© Guliver
Preciznije - globalnog rata koji se odvija unutar ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija na više razina: vojnoj (Ukrajina i Bliski istok, eventualno Tajvan); ekonomskoj (proturuske sankcije, američki protekcionizam prema Kini, beskrupulozna borba za prirodne resurse); informativno-propagandnoj odnosno medijskoj (gdje se ne biraju sredstva i gdje je sve teže razlučiti istinu od laži, zbilju od fikcije); ideološkoj (sudar kultura, tradicije i modernizma, profanog i sakralnog, rat spolova i pseudo-spolova i td.)
Ova posljednja razina nikako nije i najmanje važna. Upravo suprotno: predstavlja borbu za duše ljudi, lakše upravljanje njima ili njihovo pretvaranje u političke i socijalne zombije - amorfnu poslušnu i dehumaniziranu masu lišenu bilo kakve sposobnosti kritičkog razmišljanja.
Navedenu odlučujuću fazu koja će mnogo toga definirati čine: američki predsjednički izbori i sve što se oko njih događa u SAD-u ali i svijetu na kojeg se oni uvijek reflektiraju - sada vjerojatno više nego ikad; ukrajinski rat čije je rješenje još uvijek potpuna nepoznanica, nerješiva enigma za sve glavne aktere i donositelje ključnih odluka s obzirom na uloge koje on u sebi nosi; i konačno, opasna bliskoistočna kriza koju diktira i smjer joj određuje Izrael, i koja može u svakom trenutku eskalirati s neviđenim posljedicama ne samo po tu regiju.
SAD će se znati prilagoditi. Što će biti s EU?
Prije analize američkih predizbornih turbulencija rekao bih najprije da će se glavni stratezi u Washingtonu, koji također priznaju multipolarnost svijeta kao zadanu i nepovratnu realnost, njoj sigurno znati prilagoditi i iz nje izvući najviše mogućeg po pitanju zadovoljavanja ključnih američkih nacionalnih interesa. U tome će nedvojbeno imati uspjeha jer je Amerika gospodarska, financijska i prije svega vojna velesila (to je danas najvažnije) i to će još dugo biti.
Za razliku od Europske unije koja će biti najveći geopolitički gubitnik jer je nepovratno izgubila status samostalnog geopolitičkog pola nakon nedavnih rezultata izbora za Europski parlament koji nisu doveli do kritične promjene paradigme odnosno novog rasporeda političkih snaga.
Gubitak autonomije EU-a počeo je ubrzo nakon dolaska na vlast američkog predsjednika Joea Bidena, a potpuno je potvrđen nakon ruske invazije na Ukrajinu kada se EU u hipu pretvorila u lutku na koncu Washingtona, koja ni o čemu ključnom više ne odlučuje. Zapravo po nalogu Washingtona EU sada postaje obrambena Unija, svojevrsna simbioza s NATO savezom preko kojeg SAD potpuno kontrolira EU a ne obratno. To je bilo vidljivo ne samo na nedavnom summitu NATO-a u Washingtonu i stava europskih lidera, već i iz nedavnog velikog govora predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen uoči glasovanja o njenom reizboru, kada je, između ostalog govorila upravo o transformaciji EU-a u obrambenu zajednicu).
EU će primarno biti zadužena za provedbu američkih vojnih i sigurnosnih planova i strategija - prije svega na europskom kontinentu a onda i diljem svijeta u onoj mjeri koliko to bude mogla. Ovo posljednje ovisit će najviše o daljnjem razvoju borbe zapada s Rusijom ne samo po pitanju Ukrajine. Jer ta je borba dugoročnog karaktera i trajat će kao minimum do sredine ovog stoljeća i dolaska nekih novih generacija političara (naravno, i ovo pod uvjetom da čovječanstvo do tada uopće opstane s obzirom na sadašnje nerješive enigme i razinu sveopćeg ludila koje je zahvatilo svijet).
