Na ovo je Kuba odgovorila vlastitim priopćenjem, kojeg je potpisalo nešto više država - njih 80. U njemu se brani Kina i kritizira SAD zbog "politizacije ljudskih prava i dvostrukih standarda ili miješanja u unutarnje stvari država pod izlikom ljudskih prava".
Slično se, uostalom, dogodilo i prije godinu dana, kada je "civilizirani svijet" pozvao UN da optuži Kinu za "zločine protiv čovječnosti", koje Peking navodno provodi na muslimanima. Ono što je pak dalo potpuno fantastičnu notu tom performansu je bilo to što je ovaj dokument potpisao i Izrael, svega nekoliko sati nakon što je bombardirao bolnicu u Gazi, pri čemu je izmasakrirao 500 muslimanskih civila, uključujući mnogo djece.
Muslimanske pohvale
Tom prilikom je premijer "vlade istočnog Turkistana u egzilu", sa sjedištem u Washingtonu, koji je jedan od čelnika ujgurskih separatista u inozemstvu, javno objavio da stoji uz Izrael. Ne samo to, već je iskoristio priliku da kritizira Palestinu i druge muslimanske nacije. Dakako, ovo baca mnogo, mnogo svijetla na autentičnost narativa kako je "Kina u ratu protiv Ujgura samo zato što su muslimani".
U isto vrijeme, palestinski izaslanik pri UN-u je nazvao Kinu "pravim prijateljem spremnim učiniti sve što može kako bi pomogla palestinskom narodu", dodajući: "Jako dobro poznajemo poziciju Kine. To je načelna pozicija. Vrlo blisko surađujemo s njima u Vijeću sigurnosti UN-a. Podupiru svaki napor i svaku rezoluciju koja poziva na trenutni prekid vatre i pružanje humanitarne pomoći."
Doduše, nisu Palestinci jedini muslimani koji su s Kinezima u dobrim odnosima. Sjetimo se da se Kina prošle godine posredovala u povijesnom pomirenju Irana i Saudijske Arabije. Malo prije toga su izaslanici 49 zemalja, uglavnom muslimanskih (Turska, Pakistan, Saudijska Arabija, Iran, Katar...) posjetili Xinjiang kako bi proslavili Ramazanski bajram. Također, Organizacija islamske suradnje (OIC) - koja okuplja sve muslimanske države svijeta - je "pohvalila napore Narodne Republike Kine u pružanju skrbi svojim muslimanskim građanima", dok je delegacija Svjetskog vijeća muslimanskih zajednica obznanila da u kineskoj kulturi ne postoji koncept ciljanja muslimana ili islamske civilizacije.
Povijest islama u Xinjiangu
Ipak, ovakvi uvidi ne zamaraju previše zapadne medije. Tako je Financial Times krajem prošle godine objavio članak naslovljen "Kako Kina ruši islam", što se pokazalo kao jedan je od najnečasnijih "novinarskih" tekstova o ovoj temi. Prije svega, vrijeme objavljivanja članka je bilo apsolutno fascinantno: baš u vrijeme kada Zapad omogućuje još jedan pokolj nad muslimanskim civilima, FT se odlučio skrenuti pozornost na Kinu koja je preuređivala arhitektonske značajke nekih džamija kako bi izgledale više kineske, što je predstavljeno kao neka vrstu zlog genocidnog projekta.
FT je u tom pothvatu osudio "raširenu politiku skidanja arapskih obilježja s zgrada, a u nekim slučajevima i zamjenu s tradicionalnim kineskim dizajnom" i predstavio to kao "pekinško potiskivanje islamske kulture" (i naposljetku, kao što naslov članka kaže, navodni kineski projekt "rušenja islama").
Pritom se pokušala progurati lažna sinonimija između "arapskih obilježja" i "islamske kulture" ili "islama" općenito, što je, očito, besmislica. Nepobitna istina jest da je Kina obnovila mnoge džamije u proteklih nekoliko godina kako bi uklonila tipične arapske arhitektonske značajke i učinila da džamije izgledaju više tradicionalno kinesko. Ali ni u jednom iole normalnom svemiru to se ne može izjednačiti sa "rušenjem islama".
Zapravo, islam u Kini vuče korijene iz sedmog stoljeća - manje od dvadeset godina nakon Muhamedove smrti - što je čini jednom od zemalja na svijetu s najstarijom islamskom tradicijom. U stvari, islam je stigao u Kinu otprilike u isto vrijeme kada i u Sjevernu Afriku. Dakle, Kina je jednako upoznata s islamom kao i većina muslimanskih zemalja. Zapravo, islam je stigao u Kinu nekih 600 godina prije Indonezije, koja je danas najveća muslimanska zemlja na svijetu, a neki od najslavnijih kineskih povijesnih ličnosti - kao što je poznati istraživač i diplomat Zheng He - bili su muslimani.
