slika
© SCF
Ovo je najbliže Trećem svjetskom ratu koliko god može biti. Osjeća se da samo mirna disciplina i strateška razboritost ruskog vodstva sprječavaju da trenutak preraste u globalnu katastrofu.

Oduzima dah što se događa s ofenzivom na Kursku i Belgorodsku oblast Ruske Federacije. Ovo je najbliže Trećem svjetskom ratu koliko se može dogoditi, ako se već ne događa.

Ovaj tjedan američki predsjednik Joe Biden priznao je duboku umiješanost SAD-a u invaziju ukrajinskih snaga na Rusiju. Samozadovoljno, ležerno priznanje je šokantno. Biden je medijima rekao da su njegovi dužnosnici u "konstantnom kontaktu" s kijevskim režimom o ofenzivi koja je započela 6. kolovoza. Biden je s neskrivenim zadovoljstvom dodao da je upad stvorio "pravu dilemu" za ruskog čelnika Vladimira Putina.

Čini se vjerojatnim da će ljetna ofenziva ići istim zlosretnim putem kao prošlogodišnja ofenziva Ukrajine koja se odvijala u području glavne ratne zone Donbasa, regije koja je prije bila istočna Ukrajina, ali je sada zakonski dio Ruske Federacije.

Ofenziva se prošlog ljeta pokazala katastrofom za ukrajinske snage jer ih je nadmoćnija ruska obrana desetkovala. Kao i s ovoljetnom ofenzivom, zapadni su mediji mnogo hvalili početne dobitke. Ali optimizam ustupa mjesto stvarnosti da ruske snage obuzdavaju prekogranični napad i da će na kraju protjerati ukrajinske trupe. Postoje naznake da je ukrajinska strana izgubila više od 2.000 žrtava u proteklih 10 dana i pretrpjela velike gubitke uništene vojne opreme NATO-a.

Ipak, alarmantno je ono u što se upustio režim kojeg podržava NATO. Ovo je prvi put da je Rusiju napao strani neprijatelj od Velikog domovinskog rata kada je nacistička Njemačka vodila svoj genocidni rat. Ironično, prekretnica u tom ratu bila je u regiji Kursk kada je Crvena armija porazila Wehrmacht.

Simbolika današnjih događaja u Kursku i Belgorodu je užasna. Ovdje imamo ukrajinske militante koji veličaju Treći Reich noseći nacističke kacige dok teroriziraju ruske civile. Video snimke pokazuju namjerno granatiranje civilnih kuća i stambenih blokova u nečemu što se može opisati samo kao kampanja spaljene zemlje. Do 200.000 civila evakuirano je iz područja Kurska i Belgoroda.

Invazijske snage opremljene su NATO tenkovima i oklopnim vozilima. Ovo je nevjerojatan odjek povijesti u kojem njemački, britanski i američki tenkovi pljačkaju po ruskom tlu i teroriziraju gradove i sela. Nadalje, postoje pouzdani izvještaji da neprijateljsko pješaštvo čine specijalne snage NATO-a iz Sjedinjenih Država, Britanije, Francuske i Poljske uz neonaciste iz Ukrajine.

Ukratko i šokantno: NATO je napao Rusiju terorističkom kampanjom koja replicira nacističku Njemačku.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici u NATO- u službeno tvrde da nisu uključeni i da je kijevski režim samostalno krenuo u ovaj napad.

To nevino pretvaranje je vrijedno prezira. Ta dvoličnost već predugo traje. Zapad je do zuba naoružavao posredničke snage za napad na Rusiju od puča CIA-e u Kijevu 2014. koji je kulminirao otvorenim ratom u veljači 2022. Ofenzivna sposobnost zapadnog oružja nemilosrdno se povećala do točke u kojoj Washington, London, Pariz, i Berlin isporučuju projektile dugog dometa za udar duboko u Rusiju. Ne samo to, već i javno dopuštanje uporabe tog oružja.

NATO strana isporučila je glavne bojne tenkove i posljednjih tjedana F-16 borbene zrakoplove koji su potencijalno sposobni za nuklearno oružje. Biden ovog tjedna navodno razmatra odobravanje isporuke JASSM projektila koji se lansiraju iz zraka s dometom od preko 350 kilometara. Udaljenost od Suđe u Kursku, koju je NATO strana navodno ovaj tjedan zauzela, do Moskve je nešto više od 600 km.

Malo je sumnje da je invazija na Rusiju ofenziva koju je potpisalo vodstvo NATO-a. Imamo nespretno priznanje Joea Bidena o tome.

Kijevski režim također je priznao da su njegovi zapadni pokrovitelji bili uključeni u planiranje invazije.

Štoviše, Nikolaj Patrušev, čelni čovjek ruske obavještajne službe, izjavio je da NATO sudjeluje u invaziji.

Bivši analitičari Pentagona također su se složili da bi za realizaciju takvog odvažnog vojnog pothvata kijevski režim trebao američke i druge obavještajne službe NATO-a za nadzor i logistiku za njegovu provedbu.