Neslavni odlazak Bidena kao posljednja opcija za spas od Trumpa
Proces detronizacije Bidena s mjesta predsjedničkog kandidata Demokratske stranke počeo je nakon njegovog katastrofalnog nastupa na prvoj televizijskoj raspravi sa sada već i službenim republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom. Nakon neuspjelog atentata na Trumpa i njegovog posljedičnog trijumfalnog ovladavanja republikanskom strankom kao rijetko kada u povijesti što je bio vidljivo tijekom njene nacionalne konvencije, igra demokrata na Bidena bila je i konačno gotova.
Od permanentnog prikaza Bidena od strane njegovih suradnika i ključnih medija kao vremešnog ali krepkog političara koji je upravo sada na vrhuncu svoje političke i liderske snage, koji će dovesti Ameriku na novi put slave, poraziti protivnike demokracije u zemlji i svijetu i td., nakon spomenute TV rasprave sve se potpuno raspalo. Bidena se odjednom, kao prema dirigentskoj palici počelo medijski prikazivati kao oronulog i dementnog starca za kojeg je upitno hoće li uopće izdržati i trenutačni mandat a kamoli osigurati drugi.
Najzastupljenije mišljenje sada je ono da su dvije važne osobe Demokratske stranke (naravno, u ime duboke države) čelnik demokratske većine u Senatu Chuck Schumer i bivša predsjednica Kongresa u prošlom sazivu Nancy Pelosy odigrali ključne uloge oko Bidenovog povlačenja iz utrke s obzirom da se on tome javno protivio i u čemu ga je do posljednjeg časa podržavao njegov izborni stožer. Sshumer je imao ulogu mrkve tj. uvjeravao je Bidena kako je sada najvažnije zaustaviti Trumpa u njegovom pobjedničkom pohodu a što on prema svim anketama više nije u stanju. S druge strane Pelosy je imala ulogu batine tj. Bidenu je navodno rekla kako će ga, u slučaju da ne odstupi dragovoljno, demokrati smijeniti na način da ga službeno proglase nesposobnim za daljnje obnašanje predsjedničke dužnosti. Biden je popustio i radije pristao na ulogu fikusa u Bijeloj kući nego na sramotnu smjenu s dužnosti prije kraja mandata.
Revolucija jede svoju djecu
Biden je odmah predložio svoju potpredsjednicu Kamalu Harris (naravno, ona je već i prije toga bila odabrana) kao svoju zamjenu i aktivno se uključio u njenu kampanju predavši joj sve svoje predizborne resurse na raspolaganje. Kao znak zahvalnosti Bidena su demokrati odmah medijski vinuli u američke političke zvijezde, najveće predsjednike svih vremena i td. Osim što će stvarno biti fikus do kraja mandata, Bidena će nagraditi za iskazanu poslušnost moguće i uklesavanjem njegovog lika na planini Rushmore među predsjednicima velikanima Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom, Theodoreom Rooseveltom i Abrahamom Lincolnom. Za predsjednika fikusa i više nego dostatna nagrada, zar ne?
Sve to, da bi ispod radara prošla važna činjenica kako nikakve demokratske procedure u izboru Bidenovog zamjenika za predsjedničkog kandidata nije bilo (još donedavno se kao moguće alternative Bidenu spominjalo nekoliko uspješnih demokratskih guvernera pa čak i ime bivše prve dame Michelle Obame). Kamalu Harris u roku od 24 sata podržali su poimence svi navedeni i drugi demokratski guverneri, a svih, preko 2 tisuće delegata koje je na predizborima osvojio Biden preko noći je, bez ijednog glasa protiv, podržalo Harris. Bi li baš tim odabirom bilo zadovoljno 14.5 milijuna birača koji su na predizborima podržali upravo Bidena pitanje je koje nitko ne postavlja niti će ikada itko na njega dati odgovor.