Stvaranje stvarnosti
Arapska obilježja na džamijama u Kini su, međutim, iznimno novi fenomen, što i sam članak zapravo priznaje: "U 1980-ima, tijekom liberalne ere Deng Xiaopinga, započeo je novi procvat izgradnje džamija, obilježen modom kupolastih molitvenih dvorana i visokih, vitki minareti". Prije ovoga, džamije u Kini izgledale su vrlo - nećete vjerovati - kineski. To se, uostalom, jasno očitava na povijesnim fotografijama Kine", na kojima sve džamije iz 19. i ranog 20. stoljeću izgledaju baš nekako kineske.
Ono što je Kina ovom obnovom radila jest osiguravanje ne "islama u Kini", već "islama Kine". Drugim riječima, Kinezi pokušavaju očuvati muslimanski identitet koji nije deteritorijaliziran niti dekulturaliziran, već u velikoj mjeri lokalan. Slično je i s kineskim budizmom: prihvativši ga i učinivši ga dijelom kineske kulture, Kina nije "srušila budizam". Dakle, ako predstavljate islam kao arapski projekt, predstavljate ga kao stranog, kao nekakvu invazionu silu , umjesto religije koja je univerzalna i koju svi ljudi mogu učiniti svojom, što je upravo ono što Kina ovdje radi.
Svakako, ovakva logika zapadnjačke misli - ili propagande - se može upratiti do tada zamjenika šefa osoblja Georgea Busha, Karla Rovea, koji je za SAD rekao: "Sada smo imperij i kada djelujemo, stvaramo vlastitu stvarnost". Naime, Amerikanci su vjerovali da, nakon što su ubili "najmanje 4,5-4,7 milijuna" muslimana, prema studiji Sveučilišta Brown, nekako mogu od Kine napraviti najvećeg svjetskog antimuslimanskog zlikovca. No, stvar je u tome da to "kreiranje vlastite stvarnosti" sve više djeluje samo na njima samima, rezultat čega je da se Zapad sve više odvaja od ostatka svjetske stvarnosti, dok je ostatak svijeta odavno "pojeo crvenu pilulu".
Džamije rastu ko gljive
Konačno, svi oni koji su - s intelektualnim poštenjem i minimalnim kapacitetom - pratili što se događalo u Xinjiangu, znaju da to nije bio napor protiv islama, već protiv separatizma. Ujguri su podrijetlom iz Mongolije/Južnog Sibira te su migrirali u Xinjiang između 9. i 11. stoljeća, kada je ova regija već stoljećima bila dio Kine, za vrijeme dinastija Han i Tang. A kada su stigli u Kinu, Ujguri su slijedili manihejizam, tengrizam i budizam, a tek su kasnije prešli na islam, progresivno do 15. stoljeća.
Naposljetku, Ujguri su daleko od toga da su jedini muslimani u Kini. Ova zemlja ima 10 službeno muslimanskih etničkih manjina - ne samo u Xinjiangu - od njih ukupno 56. A kada pogledate činjenice, Kina je daleko susretljivija prema islamu nego većina zapadnih zemalja. Na primjer, po zakonu, sva sveučilišta u zemlji moraju imati halal kantine i nije dopušteno nepoštivanje vjere (kao što je spaljivanje Kur'ana ili crtanje karikatura proroka). Kina također ima ukupno 40.000 džamija, uključujući njih 24.400 u Xinjiangu. To je u prosjeku jedna džamija na svakih 530 muslimana, što je više od broja crkava po kršćaninu u Engleskoj.
Pa, što se to onda točno događalo proteklih desetljeća u Xinjiangu? Početkom 2000-ih, pokrajina je iznenada počela doživljavati smrtonosne valove terorističkih napada, pri čemu su stotine ljudi ubijene. Postoji mnogo dokaza da su neke strane sile bile uključene u poticanje ovih napada kao pokušaj destabilizacije Kine, financiranjem ekstremističkih vjerskih skupina - poput ETIM-a, ogranka Islamske stranke Turkistana, osnovanog u Pakistanu - čiji je cilj bio pretvoriti Xinjiang u zasebnu fundamentalističku islamsku državu, što bi bila situacija bez povijesnog presedana u Kini. Ali to tome kasnije...
Nasilni fundamentalisti
Tijekom tih godina, neke od tih radikaliziranih skupina napustile su Kinu kako bi se borile u Siriji na strani ISIS-a i "umjerenih pobunjeničkih" skupina koje je Washington financirao da sruše sirijsku vladu. Nakon 2015. te su se grupe počele vraćati u Kinu, što je dovelo do novog vala napada. Peking je odgovorio infiltracijom u te terorističke mreže i uhićenjem ljudi uključenih u koordinaciju napada. Zbog hitnosti i ozbiljnosti problema, Kina je uhitila mnogo ljudi koji su promicali vjerski fundamentalizam i antikineske osjećaje te nije odlučila sručiti bombe na Afganistan, odakle su neke od tih skupina dolazile. Umjesto toga, Kina je napala korijen problema kroz ublažavanje siromaštva, strukovnu obuku i obrazovanje.
