napad
© Liron Moldovan/Flash90Posljedice iranskog raketnog napada na Izrael, Gedera, 1. listopada 2024.
John Kerry je još prošli tjedan na Svjetskom ekonomskom forumu otvoreno rekao jednu istinu: "Naš prvi amandman (Ustava SAD-a) stoji kao nepremostiva prepreka našoj sposobnosti da potpuno suzbijemo dezinformacije."

Ili, prevedeno na jednostavan jezik: vladanje se u potpunosti svodi na kontrolu narativa. Kerry je artikulirao rješenje "međunarodnog poretka" za nepoželjnu pojavu nekontroliranog populizma i potencijalnog lidera koji govori u ime naroda - jednostavno "sloboda govora" je neprihvatljiva i nije u skladu s pravilima koja su međusobno dogovorile "agencije", tj. institucionalno oblikovani "međunarodni poredak".

Eric Weinstein je to označio politikom "rasterećenja" od: Prvog amandmana, roda, meritokracije, suvereniteta, privatnosti, etike, istraživačkog novinarstva, granica, sloboda... Ustav? Odlazi u nepovrat?

Ono što je današnji službeni narativ, neopterećen stvarnošću, jest da je Iran u utorak lansirao 200 balističkih projektila - od kojih je 181 stigla do Izraela - i da su veliku većinu njih presreli obrambeni sustavi Iron Dome i Arrow, te da prilikom ovog napada nisu zabilježeni smrtni slučajevi. Bio je "poražen i neučinkovit", objavio je predsjednik Biden .

Will Shriver, tehnički inženjer i komentator sigurnosnih tema, međutim, piše:
"Ne razumijem kako netko tko je vidio veliki broj videa iranskog raketnog napada na Izrael ne može prepoznati i priznati da je to bila zapanjujuća demonstracija iranskih sposobnosti." Iranske balističke rakete probile su američko/izraelsku proturaketnu obranu i i zadale su nekoliko udaraca snažnim bojevim glavama po vojnim ciljevima".
Učinak i suština napada je "dokazani kapacitet" - mogućnost odabira drugih ciljeva, sposobnost učiniti više. Bila je to, zapravo, suzdržana pokazna vježba, a ne napad punog opsega. Ali poslana poruka je skrivena od pogleda.

Upravljačka klasa

Kako je moguće da se američka administracija odbija suočiti se s istinom i prihvatiti ono što se dogodilo, već traži od cijelog svijeta koji je vidio snimke raketiranja Izraela da "nastavi po starom" - kako savjetuju vlasti, pretvarajući se da "tamo nema ništa značajno za vidjeti." Da li je "ova afera" samo neugodnost upravljačkom sistemu i "konsenzusu", isto onako kako je Kerry označio slobodu govora? Čini se da je tako.

Strukturni problem, piše analitičar Aurelian, nije samo to što se zapadna vladajuća klasa pridržava ideologije - one koja je u suprotnosti s načinom na koji obični ljudi vide svijet. To je svakako jedan od aspekata. No, veći je problem u tehnokratskom shvaćanju politike koja se ni na što ne referira, odnosno koja je bez objekta. To, naime, i nije politika (kako je jednom rekao Tony Blair) nego nihilizam i odsustvo moralnih obzira.

U nedostatku vlastite istinske kulture, zapadna profesionalna klasa vidi religiju kao zastarjelu i vidi povijest kao opasnu jer sadrži komponente koje bi "ekstremisti" mogli zloupotrijebiti. Stoga je sklona nepoznavanju povijesti.

To dovodi do mješavine uvjerenja u vlastitu superiornost s, paradoksalno, dubokom nesigurnošću, koja karakterizira zapadno vodstvo. Neznanje i strah od događaja i ideja koje su izvan uskog okvira njihovog svjetonazora, gotovo neizbježno dovodi do toga da ih se vidi kao duboko neprijateljske prema njihovim interesima. I umjesto da teže razgovoru i razumijevanju, što je iznad njihovih mogućnosti, oni se omalovažavanjem i snishodljivošću otklanjaju smetnje.

Mora se jasno reći da Iran spada u sve kategorije koje uzrokuju najviše nesigurnosti Zapada. Iran je vrhunac svega što ih uznemirava: ima duboku i drevnu kulturu i intelektualno nasljeđe koje je otvoreno "drugačije" (iako nije u sukobu) sa zapadnom tradicijom. Ove karakteristike, međutim, Iran bez puno razmišljanja svrstavaju u kategoriju neprijatelja vladara "međunarodnog poretka"; ne zato što je to "prijetnja" nego zato što remeti uspostavljeno stanje.

Da li je to važno?

Da, važno je, jer dovodi u pitanje sposobnost Irana da učinkovito komunicira unutar ideološki postavljenog okvira "međunarodnog poretka".

Zapad je zahtijevao i vršio pritisak da se iranski odgovor ublaži - prvo nakon što je Izrael ubio iranskog generala i njegove kolege u zgradi iranskog konzulata u Damasku u travnju.

Iran je to prihvatio. Na Izrael je 13. travnja lansirala bespilotne letjelice i projektile, ali tako da je, uz upozorenje, poslao kratku poruku o svojim mogućnostima ne riskirajući izbijanje općeg rata (kako je Zapad tražio).

Nakon izraelskog atentata na Ismaila Haniyeha (gost Teherana koji je sudjelovao na inauguraciji novog iranskog predsjednika), zapadne zemlje ponovno su od Irana zatražile da se suzdrži od bilo kakve vojne odmazde prema Izraelu.

Novi je predsjednik javno rekao da su europski i američki dužnosnici ponudili Iranu ukidanje značajnog dijela sankcija uvedenih protiv Iranske Republike i jamstvo prekida vatre u Gazi pod uvjetima Hamasa - ako Izrael ne bude napadnut.

Iran je zadržao vatru, riskirajući da izgleda slab prema vanjskom svijetu (zbog čega je bio žestoko kritiziran). Ipak, postupak Zapada šokirao je neiskusnog novog predsjednika Massouda Pezeshkiana: "Oni (zapadne zemlje) su lagali", rekao je. Nijedno obećanje nije održano.

Teheranska dilema

Da budemo pošteni prema novom reformističkom predsjedniku, moramo istaknuti da se Iran suočava s pravom dilemom: nada se izbjeći vrlo štetan rat provodeći politiku samoograničenja. To je jedna strana dileme; ali s druge strane, ograničenje se može pogrešno (možda i zlonamjerno) protumačiti i iskoristiti kao razlog za daljnju eskalaciju. Ukratko, na kraju se sve svodi na zaključak: htjeli mi to ili ne, rat dolazi u Iran.

Zatim je uslijedio "napad pejdžerima" i atentat na vodstvo Hezbollaha, uključujući simbolično važnu osobu i vođu pokreta, Sayeda Hassana Nasrallaha, uz goleme kolateralne civilne žrtve. Američka administracija (predsjednik Biden) samo je rekla da je "pravda zadovoljena".

I još jednom, Zapad se "isprsio" i zaprijetio Iranu protiv bilo kakve odmazde prema Izraelu. Ali ovom prilikom, Iran je pokrenuo učinkovit napad balističkim projektilima, iako je namjerno izostavio akciju protiv izraelske gospodarske i industrijske infrastrukture ili izraelskog naroda, usredotočivši se umjesto toga na ključne vojne i obavještajne ciljeve.

Bila je to, ukratko, pokazna poruka - iako je sadržavala učinkovitu komponentu oštećivanja zračnih baza te vojnih i obavještajnih objekata. To je, još jednom je važno naglasiti, ograničen odgovor.

I čemu sve to? Za otvoreni podsmjeh Zapada da je Iran uspješno odvraćen/previše uplašen/previše unutrašnje podijeljen da bi odgovorio. Zapravo, SAD - dobro znajući da Netanyahu traži izgovor za rat s Iranom - nudi Izraelu punu američku podršku za veliku odmazdu protiv Irana:
"Bit će teških posljedica za ovaj napad i mi radimo zajedno s Izraelom da to osiguramo", rekao je Jake Sullivan. "Nemojte se zavaravati, SAD potpuno, potpuno, potpuno podržava Izrael", rekao je Biden.
Pouka priče je jasna: predsjednika Pezeshkiana Zapad je "prevario" - što je jedna u nizu "nijansi" zamišljene zapadne "minske prijevare" predsjednika Putina; još jedna nijansa zabadanja noža u leđa istanbulskom mirovnom procesu. Suzdržanost na kojoj je međunarodni poredak insistirao, neizbježno je prikazana kao "slabost".

"Stalna vladajuća klasa" (zapadna duboka država) nema nikakvu moralnu podršku. Svoj je nihilizam proglasila vrlinom. Možda posljednji vođa sposoban za pravu diplomaciju koji mi pada na pamet bio je John F. Kennedy tijekom Kubanske raketne krize i u njegovim kasnijim odnosima sa sovjetskim vodstvom. I što se dogodilo?... Sustav ga je ubio.

Cilj je Rusija

Naravno, mnogi u Iranu su bijesni. Pitaju se je li Iran olako ostavio dojam slabosti i pitaju je li taj dojam nekako pridonio spremnosti Izraela da žestoko i bezobzirno napadne Libanon, u skladu s prethodnim akcijama u Gazi. Nedavna izvješća pokazuju da SAD ima nove tehnološke obavještajne sposobnosti (koje nisu dostupne Izraelu) uz pomoć kojih su odredili poziciju Sayeda Nasrallaha. Zatim su tu informaciju proslijedili Izraelu, što je dovelo do atentata.

Ukoliko Zapad insistira da se ponižavajuće odnosi prema iranskoj suzdržanosti - pogrešno pripisujući suzdržanost nemoći - da li je europska i američka partija svetskog poretka uopće sposobna za hladnokrvni realizam? Mogu li ispravno procijeniti posljedice ako Izrael krene u rat protiv Irana? Netanyahu je jasno naznačio da je to cilj izraelske vlade - rat protiv Irana.

Pogrešna procjena neprijatelja, rođena u zanosu oholosti, i pogrešna procjena njegovih skrivenih snaga, često je povod za veliki rat (Prvi svjetski rat). A Izrael je zaokupljen ratobornim žarom da uspostavi svoj "novi poredak" na Bliskom istoku.

Bidenova administracija je "više nego voljna" - stavljajući "revolver na stol" - da ga Netanyahu uzme i upotrijebi, dok se Washington i dalje izdaleka pretvara da je suzdržan. Konačni cilj SAD-a je, naravno, Rusija.

Poznato je da se zapadnoj diplomaciji ne može vjerovati. Pouka ove priče ipak se odnosi na njezine šire posljedice . Kako bi točno, pod ovim okolnostima, Rusiju mogli uvjeriti da prekine rat u Ukrajini? Čini se da bi još mnogo ljudi moglo nepotrebno stradati zbog "jednopartijske" rigidnosti i njene nesposobnosti da se bavi diplomacijom.

Isto tako mnogo Ukrajinaca je nastradalo otkad je uništen pregovarački proces u Istanbulu.

Zapad je trenutačno na pragu najmanje jednog, a možda i dva razorna poraza i postavlja se pitanje hoće li se izvući pouke? Može li izvući ispravne pouke? Hoće li vladajuća klasa svjetskog poretka uopće uvidjeti da postoji nešto što mogu naučiti?

Izvor: strateška-kultura.su
Prevod: Miloš Milojević/Novi Standard