Što se zapravo dogodilo? Uski krug unutar Demokratske stranke odlučio je da mu je od treniranja demokracije na čemu inače ta stranka toliko inzistira, sada važnije sačuvati energiju i jedinstvo od iscrpljivanja kandidata do nacionalne konvencije DS-a u kolovozu, ali još više i od rasipanja sponzora na razne kandidate. Strah od zahuktaloga Trumpa jednostavno je prevagnuo pa demokracija i ne treba biti u prvom planu, misle oni.
Ovime zapravo izgleda da su Bidena, kao samoproklamiranog vođu demokratskog svijeta protiv diktatura i despotija diktatorski smijenili upravo oni koju su mu tu ulogu prvotno i zadali. Ili, da budem još radikalniji - na Bidenu se opet pokazalo da "revolucija jede svoju djecu".
Kolaps Bidenove vanjske politike
Iako se u promidžbene svrhe i u spomenuti znak zahvalnosti Bidena kovalo u zvijezde i po pitanju njegove vanjske politike, upravo je ona, prema mišljenju brojnih američkih analitičara, bila i najneuspješniji segment njegove ukupne vladavine. O njoj, kao takvoj, počeli su pisati, najprije sramežljivo a potom sve učestalije i brojni američki srednjestrujaški mediji u svojim kolumnama još od početka ove godine (pratili smo ih i mi na Geopolitici News), pa je onima koji geopolitiku pozorno prate i proučavaju odmah bilo jasno da se nešto u Washingtonu ozbiljno događa i kreće u smjeru nužnih promjena (u suprotnom takvi tekstovi u prodemokratskim medijima sigurno ne bi prolazili jer bi samo davali Trumpu za pravo u njegovim kritikama Bidenove vanjske politike. A vanjska politika za Washington je uvijek primarna (za razliku od običnih Amerikanaca).
Kroz nju SAD tradicionalno osigurava sve nužne elemente za američki razvoj i za svoj utjecaj tj. dominaciju. Međutim, kako je Bidenova vanjska politika doživjela potpuni krah (s isključenjem totalnog hvatanja za gušu svojih saveznika u Europi i na Dalekom istoku što je uspjeh koji je iznenadio i sam Washington koji je očekivao veći otpor prije svega ključnih europskih sila), moralo se nešto dramatično dogoditi da se spasi što se spasiti može.
Podsjećam! Na početku je Biden obećao kako Ameriku neće uvući ni u jedan rat te je povukao i vojnike iz Afganistana (vrlo kaotično i neorganizirano što su mu mnogi u SAD-u zamjerili ali ipak), ali ju je zato uvukao u posredni i krajnje opasni i iscrpljujući rat sa SAD-u al pari nuklearnom velesilom Rusijom kojemu se kraja ne nazire.
Svojom neodlučnošću Biden je dozvolio da Izrael Ameriku uvuče u opasni bliskoistočni sukob na njegovoj strani, čime je izgubila prijatelje i saveznike u regiji, prije svega među moćnim arapskim zaljevskim monarhijama i u Egiptu, koji su se redom okrenuli Kini i nastavili suradnju s Rusijom usprkos sankcijama, te od ove godine postali (Saudijska Arabija, UAE, Egipat kao donedavni ključni američki regionalni partneri) punopravni članovi definitivno protuameričkog kluba država BRICS - skupa s Iranom!
Dramatičan rast utjecaja Kine
Kina je po prvi put upravo u vrijeme Bidenove administracije učinila golemi politički i diplomatski globalni iskorak. Najprije je učinila nezamislivo i pomirila najveće regionalne antagoniste Saudijsku Arabiju i Iran, da bi prije desetak dana učinila još nešto, također nezamislivo: pomirila čak 14 palestinskih stranaka, pokreta i organizacija prije svega na Zapadnoj obali vladajući Fatah i u Pojasu Gaze vladajući Hamas na sastanku u Pekingu pod okriljem utjecajnog kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yia.
