© Guliver (AP /Roman Koksarov, File)
Veliko je pitanje hoće li bivši litvanski premijer s nikakvim iskustvom u vojnoindustrijskom sektoru, Andrius Kubilius, preživjeti sito i rešeto Europskog parlamenta kao
prvi formalno nominirani povjerenik (razina ministra) Europske unije za obranu.
Iako kao diplomirani fizičar ima više veze s obrambenim tehnologijama nego što mnogi drugi kandidati i kandidatkinje za povjerenike novog europskog Kolegija imaju veze sa svojim budućim resorima (ako od 4. do 12. Studenoga takđer prođu parlamentarnu provjeru), nije teško pretpostaviti zašto se nova-stara predsjednica Komisije
Ursula von der Leyen (UvdL) odlučila za tako delikatnu funkciju kandidirati igrača iz tako male i neutjecajne zemlje.
Nije to samo zbog toga što su se sve baltičke članice EU u posljednjih tri godine rata u Ukrajini pokazale kao najglasniji antirusi unutar Unije. Razlog je i sveprisutna i sve razornija sistemska dekadencija u vođenju kadrovske politike unutar svih europskih institucija.
Poslušniji, klimoglaviji, nekompetentniji, ratoborniji... u uvjerljivoj su startnoj prednosti za najviše položaje u EU institucijama u odnosu na odvažne, svojeglave, misleće, kompetentne... UvdL se u cijeloj 70-godišnjoj povijesti Europske unije (ranije EEZ-a) dokazala najspretnijom upravo u tome: u samovladanju Komisijom.
A kako ona to izvodi do perfekcije bit će temom iduće ili jedne od skorih analiza. Na ovom mjestu je dovoljno konstatirati samo to, da će se nedužni litvanski fizičar, ako za oko mjesec dana prođe provjeru, operativno baviti europskim vojnim strategijama i taktikama, hiperzvučnim raketama, protuzračnim sustavima, dronovima, tenkovskim granatama, hibridnim ratovima i drugim vojnoratnim temama, ali se on o odlukama neće previše pitati. Kao i do sada, pitat će se autoritarna predsjednica Komisije, "carica" prijestolja Barlaymont. "Šefica" je odavno postalo odveć otrcano i nesrazmjerno oslovljavanje u odnosu na stvarnu moć najmoćnije žene svijeta!
Udruživanje moći s klanovima vojnoindustrijskog sektoraKako onda UvdL planira stvoriti Obrambenu uniju a da vuci budu siti i sve ovce na broju, odnosno da Europska unija nakon sedam desetljeća počne stvarati stvarnu i "operabilnu obrambenu strukturu" umjesto papirološke, a da pritom NATO ne samo opstane, već i nastavi vojnotehnološku i teritorijalnu ekspanziju sve do Indo- Pacifika?
Plan je vrlo pragmatičan i razvidan.
Kao ministrica obrane Njemačke, von der Leyen je, po osobnom priznanju, svladala najtežu prepreku: infiltrirala se među ajkule vojnoindustrijskog sektora ne samo u svojoj zemlji, već i u Europi i izvan nje. Još tada je naučila kako upravo
ovi moćnici upravljaju svojim vladama, da je upravo u njihovim rukama istinska (vojna) moć, da oni ključno odlučuju o miru i ratu, i da su upravo zato jedino njihovi fondovi uvijek stabilni i stalnorastući. A i darežljiv su!
Udruživanje moći s klanovima vojnoindustrijskog sektora Europe i njihovim globalnim partnerima Ursulina je formula uspjeha na projektu Obrambene unije.
Najbliže joj je u tome, naravno, moćno ime u matičnoj zemlji, Armin Papperger, alfa i omega Rheinmetalla, nenadmašnog njemačkog vojnoindustrijskog diva i ključni europski zagovarnik Trumpovog ultimatuma za udvostručenje europske potrošnje za obranu. To je isti onaj vojnoindustrijski moćnik koji već godinama tajno zagovara "konsolidaciju tradicionalno fragmentiranog obrambenog sektrora Europske unije" o čemu Ursula von der Leyensve učestalije govori javno ne samo za govornicom Europskog parlamenta.