Kao rezultat ovog humanističkog pristupa, Xinjiang više ne trpi terorističke napade i životni standard brzo raste. Kulturne prakse su zaštićene i slavljene, a samo u Xinjiangu ima gotovo devet puta više džamija nego u cijelom SAD-u. Usput, preko 90 posto Ujgura govori ujgurski, dok svega 13 posto (sa silaznom putanjom) domorodačkih naroda u Kanadi govori svoj jezik. Usred svih ovih zbivanja, mnogi su strani diplomati posjetili regiju i otišli pjevajući hvalospjeve Kini, dok su paralelno zapadni diplomati univerzalno odbijali posjetiti.
Valja napomenuti i kako je Kina na ovo nasilje odgovorila slanjem mnogih ljudi - onih za koje se sumnjalo da pripadaju fundamentalističkim skupinama ili da imaju simpatije prema njima - u ustanove koje je vlada nazvala "centrima za strukovno obrazovanje i osposobljavanje", umjesto u zatvor. Ideja Komunističke partije je bila podučiti ih praktične vještine kako bi ih se ponovno integrirali u društvo, što je bilo upareno s priličnom količinom građanskog/domoljubnog obrazovanja.
"Genocid"
Xinjiang je također imao intenzivan nadzor, poput policijskih postaja svakih nekoliko stotina metara ili odredbi poput toga da svaki nož koji posjedujete morate prijaviti policiji. Međutim, te stroge mjere bile su povezane s golemim naporima za smanjenje siromaštva u regiji, kao i velikim naporom da se Xinjiang transformira u glavno turističko odredište u Kini. I što je kritično, Peking ni u jednom trenutku nije pribjegao demonizaciji ili izdvajanju muslimana kao što su to učinile SAD nakon napada na WTC 11. rujna 2001. godine. Naprotiv, postojao je veliki PR pritisak u Kini kako bi se poboljšao imidž Xinjianga i Ujgura, koji se danas među Kinezima percipira mnogo pozitivnije nego prije desetak godina.
Danas čak i najveći klevetnici Kine (oni intelektualno pošteni) potvrđuju da su ti objekti za "stručno osposobljavanje" sada uglavnom zatvoreni, da su sigurnosne mjere uglavnom dokinute i da je Xinjiang sada vrhunska turistička destinacija u Kini, sa nevjerojatnih 265,44 milijuna turističkih posjeta u 2023. godini. Ovo su nedavno priznala i dva najpoznatija njemačka proučavatelja Kine koji su posjetili Xinjiang, kao i izvješće u Berlineru Zeitung novinara koji je u listopadu posjetio pokrajinu.
Što se tiče optužbi za genocid u Xinjiangu, evo što je o tome imao reći Barry Sautman, američki profesor emeritus na HK Sveučilištu za znanost i tehnologiju te jedan je od vodećih znanstvenika o pravima manjina u Kini, posebice u Xinjiangu:
"Sve ove tvrdnje o genocidu nad Ujgurima, ili prisilnom radu, proizvoljnim pritvaranjima - u osnovi nemaju slučajeve za iznijeti u vezi s bilo kojom od tih tvrdnji. Nema apsolutno nikakvih dokaza da je bilo koja osoba bila prisiljena na rad. Što se tiče proizvoljnog pritvaranja, pa, sigurno je bilo puno ljudi privedeno i mnogo ljudi zatvoreno, a neki od njih su dobili prilično duge zatvorske kazne. Ali ovo je bila antiteroristička kampanja ... protiv separatizma i antivjerskog ekstremizma."
Borba s terorizmom
A terorizam u Xinjiangu bio je vrlo stvaran. Iako je vlada zapravo govorila samo o stotinama ljudi koje su ubili teroristi, svaki znanstvenik s kojim sam razgovarao kaže da je to veliko podcjenjivanje - da su zapravo teroristi ubili tisuće ljudi. Različite vlade naravno djeluju na različite načine u protuterorističkim kampanjama ... Glavna metoda bila je pokušati učiniti nešto kako bi se ublažili uvjeti koji stvaraju terorizam, vjerski ekstremizam i separatizam. Tako su izgradili te centre za strukovno obrazovanje, koje ljudi na Zapadu vole zvati koncentracijskim logorima, internacijskim logorima, zatočeničkim centrima. Ali zapravo ništa od ovoga nije točno u smislu opisa onoga što se radilo na tim mjestima. A postojali su samo od travnja 2017. do listopada 2019., nakon čega su zatvoreni.
Centri su imali tri misije. Jedan je bio učiti ljude mandarinskom - oni uče nešto osnovnog standardnog kineskog. Također su poučeni o zakonima kojih se trebaju pridržavati - kloniti se vjerskog ekstremizma, terorizma, separatizma. A tu su bile i strukovne vještine - bilo je dostupno osam primarnih strukovnih vještina. Ljudi koji su prošli kroz taj sustav - a mogli su, a možda i nisu bili sretni što su prošli kroz njega - neki od njih su tamo poslani jer su kršili zakone. Drugi su ljudi poslani tamo samo zato što su bili osumnjičeni da su vjerski ekstremisti ... Ono što je zanimljivo u tom smislu je da vlade središnje Azije imaju tvrđi stav nego čak i Kina protiv terorizma, protiv islamskog fundamentalizma.