Sve stranke i pokreti dogovorile su se staviti pod okrilje Palestinske oslobodilačke organizacije - PLO (u kojoj je dominantnu ulogu između mnogih stranaka imao Fatah), formirati Vladu nacionalnog jedinstva, a u Pojasu Gaze nakon završetka rata vlast bi trebali zajednički dijeliti Hamas i Fatah.
Po Izrael je jedan od najvećih benefita bio politički raskol unutar PLO-a nakon smrti dugogodišnjeg karizmatičnog vođe Jasera Arafata. Nakon raskola i sukoba između Fataha i Hamasa (gdje ovaj prvi zastupa političku borbu za uspostavu Države Palestine, dok Hamas ne priznaje Izrael kao državu dok god zauzima povijene palestinske teritorije i u tome je puno bliži libanonskom proiranskom šijitskom pokretu Hezbollahu)
Izrael je često koristio upravo taj argument govoreći kako se Palestinci niti unutar sebe ne mogu dogovoriti što i na koji način žele ostvariti i da zato on nema obvezu pokretati nikakve pregovore o palestinskom pitanju. Netanyahuu ćemo se vratiti nešto kasnije u tekstu, a sada ukratko o najnovijem kineskom diplomatskom uspjehu.
Radi se prošlotjednom prvom dolasku nekog visokog ukrajinskog dužnosnika u Peking još od početka ruske invazije 24. veljače 2022. godine kada je Kijev naglo zaoštrio odnose s Pekingom zbog bliskih odnosa kineskog vođea Xi Jinpinga s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sve to, iako je Kina Ukrajini do početka rata bila najveći trgovinski partner (zanimljivo je da su se u toj poziciji smjenjivali Kina i Rusija).
Predsjednik Volodimir Zelenski je čak protjerao iz zemlje pojedine velike kineske investitore i to prije izbijanja samog rata, dok je Kinu još prije svega mjesec dana, poglavito tijekom summita NATO saveza ocrnjivao kao neprijatelja Ukrajine i najvećeg podupiratelja ruske invazije kroz njene navodne isporuke oružja i visoke tehnologije Moskvi. Poglavito je ta retorika bila pojačana kada je Peking objavio kako ne namjerava sudjelovati u farsi s tzv. švicarskom mirovnom konferencijom o Ukrajini sredinom lipnja na koju nije bila pozvana Rusija i nakon čega je Kina odlučila zajedno s Brazilom pokrenuti vlastitu mirovnu inicijativu i održati sastanak na koji bi bili pozvani i predstavnici obiju zaraćenih strana.
Što je rekao Kuleba?
Dakle, u Peking je prošli tjedan stigao ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba, koji je nakon razgovora s kineskim šefom diplomacije Wang Yiom neočekivano kazao kako je Kijev spreman za razgovore s Moskvom (podsjećam, bilo kakvim razgovorima Kijeva s Moskvom protivi se Bidenova administracija ukoliko ne bi uključivali potpuno rusko povlačenje s ukrajinskih teritorija, uključujući i Krim). Zato je Kuleba u Pekingu istodobno izrekao i neizostavni dodatak, da je ozbiljan razgovor moguć tek uz pristanak Moskve da prizna teritorijalnu cjelovitost Ukrajine.
Iako zbog tog dodatka naizgled nema nikakvih promjena u stavu Kijeva po pitanju pregovora, sam odlazak Kulebe u Kinu i spominjane spremnosti na pregovore s Moskvom (koji su, podsjećam, zabranjeni uredbom samog Zelenskog nedugo nakon propasti čuvenih Istanbulskih pregovora u travnju 2022.) već je znakovit pomak i nedvojbeni uspjeh Pekinga.
