© ReutersMoamer Gaddafi
I dok ljudi diljem političkog spektra i dan danas raspravljaju o tome je li Gaddafi doista bio brutalni diktator kakvim su ga neki predstavljali ili je upravo njegova antiimperijalistička politika i odbijanje priklanjanja Zapadu odigralo presudnu ulogu u njegovom ubojstvu. U svakom slučaju, postoji značajan broj dokaza da je su liberalne demokracije imale veliki interes u uklanjanju Gadafija, koji je aktivno - baš kao što je Atlanticov članak nagovijestio - radio na oslobađanju i ujedinjenju Afrike.
Najuvjerljiviji dokaz da je postojala zavjera Zapada da se uništi panafrikanizam kroz Gaddafijevo ubojstvo dolazi izravno iz e-mail korespondencije između bivše američke državne tajnice Hillary Clinton i bivšeg asistenta predsjednika njenog supruga Billa, Sidneya Blumenthala.
"Ova (libijska) zlatna (rezerva) je akumulirana prije sadašnje pobune i trebala je biti iskorištena za uspostavljanje panafričke valute temeljene na libijskom zlatnom dinaru. Ovaj plan je osmišljen kako bi frankofonskim afričkim zemljama pružio alternativu za francuski franak (CFA)... Francuski obavještajci otkrili su ovaj plan nedugo nakon početka sadašnje pobune, a to je bio jedan od faktora koji je utjecao na odluku predsjednika Nicolasa Sarkozyja da Francusku angažira na napadu na Libiju", napisao je Blumenthal.Monetarno ropstvo
CFA franak, stvoren 1945. godine od strane Francuske, prvotno je osmišljen kako bi omogućio kontrolu troškova pristupa sirovinama iz kolonija i zaštitio francuski interes od britanskog monetarnog bloka poznatog kao "područje sterlinga". Za razliku od britanske valute koja je nestala tijekom 20. stoljeća, CFA franak opstaje do danas kao anakroni ostatak kolonijalnih vremena u 14 afričkih zemalja, bez obzira na njihovu formalnu neovisnost.
Komentar: Neokolonijalizam: 14 afričkih zemalja prisiljeno plaćati porez svom bivšem kolonizatoru - Francuskoj
Prednosti ove valute za Francusku su goleme, dok njeni strogi uvjeti za afričke zemlje čine da se CFA franak često naziva "alatom monetarnog ropstva" ili "nevidljivim instrumentom francuskog neokolonijalizma", odnosno "kolonijalnom valutom". Valuta se koristi u tri različite regije, svaka sa svojom verzijom CFA franka: zapadnoafrički, srednjoafrički i komorski franak. Francuska nudi jamstvo konvertibilnosti i fiksne tečajeve prema euru, dok te zemlje moraju pola svojih deviznih rezervi deponirati u francuskoj državnoj riznici.
Vezanje CFA franka za francuski franak, a kasnije euro, donijelo je ozbiljne ekonomske izazove afričkim zemljama koje ga koriste. U situaciji gdje valute tih zemalja ovise o snažnim ekonomijama Francuske i Europske unije, regije koje koriste CFA franak suočavaju se s visokim kamatama, niskom likvidnošću i ograničenjima u izvozu. Time se smanjuju investicijske mogućnosti i gospodarski razvoj. Francuska, međutim, ima samo koristi: devizne rezerve afričkih zemalja pohranjene su u francuskim bankama, a francuske kompanije uživaju pristup afričkim tržištima i resursima. Ova situacija dovela je do pitanja koliko suverene mogu biti afričke nacije koje nemaju kontrolu nad svojom valutom.
Francuska kontrola
Najznačajniji trenutak u povijesti CFA franka bio je 1994. godine, kada je Francuska jednostrano odlučila devalvirati valutu za 50 posto. Taj potez izazvao je drastično smanjenje kupovne moći u afričkim državama, porast troškova uvoza i skok cijena.