Sada su to sve muslimanske zemlje, ali njihove su vlade odlučne protiv vjerskog ekstremizma jer shvaćaju da postoji izravna veza između usvajanja salafističkih vjerskih pogleda - salafizam je islamska fundamentalistička škola mišljenja - i postajanja članom Isisa ili al-Qaide ili neke druge terorističke organizacije. Uzmimo za primjer ovo pitanje zabrane nošenja burki ženama u Saudijskoj Arabiji. Kina je to suzbila od 2014. Također su potisnuli muškarce s dugim bradama. Odakle Kini ta ideja? Izravno iz srednjoazijskih zemalja koje su o tome donijele zakone prije kineskog. U Tadžikistanu, Kazahstanu, Uzbekistanu, ljudi su uhićeni zbog dugih brada. Ljudi u Kini također su uhićeni, ali su u Xinjiangu tretirani mnogo blaže nego ljudi u središnjoj Aziji. Većinu ljudi samo upozore i onda ga poslušaju. Skratili su bradu i žene više neće nositi burke."
Zapadni vjetrovi
Australski institut za stratešku politiku (ASPI) i Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) sa sjedištem u Washingtonu, glavne su institucije odgovorne za studije o prisilnom radu u Xinjiangu, čiji izvještaji su se uvelike oslanjali na evangelističkog vjerskog fanatika koji se naziva "vodećim stručnjakom" za Xinjiang, Adrianom Zenzom, koji je rekao da ga "vodi Bog" u "misiji" protiv Kine. Primjerice, Lyle Goldstein, profesor na Mornaričkom ratnom fakultetu i stručnjak za Kinu, izjavio je da su Zenzove optužbe o "demografskom genocidu" "smiješne" te da je kineska politika prema Ujgurima "represivna, ali daleko od genocida".
U svakom slučaju, pomni pregled izvješća koja su objavila ta tijela otkrivaju ozbiljne pristranosti i nedostatke u vjerodostojnosti koje zapadni mediji namjerno ignoriraju u svom nastojanju da Kinu predstave kao najgoreg kršitelja ljudskih prava na svijetu. Naime, i ASPI i CSIS su desničarski, militaristički think tankovi koje financiraju američke i zapadne vlade, mega-korporacije i niz proizvođača oružja koji bodu oči.
Istovremeno, Konzorcij za radnička prava (WRC), organizacija sa sjedištem u Washingtonu, postala je ključna snaga u kampanji koja je usmjerila pritisak na američke tvrtke da napuste Xinjiang, zbog navoda o prisilnom radu Ujgura. WRC je pomogao voditi "Koaliciju za ukidanje prisilnog rada u Ujgurskoj regiji", koja tvrdi da predstavlja više od 100 organizacija civilnog društva i sindikata diljem svijeta. Među članovima upravnog odbora koalicije, uz WRC, nalaze se i američka radnička federacija AFL-CIO, ujgurske egzilantske organizacije iz Washingtona, te hongkonški separatistički aktivisti. Koalicija je također dobila podršku od Zenza.
Lažne informacije
Ova koalicija je ostvarila prvi uspjeh kada je 2018. godine izvršila pritisak na Badger Sportswear, američku tvrtku za proizvodnju sportske odjeće, da prestane surađivati s tvornicom u Xinjiangu, optuženom za korištenje prisilnog rada ujgurskih zatvorenika. Nakon što su sveučilišta diljem SAD-a počela bojkotirati Badger proizvode, tvrtka je prekinula veze s tvornicom Hetian Taida, što je Kina osudila kao odluku temeljenu na "pogrešnim informacijama". Međutim, umjesto da izravno pomogne radnicima koji su izgubili posao, WRC je natjerao Badger da isplati 300.000 dolara ujgurskim izbjegličkim organizacijama, koje se zalažu za oštrije američke mjere protiv Kine. Prema dokumentima WRC-a, organizacije koje su primile novac odabrao je prozapadni Human Rights Watch, s ciljem potkopavanja kineske vlade. U internim dopisima, vodstvo WRC-a priznalo je da ova isplata nije adekvatno rješenje "iz perspektive prava radnika".
Od 2018., SAD je pojačao svoju politiku "natjecanja velikih sila" protiv Kine, s posebnim fokusom na Xinjiang. Trumpova, a potom i Bidenova administracija, optužile su Kinu za niz zlostavljanja prema ujgurskom stanovništvu, uključujući prisilni rad, sterilizaciju i genocid. Posebno su optužbe o prisilnom radu dovele do toga da mnoge američke tvrtke za proizvodnju odjeće bojkotiraju proizvode iz Xinjianga, uključujući pamuk.
Optužbe protiv Kine velikim su dijelom bile oslonjene na izvore koje financira američka vlada. Koalicija protiv prisilnog rada u Xinjiangu, kao i mnoge organizacije koje su dio njezinog upravnog odbora, imaju jednog zajedničkog financijera - Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED). Prema osnivačima NED-a, ta je organizacija uspostavljena kako bi na otvoren način radila ono što je ranije radila CIA, odnosno financirala projekte za destabilizaciju režima koje SAD želi promijeniti. Umjesto da izravno pomognu žrtvama navodnih kršenja prava, ove skupine izgleda da često ukidaju radna mjesta temeljem optužbi koje su tek djelomično utemeljene - dok istovremeno koriste priliku za unosne isplate od zapadnih tvrtki.