U njega hodočasti visoki ukrajinski dužnosnik nakon što su to učinili i mnogi drugi, uključujući proljetos moćne američke političare poput državnog tajnika Antonyja Blinkena i ministrice financija Janett Yelen, europskih vođa poput Emmanuela Macrona, Olafa Scholza, Giorgie Meloni, Pedra Sancheza ili pak nedavno opet Viktora Orbana (koji je zbog toga od Bruxellesa jedini "dobio po nosu", zato što je prethodno pohodio Putina u Moskvu, a prije toga i Zelenskog u Kijevu bez da je ikoga od moćnika u EU-u pitao za dozvolu.
Sve su ovo pokazatelji sve bržeg kineskog preuzimanja globalne diplomatske igre u svoje ruke od strane ranije neprikosnovenog SAD-a i jasan signal nikad lošijeg vanjskopolitičkog položaja Amerike nego u vrijeme Bidenove administracije.
Evo zbog čega se Ukrajini sada žuri
Zašto se Kijev odlučio na nagli zaokret i spremnost za pregovore s Moskvom, što je još prije Kulebe rekao i sam Zelenski u nedavnom intervjuu za britanski BBC? Prije odgovora podsjetit ću što je, između ostalog, tom prigodom kazao šef ukrajinske države. Rekao je kako je osobno spreman na razgovore tko god bio na čelu Rusije (znači i s Putinom) samo da se zaustavi rat koji je, kako je po prvi put rekao, izazvao velike ljudske i materijalne gubitke u Ukrajini.
Do sada su se od strane državnog vrha u Kijevu ljudski (vojni) gubici Ukrajine u ratu vješto prikrivali, a kada bi se o toj temi moralo raspravljati, o njima se govorilo kao o puno manjima u odnosu na ruske iako je stvarnost potpuno drukčija. To je, naravno, razumljivo s pozicije održavanja morala za bilo koju zemlju koja je u ratu. Međutim, prije ili kasnije se mora suočiti sa stvarnošću koja je neumoljiva i njezino friziranje ne može trajati vječno. Zelenski je također rekao da bi ruski predstavnici trebali sudjelovati na idućem mirovnom summitu u studenom (Švicarska-2).
Evo nekih od mogućih ključnih razloga, ili su svi oni zajedno ključni s obzirom na njihov kumulativni učinak:
prvo, spomenuti veliki ljudski i ekonomski gubici;
drugo, strah od dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa koji ukrajinski rat već dugo naziva "Bidenovim privatnim ratom" i do kojeg, kako govori, nikada ne bi došlo da je on ostao predsjednik. Trumpov nedavno izabrani kandidat za potpredsjednika DJ Vance pak otvoreno govori da ga "ukrajinski rat uopće ne zanima". U ovom kontekstu moram spomenuti i prošlotjednu odluku Njemačke da u idućem proračunu smanji financijska izdvajanja za Ukrajinu čak dva puta;
i treći mogući razlog je pad morala unutar ukrajinskog stanovništva odnosno želje za nastavkom rata za koji ih sve više sumnja da ga Ukrajina može dobiti.
Prema navodima njemačkog Die Welta, "čini se da Zelenski prati javno mišljenje" u zemlji. "Prema istraživanju koje je proveo autoritativni ukrajinski Centar za ekonomska i politička istraživanja. A. Razumkova, 44 posto Ukrajinaca smatra da je došlo vrijeme za pregovore." Pritom dodaje kako, usprkos tome, više od 80 posto ispitanika ne želi ustupiti teritorije i da je na to spremno njih svega 7,6 posto.
S druge strane američki Newsweek prošli tjedan piše nešto potpuno drugo. On navodi, i u svom naslovu i u tekstu, kako "ukrajinska podrška za ustupanje teritorija raste". Pritom se poziva na najnovije istraživanje Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS), koji je od svibnja 2022. provodio ispitivanje stavova Ukrajinaca o Putinovoj invaziji punog opsega, i koje sada sugerira promjenu mišljenja. "Anketa je pokazala da je 32 posto Ukrajinaca reklo da bi prihvatilo ustupanje teritorija za "postizanje mira i očuvanje neovisnosti", u usporedbi s 26 posto u veljači ove godine. U veljači 2023. iznosio je 9 posto."
