Ratna propaganda i obmana stari su koliko i brda i doline. Ništa novo. No novost je da informacijski rat više nije dodatak ostvarenju širih ratnih ciljeva - postao je sam sebi svrha.
Zapad je počeo smatrati 'posjedovanje' pobjedničkog narativa - i predstavljanje Drugog kao nezgrapnog, disonantnog i ekstremističkog - važnijim od suočavanja s činjenicama na terenu. Posjedovati pobjedničku priču znači pobijediti, u ovom pogledu. Virtualna 'pobjeda' tako nadjačava 'pravu' stvarnost.
Dakle, rat je prije postao temelj za ideološko discipliniranje u svjetskim savezima, koje se nameće preko poslušnih medija.
Ovaj cilj ima prednost nad, na primjer, osiguranjem dovoljnog proizvodnog kapaciteta za ispunjavanje vojnih ciljeva. Oblikovanje zamišljene "stvarnosti" ima prednost pred oblikovanjem stvarnosti.
Problem "virtualnog narativa".
Ovdje se radi o tome da ovaj pristup - budući da je funkcija cjelokupnog društvenog usklađivanja (i kod kuće i u inozemstvu) - stvara zamke u lažne stvarnosti, lažna očekivanja, iz kojih je izlaz (kada takav postane neophodan) gotovo nemoguć, upravo zato što nametnuto svrstavanje učvrstilo javno raspoloženje. Mogućnost da država promijeni kurs kako se događaji odvijaju postaje ograničena ili izgubljena, a točno čitanje činjenica na terenu skreće prema politički korektnom i udaljava se od stvarnosti.
Kumulativni učinak ovog "pobjedničkog virtualnog narativa" dovodi do sve većeg rizika od sporog klizanja prema nenamjernom "stvarnom ratu".
Uzmimo za primjer NATO-ov orkestrirani i opremljeni upad u simbolično značajnu regiju Kursk. U smislu "pobjedničkog narativa", privlačnost ove operacije na Zapadu je očita: Ukrajina je "prenijela rat u Rusiju".
Da su ukrajinske snage uspjele zauzeti nuklearnu elektranu Kursk, tada bi imale važan pregovarački adut u svojim rukama i možda bi odvratile ruske snage od ukrajinske crte bojišnice, koja je sve bliža kolapsu u Donbasu.
I povrh svega toga (u smislu informacijskog rata) zapadni mediji su se pripremali i koordinirali da predsjednika Putina prikažu kao "samrznutog" pred iznenadnom invazijom, i "kolebljivog" od strepnje da bi se ruska javnost mogla okrenuti protiv njega, bijesna od poniženja.
Bill (William ) Barnes, šef CIA-e, vjeruje da "Rusija neće ponuditi ustupke u Ukrajini sve dok Putinovo pretjerano samopouzdanje ne bude potkopano i dok Ukrajina ne pokaže snagu". Drugi američki dužnosnici dodali su da upad u Kursk - sam po sebi - neće dovesti Rusiju za pregovarački stol. Operaciju Kursk bit će potrebno pratiti drugim hrabrim operacijama (kako bi se uzdrmala pribranost Moskve).
Naravno, sveukupni cilj bio je prikazati Rusiju kao krhku i ranjivu, u skladu s narativom prema kojem Rusija u svakom trenutku može da se razbije na komade i razveje na vijetru. Nakon čega bi, naravno, Zapad ostao pobjednik.
Kockarski potez
Zapravo, upad u Kursk bio je velika kocka od strane NATO-a: uključivao je ulaganje ukrajinskih vojnih rezervi i oklopnih snaga kao žetona na ruletu, klađenje da će privremeni uspjeh u Kursku poremetiti stratešku ravnotežu. Oklada je izgubljena i žetoni su iščezli.
Jednostavno rečeno, ova avantura Kurska utjelovljuje zapadnjački problem s "pobjedničkim narativima": Njihova temeljna mana je što su utemeljeni na emocijama i izbjegavaju sučeljavanje argumenata. Neizbježno, oni neopravdano previše pojednostavljuju stvari.
To znači da se svi od mainstream medija, federalnih agencija, nevladinih organizacija i sigurnosnog sektora trebaju prikloniti suprotstavljanju "ekstremizmu" koji ugrožava "našu demokraciju".
Ovaj cilj, sam po sebi, nalaže da narativ bude nezahtjevan i relativno nesporan: "Naša demokracija, naše vrijednosti i naš konsenzus." Demokratska nacionalna konvencija, primjerice, prigrlila je "radost" (riječ koja se neprestano ponavljala), "put u budućnost" i "protivljenje čudacima" kao ključne slogane. Banalni su, ali unatoč tome ovi im memovi daju energiju i zamah, ne toliko zbog sadržaja, koliko zbog namjernog evociranja holivudskog sjaja i glamura.
Nije teško vidjeti kako je ovaj jednodimenzionalni duh vremena mogao zavesti Ameriku i njezine saveznike da pogrešno protumače utjecaj "odvažne avanture" u Kursku na obične Ruse.