Zagovornici CFA franka tvrde da valuta donosi stabilnost, ali podaci pokazuju da regija nije ostvarila značajan gospodarski napredak. Togoanski ekonomist Kako Nubukpo naglašava da je trgovina unutar zemalja koje koriste CFA franak minimalna, a glavni gospodarski partneri Afrike koji imaju koristi od trgovine s Francuskom (poput Maroka, Alžira i Nigerije) ne koriste ovu valutu.
Kontrola nad CFA frankom svakako ne bi bila moguća bez suradnje afričkih političkih elita školovanih u Francuskoj. Povijesno gledano, francuske vlasti su se, zajedno s afričkim čelnicima, oštro suprotstavile pokušajima zemalja poput Gvineje da ostvare potpunu neovisnost, koristeći se destabilizacijom i ekonomskim pritiscima kako bi zadržale utjecaj. Čak i suvremeni pokušaji reforme CFA franka pokazuju da Francuska i dalje zadržava ključni utjecaj. Kada je 2019. Emmanuel Macron u prisutnosti predsjednika Bjelokostinajavio ovakvu promjenu, ona je bila manje-više samo kozmetička, što je dodatno naglasilo da je stvarna monetarna suverenost afričkih država i dalje ograničena.
Obamina greška
U svakom slučaju, moralo je proći pet godina od Gaddafijeve smrti da neki zapadni parlament njegovo nasilno svrgavanje ocijeni negativnim.Tako je u rujnu 2016. britansko parlamentarno vijeće za vanjske poslove objavilo izvještaj u kojem se priznaje da je napad na Libiju pokrenut na temelju "pogrešnih obavještajnih podataka", te da je doveo do "političkog i ekonomskog kolapsa" Libije. "Britanska akcija u Libiji bila je dio pogrešno započete intervencije koja je rezultirala situacijom kakva je i danas na snazi. Britanska politika prema Libiji prije i nakon intervencije koja je započela u ožujku 2011. bila je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom shvaćanju situacije u toj zemlji", stoji u izvještaju objavljenom pet godina prekasno.
Komentar: Klanje u izvedbi NATO-a: James i Joanne Moriarty razotkrivaju istinu o tome što se dogodilo u Libiji
Međunarodne reakcije na Gadafijevu smrt bile su dvojake: Zapad je slavio "smrt diktatora", dok je Treći svijet oplakivao heroja borbe protiv zapadnog kolonijalizma i imperijalizma. Tako su talijanski premijer Silvio Berlusconi, australska premijerka Julia Gillard, predsjednik Europske unije Herman van Rompuy i šef Europske komisije Jose Manuel Barroso pozdravili Gaddafijevu smrt kao pozitivan pomak za Libiju, dok je britanski premijer David Cameron bio "ponosan" na ulogu svoje zemlje u svrgavanju "ovog brutalnog diktatora".
Predsjednik SAD-a Barack Obama se pak malo zaletio s izjavom da je "uklonjena sjena tiranije nad Libijom", samo da bi kasnije priznao da je narudžba tog atentata bila "najgora pogreška" koja "nije uspjela" zbog "propusta planiranja za dan nakon".
Zahvalni Mandela
Treći svijet reagirao je oprečno. Bivši kubanski vođa Fidel Castro rekao je da će Gaddafi "ući u povijest kao jedna od velikih figura arapskih nacija", dok ga je venezuelski čelnik Hugo Chávez opisao kao "velikog borca, revolucionara i mučenika", a njegovu smrt kao "atentat" i "sramotu". Predsjednik Nikaragve Daniel Ortega ubojstvo Pukovnika nazvao je "zločinom", dok je Vladimir Putin napao SAD "zbog nezakonitog ubojstva Gaddafija". "Pokazali su cijelom svijetu kako je on (Gaddafi) ubijen; posvuda je bilo krvi. Zar to zovu demokracijom?", zapitao se Rus.