Američki medij nastavlja dalje: "Ukrajinski moral za povrat svih teritorija možda opada zbog iscrpljenosti i teških gubitaka", rekao je Viktor Kovalenko, obrambeni analitičar i bivši ukrajinski vojnik za Newsweek. "Njihova (ukrajinska) se vojska prebacila na obrambeni stav, nedostajući joj sposobnosti za protuofenzivu. Usprkos uvjeravanjima o nepokolebljivoj podršci, zapadna pomoć čini se sve neizvjesnijom."
Istraživanje je također pokazalo da se 55 posto ispitanika još uvijek protivi prepuštanju teritorija Rusiji ako bi to okončalo rat. Međutim, to je pad u odnosu na 74 posto stanovništva u prosincu 2023. koje je zastupalo takvo mišljenje," - zaključuje Newsweek.
Ratoborni govor Netanyahua u američkom Kongresu
Da je Biden postao "šepava patka" skupa sa svojom vanjskom politikom svjedoči najbolje i prošlotjedni dolazak izraelskog premijera Netanyahua u Washington i njegov vrlo ratoborni govor zastupnicima u Kongresu od kojeg se polovici demokrata koja se protivi njegovoj ratnoj politici u Pojasu Gaze sigurno dizala kosa na glavi. Najprije je nečuveni gaf napravila potpredsjednica Kamala Harris koja nije željela dočekati i pozdraviti visokog izraelskog gosta (Harris je jedna od onih koja se ne slaže s Netanyahuovom politikom) a to je opravdala odlaskom na izvjesni predizborni skup.
Ali to nije smetalo Neanyahuu u njegovom skoro jednosatnom govoru pred kongresnicima (bojkotiralo ga je 30-ak onih demokratskih), koji je izazivao ovacije i ustajanje zastupnika iz svojih fotelja čak osam puta. Govorio je o nužnosti zajedničke američko-izraelske pobjede, o nužnosti zajedničke američko-izraelske borbe protiv iranskih barbara (neovisno što je ta zemlja neposredna nasljednica slavne perzijske civilizacije odnosno istoimenog Carstva), o stvaranju američko-izraelsko-arapskog saveza protiv Irana i njegove "osovine otpora" i još puno toga.
Netanyahuu je "trn u oku" i spomenuti veliki kineski uspjeh u pomirbi posvađanih palestinskih političkih stranaka i frakcija poglavito Fataha i Hamasa. Izrael vodi rat u Gazi upravo s ciljem istrebljenja Hamasa, a sada ga Kina inkorporira u sam vrh odlučivanja unutar tijela Palestinske samouprave (PA).
Istodobno je i Bidenov nedavni mirovni plan koji bi se trebao provesti u tri faze i gdje bi prva bila zaustavljanje sukoba i oslobađanje izraelskih taoca, a kasnije bi se išlo postupno sve do stvaranja palestinske države, prema mom mišljenju za Izrael neprihvatljiv - prije svega kroz činjenicu da je usmjeren na stvaranje palestinske države makar i u dugoročnoj perspektivi i uz sva moguća sigurnosna jamstva po Izrael. Teško da će taj plan biti službeno prihvaćen, barem dok Netanyahuova vlada upravlja zemljom.
State Department osudio Modija zbog posjeta Putinu
Koliko se američka vanjska politika pod Bidenom pogubila svjedoči i prošlotjedno izražavanje nezadovoljstva od strane State Departmenta nedavnim posjetom indijskog premijera Narendre Modija Rusiji kada se prijateljski grlio s Putinom, "isti dan kada je Rusija izvršila raketni napad na dječju bolnicu u Ukrajini" - kako je to kazao glasnogovornik Matthew Miller.
Ali koliko New Delhi drži do ovog upozorenja najbolje svjedoči tekst indijskog medija The Times of India od 25. svibnja koji je prenio stav indijske vlade o istome.