Sankcije
A otkako je njihova omiljena strategija destabilizacije - poticanje ekstremističkih militantnih skupina u svrgavanju neposlušnih režima - neutralizirana, Sjedinjene Države su se okrenule svom drugom omiljenom oruđu, sankcijama, koje su bile usmjerene na industrije koje su Xinjiangu donijele prosperitet, poput pamuka i rajčice. Na primjer, s (vrlo ciničnim nazivom) "Ujgurskim zakonom o sprječavanju prisilnog rada" koji zabranjuje svaki uvoz bilo čega proizvedenog "u potpunosti ili djelomično" u Xinjiangu.
Zaključak izvješća Vijeća za ljudska prava UN-a na ovu temu "utjecaja jednostranih prisilnih mjera na uživanje ljudskih prava" je bio da su američke sankcije Xinjiangu posebno nečuvene jer "uvode pretpostavku o krivnji postojanja bilo kakve povezanosti s Xinjiangom u bilo kojoj fazi opskrbnog lanca", što "utječe na ukupno gospodarstvo regije" i " posljedično rezultira povećanjem nezaposlenosti, posebno pogađajući najugroženije ... potkopava razvoj i povećava rizik od siromaštva".
Štoviše, posebna izvjestiteljica UN-a za jednostrane prisilne mjere i ljudska prava, Alena Douhan, je ove godine provela 12 dana u Kini, većinu u Xinjiangu, kako bi proučila "utjecaj jednostranih prisilnih mjera na uživanje ljudskih prava", nakon čega je potvrdila da su sankcije koje su Kini nametnule - ponajviše SAD, ali i druge zapadne države - pod krinkom zaštite "ljudskih prava" zapravo vrlo štetne upravo za one ljude za koje se cinično tvrdi da ih "štite", jer ih osiromašuju te da su nezakonite jednostrane mjere prisile.
U svom izvješću Douhan kaže da sankcije imaju velik gospodarski učinak na život ljudi, posebno u Xinjiangu, jer "zbog rizika od sankcija i zapljena za bilo kakvu povezanost sa Xinjiangom i posljedičnog narušavanja ugleda, ne samo strane već i kineske tvrtke iz drugih regija mogu oklijevati sudjelovati u opskrbnim lancima koji uključuju subjekte u Xinjiangu, i to iz straha od sankcija." Ove sankcije uključuju američki "Akt prevencije ujgurskog prisilnog rada 2021." koji automatski pretpostavlja da je sva roba djelomično ili u cijelosti proizvedena u Xinjiangu zaražena prisilnim radom i kao takav zabranjuje sav uvoz iz te regije u SAD. To je, jasno, štetno ne samo za ljude koji su pogođeni, nego i vis a vis ključnih opskrbnih lanaca za svjetsko gospodarstvo, s obzirom da - kako se podsjeća u izvješću - Xinjiang proizvodi "polovicu globalne ponude polikristalnog silicija koji se koristi za solarnu energiju", kao i 20 posto svjetskog pamuka te rajčica i njenih prerađevina.
Pretpostavka krivnje
Douhan je "dobila informacije o poduzećima koja zapošljavaju tisuće ljudi, koja su bila prisiljena u kratkom vremenskom razdoblju proći kroz značajna smanjenja radne snage, u nekim slučajevima i više od 50 posto, ili su mala i srednja poduzeća bankrotirala". "Dok su određene napredne tehnologije i visokotehnološke industrije možda uspjele apsorbirati takve šokove, druge s radno intenzivnom proizvodnjom suočavale su se s većim izazovima prilagodbe i ponovnog zapošljavanja dijela izgubljene radne snage. Najvjerojatnije će biti pogođene osobe u ranjivim situacijama, uključujući one u neformalnom sektoru zapošljavanja, stariji radnici s manje vještina i proizvodnih kapaciteta, kao i žene zaposlene u određenim sektorima gospodarstva", iznosi UN-ovka.
Ukazuje da postoji malo ili nimalo odgovarajućih postupaka koji tvrtke ili ljudi koji su pogođeni mogu slijediti kako bi se žalili na sankcije, bez obzira na to koliko su nepravedne pa daje primjer jednog poduzeća koje je "podnijelo više od 10.000 stranica dokumenata s podacima o svom osoblju kako bi ih osporila optužbe za prisilni rad", ali i to se "smatrano nedostatnim". O zakonitosti, kaže da "jednostrane ciljane sankcije kao kaznena mjera krše, u najmanju ruku, obveze koje proizlaze iz univerzalnih i regionalnih instrumenata za ljudska prava, od kojih mnogi imaju imperativni karakter, uključujući proceduralna jamstva, presumpciju nevinosti, pravilan postupak, pristup pravdi i pravo na pravni lijek".