"Južnoafrikanci mogu za kolaps aparthejda značajnim dijelom zahvaliti upravo Gaddafiju i Libiji. U najtežim trenucima mog i života mojih suboraca upravo je Gaddafi uvijek bio s nama", rekao je o mrtvom Pukovniku Nelson Mandela, tada 93-godišnji bivši predsjednik Južne Afrike, slavni borac protiv aparthejda i dobitnik Nobela za mir.
Gaddafi, često opisivan kao kontroverzan vođa, bio je ključna figura u preobrazbi Libije iz siromašne zemlje u relativno prosperitetnu afričku naciju s jakim sustavom socijalne skrbi. Dok je bio sponzor međunarodnog terorizma i surovi progonitelj političkih protivnika, od kojih su mnogi bili islamisti, istovremeno je izgradio impresivan sustav socijalne pomoći za građane Libije, nedostižan i mnogim državama Zapada. Ovaj paradoks njegova vladanja jasno se očitovao za vrijeme libijskog rata, kada su Francuska, Velika Britanija i SAD bombardirale Gaddafija pod izgovorom zaštite ljudskih prava, iako je samo nekoliko mjeseci ranije u Libiji svaki građanin mogao otići u mirovinu s 60 godina, čak i bez dana radnog staža, dok su u Francuskoj ljudi prosvjedovali protiv podizanja mirovinske dobi na 62 godine.
Ekonomski prosperitet
Ova kontradikcija postaje očitija kada se usporedi stanje obrazovanja i zdravstva. Nedugo prije agresije na Libiju u Britaniji su deseci tisuća studenata demonstrirali protiv Cameronove obrazovne reforme - bazirane na višestrukom povećanju cijena studiranja - dok je u Gaddafijevoj Libiji školovanje bilo besplatno. Slično tome, dok u SAD-u deseci milijuna ljudi nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti zbog nedostatka osiguranja, u Libiji su zdravstvo i lijekovi bili dostupni besplatno. Kako ironično primjećuju cinici: Ako se već bombama brane ugrožena ljudska prava, tko je tu koga trebao bombardirati - Zapad Gaddafija ili Gaddafi Zapad?
Ključ Gaddafijevog uspjeha u izgradnji snažne socijalne države ležao je u nacionalizaciji stranih naftnih kompanija, što je omogućilo da veliki dio prihoda od nafte bude usmjeren na izgradnju društvene i socijalne infrastrukture, uključujući ceste, bolnice, škole i stambene projekte. Rezultat je bila dramatična transformacija Libije. U 42 godine autokratske vladavine preobrazio je Libiju: sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovnika spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, a njih tek 25 posto bilo pismeno, pretvorio je u industrijsku zemlju urbane populacije - s 83 posto pismenih i 25 posto visokoobrazovanih - gdje su građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, uz ekonomske povlastice nedostupne stanovnicima većine demokratskih država.
Važno je napomenuti da građanski rat u Libiji nije izbio zbog ekonomske krize. Prema podacima Svjetske banke, Libija je 2010. godine zabilježila gospodarski rast od 7,5 posto, a pokazatelji socijalno-obrazovnog razvoja bili su iznimno visoki. Uoči rata, država je svakom bračnom paru davala 50.000 dolara za kupnju stana i početak bračnog života, a za svako novorođeno dijete još po 5000 dolara. Država je također osiguravala beskamatne kredite za kupnju stanova, kuća i automobila, a litra benzina koštala je svega 0,14 dolara. Koliko je životni standard bio viši u Libiji nego u ostatku Afrike, pokazuje činjenica da su fizičke poslove većinom obavljali gastarbajteri, uglavnom iz "crne Afrike".
Afrički dinar
Međutim, usprkos svim tim postignućima, nakon Gaddafijeva pada Libija se pretvorila u kaotičnu i razorenu zemlju. Od njegove Libije nije ostalo ništa: gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, posve je uništena. Država u koju su odlazili europski gastarbajteri - od fizičkih radnika do inženjera - postala je mjesto beznađa iz kojeg se bježi. Libija je postala poprište sukoba između plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih formacija. Dijelove zemlje danas kontroliraju terorističke skupine poput Al-Qa'ide i Islamske države, a prihod od nafte više se ne ulaže u životni standard građana, već služi financiranju sukoba.