"Mora se shvatiti kako Indija ima dugogodišnje odnose s Rusijom, izgrađene na temelju zajedničkih interesa. U multipolarnom svijetu svaka zemlja ima slobodu izbora", rekao je glasnogovornik indijskog MVP-a Randhir Jaiswal.
I tu se sada vraćamo na početak teksta. Američka duboka država prihvaća pojavu multipolarizma kao nezaustavljiv proces. Sada traži način kako da se tome, čemu se dugo opirala prilagodi, a to bi trebala osmisliti Demokratska stranka iako je upravo ona svemu ovome najviše kumovala. Buduća predsjednica Kamala Haris bi prema njihovu mišljenju svu krivnju za vanjskopolitičke neuspjehe trebala baciti na Bidena, okrenuti novu stranicu i spasiti što se po SAD spasiti još može. Naravno, nešto će se o svemu ovome morati pitati i Trumpa i republikance.
Oni pak tvrde da Harris nema pojma o vanjskoj politici. U tome su vjerojatno u pravu, o čemu 25. srpnja piše i britanski The Telegraph koji navodi da će zbog toga "Harris postati još ozbiljniji problem zapadnog saveza od Trumpa... "Ako takva neiskusna osoba preuzme plašt vođe slobodnog svijeta, despoti kamenih lica u zemljama poput Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje sigurno će biti oduševljeni, jer im je glavni cilj uništiti zapadni utjecaj u cijelom svijetu" - zaključuje britanski medij.
Prosudba
Kamala Harris još uvijek nema ni svoj program ni svoj predizborni tim. Kako republikanski tabor kaže, ona sada na predizbornim skupovima čita sve ono što su Bidenovi savjetnici pripremili za njegovu kampanju. Hoće li, nakon predstojeće nacionalne konvencije DS-a i njenog sigurnog izbora za demokratskog kandidata (u što više nema sumnje) ona promijeniti ne samo taktiku, već i pojedine strateške smjernice Bidenovog programa ostaje za vidjeti, ali je malo onih koji u to vjeruju.
Jer snažne američke predsjednike krasila je samo jedna ključna osobina koja ih je razdvajala od onih drugih - slabih: njihova sposobnost pritisnuti pedalu kočnice kada ratoborno okružje u kojem svi oni jednako djeluju postavi prevelike ili prerizične zahtjeve i kada od svakoga od njih ono traži novac za vojne potrebe i u tu svrhu zahtjeva pokretanje ratova. Do sada je to nepisano pravilo, o pokretanju rata svakog američkog predsjednika, paradoksalno (s obzirom na sve optužbe) prekršio jedino Donald Trump.
Bidenovo navodno mirotvorstvo (sebe je prošli tjedan proglasio jedinim predsjednikom SAD-a koji nije pokrenuo nijedan rat) lako je demaskirati jednostavnim brojevima o zaradi američkog vojno-industrijskog kompleksa tijekom njegova mandata - koja višestruko nadmašuje sve prethodne.
Glavni uzrok tome nije Bidenov pacifizam, već upravo suprotno: američko (ne)posredno sudjelovanje u ukrajinskom ratu i činjenica za koju svi već dobro znaju, da bi Ukrajina već odavno bila poražena da tog američkog angažmana nema. Otuda proizlazi i navedeni strah Zelenskog od Trumpa i nagla promjena strategije Kijeva - iznenada sklonog traženju partnerstva s Kinom u svrhu zaustavljanja rata.
S druge strane Kina bi u Bijeloj kući sigurno radije vidjela Harris nego Trumpa. Rusija posve sigurno obratno.
Zato će američki jesenski izbori biti ne samo glavni show kojeg će pratiti čitav svijet preko TV ekrana, već i jedan od ključnih događaja koji će definirati izgled budućeg svijeta u dugoročnoj perspektivi - sigurno čitavo 21. stoljeće.
Komentari čitatelja
na naše novosti