Konkretno, kada je riječ o sankcijama vezanim za Xinjiang, naglašava da se one temelje na načelu "pretpostavke krivnje", čime se "krše temeljna načela međunarodnog prava, odredbe Opće skupštine UN-a i rezolucija Vijeća UN-a za ljudska prava te predstavljaju pokušaj dopune pravnih standarda takozvanim 'poretkom temeljenim na pravilima'". Njezin je zaključak da "jednostrane sankcije protiv Kine, kineskih tvrtki ili pojedinaca nisu u skladu s međunarodnim pravom niti odgovaraju kriterijima kolektivnih protumjera iz članka 48(1b) Nacrta članaka o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela i stoga predstavljaju jednostrane prisilne mjere.
Ekonomski efekti
Što se tiče učinka, ističe da sankcije "imaju negativan humanitarni učinak na radna i socijalna prava pojedinaca iz industrija koja su pogođena jednostranim sankcijama ili određenim tvrtkama, njihovo pravo na pristojan život i slobodu od siromaštva, kao i pravo na obrazovanje, pravo da imaju koristi od rezultata akademskog istraživanja, zabrane diskriminacije na temelju nacionalnosti ili etničkog podrijetla i pristupa pravdi".
"Oni također utječu na eksteritorijalne radnike trećih zemalja kineskih tvrtki, podružnice i pridružene tvrtke u Kini i inozemstvu, tržišta zemalja u razvoju nakon povlačenja kineskih tvrtki i ulaganja ili ljude ovisne o humanitarnoj i razvojnoj pomoći iz Kine, uključujući putem Pojasa i puta inicijativa, Konfucijevi instituti i drugih inicijativa", stoji u izvješću.
Douhan također "podsjeća da je iskorjenjivanje siromaštva i omogućavanje dostojanstvenog života ljudi neotuđivi element suzbijanja međunarodnog terorizma u skladu s Globalnom protuterorističkom strategijom UN-a, što je posebno važno s obzirom na niz terorističkih napada poduzetih u Kini, a posebno u regiji Xinjiang prije 2016." Dakle, sugerira da su mnogi programi kineske vlade uvedeni nakon 2016. za smanjenje siromaštva i borbu protiv terorizma pogrešno predstavljeni na Zapadu, pošto su često upravo ti programi davani kao izgovor za donošenje sankcija.
Konačno, UN-ovka "poziva strane koje sankcioniraju da ukinu i obustave sve jednostrane sankcije primijenjene na Kinu, kineske državljane i tvrtke bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, a čija se uporaba ne može opravdati kao normalna poslovna aktivnost u obliku retorzija ili protumjere u skladu s međunarodnim pravom". "Nikakve dobre namjere ili upućivanja na potrebu zaštite nacionalnih stranih, gospodarskih ili tehnoloških interesa ne mogu se koristiti kao osnova ili opravdanje za jednostrane sankcije koje su u suprotnosti s međunarodnim pravom i koje u konačnici rezultiraju kršenjem ljudskih prava", zaključuje Douhan.
Veza s Turskom
Valja istaknuti i kako ovi izvještaji o "prisilnom radu" često dolaze kroz prizmu navodnih curenja informacija i otpora ujgurskih aktivista za ljudska prava, koji tvrde da se bore protiv kineske represije. No, postoji i druga perspektiva, prema kojoj su mnogi od ovih izvještaja proizvod medijske kampanje koju vode ujgurski separatisti, financirani i podržani od strane američke vlade. Na čelu ovog pokreta nalazi se Svjetski ujgurski kongres (WUC), međunarodna organizacija koja tvrdi da vodi nenasilnu borbu za ljudska prava ujgurskog naroda. WUC Xinjiang naziva "Istočnim Turkestanom", odbacujući ideju da su Ujguri kineski građani i prikazujući ih kao dio šire panturske nacije. WUC je također povezan s turskom ultranacionalističkom organizacijom Sivi vukovi, poznatom po sektaškom nasilju u regijama poput Sirije i Azije.
Ovog lipnja je i turski ministar vanjskih poslova - koj je primijetio "dobro razvijene urbane objekte, društveni prosperitet i dobru zaštitu različitih etničkih kultura i jezika" tijekom svog posjeta Xinjiangu - izjavio da su Urumqi i Kašgar u Xinjiangu "turski" gradovi, što je izazvalo mnogo pažnje, posebno zbog povijesnog konteksta koji prati ove regije. Iako bi Kašgar, od ova dva grada, teoretski imao snažniju povezanost s turskom poviješću, detaljniji uvid u njegovu dugu povijest pokazuje da je takva tvrdnja značajno pretjerana. Naime, tijekom dinastije Han (74.-150. n. e.), Kašgar, tada poznat kao Šule, postao je dio Kine 73. godine, kada je Ban Chao nad njime uspostavio kontrolu, koja je trajala do sredine 2. stoljeća. Nakon Han dinastije, Kašgar je postao dio Kušanskog carstva, što je trajalo sve do 3. stoljeća.
