Gubi li Rusija doista u Kursku?

[Prijevod: Sott.net]
South Front
Sre, 14 Kol 2024 05:15 UTC

Vojna situacija u regiji Kursk 13. kolovoza 2024.

Napisao Drago Bosnić, neovisni geopolitički i vojni analitičar

Od prošlog tjedna, među mnogim pristašama Rusije vlada velika panika zbog situacije u Kurskoj oblasti (regiji). Dobio sam brojna pitanja od ljudi koji su gledali vijesti i dobivali izvještaje o tome da je Rusija "ugrožena", posebno od mojih čitatelja koji su ozbiljno izloženi glavnom propagandnom stroju. Takva je zabrinutost sasvim razumljiva, pogotovo ako se radi o jednostranim informacijama, što je cilj takozvane "Big Tech" i drugih masovnih medija na političkom Zapadu. Također je bilo dosta zlonamjernog veselja među visokim političarima u Sjedinjenim Državama, Europskoj uniji i drugim patološki rusofobnim zemljama. Svi su oni prilično sretni što vide da Rusija navodno "gubi". Što nameće očito pitanje - je li to doista "gubitak"?

Prije svega, vrlo je važno "odzumirati" i vidjeti stvarno stanje na cijeloj bojišnici. Tek tada treba donositi definitivne zaključke. Događa li se nešto revolucionarno? Hoće li kijevski režim preuzeti nuklearnu elektranu Kursk i potom ucjenjivati ​​Moskvu da potpiše nepovoljan "mirovni sporazum"? Hoće li Kremlj biti prisiljen razmijeniti teritorije i završiti s tim? Evo dokle je nekolicina ljudi išla s nekim od pitanja o propasti i sumornosti koja imam. Mnogi u Rusiji također imaju slične brige, do te mjere da je predsjednik Vladimir Putin morao jasno reći da nitko ništa ne potpisuje niti razmjenjuje teritorije. Također je ponovio da će svi ciljevi Specijalne vojne operacije (SVO) biti ostvareni. No, nekima koji su jednostavno previše zabrinuti, čini se, nije bilo dovoljno ni to.

Prije svega, treba napomenuti da je operacija koju su neonacistička hunta i njezini NATO gospodari planirali u Kurskoj oblasti bila vrlo dobro izvedena i uključivala je koordinaciju puno pokretnih dijelova. To također sugerira da je kijevski režim naučio neke vrijedne lekcije nakon svoje toliko hvaljene protuofenzive prošle godine.

Naime, konačno je shvatio da je potpuno besmisleno tjednima ili mjesecima unaprijed pompozno najavljivati ​​bilo kakvu veću akciju i tako svom neprijatelju dati dovoljno vremena za upozorenje da pripremi adekvatnu obranu. U tom smislu, priprema za upad u Kursku oblast bila je gotovo besprijekorna iz perspektive medijskog praćenja, jer ga nije bilo. Čak ni OSINT (open source intelligence) izdanja nisu mogla predvidjeti ovu operaciju. Bilo bi jednostavno glupo i samoporažavajuće ne priznati to.

Osim toga, NATO i neonacistička hunta znali su točnu koncentraciju ruskih snaga, uglavnom raspoređenih od Belgorodske oblasti pa sve do samog Donbasa. Pokretanje iznenadnog napada na bilo koje od ovih područja bilo bi očito samoubojstvo. Time se ne bi postiglo doslovno ništa na operativnoj (a još manje na strateškoj) razini.

Međutim, Kurska oblast je imala vrlo malo regularnih jedinica koje su mogle pružiti dovoljan otpor. Područje je uglavnom čuvala Rosgvardija, točnije specijalne postrojbe "Ahmat" uglavnom sastavljene od osoblja iz Čečenije. Mnogi su ovu postrojbu ubrzo okrivili za napredovanje snaga kijevskog režima, ali treba napomenuti da zaustavljanje trupa regularne vojske nije ono za što se "Ahmat" specijalizirao. Naime, njihov zadatak je sprječavanje niskih upada preko granice.