Strateški cilj je dvojben. Munjeviti napad možda je dobio senzacionalne naslove u zapadnim medijima i ideje o ukrajinskom uspjehu. Ali takve će ideje biti kratkog vijeka jer se ruske snage obrušavaju na neprijatelja iscrpljujućom vatrenom moći, unatoč ukrajinskom zapovjednom centru koji je navodno postavljen u Suđi.

Čak i izvještaji zapadnih medija priznaju da se početni uspjesi Ukrajine i NATO-a usporavaju. Postoje i zapadna izvješća koja izražavaju zabrinutost da će uzaludni napad samo oslabiti ionako prenapregnute ukrajinske linije u glavnom bojnom području Donbasa, što će ubrzati rusko napredovanje u Ukrajini. Moskva naznačuje da će nastaviti bez prestanka kako bi porazila kijevski režim.

Kao i kod ofenzive nacističke Njemačke na Kursk, vdjet će se da je režim koji ima potporu NATO-a nesmotreno pretjerao. Posljednje rezerve njegovih najboljih bataljuna trpe ozbiljne gubitke u Kursku.

Iz ruske perspektive, NATO invazija sama po sebi nije ozbiljna prijetnja. To je barbarsko narušavanje ruskog teritorija i njegovih građana. Ali napad sam po sebi ni na koji način ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. S njim će se oštro postupati. Najbolji način da se to okarakterizira je očajno konačno bacanje kockica od strane NATO posrednika, kao što je naš kolumnist Finian Cunningham napisao ovaj tjedan.

Pravno gledano, prema međunarodnom pravu i povelji Ujedinjenih naroda, Rusija ima svako pravo vojno uzvratiti protiv svih onih koji su sudjelovali u najnovijem napadu na njezin teritorij. Potencijalno, to bi moglo značiti da će ruska vojska udariti na Sjedinjene Države, Britaniju, Francusku, Njemačku i druge članice NATO-a.

Ovo je najbliže Trećem svjetskom ratu koliko god može biti. Osjeća se da samo mirna disciplina i strateška razboritost ruskog vodstva sprječavaju da trenutak preraste u globalnu katastrofu. Nasuprot tome, može se zamisliti kako bi američki i čelnici NATO-a reagirali da je drugačija situacija i da Rusija nekako orkestrira ofenzivne napade na njihovom tlu.

Također je dobro ostati miran. Režim u Kijevu se urušava zbog unutarnje korupcije i despotizma, a ruske snage postojano nastavljaju s rušenjem ovog režima. Kursk i Belgorod - iako vrijedni prezira - provokacije su za eskalaciju sukoba. Zapadne sile u kolapsu su te koje trebaju sveobuhvatni rat kako bi spasile svoje vratove od sustavnog, povijesnog neuspjeha.

Međutim, postoji đavolska dilema. Postoji opasnost da će bezobzirne, očajne i nepovezane zapadne elite povećati svoju iracionalnost i još više provocirati Rusiju. To se događa jer je Moskva previše stoična i suzdržana.

Tipična iracionalnost je ovaj članak za Atlantic Council s naslovom: "Ukrajinska invazija na Rusiju briše posljednje crvene linije Vladimira Putina".

Članak, koji bez sumnje odražava frakcije zapadnog strateškog razmišljanja, podrugljivo kaže:
"Napredovanje ukrajinske vojske u Rusiju... razotkriva prazninu crvenih linija Vladimira Putina i glupost Zapadnog naglaska na upravljanju eskalacijom."
U jezivom zaključku dodaje se:
"Sada kada je ukrajinska vojska prešla posljednju od Putinovih crvenih linija i napala Rusiju bez izazivanja Trećeg svjetskog rata, nema više isprika za ograničavanje sposobnosti [Kijeva] da se brani ili za uskraćivanje Ukrajini oružja koje joj je potrebno da dobije rat."
Stoga se rusko obuzdavanje invazije NATO-a ne smatra provjerom stvarnosti u vezi s ludim napadom. Umjesto toga, ohrabruje zapadni imperijalizam da udvostruči svoje kriminalno kockanje sa svjetskom sigurnošću.

U tom slučaju možda je došao trenutak kada Rusija treba uzvratiti na način koji NATO neprijatelj razumije. Ruska razumna suzdržanost se suludo pogrešno tumači kao slabost, čime se potiče još više ludila NATO-a.

Vladimir Putin jednom je primijetio da je, dok je bio mlad u St. Petersburgu, najbolji način da se nosi s nasilnicima bio da ih udari šakom u nos prije nego što izmaknu kontroli.

Kao što ovotjedna drskost Bidena i drugih zapadnih čelnika pokazuje, zlonamjerna arogancija SAD-a i NATO-a prema Rusiji je arogancija nepodnošljivog nasilnika koji se ponaša sve drskije zbog nekažnjivosti.