Osvrćući se na pitanja europske obrane i "razloge koji su spriječili EU da bude učinkovitija u osloncu na vlastitu obrambenu industriju i vojne strukture koje formalno već postoje: Vojni odbor, Zajednički vojni stožer i Snage za brzo djelovanje", predsjednica Komisije je i tijekom zadnjeg obraćanja Europskom parlamentu 18. srpnja, gotovo identičnim rječnikom Pappergera konstatirala da su "ogromna operativna znanja i baze podataka u vojnosigurnosnom sektoru rascjepkani i da kao takvi ne mogu biti od koristi zajedničkim ciljevima EU".
Za takvo stanje, rekla je, nisu krivi voditelji vojnosigurnosnih struktura niti vojna industrija, već "nedostatak političke volje i višak nepovjerenja među članicama Unije ... Države članice su do sada bile odveć sebične i nisu željele dijeliti raspoložive sigurnosne informacije bez obzira ticale se one policijskih, vojnih ili svemirskih aktivnosti", zaključila je von der Leyen pred europskim parlamentarcima.
© Guliver. (AP /Jean-Francois Badias)Ursula von der Leyen
Kraj sebičnostima europskih članica?Nova-stara predsjednica EU-a ima, dakle, plan kako stati ukraj dosadašnjim sebičnostima i nepovjerenju između europskih država.
Plan je savezništvo s vojnoindustrijskim moćnicima Europe bez obzira bili oni dio bloka ili tek u procesu pristupanja poput Ukrajine, Moldavije, Gruzije, Srbije, Albanije ili Bosne i Hercegovine.
Svim državama sa naprednim vojnim tehnologojima ili s masovnom proizvodnjom bilo čega što je vojno materijalno-tehničko sredstvo (vojnički, MTS), UvdL je najavila financijsku potporu od početnih 1,5 milijardi eura, izvozne povlastice i novu pravnu regulativu za tehnološku reverzibilnost u vojnoindustrijskom sektoru.
I šef Rheinmetalla neupitno ima vrlo jasne ideje o obrambenoj budućnosti EU-a jer je i do sada, razumljivo, bio jedan od najglasnijih zagovornika vojnotehničke pomoći Kijevu i skidanja paučine s europske obrambene industrije. Nije zato čudno što samo njegov koncern, Rheinmetall, po saznanju uglednih briselskih medija ima zaključenu prodaju vojne opreme, naoružanja i streljiva u vrijednosti većoj od 48 milijardi eura.
Korak nazad je put u provaliju?Nakon svega što se događalo od kako je UvdL prije pet godine počela realiziranje vlastite ideje o "geopolitičkoj Europskoj uniji" a među tim događajima su i istrebljujući ratovi u Ukrajini i na Bliskom Istoku, teško je i zamisliti Europsku uniju drugačijom osim kao
militariziranu. Vraćanje na staro u stanju raspada međunarodnopravnog poretka je put u provaliju. Nije tomu razlog samo trenutna realpolitička stvarnost. Za razliku od zajedničke vanjske politike ovog bloka koja je pravno utemeljenje dobila tek 1985. godine,
ideja o zajedničkoj obrani je starija čak i od početka priče o europskim integracijama.
Prva pravno-politička materijalizacija ideje o
Obrambenoj uniji dogodila se u praskozorje 2. svjetskog rata, 1937. godine potpisivanjem francusko-britanskog sporazuma "o savezu i vojnoj pomoći u cilju očuvanja mira i suprotstavljanja agresji". Godinu dana kasnije, Ugovoru iz Bruxellesa pridružile su se Belgija, Luxemburg i Nizozemska s ciljem "zajedničkog suprotstavljanja svakoj vrsti agresije".
Nakon 2. svjetskog rata, u ljeto 1950. godine, tadašnji glavni tajnik francuskog Nacionalnog odbora za planiranje,
Jean Monnet, počeo je raditi na projektu "europske obrane organizirane na nadnacionalnoj osnovi". Inicijativa se temeljila na planu tadašnjeg francuskog ministra vanjskih poslova
Roberta Schumana za uspostavu Europske zajednice ugljena i čelika (koji je stupio na snagu 1952. godine, iz koje je 1957. Nastala Europska ekonomska zajednica - EEZ).
Bilo je to vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države od europskih saveznika energično tražile da osmisle mehanizme
trajnog vojnog nadzora nad Zapadnom Njemačkom nakon 2. svjetskog rata neugrožavajući pritom američko "trajno prisustvo" na tlu ove, tada razorene i podijeljene zemlje na zapadnu (SAD) i istočnu (Sovjetski Savez) interesnu zonu.
Već u listopadu 1950. francuski premijer René Pleven podnio je Nacionalnoj skupštini svoje zemlje prijedlog za osnivanje Europske obrambene zajednice (EDC). Pozvao je na stvaranje zajedničke europske vojske koja će biti stavljena pod nadnacionalnu vlast i koja će se financirati iz zajedničkog proračuna. "Europski program naoružanja i opreme bio bi kreiran i proveden pod nadležnošću europskog ministra obrane (sada povjerenik) koji bi djelovao pod Europskim vijećem obrane", zapisano je tada.
Francuska izdajaAmbicioznu francusku ideju podržala je većina najrazvijenijih zapadnih zemalja. U svibnju 1952. Vojno su se udružile Francuska, Zapadna Njemačka, Italija i zemlje Beneluxa, a kasnije je inicijativa privukla pozornost i Ujedinjenog Kraljevstva i SAD- a.
Dwight D. Eisenhower, prvi vrhovni zapovjednik NATO-a u Europi (1951. - 1952.) a ubrzo potom i 34-ti američki predsjednik (1953. -1961.) gotovo istim riječima kao predsjednica Europske komisije i sadašnji europski vojni moćnici, podržavao je ovaj projekt kao
"efikasan način za maksimiziranje europskog vojnog potencijala".Glavni Eisenhowerovi ciljevii na dužnosti predsjednika Amerike u dva mandata bili su upravo ono što je kao profesionalni vojnik najbolje poznavao:
militarizacija Europe; od Amerike
stvaranje nedostižnog lidera vojne industrije; obuzdavanje komunizma. Razorni udarac Europskoj obrambenoj zajednici nanesen je međutim već u kolovozu 1954. i to upravo od samog glavnog arhitekata EDC-a - Francuske, kada je njena Nacionalna skupština neočekivano odbacila prijedlog Ugovora o vojnom savezu, odbijajući čak i raspravu o tom pitanju.
Iste godine, Sjevernoatlantsko vijeće službeno je odobrilo pristupanje Zapadne Njemačke NATO-u, čime je konačno riješeno teško pitanje kontrole njemačke armije, a ideja o Obrambenoj europskoj uniji ponovo je bila vraćen na brzinu kornjače, sve do početka rata u Ukrajini.
Porezne olakšice, financijski poticaji, nove direktive...sve za militarizaciju EuropePredsjednica Europske komisije ne vidi
alternativu zajedničkom konceptu obrane te sve češće zagovara pragmatizam u osloncu na pravnopolitičke mogućnosti koje nude Osnivački i Reformski ugovori o EU. Ovih je dana opetovala i golicavu ideju o
ukidanju PDV-a na sve proizvode za potrebe obrane čime je usplahirila one europske parlamentarce i vlade država članica koji se umjesto više oružja i ratova zalažu za manje gladnih, žednih, bolesnih i raseljenih diljem Europe i svijeta.
Uprkos kritikama ona smatra da bi
porezna amnestija "povećala operabilnost obrambenih snaga Unije koje, nakon zapadnę političko-vojne katastrofe u Afganistanu 2021., a sada i na Bliskom Istoku, te pat-pozicije s Ukrajinom "moraju u rekordno kratkom roku biti na mnogo višoj obrambenoj razini". Zalaže se i za još
bliskije vojnopolitičke odnose sa SAD-om, i smatra da "radikalno povećanje ulaganja u zajedničku obranu nije luksuz, nego
realna potreba i geostrateška nužnost"."Sve dok ne budemo jedinstveni po pitanju zajedničke obrane, protivnici će koristiti sve oblike hibridnog rata protiv nas", uvjerena je von der Leyen koja ovih dana ponovo poziva zemlje članice da se
ujedine i preuzmu lidersku ulogu u "kibernetičkom obrambenom ratu" protiv Rusije i Kine. Aktualnom Strategijom jačanja sposobnosti kapaciteta zajedničke obrane do 2035. godine EU je fokusirana na jedanaest prioriteta kojima smjera stići do macronovske "strateške autonomije".
Tri se prioriteta odnose na zapovjedanje, nadzor i informiranje; dva na jačanje sposobnosti kopnenih snaga i logistike; dva se tiču pomorskih snaga i njihove nadmoći u odnosu na konkurenciju, tri na taktičko- tehnološku modernizaciju vojnog zrakoplovstva i jačanje svemirskih formacija... Ukratko,
EU teoretski teži vrhunskim ratnim sposobnostima u svim područjima - kopnu, moru, zraku, svemiru i na kibernetičkom ratnom frontu. Sve to, ali nekvareći komplementarnost s NATO savezom i izbjegavajući "nepotrebno dupliranje na razini razvojnih projekata".
Vrlo su to smioni planovi. Pogotovo nakon
(ne)očekivanog trojnog pakta Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a (AUKUS) koji je ujesen 2021. šokirao europske saveznike. S pravom, jer se i tada i sada nameće ista dilema: da li tri verbalno najodanije članice NATO-a ovim činom potkopavaju europske temelje najjačeg vojnog saveza? Da li je najnovija velika izdaja SAD-a posljednja šansa Europskoj uniji da se otrijezni? Hoće li Francuska kao zagovornik "strateške autonomije Europske ujnije" ispraviti historijsku pogrešku iz 1954. i umjesto miniranja ideje o zajedničkoj obrani preuzeti lidersku ulogu na konačnom stvaranju Obrambene unije - bez obzira je li na čelu vojnonajmoćnije države ovog bloka Emmanuel Macron ili netko drugi?
Na odgovore se neće dugo čekatiOdgovore na ova i brojna druga pitanja i dileme u vezi s Obrabmenom unijom Europe saznat ćemo brže nego što se donedavno vjerovalo. Možda i vrlo brzo jer
barut smrdi na svim stranama svijeta, a sudbina NATO-a je ponovo postala aktualna ne samo zbog mogućeg povratka
Donalda Trumpa u Bijelu kuću, već i zbog
sve manje izvjesnosti da će NATO predvođen SAD-om uspjeti "strateški poraziti Rusiju", a ekonomski, tehnološki i vojno" obuzdati Kinu". Htjela nehtjela, Europska unija se sada mora uhvatiti u kolo s globalnim igračima.
A da bi to bila, zemlje članice (ili većina njih) će biti spremnije na bitno
veću podjelu suvereniteta u sektoru obrane na što do sada, svaka iz svojih razloga, nisu pristajale. Glavna zapovjednica u Bruxellesu je optimistična: "Ma koliko na tom planu imali protivnika, EU će biti dio globalnog rješenja u sadašnjim i budućim krizama", zaključuje von der Leyen u Političkom programu za svoj drugi petogodišnji mandat na čelu najmoćnije europske institucije. Za samo pet prvih godina, samouvjerena liderica je uspjela Europsku uniju, staru više od 7 desetljeća,
retorički preobraziti iz primarno ekonomskog u neizbježno militaristički savez.Novonastale okolnosti na globalnoj sceni idu joj na ruku da dosadašnju retoriku pretoči u praksu. Njeni odnosi s najutjecajnijim moćnicima vojne industrije na tlu Europe, kao što je rečeno, niti su usputni niti su od jučer; rat u Ukrajini je najnoviji dokaz da se u lov ne ide bez puške i straljiva; a da bi napokon postala kakav-takav globalni igrač Europska unija se mora vojno uozbiljiti! Sve je ovo zlokoban i s mog gledišta prezreni scenarij, ali odluka je pala. Na stvaranju Obrambene unije će se nepovratno nastaviti raditi bez obzira na protivnike bjesomučne militarizacije Europe, jer to SAD po diktatu svoje vojne industrije imperativno namće.
Komentari čitatelja
na naše novosti