Komentar:
Libija nakon NATO-ove intervencije: Zemlja paravojnih skupina i ISIS-a
Libija, Sirija i Ukrajina izgledaju gore nego što možemo da zamislimo
Drastičan pad životnog standarda i urušavanje socioekonomskih struktura uzrokovali su da su mnoga djeca prestala pohađati školu, a jedina sigurna zarada za mlade postala je šverc migranata prema Europi. Libija se čak suočila s povratkom robovlasništva. Po trgovima libijskih gradova na dražbama se prodaju migranti (mahom mladi muškarci iz 'crne Afrike') kao pravi robovi, što je otkriveno nakon reportaže CNN-a 2017. godine.
Prošle godine je čak tim Vijeća za ljudska prava UN-a pronašao veze između financiranja EU-a i zločina u Libiji, uključujući prisilni rad, iznudu, pa čak i seksualno ropstvo. Dakle, nakon što je Zapad "oslobodio" Libiju od Gadaffijeve "tiranije", robovi se na lokalnim tržnicama mogu kupiti za 200 do 500 dolara, što je krajnji rezultat akcije subvencionirane sredstvima poreznih obveznika EU-a.
Glavno pitanje koje se nameće jest: zašto je došlo do građanskog rata i intervencije Zapada? Mnogi analitičari vjeruju da je Gaddafi Zapadu postao trn u oku zbog svojih planova za ekonomsku emancipaciju Afrike, što bi ugrozilo interese zapadnih sila. Gaddafi je planirao stvoriti panafričku valutu, "afrički dinar," zasnovanu na zlatu, te osnovati Afričku centralnu banku i Afrički monetarni fond, neovisne o zapadnim institucijama poput MMF-a. Moussa Ibrahim, bivši Gaddafijev glasnogovornik, objasnio je:
"Gaddafi je planirao da se skupi 4000 tona zlata, što bi bila zlatna rezerva cijele Afrike. Na temelju toga htio je izgraditi Afričku centralnu banku koja bi zamijenila Francusku centralnu banku, koja kontrolira afričke ekonomije."Cilj je bio osigurati da afrička nafta bude prodavana u afričkom dinaru, a ne u američkom dolaru, što bi značilo ekonomsku neovisnost Afrike.
Proročanske najave
Ova ideja o snažnoj i neovisnoj Africi bila je neprihvatljiva Zapadu, čiji su interesi vezani uz neokolonijalno iskorištavanje afričkih resursa. Prema Ibrahimovim riječima, "Gaddafijeve ideje, da su ostvarene, lišile bi Europu straha od najezde afričkih migranata". Gaddafi je predvidio kaos koji će nastati njegovim uklanjanjem, upozorivši u ožujku 2011., neposredno prije NATO-ove intervencije:
"Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Vjerujte, Mediteran će postati more kaosa."U svibnju, u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevnik Zavtra, bio je još eksplicitniji:
"Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike ka Europi i teroristima Al-Qa'ide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorjet ćete u paklu zbog tisuća migranata iz Afrike i zbog podrške Al-Qa'idi. To će biti tako. Ja nikad ne lažem. Ne lažem ni sada."Gaddafijeve riječi su se, nažalost, pokazale proročanskima. Nakon njegove smrti, Mediteran zaista je postao more kaosa, a tisuće migranata svakodnevno pokušavaju preploviti opasne vode kako bi došli do Europe. U konačnici, Gaddafijeva brutalna smrt imala je snažnu simboliku - da se više nijedan afrički vođa ne usudi pokušati ostvariti snove o snažnoj i neovisnoj Africi.
Komentari čitatelja
na naše novosti