"Kursk" ima svoju povijest. Godine 1943. Njemačka je u tom trenutku napala Rusiju kako bi se oporavila od vlastitih ranijih gubitaka, ali je na kraju poražena u bitci kod Kurska. Povratak njemačke vojne opreme u područje Kurska sigurno je zaprepastio mnoge; trenutno bojište oko grada Sudža je upravo mjesto gdje su sovjetska Trideset osma armija i Četrdeseta armija pokrenule protuofenzivu protiv njemačke Četvrte armije.
Tijekom stoljeća Rusija je bila žestoko napadana preko svojih ranjivih bokova sa Zapada. U novijoj povijesti to su učinili Napoleon i Hitler. Ne treba čuditi da su Rusi iznimno osjetljivi na ovu krvavu povijest. Jesu li William Barnes i drugi dobro razmislili? Zamišljaju li da će napad NATO-a na samu Rusiju dovesti Putina u tako nezgodan položaj da će nakon samo još jednog udarca ustuknuti i pristati na "zamrznuti" sukob kao ishodište rata u Ukrajini - s kasnijim ulaskom te zemlje u NATO? Možda stvarno i jesu.
Na kraju, poruka zapadnih službi je da Zapad (NATO) dolazi po Rusiju. To je poruka promišljenog odabira Kurska. Tumačenje zagonetnih znakova Williama Barnesa kaže: "pripremite se za rat protiv NATO-a".
Samo da budemo jasni, žanr "pobjedničkog narativa" povezan s Kurskom nije ni prijevara ni obmana. Sporazumi iz Minska bili su primjeri prijevare, ali bili su primjeri prijevare utemeljene na racionalnoj strategiji (tj. bili su povijesno normalni). Prijevare iz Minska trebale su Zapadu kupiti vrijeme za dodatnu ukrajinsku militarizaciju - prije napada na Donbas. Prijevara je dala rezultate, ali po cijenu rušenja povjerenja između Rusije i Zapada. Prijevare iz Minska su, međutim, također ubrzale kraj dvjestogodišnje ere vesternizacije Rusije.
Kursk je, međutim, druga stvar. Temelji se na uvjerenju o zapadnoj iznimnosti. Zapad svoju poziciju vidi kao svrstavanje na "pravu stranu povijesti". "Pobjednički narativi" su u biti sekularni oblik vjerovanja u neizbježnost zapadne eshatološke misije koja vodi globalnom iskupljenju i konvergenciji. U kontekstu ovog novog narativa, činjenice na terenu postaju samo smetnja, a ne stvarnost koja se mora uzeti u obzir. To je njihova Ahilova peta.
Novi hladni rat
Međutim, konvencija Demokratske stranke u Chicagu izazvala je zabrinutost:
Baš kao što je hegemonistički Zapad izašao iz hladnoratovske ere oblikovan i ojačan dijalektičkim suprotstavljanjem komunizmu (u zapadnoj mitologiji), tako danas vidimo taj totalizirajući "ekstremizam" (bilo u njegovom MAGA izdanju ili kao vanjska varijanta: Iran, Rusija i slično) - smješteno u Chicagu u sličnoj hegelijanskoj dijalektičkoj opoziciji kao nekada kapitalizam protiv komunizma. Dakle, u današnjem slučaju imamo "ekstremizam" u sukobu s "našom demokracijom".
Središnja teza narativa Demokratske konvencije u Chicagu je sama tautologija diferencijacije identiteta, koja se predstavlja kao "zajednica" pod sloganom različitosti i u sukobu s "bjelačkim" (identitetom) i "ekstremizmom". "Ekstremizam" je očito nasljednik nekadašnje hladnoratovske antiteze - komunizma. Chicagaška "kulisa" može zamisliti da će suočavanje s ekstremizmom - koji je vrlo široko definiran - ponovno, kao u doba Hladnog rata, pridonijeti američkoj obnovi i pomlađivanju. To znači da bi na različite načine mogli doći do sukoba s Iranom, Rusijom i Kinom. Primjetni su znakovi koji ih odaju (uz to da Zapad treba resetirati svoja gospodarstva, što rat obično omogućuje).
© Paul Sancya / AP PhotoAmerički predsjednik Joe Biden i demokratska predsjednička kandidatkinja Kamala Harris na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Chicagu, 19. kolovoza 2024.
No, ono što je postignuto je da je stavljena točka na kraj svim izgledima za rješenje rata u Ukrajini kroz eventualni dogovor. Nepovjerenje prema SAD-u u Rusiji sada je potpuno. To je učinilo Moskvu još odlučnijom da ne odustane od svoje Specijalne vojne operacije. Njemačka vojna oprema koja se može vidjeti u Kursku probudila je stare duhove i osnažila svijest o neprijateljskim namjerama Zapada prema Rusiji. "Nikad više" glasi neizgovoreni odgovor.
Izvor: Zaklada strateške kulture
Prevod: Miloš Milojević/Novi Standard
Komentari čitatelja
na naše novosti