To uključuje promptnu eliminaciju sabotera, infiltratora i specijalnih snaga. I to je upravo ono što je postrojba do sada radila, i to prilično uspješno, treba napomenuti, uglavnom u suradnji s FSB-ovim graničarima. Međutim, budući da su "Ahmati" većinom Čečeni, kijevski režim pokušao je to iskoristiti kao moćno propagandno oružje za izazivanje i/ili intenziviranje unutarnjih podjela unutar Rusije. Donijelo je mješovite rezultate, budući da su neki bili razočarani učinkom "Ahmata", ali to je bilo prilično kratkog vijeka, jer je ubrzo postalo očito da je postrojba suočena s nadmoćnim neprijateljskim snagama za koje nikad nije bila opremljena. Ali "PR pobjede" su jedina stvar do koje je neonacističkoj hunti stvarno stalo. Što nas dovodi do sljedećeg glupog mita - "samo 1000 ukrajinskih vojnika zauzelo je 1000 km² ruskog teritorija".

Naime, bilo je nemoguće izvesti takav napad s manje od 10.000-20.000 vojnika koji su ili pod utjecajem narkotika ili su jednostavno dovoljno suicidalni da se žrtvuju za još jednu "PR pobjedu". Osim toga, ove su snage bile izravno potpomognute NATO ISR (obavještajnim, nadzornim, izviđačkim) sredstvima, pružajući izvrsnu koordinaciju i planiranje. Sigurno je bilo grešaka s ruske strane, kako u lokalnom obavještajnom, tako i u taktičkom ISR-u, ali realno gledano, nije bilo regularnih jedinica opremljenih da zaustave ovaj upad. Osim toga, postojao je prešutni dogovor da se to područje ne dira zbog plinovoda Yelets-Kursk-Dykanka. No, kao i obično, zloglasna neonacistička hunta još jednom je dokazala da joj se ne smije vjerovati.

Ovaj upad sada ugrožava opskrbu plinom za zemlje kao što su Mađarska i Slovačka, što će samo pogoršati njihove ionako napete (blago rečeno) odnose s kijevskim režimom. Međutim, to također objašnjava zašto bi SAD i NATO podržali takav napad. Naime, u njihovom je izravnom interesu prekinuti sve preostale isporuke ruskog prirodnog plina Europi, jer bi to prisililo još nekoliko zemalja da kupuju pretjerano skupi američki LNG.

Pored toga, osim što su ugrozile energetsku infrastrukturu, snage neonacističke hunte također su napadale civile, čineći pritom jezive ratne zločine. Međutim, čim je Kremlj odgovorio regularnim jedinicama, te je trupe čekalo gadno iznenađenje. I doista, pakao je nastao čim je ruska vojska stupila u sukob s neprijateljskim snagama.

I oklopna oprema iz sovjetske ere i iz NATO-a bila je izbrisana izdaleka, dok su čak i strani dobrovoljci koji su se borili za Moskvu sudjelovali u suzbijanju snaga kijevskog režima. Sve ovo sugerira da je upad u Kursk bio očajnički pokušaj da se skrene pozornost s Donbasa, gdje je druga linija obrane neonacističke hunte sada pregažena od strane ruske vojske, kako je predviđeno od strane stručnjaka. Kremlj nikada nije prestao napredovati u ovom području, dok njegovi dugometni udarni sustavi nastavljaju uništavati protuzračnu obranu koju je isporučio NATO i sve što je ostalo od zračnih snaga kijevskog režima.

Stoga je ova avantura u Kurskoj oblasti postigla vrlo malo, posebno kada se uzmu u obzir gubici dragocjenih rezervnih trupa koje će neonacistička hunta imati velikih problema nadomjestiti. Pa ipak, Ukrajinci i dalje umiru za "PR pobjede" .

Komentar: Kurska oblast - Kako se sve dogodilo i što znamo, a što smo previdjeli?

... Zapovjedništvo Oružanih snaga Ukrajine upravo sada odlučuje što dalje. Imaju dan-dva vremena, budući da su ruske specijalne snage već temeljito počele uništavati pozadinu "jurišnih grupa", uzimajući zarobljenike i zarobljenu opremu. A šuška se i da stižu jedinice "Donbaskog dobrovoljačkog korpusa", puni dronova, opremom za elektroničko ratovanje i ostalim "igračkama" za vođenje kratkotrajnih manevarskih bitaka. Ostalo je malo vremena za preuzimanje inicijative, jer se neprijatelj može početi ukopavati kao krtica u zemlju, a to je sasvim druga priča.

U međuvremenu se intenzivne borbe u regiji Kursk, ali što su, dakle, pokazale šestodnevne borbe, već nazvane "velika ofenziva"?

1. Ukrajinske oružane snage uspjele su postići taktičko iznenađenje. Pravovremeno su identificirane njihove rezerve okupljene u udarnu snagu, do 6 svježih brigada i tri bataljuna "rendžera". Već u srpnju većina stručnjaka raspravljala je o opcijama buduće ofenzive i njezinim vjerojatnim pravcima, uključujući Kursk. Pa ipak, udarac je došao iznenada. Zapovjedništvo odgovorno za smjer Kursk, kojeg vodi general Lapin, iz nepoznatih razloga nije pridavalo važnost obavještajnim informacijama koje ukazuju na veliku vjerojatnost napada u smjeru Sudže i Rilska. Kao rezultat toga, baš kao i u rujnu 2022. kod Balakleje, neprijateljski udar, probivši ljušturu obrane granice, upao je u prazno područje i ​​počela se razvijati klasična vojna kriza.

2. Ukrajinci se od samog početka, kao i u rujnu 2023. godine, oslanjaju na taktiku mobilnog prepada, uvodeći u proboj izvidničke skupine "rendžera", koji su se maksimalnom brzinom kretali cijelim područjem invazije, koristeći klasičnu taktiku američkih rendžera. Izviđačko-udarne trupe upadaju i djeluju po modelu "udri i bježi". To je odmah izazvalo kaos, kako u civilnom sektoru, tako i među ruskim zapovjedništvom koje više nije imalo jedinstven front, rezerve i nije shvaćalo što se događa u njegovoj pozadini. "Rendžeri" su stvorili privid goleme sile koja ulazi u regiju i svojim iznenadnim napadima prikovali kolone ruskih trupa, hitno prebačenih s drugih smjerova koje su se približavale području proboja, zaustavili ih, natjerali da se rasporede u borbene rasporede, nakon čega ih je počelo tući ukrajinsko topništvo i MLRS sustavi.

3. Za ovim prvim malim jurišnim grupama su išle klasične NATO bataljunske taktičke grupe, koje su zaobišle ​​obrambene čvorove koje su "rendžeri" identificirali i koji bi ih mogli zaustaviti. One su napale ključne mete. Zauzeli su naselja, pokušali odmah zauzeti Sudžu i razviti ofenzivu na Rilsk. Kao rezultat toga, do večeri 7. kolovoza, invazijska grupa se već sastojala od do 5 bataljunsko taktičkih grupa, dva bataljuna "rendžera", topništva i odreda "pilota bespilotnih letjelica" s ukupnim brojem od 3500 do 4000 ljudi.

