tenkovi
Njemački tenkovi u Kurskoj oblasti nekad i sad
Kijev troši pažljivo čuvane resurse jureći operativno beznačajne ciljeve. Uzbuđenje prenošenja borbi na teritorij Rusije čini čuda za borbeni moral i stvara spektakl za zapadne medije, ali u vojnom smislu ne pomaže Ukrajini da dobije rat

U utorak, 6. kolovoza, rusko-ukrajinski rat uzeo je neočekivani obrat kada je ukrajinska brigada izvršila napad u regiji Kursk, odmah preko granice s Sumijem, u Ukrajini. Odluka ukrajinskog zapovjedništva da svojevoljno otvori novu frontu u trenutku kada njihova obrana na kritičnim pravcima u Donbasu popušta i agresivna je i puna rizika.

Senzacionalni spektakl ofenzive Ukrajine protiv predratne Rusije, u regiji operativno udaljenoj od glavne ratne pozornice, gurnuo je publiku u pomamu,, a čini se da je većina komentatora i promatrača odmah pronašla utočište u svojim osnovnim narativnim instinktima.

Ruski katastrofičari događaje su brzo procijenili kao katastrofalan propust borbene spremnosti ruskog ministarstva obrane, akceleratoristi su trubili da ruske crvene linije zapravo ne postoje, dok su trijezniji proukrajinski komentatori operaciju osudili kao rasipničku sporednu predstavu ​​koja osuđuje donbasku liniju fronta na poraz.

Ljudi vrlo brzo stvaraju mišljenja u trenutnom informacijskom ekosustavu, a uzbuđenje ih često tjera da odbace svaki privid opreza, bez obzira na poplavu dezinformacija i obmana koje obično prate takve događaje. No valja napomenuti da je od početka ove operacije prošlo tek dva tjedna, što kao da nitko nije očekivao, pa stoga se moramo paziti samouvjerenosti i pažljivo razlikovati ono što mislimo od onoga što znamo. Imajući to na umu, pogledajmo pobliže ukrajinsku operaciju kakva je sada i pokušajmo zacrtati ne samo njezin strateški koncept nego i moguće putanje.

Iznenadna i neočekivana erupcija borbi u području Kurska prirodno je potaknula usporedbe s bitkom za Kursk 1943., koja se često pogrešno naziva "najvećom tenkovskom bitkom svih vremena" (najveća tenkovska bitka zapravo se dogodila krajem lipnja 1941. u Brody-Dubno, op. prev). Iz više razloga, ta famozna bitka je loš model za usporedbu.

Njemačka operacija Citadela bila je teška i neambiciozna operacija protiv potpuno uzbunjene obrane, karakterizirana nedostatkom strateške mašte i strateškim iznenađenjem. Aktualni ukrajinski pothvat može se smjestiti na suprotni kraj spektra: vrlo je maštovit, čak opasno maštovit. Bez obzira na to, povratak njemačke vojne opreme u područje Kurska neizbježno zapanjuje. Sadašnja bojišnica oko mjesta Sudža upravo je mjesto gdje su se 1943. sovjetske 38. i 40. armija grupirale za protunapad na njemačku 4. armiju. Ruska jugozapadna stepa opet je okusila krv, a plodno tlo širom se otvara da primi mrtve.

"Operacija Krepost"

Prije nego što uđemo u strateški koncept iza ukrajinske operacije Kursk, prvo ukratko razmotrimo kako je nazvati. Ponavljanje sintagme "ukrajinska operacija Kursk" brzo postane zamorno i suhoparno, a naziv "Kursk" ili "bitka za Kursk" nije dobra opcija, ne samo zato što stvara zabunu o tome je li riječ o gradu Kursku ili šire područje oko njega, ali i zato što se Kurska bitka već dogodila. Stoga predlažem da ukrajinski napad jednostavno nazovemo "Operacija Krepost". Njemačka ofenziva prema Kursku 1943. nazvana je operacija "Citadela", a "krepostʹ" je slavenska riječ za tvrđavu ili citadelu.

Tijekom ovog rata Ukrajina je više puta izvršila upade preko ruske granice, koji su uglavnom bili samoubilački napadi na Belgorodsku regiju, koji su završili katastrofalno. "Krepost" se međutimizdvaja od ovih ranijih epizoda na nekoliko načina, od kojih je glavni korištenje regularnih brigada Oružanih snaga Ukrajine (OSU), umjesto paravojnih projekata GUR-a (Glavna obavještajna uprava Ministarstva Obrana Ukrajine).

