako se nadala da će Trump osvojiti manje od 50 posto a da će ona biti drugoplasirana čime bi se nametnula kao njegov glavni protukandidat za republikansku nominaciju.
Prošli tjedan Nikki Haley je uvjerljivo izgubila od Trumpa i u New Hampshireu, o čemu će biti više riječi u idućoj analizi. Ali i pored ovih neuspjeha još se ne namjerava povući iz utrke, a kako su to nedavno, nakon izbora u Iowi, učinili ostali republikanski kandidati, pa ćemo na ime službenog kandidata te stranke morati pričekati još koji tjedan, a možda i mjesec.
Sve to jača strah ne samo u Bidenovu taboru (tamo još ostaje samo nada da će Trumpov pokušaj povratka na vlast spriječiti barem jedan od četiri suda na kojima su protiv njega pokrenuti kazneni postupci), već i unutar Europske unije s obzirom na Trumpove česte izjave o besmislenosti američkog pružanja pomoći europskim saveznicima, dvojbi oko uloge NATO saveza, o njegovom brzom rješavanju ukrajinskog rata čim dođe na vlast (kao da je to nešto loše ako bi mogao učiniti, u što, inače, osobno sumnjam da je u stanju osim ukoliko Washington ne bi išao na znatne ustupke prema Moskvi što je malo vjerojatno ali i što se nikada ne može isključiti), i općenito od Trumpovog amerikocentrizma.
Zakukuljeni u svoje čahure
Ali dok se ne riješi pitanje tko će vladati Amerikom u iduće četiri godine počevši s 2025. stanje u EU je slijedeće: zapadni se političari zatvaraju u svoj klub istomišljenika poput zakukuljenih ličinki u svojim čahurama u kojima se naivno osjećaju sigurne, bez bilo kakvih inicijativa koje bi uopće i pokušale ići u smjeru pronalaska dogovora s onim zemljama koje ne dijele njihove politike i njihove vizije svijeta (a takvih je sve više).
Definitivna podjela svijeta na združeni Zapad i ostali dio (za kojeg se sada najčešće koristi naziv Globalni jug) najbolje je bila vidljiva na prošlotjednim događajima vezanim uz Svjetski ekonomski forum - WEF, u švicarskom Davosu, koji se, od donedavnog globalističkog motora sada u potpunosti prometnuo u propagandni stroj isključivo zapadnih interesa do te mjere da su kineski predstavnici (Kina je inače tradicionalni sudionik WEF-a) izgubili bilo kave iluzije u mogućnost uspostave nekakvog minimalno razumnog i ravnopravnog dijaloga.
Koliko je on sada "razuman" možda najbolje svjedoče riječi glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga na WEF-u 16. siječnja, kada je, sudjelujući na tematskom panelu kazao kako se Kina ne smatra neprijateljem, ali da njena politika proturječi zapadnoj demokraciji, slobodi medija i da je ona ta koja se (vjerovali ili ne tako je rekao) približava NATO-ovim granicama u Europi - iako sam Stoltenberg sve češće hodočasti Dalekim istokom, Japanom i Južnom Korejom, a NATO u Tokiju već otvara i svoje službeno predstavništvo dok brodovi članica saveza (Njemačke, Francuske) najavljuju i svoje priključenje onim američkim u prolazu Tajvanskim tjesnacem.
Tako, Kina, 14. siječnja u Davosu više nije sudjelovala niti na novom sastanku savjetnika za nacionalnu sigurnost 83 države koje se zalažu za mirno rješenje ukrajinskog rata (iza kojeg stoje Washington i Kijev) po tzv. mirovnoj formuli Volodimira Zelenskog (na zadnja dva, održana u Rijadu na proljeće i Malti krajem listopada prošle godine Kina je sudjelovala). Spomenuta formula de facto znači kapitulaciju Rusije, jer se njome zahtjeva potpuno povlačenje ruskih snaga sa zauzetih teritorija, uključujući i Krima, plaćanje ratnih reparacija, izručenje ruskih vojnika i drugih osoba optuženih za ratne zločine i td.
Kina, i ne samo ona, dobro znaju koliko je ta formula nerealna i da stoga nije potrebno trošiti vrijeme, jer se sve svodi isključivo na propagandu, međusobna rukovanja, grljenja i fotografiranja sudionika pred fotoaparatima i poziranja pred televizijskim kamerama uz obvezni široki osmjeh iako nikom normalnom ne bi trebalo biti do smijeha. Naravno, nije potrebno niti govoriti da na tom sastanku, kao i na WEF-u općenito, nije bilo ruskih predstavnika.
Blijedi švicarski bljesak preostalog zdravog razuma
Koliko je ustrajavanje na spomenutoj formuli iluzorno svjedoči i završna izjava domaćina sastanka - švicarskog saveznog savjetnika za vanjske poslove Ignazia Cassisa, koja iskače iz sveopćeg ludila i u kojoj je kazao kako i Rusija treba biti uključena u proces mirovnog rješenja u Ukrajini. "Neće biti mira ako Rusija ne može reći svoje", dodao je Cassis na medijskoj konferenciji nakon sastanka.
Žalosno je što i mnogi drugi političari, kako u toj dvorani tako i na Zapadu općenito - to vrlo dobro znaju ali se o tome boje javno govoriti.
Ponašaju se kao carske sluge i ministri iz genijalne Andersenove bajke o golom caru, gdje oni vide da je car gol ali mu se ne usude proturječiti i reći kako njegovo novo carsko ruho zapravo ne postoji. Car je to na kraju spoznao na najbolniji način - izašavši posve gol pred vlastiti narod.
Spomenuti švicarski visoki diplomat, dakle, smogao je snage skrenuti sa zacrtanog puta političkog sljepila koje vodi samo u provaliju (vjerojatno u ime višestoljetne švicarske neovisnosti iako niti od nje više nije previše ostalo, kako u političkoj tako i u bankarskoj sferi), ali je na kraju i on morao reći i ono zadano - da se ti razgovori s Rusijom ipak moraju voditi u okviru formule Zelenskog. Dakle, opet se sve vraća na početak "kvadriranja ukrajinskog kruga".
Zadovoljstvo ekonomskim rezultatima zasjenio rastući strah od geopolitičkih rizika u 2024.
Možda je, s pozicije zapada, najzdraviju ocjenu Foruma u Davosu dao britanski medij Financial Times kada je prošlog tjedna napisao kako zadovoljstvo sudionika dobrim ekonomskim rezultatima prošle godine na zapadu i njegovom uspješnom nošenju s visokim kamatnim stopama i inflacijom "prigušuje rastuća zabrinutost zbog niza geopolitičkih rizika koji bi nas mogli pogoditi 2024., stvarajući atmosferu neizvjesnost koja otežava donošenje politika". Kako navodi FT, "osam od deset najmnogoljudnijih zemalja svijeta održat će izbore ove godine, što znači da prijeti razdoblje akutne političke nestabilnosti".
Što se tiče kriza, za sada bih se ipak zadržao na Ukrajini i upozorio na riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina dva dana nakon sastanka u Davosu o miru u toj zemlji. Kazao je kako je razgovor o pregovorima
"pokušaj da nas se motivira da napustimo dobitke koje smo ostvarili u proteklih godinu i pol. Ali to je nemoguće. Svi razumiju da je to nemoguće. ... Pa ako ne žele pregovarati, nemojte pregovarati! Sada je sasvim očito ne samo da ukrajinska protuofenziva nije uspjela, već je inicijativa potpuno u rukama ruskih oružanih snaga. Ako se ovo nastavi, ukrajinska državnost može pretrpjeti nepopravljiv, vrlo ozbiljan udarac".Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je na velikoj medijskoj konferenciji prošloga tjedna u Moskvi kazao:
"Sve iluzije, ako ih je još nešto (u Rusiji) i bilo od 1990-ih, da nam je Zapad sada otvorio ruke i da će nas demokracija sve ujediniti - sve su te iluzije konačno nestale. Zapadu se ne može vjerovati." Napomenuo je da su zapadne zemlje pokazale da samo žele "živjeti na tuđi račun i biti pametnije od svih", te da je niz čimbenika povezanih s hibridnom sveobuhvatnom agresijom Zapada na Rusiju pomogao ruskom društvu da shvati "kako treba dalje živjeti".Naglasio je da u sadašnjim uvjetima nije moguć nikakav razgovor sa SAD-om po pitanju strateškog nuklearnog naoružanja koje Washington želi voditi s Moskvom izvan okvira njihovih sadašnjih potpuno poremećenih odnosa po svim drugim pitanjima. Te su želje Washingtona za Moskvu neprihvatljive, pri čemu dijalog po strateškom nuklearnom naoružanju ona ne odbacuje ali će biti moguć tek onda kada Washington odustane od svoje ukupne neprijateljske politike prema Rusiji - kazao je ruski šef diplomacije.
Dva dominantna zapadna pogleda na ukrajinski rat
Općenito, po pitanju ukrajinskog rata na zapadu trenutačno egzistiraju dva dominantna pogleda:
- Rusija je preuzela inicijativu i u doglednoj budućnosti čak može krenuti u novu veliku ofenzivu i zauzeti nove teritorije, što može dovesti do novog vala ukrajinskih izbjeglica u EU (dominantan pogled kod političara);
- Glavna zadaća Rusije nije kretati u novu ofenzivu, već slamati ukrajinsku vojsku i zapadnu vojnu tehniku na postojećoj liniji dodira igrajući na taktiku maksimalnog iscrpljivanja gdje ima prednost nad Ukrajinom i po pitanju kadrovskih vojnih resursa i po pitanju resursa vojne tehnike i prirodnih resursa općenito (dominantna teza zapadnih analitičkih eksperata).
Jedan od onih koji u tom smislu predlažu radikalna rješenja je i umirovljeni pukovnik britanske vojske Hamish de Bretton-Gordon koji je u intervjuu za za TalkTV kazao kako bi NATO savez mogao poslati svoje snage u Ukrajinu ako se ukrajinske trupe suoče s još većim problemima na frontu.
Ali takva i slična rješenja vode prema neposrednom ratu NATO-a i Rusije koji bi bez ikakvih dvojbi završio nuklearnim ratom, jer si poraz u onom klasičnom niti jedna od sukobljenih strana ne može priuštiti.
"Neizbježni rat s Rusijom u Europi" - mantra koja dobiva maha
Kako ne bi došlo do nuklearnog rata logično je onda da ga se ne smije dozvoliti ni pod koju cijenu. Ali nažalost, političari, ali sve više i visoki vojni dužnosnici kao da čine sve suprotno tome. Udaraju u ratne bubnjeve, kao da osim diplomacije netko drugi može spriječiti kataklizmu. Jer ako je počnu sprječavati profesionalni vojnici ona je onda neizbježna.
Tako je u petak, na sjednici Vojnog odbora NATO saveza u Bruxellesu, njegov čelnik, nizozemski admiral Rob Bauer, izjavio slijedeće: "Zapadne zemlje moraju se pripremiti za sveopći rat s Rusijom i novačenje u sljedećih 20 godina." Pritom je upozorio i pozvao zapadne vlade da "unaprijed uspostave sustave za upravljanje procesom", objavio je britanski The Daily Telegraph.
Istodobno je britanski The Times objavio izjavu britanskog ministra vanjskih poslova Davida Camerona iz Davosa, gdje je, ni manje ni više - pozive na pregovore između Kijeva i Moskve usporedio s popuštanjem Nevillea Chamberlaina Adolfu Hitleru davne 1938. godine, uoči Drugoga svjetskog rata.
Velika greška
Međutim, već odavno, po pitanju Ukrajine, od sve iracionalnijih europskih puno više pratim ono što govore ugledni američki analitičari, bivši diplomati ili visoki politički službenici. Jer oni prvi, europski, od početka ruske invazije na Ukrajinu najvećim se dijelom ponašaju prema spomenutom obrascu o "golom caru".
Jedan od tih američkih svakako je i Chas W. Freeman, umirovljeni diplomat i bivši veleposlanik SAD-a u Saudijskoj Arabiji. On, u autorskom tekstu od 4. siječnja pod naslovom The propaganda that damned Ukraine (Propaganda koja je proklela Ukrajinu) daje vrlo zanimljiv osvrt na ukupnu sliku ukrajinskog rata iz kojeg izdvajam prema mom mišljenju najzanimljivije dijelove:
"Kada je rat počeo, Ukrajina je imala oko 31 milijun stanovnika. Zemlja je od tada izgubila najmanje jednu trećinu svog stanovništva. Više od šest milijuna sklonilo se na Zapad. U Rusiju je otišlo još dva milijuna. Još osam milijuna Ukrajinaca protjerano je iz svojih domova, ali su ostali u zemlji. Ukrajinska infrastruktura, industrija i gradovi su devastirani, a njezino gospodarstvo uništeno. ... Štoviše, sada nema realnih izgleda za ukrajinsko članstvo u NATO-u. Kao što je rekao savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, svi "trebaju otvoreno sagledati činjenicu" da dopuštanje Ukrajini da se pridruži NATO-u u ovom trenutku "znači rat s Rusijom". Sa svoje strane, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio je da je preduvjet za članstvo Ukrajine u NATO-u mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije. ... Međutim, ni Rusija, u skladu sa svojim ratnim ciljevima, nije uspjela protjerati američki utjecaj iz Ukrajine, prisiliti Kijev da proglasi neutralnost, niti vratiti prava govornicima ruskog jezika u Ukrajini. ... Pomirenje s ozbiljno otuđenom Europskom unijom neće doći lako, ako i uopće dođe. ... Ali čak i ako je rat doveo Rusiju u nepovoljan položaj, daleko je od toga da je koristio Sjedinjenim Državama. Samo u 2022. SAD je odobrio 113 milijardi dolara pomoći Ukrajini. Ruski obrambeni proračun tada je iznosio otprilike polovicu toga, a od tada se otprilike udvostručio. Ruska obrambena industrija je revitalizirana, što je pomoglo zemlji da nedavno prestigne Njemačku i postane peto najbogatije gospodarstvo na svijetu i najveće u Europi u smislu pariteta kupovne moći. U međuvremenu, navodna ruska prijetnja Zapadu, nekada snažan argument za jedinstvo NATO-a, izgubila je vjerodostojnost. Pokazalo se da ruske oružane snage nisu u stanju osvojiti Ukrajinu, a još manje ostatak Europe. ... Ukrajinski rat... nije učinio Europu sigurnijom. To nije povećalo američki međunarodni ugled niti učvrstilo američki primat. Rat je umjesto toga ubrzao pojavu post-američkog multipolarnog svjetskog poretka. Jedna značajka toga je antiamerička osovina između Rusije i Kine. ... Konačno, ovaj bi rat trebao izazvati neko trezveno promišljanje i u Washingtonu i u Moskvi o posljedicama militarizirane vanjske politike bez diplomacije. Da su Sjedinjene Države pristale razgovarati s Moskvom, čak i da su nastavile odbijati velik dio onoga što je Moskva zahtijevala, Rusija ne bi napala Ukrajinu kao što je to učinila. Da Zapad nije intervenirao kako bi spriječio Ukrajinu da ratificira ugovor koji su joj drugi pomogli da se dogovori s Rusijom na početku rata, Ukrajina bi sada bila netaknuta i u miru. Do ovog rata nije trebalo doći. I svaka strana u tome je daleko više izgubila nego što je dobila." - zaključio je Chas W. Freeman.
Macron se naljutio na Putina jer ga je protjerao iz sahelske Afrike
Francuski predsjednik Emmanuel Macron naglo skreće udesno - i to na oba polja - po pitanju unutarnje i vanjske politike. Kod ove prve suočen je s galopirajućim jačanjem krajnje desnice pa kod javnosti sada želi očuvati autoritet pokazujući kako je on dovoljno "desni". Tako je počeo koketirati s idejama same krajnje desnice. Najprije je nedavno donio zakon kojim se uvelike zaoštrava migracijska politika i kojeg je pozdravila Marine Le Pen kao najpoznatija predstavnica spomenute desnice, da bi prošli tjedan najavio ponovno uvođenje uniformi te pozdrav francuskoj zastavi i himni u školama, ali i ukazao na nužnost povećanja nataliteta u zemlji. Ovo je pak "na nož" dočekala francuska krajnja ljevica iz koje su ubrzo odaslane razne poruke, čak i tipa onih brutalnih i krajnje neukusnih da će se Macronove ideje "obiti o zid maternica francuskih žena"!
Na vanjskopolitičkom planu Macron je skrenuo udesno pretvarajući se u najgovorljivijeg pobornika Ukrajine, potpuno odbacivši svoja nerijetka nastojanja, naročito u prvoj godini rata, koja su išla u smjeru nužnosti pokretanja dijaloga s Moskvom radi rješenja krize.
Želi li se Macron osvetiti Rusiji, jer je Francusku otjerala iz njene tradicionalne zone utjecaja - sahelske Afrike, ili je pak riječ o nečem drugom manje je važno.
Važno je da je Macron najavio svoj skori odlazak u Kijev i potpisivanje sigurnosnog sporazuma s Ukrajinom, prema sličnom modelu kako je to nedavno učinilo i Ujedinjeno Kraljevstvo (iako se to medijski često prikazuje kao davanje sigurnosnih jamstva Ukrajini od strane Londona, to pravno tako nije formulirano tj. nema nikakvih obveza da bi se UK moralo uključiti u rat u slučaju neke nove ruske agresije na tu zemlju).
Ali ono što je posebno upalo u oči i što je odjeknulo u ruskim političkim krugovima i medijima je Macronovo obećanje da će Kijevu isporučiti još 40 modernih krstarećih raketa SCALP (sličnih po karakteristikama britanskim Storm Shadow) kao i mjesečne isporuke novih bombi i 155 mm topničkih granata. Zbog toga je rusko veleposlanstvo u Francuskoj odmah osudilo ovu odluku Pariza.
Sigurno ne slučajno, a kako navode ruski mediji i vojni analitičari bliski Kremlju, u ruskom napadu dalekometnim raketnim sustavima prošli je tjedan pogođen objekt nedaleko od Harkiva u kojem je poginulo 60 francuskih plaćenika a 20 ih je ranjeno. Za njih ruski analitičari govore da su umirovljeni, pa čak i aktivni pripadnici čuvene Legije stranaca. Zbog toga je francuski veleposlanik u Moskvi pozvan u rusko MVP, dok se ruska Državna duma namjerava apelom obratiti zastupnicima francuskog parlamenta.
Zaključak:
Ako isključimo iracionalne europske "ratne igre", pozornost svjetskih političara i američkih silnica unutar tzv. duboke države sada je potpuno usmjerena na predsjedničke izbore koji se u SAD-u održavaju 5. studenog. Oni će, što je za nas najvažnije, itekako odrediti i hoće li se s iracionalnom politikom na tlu Europe nastaviti, hoće li ona jačati ili pak biti zaustavljena. Američki će izbori, kao nikada do sada, u mnogomu oblikovati kako izgled SAD-a, tako i budućnost čitavog svijeta.
Ne bi me čudilo da američka "duboka država" - koliko god to sada izgledalo ludo i poput znanstvene fantastike - u slučaju potpune eskalacije odnosa SAD-a i Rusije (koje se ne može i ne smije isključiti) čak i svoga, sada zakletog neprijatelja Donalda Trumpa dovede ponovo u Bijelu kuću s ciljem relaksiranja odnosa s Putinom i sprječavanja globalne kataklizme.
Biden to više nije u stanju ne samo zbog svoje poodmakle dobi i lošeg zdravstvenog stanja zbog čega više nije sposoban za složene i dugotrajne pregovore, već i zbog previše teških riječi koje je odaslao na račun Putina proteklih godina. Putina, koji definitivno dobiva ruske izbore početkom ožujka pa drugog pregovarača zapad osim njega neće imati još pet godina - a to je previše. Računati na neku revoluciju ili Putinovu prirodnu smrt više se nema vremena i bilo bi prerizično.
Sjedinjene Države su duboko ugazile u ukrajinski rat i nedvojbeno svjesno stavile puno toga na kocku. Ali kako god na kraju sve ovo završilo, najveća žrtva bit će Ukrajina, osim ako njena "crna rupa" u međuvremenu u svoj smrtonosni vrtlog ne uvuče i čitavi svijet.
I za sam kraj jedna vijest koja naizgled nema veze s geopolitikom:
Organizatori natjecanja za pjesmu Eurovizije, koje će se ove godine održati u švedskom Malmeu, ne namjeravaju isključiti predstavnike Izraela s popisa sudionika usprkos zahtjevima koje su u tom smjeru primili, navodi se u priopćenju Europske radiodifuzne unije (EBU).
"Ovo je natjecanje za nakladnike, a ne vlade, a izraelski nakladnik (Kan) u njemu sudjeluje već 50 godina." - stoji u priopćenju.
Rusija je, podsjećam, s tog natjecanja izbačena ubrzo nakon njene invazije na Ukrajinu iako ruski nakladnici s tim ratom nemaju baš nikakve veze. O sportašima da i ne govorimo.
Komentari čitatelja
na naše novosti