Prvi turski kaganat je pak uspostavio kontrolu nad gradom 552. godine, no već 648. godine dinastija Tang ponovno osvaja grad i drži ga sve do kraja 8. stoljeća. U 9. stoljeću tamo dolaze Ujguri, nomadska skupina koja tada još nije prihvatila islam. U razdoblju 840.-1134. n. e.) grad postaje dijelom turskog Kara-Khanidskog kaganata, nakon čega pada pod vlast dinastije Zapadna Liao, čiji su korijeni također s Mongolima. Zatim, 1219. godine, Džingis-kan preuzima kontrolu, nakon čega grad ostaje pod raznim mongolskim dinastijama. Konačno, kineska dinastija Qing osvaja grad 1759. godine, a Kašgar ostaje pod kineskom kontrolom, uključujući kratke periode neovisnosti, sve do danas. Dakle, premda grad jest bio pod turskom vlašću, ta razdoblja su obuhvaćala "samo" oko 500 godina unutar zadnjih 2000 godina. Kineska vlast trajala je približno jednako dugo, dok su Mongoli dominirali regijom čak i duže.
Svaka optužba priznanje
Iz istog smjera dolaze i optužbe za "xinjiangški genocid". Tako je New York Times pred par godine objavio kontroverzni tekst takve tematike, što je izazvalo val reakcija zbog činjenice da se su se one temeljile na tvrdnjama osobe koja svoje istraživanje opisuje kao božansku "misiju" protiv Pekinga, vođenu višom silom.
Naime, autorica članka, Amelia Pang, bivša je zaposlenica Epoch Timesa, desničarske publikacije povezane s kultom Falun Gonga, organizacijom koja širi ekstremističke stavove o društvenim pitanjima poput homoseksualnosti, feminizma i znanosti. Iako Pang tvrdi da njezin rad u Epoch Timesu ne predstavlja njezine stavove, njezino djelovanje u toj publikaciji uključivao je objavljivanje brojnih antikineskih tekstova koji promiču spomenuti kult i njegovu kulturnu frontu.
Ironija ovog članka pak u leži u činjenici da je ista publikacija još u listopadu 2020. kritički pisala o Falun Gongu, nazivajući Epoch Times "vodećim prenositeljem desničarskih dezinformacija". Međutim, Pang je iskoristila svoje manjinsko porijeklo (ima 1/8 ujgurskog nasljeđa) kako bi u članku sebe i svoju obitelj predstavila kao žrtve navodnog kineskog genocida. Unatoč tome, priznala je da je cijeli život provela u Sjedinjenim Državama, što je dovelo u pitanje njezinu povezanost s Kinom i dubinsko razumijevanje situacije na terenu. Samo nekoliko dana nakon objave ovog članka, Trumpova administracija je službeno optužila Kinu za genocid, pri čemu je tadašnji državni tajnik Mike Pompeo iznio ove tvrdnje bez konkretnih dokaza.
Doduše, pošto je poznato kako je "svaka optužba priznanje", nije trebalo dugo proći da se otkrije kako se - kako su mainstream mediji nazivali one navodne u Xinjiangu - "logori za interniranje" odvijaju upravo pod paskom - Washingtona. Naime, ekskluzivno izvješće CNN-ovog glavnog međunarodnog dopisnika, koji je dobio izvanredan pristup nekim od objekata, je pokazalo kako se, pet godina nakon poraza ISIS-a, više od 50.000 sljedbenika ISIS-a drži u konstelaciji američkih zatvora i logora diljem sjeveroistočne Sirije.
Američko ogledalo
A kako bi ukazao upravo na probleme poput takvih, Peking svake godine izdaje "Izvješće o kršenju ljudskih prava u Sjedinjenim Državama". U ovogodišnjem izdanju piše: "Stanje ljudskih prava u SAD-u nastavilo se pogoršavati 2023. U SAD-u ljudska prava postaju sve više polarizirana. Dok vladajuća manjina drži političku, ekonomsku i društvenu dominaciju, većina običnih ljudi sve je više marginalizirana, s ne poštuju se njihova osnovna prava i slobode. Zapanjujućih 76 posto Amerikanaca vjeruje da je njihova nacija u krivom smjeru.
Političke borbe, nefunkcioniranje vlade i neuspjeh upravljanja u SAD-u nisu uspjeli zaštititi građanska i politička prava. Dvostranački konsenzus o kontroli oružja i dalje je nedostižan, što pridonosi stalnom porastu masovnih pucnjava. Otprilike 43.000 ljudi ubijeno je oružanim nasiljem 2023., što je u prosjeku 117 smrtnih slučajeva dnevno. Policijska brutalnost i dalje traje i najmanje 1247 smrtnih slučajeva pripisano je policijskom nasilju, što označava novi vrhunac od 2013., no sustav odgovornosti za provedbu zakona i dalje je gotovo nepostojeći.
Zauzimajući manje od pet posto globalne populacije, Sjedinjene Države čine 25 posto globalne zatvorske populacije, čime su zaslužile titulu 'karceralne države'. Političke borbe pojačavaju se kako stranke upravljaju izborima kroz manipuliranje, što je dovelo do 'krize predsjedništva' dva puta u Zastupničkom domu, dodatno smanjujući vjerodostojnost vlade, sa samo 16 posto Amerikanaca koji vjeruju saveznoj vladi.