U prijašnjim pohodima na Belgorod Ukrajinci su koristili prozirne nepravilne formacije poput "Legije slobode Rusije" i "Ruskog dobrovoljačkog korpusa". To je vrsta jedinice koja može biti korisna u određenim kontekstima pružajući državama mogućnost održavanja fasade poricanja umješanosti. Dobar primjer je kako je Rusija koristila vlastite specijalne snage bez oznaka kada je anektirala Krim 2014. godine.

Međutim, u vrijeme aktivnog vojnog sukoba, te paravojske su se pokazale izuzetno aljkavim. Kako god "Legija slobode Rusije" sebe nazivala, to je očito postrojba koju je stvorila ukrajinska vlada, opremljena ukrajinskim oružjem i poslana da se bori u ratu za Ukrajinu. Šminka ne može nikoga prevariti, a apsurdi poput "Belgorodske Narodne Republike" nisu postojali osim par loših mimova na Twitteru.
slika
Upadljivo je, međutim, da upad u Kursk nisu izvele postrojbe koje su se (ma koliko transparentno) maskirale u samostalne ruske paravojne snage, već ukrajinske snage koje djeluju kao takve, tj. regularna brigada ukrajinske kopnene vojske. Slanje jakih jedinica OSU-a u kopneni prodor u Rusiju, posebno tijekom opće operativne krize u Donbasu, nešto je sasvim drugo od bacanja potrošnih paravojnih bataljuna na Belgorod.

Ali zašto? Ono što je očito u vezi s Kurskom je koliko je udaljena ova kritična faza rata. Središte gravitacije ovog sukoba je Donbas i ukrajinska linija obrane koja se proteže oko gradova kao što su Pokrovsk, Konstantinovka, Kramatorsk i Slavjansk, s ključnim bočnim osima duž "kopnenog mosta" (odnosi se na južni pojas pod ruskom kontrolom teritorij koji povezuje Krim s ruskim teritorijama u Donbasu, op. prev) i linija rijeke Oskil na sjeveru. Prostranstva Kurske regije gdje sada napadaju Ukrajinci udaljena su više od 130 kilometara od sekundarnih bitaka oko Harkova i više od 200 kilometara od glavne ratne pozornice. S obzirom na opseg ovog rata i tempo napretka, Kursk bi mogao biti i na Mjesecu.

Ukratko, ukrajinska operacija u Kursku ne nosi sa sobom mogućnost pružanja potpore drugim, kritičnim bojištima ovog rata, pa čak ni u najvelikodušnijem rasponu ishoda nema potencijal za izravan operativni utjecaj na te bojišnice. Stoga, kada razmatramo strateško obrazloženje koje stoji iza "Kreposti", prvo shvaćamo da to nema neposredan operativni učinak na drugim frontama. Postoji mnoštvo drugih mogućnosti koje ćemo sada pregledati i procijeniti.

Atomski talac

Šezdeset kilometara od ukrajinske granice nalazi se gradić Kurčatov (nazvan po Igoru Kurčatovu, ocu sovjetskog nuklearnog arsenala) i nuklearna elektrana Kursk. Blizina tako očito značajne - i potencijalno opasnog - postrojenja tako blizu poprištu borbi navela je mnoge na zaključak da je sama nuklearna elektrana meta "Kreposti".

Te teorije su vrlo ograničene i neutemeljene, a serviraju se kao da je postrojenje dio nekakve igre tagova, pa Ukrajina može "pobijediti" ako dođe do postrojenja. To nije vidljivo na prvi pogled. Puno se govori o tome da će Ukrajina "zaplijeniti" elektranu, ali onda ostaje pitanje: što će učiniti s njom?

Čini se da je implikacija da će Ukrajina tada koristiti elektranu kao taoca, prijeteći sabotažom i inicirajući neku vrstu radiološke katastrofe. Međutim, to je i nepraktično i malo vjerojatno. Elektrana Kursk trenutačno je u fazi tranzicije, s njezina četiri stara RBMK reaktora (model sličan onom korištenom u Černobilu) koji se stavljaju izvan pogona i zamjenjuju se novim VVER reaktorima.
kursk
© Wikimedia commons/Dmitriy 92/CC BY-SA 4.0Nuklearna elektrana u regiji Kursk. 12. rujna 2010.
Elektranu karakteriziraju moderni štitnici, robusna izolacijska zgrada i drugi zaštitni mehanizmi. Štoviše, nuklearne elektrane ne eksplodiraju na način na koji se općenito strahuje. Černobil je, primjerice, doživio eksploziju pare zbog određenih nedostataka u dizajnu koji ne postoje u elektranama koje danas rade. Ideja da bi ukrajinski vojnici mogli samo pritisnuti hrpu prekidača i detonirati elektranu poput nuklearne bombe nije realna.

Moglo bi se reći da je teoretski moguće da Ukrajinci kolosalnom količinom eksploziva pokušaju dignuti u zrak cijelu elektranu i pritom raspršiti radioaktivni materijal u atmosferu. Iako se nimalo ne divim kijevskom režimu, ne razumijem zašto bi ukrajinska vlada htjela namjerno izazvati radiološku katastrofu koja bi ozračila golemi dio njihove zemlje, zajedno s prostranstvima Srednje Europe, pogotovo s obzirom na to da je Kurska oblast dio sliva Dnjepra.

Priča o elektrani zvuči zastrašujuće, ali je u konačnici previše fantazmagorična da bi se shvatila ozbiljno. Ukrajina neće namjerno stvoriti radiološku katastrofu u neposrednoj blizini vlastite granice, koja bi vjerojatno zatrovala njihov primarni riječni sliv i pretvorila ih u najomraženiju međunarodnu pariju ikada viđenu. Čak i za zemlju koja je na kraju svojih strateških mogućnosti, teško je dati kredibilitet suludoj shemi koja koristi kritična manevarska sredstva regularne vojske da zarobi neprijateljsko nuklearno postrojenje i pripremi ga za eksploziju.

Diverzantska fronta

Prema drugoj formulaciji, "Krepost" je konstruirana kao pokušaj odvlačenja ruskih resursa od drugih, kritičnijih sektora fronte. Ideja "diverzije" kao takva uvijek je privlačna, do te mjere da postaje nešto poput lajtmotiva, no vrijedi istaknuti što bi ona zapravo mogla značiti u kontekstu međusobne geneze snaga u ovom ratu.

Ovdje možemo krenuti od apstraktnijeg problema: Ukrajina djeluje s ozbiljnim hendikepom u ukupnoj genezi resursa, što znači da će svako širenje fronte nesrazmjerno opteretiti Oružane snage Ukrajine (OSU). Proširenje linije bojišnice s potpuno novom - i strateški izoliranom - osi borbe bio bi razvoj koji djeluje protiv brojčano nadjačanih snaga.

Zato smo 2022. godine, kao uvod u mobilizaciju, vidjeli kako Rusi smanjuju frontu za stotine kilometara.

Ideja o širenju fronte za Ukrajince je pogubna: budući da imaju manje brigada od Rusa za pokrivanje preko 1000 kilometara fronte, upitno je koja se vojska "preusmjerava" na Kursk. Na primjer, glasnogovornik 110. mehanizirane brigade (koja trenutno brani Pokrovsk) rekao je za Politico da je "došlo do pogoršanja na našem dijelu fronte" otkako je Ukrajina pokrenula "Krepost", jer stiže sve manje streljiva, a Rusi nastavljaju napadati .

Međutim, specifičniji problem za Ukrajinu je taj što su Rusi formirali potpuno novu Grupu armija Sjever koja pokriva Belgorod, Kursk i Brjansk, te su u procesu podizanja još dvije formacije ekvivalentne vojsci (prema ukrajinskim procjenama , Ruska borbena grupa "Sjever" broji oko 50.000 vojnika, 360 tenkova, 860 oklopnih transportera, oko 1.000 komada topništva i oko 120 višecevnih bacača raketa, prim. prev.).

Koliko god operacija Krepost bila u stanju nametnuti pregrupiranje ruskih pričuva, to još uvijek znači da će izvući snage koje su prirodno već pripadale sjevernim grupacijama, a ne ruskim snagama koje trenutno napadaju u Donbasu. Ukrajinski izvori već poprimaju sumoran ton, ističući da nema slabljenja ruskih skupina u Donbasu. Za sada su identificirane ruske jedinice koje se bore kod Kurska praktički sve izvučene iz redova ove sjeverne skupine.

Štoviše, čini se da je "Krepost" upadljivo razotkrio ukrajinsku snagu u Donbasu, dok je istovremeno minimalno utjecao na rusku snagu. Nedavni članak u Economistu sadržavao je intervjue s nekoliko ukrajinskih vojnika koji su se borili oko Kurska, a svi su rekli da su njihove jedinice "umorne izvučene s pritisnutih linija bojišnice na istoku, bez ikakvog prethodnog upozorenja".

U članku se nadalje citira izvor iz Glavnog stožera OSU-a koji ističe da ruske jedinice koje interveniraju oko Kurska dolaze iz Armijske skupine Sjever, a ne iz Donbasa. Nedavni članak iz New York Timesa, koji je slavodobitno najavio premještanje ruskih snaga, priznao je da nijedan od ruskih pokreta ne utječe na Donbas, već se koriste odmorene jedinice s osovine Dnjepar.

I to je problem Ukrajine. U borbi s neprijateljem koji uživa nadmoć u genezi snaga, pokušaji preusmjeravanja borbe završavaju prijetnjom da se svedu na pokušaj igre šibicarenja. Rusija ima snage od 50 divizija na prvoj liniji, u usporedbi s možda 33 ukrajinske, što je prednost koja će tvrdoglavo postojati, bez obzira na to kako su raspoređene na fronti. Dodavanje dodatnih stotinjak kilometara fronte kod Kurska u osnovi je kontradiktorno temeljnim interesima OSU-a koji ovise o ekonomičnosti sile i izbjegavanju prenaprezanja.

Pregovarački adut

Postoji i stav prema kojem je "Krepost" pokušaj jačanja pozicije Ukrajine za pregovore s Rusijom. Anonimni savjetnik Zelenskog navodno je rekao za Washington Post da je cilj operacije bio zauzeti ruski teritorij kako bi se imalo za što mijenjati u pregovorima. To stajalište kasnije je potvrdio i viši savjetnik Mihailo Podoljak.

Ako ove tvrdnje uzmemo zdravo za gotovo, možda smo došli do strateškog razloga koji stoji iza "Kreposti". Ako Ukrajina doista namjerava okupirati dijelove Kurske regije i zatim njima trgovati u zamjenu za povratak prijeratnih ukrajinskih teritorija u Donbasu, onda moramo postaviti očito pitanje: jesu li poludjeli?

Takav bi plan odmah naišao na dva nepremostiva problema. Prvi od njih je očito pogrešno procijenjena međusobna vrijednost žetona razmjene. Donbas, u srcu ruskih vojnih ciljeva, visoko je urbanizirana regija s gotovo sedam milijuna stanovnika, koja - zajedno sa Zaporožjem i Hersonom, koje je Rusija također anektirala - čini ključnu stratešku vezu s Krimom i daje Rusiji kontrolu nad morem Azov i veći dio obale Crnog mora. Ideja da bi Kremlj razmotrio odstupanje od svojih ciljeva jednostavno kako bi vratio nekoliko malih naselja jugozapadno od Kurska bez krvoprolića je, ukratko, suluda. Bio bi to, prema mudrim riječima predsjednika Trumpa, "najgori trgovinski sporazum u povijesti trgovinskih sporazuma".

Ako je Ukrajina mislila da će okupacija ruskih teritorija učiniti Moskvu sklonijom mirovnim pregovorima, opasno se prevarila. Kremlj je odgovorio proglašavanjem antiterorističke operacije u regijama Kursk, Brjansk i Belgorod, a Putin je - daleko od poniženja ili straha - projicirao bijes i prkos, dok su dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova Rusije istaknuli da je operacija Kursk isključuje mogućnost pregovora.

Drugi problem s držanjem kurskih teritorija za razmjenu je da ih, pa, morate zadržati. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, ovo će biti vrlo teško za OSU. Uspjeli su postići strateško iznenađenje i napraviti skroman prodor prema Kursku, ali postoji niz kinetičkih čimbenika zbog kojih je malo vjerojatno da će moći zadržati ono što su osvojili. Da bi nešto bilo upotrebljivo za razmjenu, morate to posjedovati, što će Ukrajinu natjerati da svoje snage posveti kurskoj fronti na neodređeno vrijeme, do kraja.

Čisti spektakl
Konačno, dolazimo do još maglovitije opcije: ta je "Krepost" osmišljena jednostavno da izazove skandal i osramoti Kremlj. Riječ je svakako o senzacionalističkom rješenju kojemu je naklonjen dobar dio komentatorskog miljea, uz podosta zlonamjernih naklapanja o promjeni ratne sreće i spektakularnom obratu kojim je Ukrajina napala Rusiju.

Naravno, to ima dobar odjek u inozemnoj javnosti, ali to na kraju krajeva i nije posebno važno. Nema dokaza da se kontrola Kremlja nad sukobom ili predanost ruskog društva pobjedi koleba. U ovom smo ratu vidjeli dugi niz nominalnih ruskih "blamaža", od povlačenja iz Harkiva i Hersona 2022., preko ukrajinskih zračnih napada na Sevastopolj i terorističkih napada dronovima duboko u Rusiji, do bizarne pobune privatne vojne tvrtke (PVK) "Wagner".

Ništa od toga nije promijenilo središnji cilj Kremlja u ovom ratu, a to je osvajanje Donbasa i postupno iscrpljivanje vojnih resursa Ukrajine. Je li OSU ispustio borbenu skupinu iz svoje sve slabije strateške rezerve u područje Kurska samo kako bi osramotio Putina skandalom? Moguće je. Da li je to bitno? Teško.

Vrlo je rašireno, posebice na društvenim mrežama, prepustiti se oduševljenju velikim preokretom u kojem Ukrajina oslobađa Rusiju, a u vijestima s ratišta nerijetko se govori o OSU-u koji "oslobađa" područje Kurska. Ovo je, naravno, vrlo djetinjasto i besmisleno. Jednom kada se odmaknete od spektakla, čini se da je cijeli pothvat jasno odvojen od šire logike rata u Ukrajini.

Nikako nije jasno u kakvoj je korelaciji okupacija uskog komada ruskog prostora sa ukrajinskim samoproglašenim ratnim ciljevima obnove granica iz 1991., niti kako širenje fronte može pomoći u postizanju sporazumnog poravnanja, pa ni kako bi malena Sudža mogla da se trampi za donbasko tranzitno čvorište Pokrovsk.

Naposljetku, moramo priznati da je "Krepost" vrlo čudan vojni događaj: ionako brojčano nadjačana sila, teturajući se pod pritiskom iscrpljujuće fronte od 700 kilometara, svojevoljno je otvorila novu, neovisnu borbenu osovinu koju nema načina operativno sinergizirati s kritičnom ratnom fazom.

Postoji određena doza zadovoljstva zbog prijenosa rata na teritorij Rusije i gunđanja Kremlja. Možda se Kijev nada da će jednostavnim izazivanjem kaosa namamiti rusku vojsku da pogriješi i pomakne snage sa svojih položaja, ali osovina Kursk do sada nije umanjila rusku snagu u drugim arenama. Možda stvarno vjeruju da mogu uzeti dovoljno teritorija za razmjenu, ali da bi se razmjenjivali, morat će ga zadržati. Ili možda jednostavno gube rat, a očaj rađa čudne ideje.

Povijest će vjerojatno zaključiti da je "Krepost" bila maštovita, ali u konačnici nategnuta varka. Sirova matematika na terenu pokazuje da sadašnja putanja rata jednostavno ne ide u korist Ukrajine. Rusko napredovanje duž crte dodira na istoku bilo je postupno i neumoljivo tijekom proljeća i ljeta, a ukrajinski razorni protuofenzivni neuspjeh 2023. pokazao je da nalet na pripravne i ukorijenjene ruske obrambene linije nije dobar odgovor. Suočena s mogućnošću sporog gušenja na istoku, Ukrajina je pokušala otključati frontu i nametnuti kinetičniji i otvoreniji tempo.

Na terenu

Najveći problem s onim atraktivnijim i eksplozivnijim teorijama o operaciji "Krepost" vrlo je jednostavan: rezultati na terenu nisu osobito dobri. Napad je bio ograničenog opsega i suzdržan, ali šok i iznenađenje operacije omogućili su da narativ izmakne kontroli, kako među razdraganim ukrajinskim navijačima, tako i među uobičajenim katastrofičarima iz orbite Kremlja, koji plačući iščekuju ruski poraz već godinama.

Počnimo s kratkim pregledom "Kreposti", angažiranih jedinica i statusa napretka. Trebali bismo početi s bilješkama o sastavu ukrajinskih udarnih skupina i što nam to govori o stanju OSU-a.

Vrlo brzo nakon početka "Kreposti", ukrajinski borbeni raspored počeo se pretvarati u zbrkani kaos. Osnovni problem, objašnjen na najelementarniji način, jest da je u operaciji sudjelovao previše brigada. Trenutačno postoji čak pet mehaniziranih brigada (22, 54, 61, 88 i 116), brigada teritorijalne obrane (103), dvije zračno-jurišne brigade (80 i 82) i niz pridodanih bataljuna - svih desetak brigada zajedno . No, vrlo je jasno da na ovom sektoru fronte zapravo nema 12 brigada (što bi bilo oko 30.000 ljudi), pa se nalazimo pred zagonetkom.

Tajanstveni raspored bitke postaje još zamršeniji kada se uzme u obzir nevjerojatna raznolikost vozila uočenih (i uništenih) oko Kurska. Popis uključuje najmanje sljedeća sredstva:
  • KrAZ Cougar
  • Senator
  • Oshkosh M-ATV
  • Kozak-2
  • Bushmaster
  • Maxxpro MRAP
  • Stryker
  • BTR-60M
  • BTR 70/80
  • VAB
  • Marder 1A3
  • T-64
  • BAT-2
  • BREM-1
  • Ural 4320
  • AHS Rak
  • Buk
  • M777
  • Grad
  • 2S1 Gvodzika
  • 2x22 Tunguska
  • 2S7 Pion
  • M88AS2 Herkules
  • BMP1
  • PT-91
  • BTR-4E
  • MTLB
Dugi popis. Ali što to znači?

Postoji neslaganje između broja brigada i različitih tipova vozila identificiranih u blizini Kurska s jedne strane i stvarne veličine skupine OSU s druge strane. To nam govori da su Ukrajinci konsolidirali vozne parkove niza različitih brigada i koncentrirali ih u obliku jurišnog paketa za napad na Kursk, umjesto da u bitku rasporede prave brigade.

Situacija uvelike podsjeća na njemačku praksu formiranja "Kampfgruppen" (njemački: "borbena skupina") tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je Wehrmacht postajao sve rastegnutiji, njemački su zapovjednici stekli naviku formiranja improviziranih formacija sastavljenih od manjih jedinica koje su po potrebi izvučene s prve crte bojišnice: uzmete pješačku bojnu iz ove divizije, maznete desetak tenkova iz te divizije, stavite pod zapovjedništvo bateriju te pukovnije, i voila : imate kampf-grupu.

U voluminoznoj masi literature o Drugom svjetskom ratu, model grupe kampf često se uzima kao dokaz fantastične njemačke improvizacijske moći i sposobnosti njihovih hladnokrvnih zapovjednika da izvuku borbenu moć iz iscrpljenih resursa. Ima tu istine, ali propušta glavnu poantu: kampf.grupe ušle su u modu tek pred kraj rata kada je Njemačka gubila i njihova standardna borbena formacija postajala rascjepkana. Protresanje formacija mutanata može vam pomoći da odgodite katastrofu, ali to nije bolja opcija od raspoređivanja organskih, punih brigada.

Čini se da u Kursku imamo ukrajinsku kampf-skupinu, s elementima niza različitih brigada - koje sa sobom donose cijeli sajam raznih vozila - formirajući skupinu koja vjerojatno ne broji više od 7-8 tisuća ljudi. Osim napretka koje su ove snage uspjele postići oko Kurska, ovo ne ukazuje ni na šta dobro o stanju OSU. Da bi pokrenuli ovu ofenzivu, morali su ukloniti jedinice koje su već bile u aktivnim borbama u Donbasu, a zatim ih brzo dopremiti u Sumi za gomilanje improvizirane udarne skupine. TTo je skrpljena grupacija jedne skrpljene vojske.

U svakom slučaju, temeljni oblik ukrajinske ofenzive sasvim je jasan. Mehanizirani elementi (uključujući mehanizirane i desantno-jurišne brigade) čine kritične manevarske učinke, dok postrojbe teritorijalne obrane iz 103. brigade osiguravaju sigurnost na sjeverozapadnom krilu skupine.

Ukrajinska skupina uspjela je postići nešto što je gotovo potpuno iznenađenje - činjenica koja iznenađuje mnoge, s obzirom na sveprisutnost ruskih izviđačkih bespilotnih letjelica na ratištima poput Donbasa. Zapravo, ovdašnji teren uvelike koristi Ukrajini. Ukrajinska strana granice na osovini Sumi-Kursk prekrivena je gustim šumama koje su Ukrajincima pružile rijetku priliku da prikriju raspored svojih snaga, a prisutnost grada Sumija udaljenog samo 30 kilometara od granice pruža baza za podršku.

Situacija je vrlo slična ukrajinskoj operaciji Harkov 2022. (najdojmljivije postignuće OSU-a u ovom ratu), gdje je grad Harkov i pojas šuma oko njega pružio priliku za nenametljiv raspored snaga. Takve mogućnosti ne postoje na ravnom jugu Ukrajine, uglavnom bez drveća, gdje je ukrajinska ofenziva 2023. bila intenzivno praćena i bombardirana na prilazima.

U svakom slučaju, kako je postignuto strateško iznenađenje, ukrajinske snage uspjele su zaobići prorijeđenu rusku obranu i probiti granicu u prvim satima bitke. Ruska obrana u tim regijama uglavnom se sastoji od rovova i minskih polja i ne karakteriziraju je dobro pripremljeni vatreni položaji. Priroda ovih barijera pokazuje da su Rusi prvenstveno bili usredotočeni na sprječavanje i usporavanje diverzantskih napada, a ne na obranu od pravog napada.
slika
Ruska streljačka satnija zarobljena na graničnom prijelazu
Na početku su dijelovi 88. brigade uspjeli suzbiti rusku streljačku četu koja se nalazila na graničnom prijelazu i zarobiti velik broj njezinih pripadnika Sada već poznate fotografije koje kruže internetom na desecima opkoljenih Rusa potječu upravo s tog graničnog prijelaza koji se nalazi neposredno uz državnu granicu.

Dvostruki učinak strateškog iznenađenja, zajedno sa slikama velike skupine zarobljenog ruskog osoblja, omogućio je narativu o napada da probije sve prepreke. Sljedećih dana počele su kružiti brojne dezinformacije implicirajući da su Ukrajinci zauzeli grad Sudžu, nekih osam kilometara od granice.

Zapravo, brzo je postalo jasno da je ukrajinsko napredovanje prema Sudži već počelo posustajati proporcionalno brzom dolasku ruskih pojačanja u zonu. Ukrajinske snage provele su veći dio 7. i 8. kolovoza učvršćujući položaje sjeverno od Sudže i pokušavajući okružiti grad koji se nalazi u dnu doline. Na kraju su zauzeli grad, ali odgoda ih je koštala dragocjenih dana, omogućivši Rusima da dovedu pojačanja na frontu.
slika
Opća situacija: 7.-8. kolovoza
Početke operacije bilo je vrlo teško razumjeti, uglavnom zato što su Ukrajinci gurali motorizirane kolone duž cesta što su dalje mogli, što je dovelo do prenapuhanih tvrdnji o dubini ukrajinskog prodora.

Sada je postalo jasno da početni ukrajinski proboj ovisi o njihovoj mobilnosti i strateškom iznenađenju, no oba su ta čimbenika iscrpljena otprilike petog dana operacije. Do petka, 9. kolovoza, ukrajinski prodori su uglavnom zaustavljeni, jer su Rusi uspostavili učinkovite barijere, uključujući gradove Korenevo i Bolšoe Soldatskoe.

Ispostavilo se da su mnogi od najudaljenijih ukrajinskih prodora bile izolirane mehanizirane kolone koje su se jednostavno vozile što su dalje mogle prije nego što su se vratile ili naletjele na zasjede, tako da su Ukrajinci stigli do nekoliko položaja koje zapravo nikada nisu kontrolirali.

Ograničeno prodiranje

Sve u svemu, imamo prilično ograničen i skroman ukrajinski prodor na ruski teritorij, koji se proteže od prilaza Korenovu (još uvijek čvrsto u ruskim rukama) na zapadu do Plekova na istoku, u rasponu od samo 40 kilometara (25 milja). Sudža je pod ukrajinskom okupacijom, ali njihovi položaji ne sežu puno dalje od toga: ukupna dubina prodiranja je nekih 35 kilometara na najudaljenijoj točki.

Nakon što je zauzela Sudžu, ali se nije uspjela probiti ni na jednom od glavnih smjerova iz tog područja, Ukrajina se suočava s vrlo neugodnom taktičkom realnošću. Njihov kratki treptaj otvorene i mobilne operacije se rasplinuo, a Kursk izrasta u pravu novu frontu, sa svim popratnim poteškoćama. Oni drže skromnu izbočinu u Rusiji pod okupacijom, s gradom Sudža (oko 6000 stanovnika) u središtu.
slika opet
Kursk Istaknuto: Opća situacija
Uz zaustavljeno napredovanje, OSU trenutačno radi na konsolidaciji istaknutog mjesta i proširenju svojih bokova. Čini se da je žarište sadašnjeg trenutka na unutarnjem zavoju rijeke Sejm, koja teče uz granicu, a zatim nekih 12 kilometara unutar Rusije. Ukrajinci su nedavno napali nekoliko mostova preko Sejma s namjerom da izoliraju južni bok. Ako njihov kopneni prodor uspije izbiti na Sejmu južno od Korenova (preko fronte koju trenutno brani ruska 155. brigada mornaričkog pješaštva), imaju dobre šanse odsjeći i osvojiti južnu obalu Sejma, uključujući sela Tektino. i Gluškovo.

Sve je ovo zanimljivo u kontekstu taktičkih napomena, ali nema mnogo utjecaja na dva važna strateška pitanja za Ukrajinu: prvo, je li njihov operativni uspjeh kod Kurska vrijedan kompromisa u Donbasu i jesu li njihovi dobici vrijedni gubitaka koje trpe. Prvo ćemo odgovoriti na drugo pitanje.

Glavni problem za Ukrajince, taktički gledano, je taj što ih borbe kod Kurska ostavljaju vrlo izloženima ruskim udarnim sustavima, iz više razloga. Ukrajinski položaj oko Sudže proteže se kroz komunikacijski nerazvijenu regiju, koja je s pozadinom na ukrajinskoj strani granice povezana tek s nekoliko izloženih cesta koje ne pružaju pokrivenost. To čini ukrajinski logistički rep vrlo ranjivim na napade "lanceta" i FPV dronova. Nadalje, pokušaji da se ispravno podupre napad zahtijeva od OSU-a da privuče vrijedne efektive blizu granice, izlažući ih napadima.

Ukrajinski napad na mostove iznad Sejma je dobar primjer. U teoriji, uništavanje mostova i zauzimanje južne obale Sejma ima smisla kako bi se osigurao zapadni bok položaja oko Sudže, ali napadi na mostove uključivali su povlačenje dragocjenih lansera HIMARS naprijed, pa su ih ruski sustavi otkrili i uništili .

Pružanje protuzračne obrane ukrajinskoj izbočini vjerojatno će biti jednako skupo, jer će značiti parkiranje sve manjih snaga protuzračne obrane bliže ruskoj granici. Već smo vidjeli kako Rusi imaju koristi od toga, kada je IRIS-T sustav koji su osigurali Europljani uspješno pogođen.

Otvarajući front u samoj Rusiji, Ukrajinci su svojevoljno prihvatili da imaju dug i otkriven logistički rep, boreći se u sjeni činjenice da Rusi ovdje imaju dobru bazu materijalne podrške. Rezultati su do sada uglavnom bili katastrofalni. Do sada je registrirano i geolocirano ukupno 96 napada na ukrajinska vozila i položaje oko Kurska, s gubicima ukrajinskih vozila razmjernim prvim tjednima ukrajinske ofenzive na Robotnoe prošlog ljeta.

Za razliku od Robotnija, međutim, ne postoji niti teoretska šansa da se Rusiji nanesu teški gubici na ovoj osovini napredovanja. Čak su i velikodušne prognoze za naredne tjedne stavile Ukrajinu u slijepu ulicu u blizini Kurska. Pretpostavimo da se probiju do Sejma i prisile Ruse da napuste njegovu južnu obalu, zauzmu Korenovo i očiste front od 120 kilometara kod Kurska - što onda? Isplati li se to mijenjati za aglomeraciju Toreck-New York (New York je naselje pored Torecka, vidi prijevod) ili Pokrovsk gdje ruska vojska nastavlja postupni proboj?

"Krepost" stoga prijeti da se pretvori u još jedan Volčansk ili Krinki - izoliranu rupu iscrpljenosti odvojenu od ključne osovine rata. Kontrola Sudže ne nudi nikakvu prednost nad sposobnošću Rusije da održi borbu u Donbasu i oko Harkova, ali stvara još jedan vakuum koji će isisati dragocjene ukrajinske resurse, udarajući glavom o put koji ne vodi nikamo. Da ste prije mjesec dana tvrdili da će Rusi pronaći način da dovuku i prikvače manevarske elemente čak pet ukrajinskih mehaniziranih brigada, zajedno s nizom razbacanih elemenata potpore, to bi se tretiralo kao korak u korist Rusa. No, upravo je to OSU svojevoljno napravio s Krepošćom.

"Krepost" u konačnici odražava rastuću frustraciju Ukrajine putanjom rata na istoku, gdje je OSU umoran od industrijskog hrvanja s većim i moćnijim susjedom. Gurajući tajno sastavljen mehanizirani paket u slabo branjeni i prethodno miran sektor fronte, nakratko su uspjeli nastaviti mobilne operacije, ali je prostor za mobilnost bio premalen, a dobici preskromni. Sada je postalo jasno da je odluka o preusmjeravanju snaga na Kursk potkopala ionako krhku obranu Donbasa. Ukrajina drži Sudžu i vrlo je moguće da će očistiti južnu obalu Sejma, ali ako se to dogodi po cijenu Pokrovskog i Toretska, bit će to trgovina kojom će Rusija biti zadovoljna.

OSU rasipa pažljivo čuvana i skromna sredstva u potrazi za operativno beznačajnim ciljevima. Ushićenje prijenosa borbe na ruski teritorij i preuzimanje inicijative svakako čini čuda za borbeni moral i stvara spektakl za zapadne pomagače, ali učinak je kratkotrajan: kao kad bankrotirani čovjek prokocka svoj posljednji dolar na trenutak uzbuđenje pred šansom.

Izvor: substack.com
Prevod: Vojislav Gavrilović/Novi Standard