4. Tijekom prva 24 sata operacija se odvijala prema planovima ukrajinskog zapovjedništva. Neprijatelj je okupirao veći dio Sudže, zauzeo više od 20 pograničnih sela i razvio ofenzivu na Martinovku i Korenevo, uz namjeru da dalje ide na Rilsk, ali već u noći 7. kolovoza ovdje su stigle prve "vatrene ekipe" - jedinice jurišnih odreda Ahmat, specijalnih snaga i marinaca, a ujutro su počele teške borbe. Akcije ukrajinskih oružanih snaga bile su izuzetno komplicirane, ali sad već uz rusku zračnu nadmoć, koja se, unatoč ovdje raspoređenim snagama protuzračne obrane, nije mogla suzbiti, a napredujuće ukrajinske jedinice pretrpjele su ozbiljne gubitke od zračnih napada. U Sudži je ukrajinska skupina odbačena na svoje južne periferije, a grad se pretvorio u klasičnu "pogaču", gdje se ulice koje drže Rusi isprepliću s ulicama koje su okupirane od Ukrajinaca.

Napad na Martinovku i Korenevo naišao je na rusku liniju obrane stvorenu ovdje i stao. Da bi preokrenuo situaciju, Kijev je počeo tamo prebacivati ​​kombinirane odrede svojih najspremnijih brigada iz drugih smjerova, s ukupnim brojem do 3 bataljunske taktičke grupe, ali gore spomenute cijele brigade, njih 5, uvjetno rečeno 7 do 8, nije poslao.

Slanjem ovih bataljunskih grupa je Kijev povećao veličinu skupine koja se borila u ovom smjeru na 5500-6000 ljudi, a navodno sada odjednom imaju jednu brigadu i nekoliko odreda "specijalaca" u rezervi.

5. Do 11. kolovoza ukrajinska je ofenziva konačno izgubila sve daljnje šanse. Oružane snage Rusije izgradile su kontinuiranu crtu obrane, postoji kontinuirano prebacivanje rezervi, a izvidničko-udarne odrede "rendžera" Oružanih snaga Ukrajine, pak, proganjaju ruski "rendžeri", jer su tamo sada već raspoređene specijalne snage, što je dovelo do ozbiljnih gubitaka kod Ukrajinaca. Pojavili su se prvi zarobljenici, zarobljena oprema i vrijedni trofeji, komunikacijski sustavi i oprema za taktičko elektroničko ratovanje, koji su u prvim danima praktički paralizirali rad ruskih dronova.

I sada je jedino pitanje hoće li Rusija sve ovo proglasiti za "casus belli" i napasti Ukrajinu takvom silinom da će Zelenski zaista požaliti zbog ove avanture ili će izbaciti ostatke ove grupe koja se probila na ruski teritorij, koji su Zelenski ostavili bez obećane podrške od nekoliko brigada, pa se dalje posvetiti "Specijalnoj vojnoj operaciji" na istoku i jugu bivše Ukrajine.

A to zašto se ukrajinska komanda "predomislila" i nije poslala brigade za diverzantskim skupinama i bataljunskim taktičkim grupama, to možemo samo nagađati. Možda se odgovor nalazi u zapadnim medijima, gdje niti jedan nije napisao članak o povoljnim šansama ukrajinske akcije i svi su ovaj upad proglasili avanturom, bez ikakvih šansi da se pretvori u nešto što bi moglo ugroziti Rusiju, dok se cijeli front od Kupjanska, preko Donbasa, do Ugledara i Hersona doslovno urušava.

NATO i njegov kijevski posrednici u posljednjem bacanju kocke

... Dakle, na što igra hunta Zelenskog? Teroristički napad bijesa je pokušati pokazati svojim sponzorima iz NATO-a da je njihov posrednički režim još uvijek vrijedan podrške. Gubljenje ukrajinskih vojnih života očajničko je "izvlačenje kredita za svoje gospodare", kako je rekla glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova.

Slanje svojih ljudi u smrt pokušaj je Zelenskog da pokaže da je njegov režim još uvijek "tekuć". Ali to je posljednji čin očaja. Kad se završi ovaj uzaludni pohod na Kursk, onda je gotovo.

U sklopu završnog očajničkog čina igra se i na kartu nuklearnog terorizma - ponovno.

Dok traje upad u Kursk, ukrajinska strana je pokušala napasti nuklearnu elektranu Kursk i nuklearnu elektranu Zaporožje, koja je pod stalnim granatiranjem Oružanih snaga Ukrajine s projektilima HIMARS američke proizvodnje i drugim oružjem NATO-a otkako je Rusija preuzela civilnu elektranu - najveću u Europi - ubrzo nakon izbijanja sukoba u veljači 2022. Rusija je preuzela kontrolu u ranijoj fazi upravo zato što je predvidjela da će je, u suprotnom, kijevski režim iskoristiti kao lažnu provokaciju bez obzira na radiološku kontaminaciju Europe.

U posljednjem napadu zapaljen je jedan od rashladnih tornjeva u nuklearnoj elektrani Zaporožje. Rusija kaže da je toranj pogodio dron. Moskva je osudila ono što je nazvala "nuklearnim terorizmom" i pozvala je međunarodnu zajednicu da sankcionira Ukrajinu.

Moskva gubi dah. Brojne pozive na osudu prethodnih zračnih napada na nuklearnu elektranu Zaporožje od ukrajinske strane Zapad je ignorirao ili namjerno zataškao.

Sramotno, nuklearno inspekcijsko tijelo Ujedinjenih naroda, Međunarodna agencija za atomsku energiju, također je sudjelovalo u šaradi pretvaranja da ne zna tko napada nuklearnu elektranu Zaporožje. Rafael Grossi, direktor IAEA-e, ponaša se poput Manuela, nesretnog konobara iz Fawlty Towersa: "Ne znam ništa."

Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Zaharova zakucala je to s jetkom ironijom retorički upitavši: "Gdje je Rafael Grossi i cijeli tim IAEA-e?"

Dodala je u sažetom sažetku: "Teroristi u Kijevu, pod vodstvom kolektivnog Zapada, uništili su svoju zemlju, uništili narod Ukrajine, potkopali svjetsku energetsku i prehrambenu sigurnost, a sada su preuzeli nuklearni teror na kontinentu [Europe]".

Smiješno, BBC i Guardian su izvijestili da Rusija i Ukrajina "razmjenjuju krivnju" za to tko stoji iza napada na nuklearnu elektranu Zaporožje.

Britanski mediji čak su citirali besmislice Zelenskog da je Rusija izazvala požar (u elektrani koju kontrolira) paljenjem automobilskih guma u jednom od rashladnih tornjeva. U komentarima koji su pobijali projekcije, Zelenski je rekao da Rusija "ucjenjuje svijet".

Kijevski režim počinio je nebrojene zločine pod lažnom zastavom - od ubojstava vlastitog naroda u "masakru u Buči" do granatiranja dječjih bolnica, kazališta i stambenih blokova. Ništa nije izvan izopačenosti ove neonacističke jedinice. Napad na nuklearna postrojenja u Kursku i Zaporožju u proračunatom kockanju za poticanje dubljeg angažmana NATO-a zaštitni je znak ovog režima.

Kao što je primijetio Gressel, bivši austrijski vojni političar, ukrajinski režim ponaša se kao "nepouzdani drznik".
Propada i čini se da je spreman povući ostatak svijeta sa sobom.

Međutim, u konačnici su Sjedinjene Države i njihov NATO ratni stroj odgovorni za katastrofalnu situaciju. Carstvo laži stvorilo je terorističko Frankensteinovo čudovište isključivo zbog svojih bezobzirnih i zločinačkih geopolitičkih ambicija protiv Rusije kako bi održalo svoju opadajuću imperijalnu moć.

Posrednički rat je izgubljen u najgorem debaklu za zapadni imperijalizam od kraja Drugog svjetskog rata. Washington, EU i NATO stoje goli kao javni prikaz sramote i bez časti. To predstavlja neizvjesnu dilemu bez presedana za poraženog američkog hegemona gdje se mogu očekivati ​​svakakva luda djela.