Duboko ukorijenjeni rasizam i dalje postoji u SAD-u, sa slučajevima ozbiljne rasne diskriminacije. Stručnjaci UN-a ističu da je sustavni rasizam protiv Afroamerikanaca prožeo američke policijske snage i kaznenopravni sustav. Zbog značajne rasne diskriminacije u zdravstvenom sektoru, stopa smrtnosti majki za Afroamerikanke je gotovo tri puta veća od stope bjelkinja. Gotovo 60 posto Azijata izvijestilo je da se suočava s rasnom diskriminacijom, a "Kineska inicijativa" usmjerena na kineske znanstvenike ima dalekosežne posljedice. Rasističke ideologije proliferiraju u više sektora kao što su društveni mediji, glazba i videoigre te se prelijevaju preko granica, čineći Sjedinjene Države glavnim izvoznikom ekstremnog rasizma na međunarodnoj razini.
Porazni podaci
SAD svjedoči intenziviranju nejednakosti u bogatstvu, pri čemu je fenomen 'siromašnih radnika' sve izraženiji, a sustav zaštite ekonomskih i socijalnih prava smatra se neučinkovitim. Dugotrajne razlike u raspodjeli dohotka između rada i kapitala rezultirale su najvećim jazom u bogatstvu od Velike depresije 1929. godine. U SAD-u ima 11,5 milijuna zaposlenih obitelji s niskim primanjima, ali savezna minimalna plaća nije porasla od 2009. godine. Od 2023. kupovna moć jednog američkog dolara pala je na 70 posto svoje vrijednosti u 2009. godini. Obitelji s niskim prihodima bore se priuštiti si osnovne potrepštine kao što su hrana, stanarina i energija, što dovodi do toga da više od 650.000 ljudi doživljava beskućništvo, dosegnuvši novi vrhunac u 16 godina. 'Siromašni radnici' razbili su 'američki san' za marljive pojedince, pridonoseći najširem valu štrajkova od početka 21. stoljeća, koji se dogodio 2023. godine.
Prava žena i djece u SAD-u već se dugo sustavno krše, a ustavne odredbe o ravnopravnosti spolova još uvijek nedostaju. SAD ostaje jedina država članica UN-a koja nije ratificirala Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Konvenciju o pravima djeteta. U travnju 2023. Senat SAD-a odbacio je ustavni amandman kojim se jamči ravnopravnost spolova. U SAD-u oko 54.000 žena godišnje izgubi posao zbog diskriminacije u trudnoći. Više od 2,2 milijuna žena u generativnoj dobi nema pristup rodiljnoj skrbi. Najmanje 21 država donijela je zabrane ili stroga ograničenja pobačaja. Smrtnost majki više se nego udvostručila u posljednja dva desetljeća. Seksualno nasilje rašireno je na radnim mjestima, u školama i u domovima. Dječja prava na opstanak i razvoj su ugrožena, a mnoga su djeca isključena iz programa zdravstvene zaštite. Oružano nasilje i dalje je vodeći uzrok smrti djece, a zlouporaba droga raširena je među mladima. Utvrđeno je da 46 država premalo prijavljuju oko 34.800 slučajeva nestale udomljene djece.
SAD, zemlja koja je povijesno i sada imala koristi od imigracije, suočava se s ozbiljnim problemima isključenosti i diskriminacije imigranata. Praksa isključivanja i diskriminacije imigranata duboko je ukorijenjena u institucionalnu strukturu SAD-a, od zloglasnog kineskog Zakona o isključenju iz 1882. do međunarodno osuđene 'zabrane muslimana' 2017. godine. Danas je pitanje imigracije postalo sredstvo stranačkog dobitka i političkog prebacivanja krivnje, pri čemu političari zanemaruju individualna prava i dobrobit imigranata. Imigracijske politike su pojednostavljene u stranačke pozicije 'Ako ti podržavaš, ja se protivim', što u konačnici postaje političko kazalište za manipulaciju glasačima. Imigrantska kriza upada u začarani krug, a imigranti i djeca su izloženi opsežnim uhićenjima, trgovini ljudima i iskorištavanju. Licemjerje političke polarizacije i licemjerna priroda američkih ljudskih prava očigledni su u pitanju imigracije.
Sijanje razdora
Sjedinjene Države dugo su težile hegemonizmu, prakticirale politiku moći te zlorabile silu i jednostrane sankcije. Kontinuirana isporuka oružja poput kazetnog streljiva drugim zemljama pogoršava regionalne napetosti i oružane sukobe, što rezultira velikim brojem civilnih žrtava i ozbiljnim humanitarnim krizama. Opsežne operacije 'proxy snaga' potkopavaju društvenu stabilnost i krše ljudska prava drugih nacija. Zatvor Guantanamo Bay ostaje otvoren do danas."
Komentar: Iz geopolitičkog ugla: Pogledajte također: