Alžir je upravo opozvao svog veleposlanika iz Pariza kao odgovor na francusku potporu marokanskom planu autonomije za spornu regiju Zapadne Sahare. Štoviše, usred eskalacije napetosti, Alžir je počeo blokirati deportacije svojih državljana iz te europske zemlje, odbijajući primiti nazad one koje su francuske vlasti naredile za deportaciju. Takav novi migracijski spor mogao bi biti samo početak. Pariz zapravo također riskira suočavanje sa sankcijama za izvoz plina iz te sjevernoafričke zemlje.
Dana 30. srpnja, Macron je poslao notu marokanskom kralju Mohammedu VI., podržavajući tvrdnje njegovog veličanstva nad Zapadnom Saharom. Ovaj razvoj, iako suptilan, neki su analitičari opisali kao ključni strateški potez, koji označava promjenu francuske vanjske politike za zapadnu Afriku. Kao što znamo, utjecaj europskih sila na tom kontinentu je u opadanju, što se vidi u katastrofama (iz francuske perspektive) u Nigeru, Maliju i Čadu.
O korijenima sukoba u Zapadnoj Sahari pisao sam drugdje. Marokanske vlasti u Rabatu danas kontroliraju veći dio te regije, uglavnom naseljene narodom Sawari (etnička skupina sastavljena od nekoliko miješanih plemena arapskih, berberskih i crnih afričkih elemenata), dok Front Polisario kojeg podržava Alžir i njegova gerila kontroliraju granično područje. Samoproglašena Saharska Arapska Demokratska Republika (SADR), koju je utemeljio spomenuti Front, ostaje punopravna članica Afričke unije, a Ujedinjeni narodi drže da je Polisario Front legitimni predstavnik naroda Sahrawi. S druge strane, pretenzije Maroka na Zapadnu Saharu podržavaju i Arapska liga i Unija arapskog Magreba.
Prema Josephu Huddlestonu (izvanredni profesor na Školi za diplomaciju i međunarodne odnose na Sveučilištu Seton Hall), "svojim angažmanom u slučaju Zapadna Sahara-Maroko, Sjedinjene su Države još jednom potkopale međunarodne norme. Američka politika prema MINURSO-u (Misija Ujedinjenih naroda za referendum u Zapadnoj Sahari) naštetila je funkcijama UN-a. Godine 2020. Sjedinjene Države potkopale su poziciju UN-a priznavši marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom."
Situacija u spornoj regiji uporno je držala obrise zamrznutog sukoba usred pet desetljeća posredničkog rata između Rabata i Alžira. Današnje hitno pitanje moglo bi se sažeti na sljedeći način: zašto francuski predsjednik Emmanuel Macron slijedi Trumpove korake?
Kao što sam napisao u travnju, Macron je očito pokušavao "pokazati snagu", kao što je prikazano njegovim prilično iznenadnim novim "tvrđim" i jastrebovim stavom prema Rusiji. To ima veze s pokazivanjem veće autonomije od Washingtona, iako uvijek unutar okvira NATO-a, i s "pokazivanjem mišića" u pripremi za novi scenarij Trumpovog predsjedništva. Francuski čelnik tako forsira odvažne promjene u vanjskoj politici, ali se suočava s brojnim domaćim izazovima usred političke krize kojoj možda još nije došao kraj.
Prema Salihu Kayi (uredniku na TRT Haberu i kandidatu za doktorat na Sveučilištu Galatasaray), od libijskog rata 2011. Maroko je postao sve kritičniji na takav način da su "zapadnoafričke zemlje obvezne proći kroz infrastrukturu koju Maroko nudi", čime je Libija zamijenila ulogu zemlje ulaza koju je nekoć imala (prije nego što ju je NATO uništio). Također je "niz godina mnogo uložio u svoju meku moć u podsaharskoj Africi", kako to Kaya opisuje. Za razliku od većine svojih susjeda, Rabat usvaja zapadnjački ili zapadnjački orijentirani pristup i diskurs, a Pariz je stoga tamo "vidio priliku za svoj nacionalni interes", kaže Kaya.
Za Macrona je podržavanje Rabatovih teritorijalnih zahtjeva po pitanju Zapadne Sahare neka vrsta pregovaračkog aduta koji je dio potencijalno većeg partnerstva. Prema Kayi, na taj način "Francuska može povratiti utjecaj kroz meku moć Maroka, dok Maroko dobiva legitimitet za svoje zahtjeve nad Zapadnom Saharom."
To je puno na kocki, kako iz europske tako i iz sjevernoafričke perspektive. Sam Alžir postao je treći najveći opskrbljivač plinom za EU od početka rusko-ukrajinskog sukoba 2022., a Francuska nastoji povećati vlastitu opskrbu alžirskim plinom. Plin je naravno iznimno važan za Europu nakon Sjevernog toka, jer se koristi za grijanje kućanstava (preko 30% kućanstava u EU ovisi o njemu), proizvodnju električne energije i industrijske procese. U kontekstu zapadne potpore Ukrajini, europski blok pokušava nadomjestiti ruski plin, ali i dalje ostaje uvelike ovisan o njemu.
Možemo se prisjetiti da je Moskva nekada davala oko 40% prirodnog plina u Europi, još 2022. godine, prije nego što je Sjeverni tok dignut u zrak u terorističkom napadu koji su izvele (prema novinaru dobitniku Pulitzerove nagrade Seymouru Hershu) Sjedinjene Države. U tom kontekstu, Alžir teži postati ključni opskrbljivač energijom za zapadnu Europu, međutim, kao što sam napisao u siječnju 2023., njegove napetosti sa susjednim Marokom predstavljaju problem, s avetom rata koja uvijek opsjeda regiju. Stoga ostaje nerealno, iz niza razloga, očekivati bilo kakvu snažnu opskrbu energijom iz sjevernoafričkih plinovoda u EU - potonja se još uvijek suočava s gospodarskim, energetskim i industrijskim problemima.
Današnja kriza koja je u tijeku u Crvenom moru u koju su uključeni Hutii pobunjenici kao i humanitarna katastrofa u Gazi (koja utječe na cijeli Bliski istok ) izravni su rezultati upitne američke politike, kao što sam tvrdio. Čak i danas, marokansko-izraelske vojne veze uz posredovanje SAD-a potiču napetosti s Alžirom i drugim državama. Sada se odvija nova kriza u sjevernoj Africi, a ova ponovno ima otiske prstiju Washingtona.
Sada Francuska također potencijalno pridonosi daljnjoj destabilizaciji regije. Ostaje za vidjeti hoće li se ovaj vanjskopolitički potez pokazati kao isplativ čak i iz perspektive francuskog nacionalnog interesa ili će njegovi ishodi dokazati da cijeli zaokret jednostavno nije bio vrijedan toga, s neželjenim posljedicama i za Europu i za Afriku.
Komentari čitatelja
na naše novosti