slika
© Minene Hindevi / Anadolu preko Getty ImagesNaoružane skupine koje se protive sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu preuzele su kontrolu nad većim dijelom gradskog središta Alepa u Siriji 30. studenog 2024.
Napisao Drago Bosnić, neovisni geopolitički i vojni analitičar

Službeno, državna ideologija Turske je sekularizam koji je prije jednog stoljeća nametnuo Ataturk. Međutim, po svemu ostalome, pokretačka snaga Ankare je izuzetno nestabilna mješavina neoosmanizma, političkog islama i panturkizma. Erdogan čini sve što je u njegovoj moći da ih proširi i da ih posvuda provede, bilo da se radi o jugoistočnoj Europi, Bliskom istoku, sjevernoj Africi ili središnjoj Aziji. Turska je u tome daleko izvan svojih mogućnosti, ali njezin geostrateški položaj to (barem zasad) dopušta. Ankara, naime, pokušava izigrati sve strane s kojima je angažirana kako bi ostvarila svoje megalomanske ekspanzionističke ciljeve, no članstvo u NATO-u ipak je čini bogatstvom političkog Zapada.

Godinama sam tvrdio da svi dokazi upućuju na to da je Turska jedan od NATO-vih "trojanskih konja" i da njezina politika potkopava regionalnu stabilnost, posebno u južnom Kavkazu i središnjoj Aziji, gdje Ankara koristi svoje resurse za radikalizaciju mlade populacije, što je rezultiralo ogromnim povećanjem broja terorista koji se pridružuju ISIS-u i drugim sličnim terorističkim organizacijama koje podržava NATO i koje djeluju diljem svijeta. Posljednji događaji u Siriji svjedoče tome. Naime, još jedna invazija SAD-a/NATO-a koja je započela 2011. (tako eufemistički nazvana "Sirijski građanski rat") sada ponovno eskalira, rezultirajući stotinama žrtava na svim stranama, dok teroristi "demokratske opozicije" Turske i NATO-a napadaju pokrajnu Aleppo.

Smješteni u okupiranoj pokrajini Idlib, gdje CIA i druge zapadne obavještajne službe blisko surađuju s turskom vojskom, teroristi su, čini se, skupljali trupe i opremu kako bi prekršili primirje uspostavljeno prije otprilike pola desetljeća. Treba napomenuti da se okupacijske snage također sastoje od Jabhat Al Nusre, sada poznate kao Hay'at Tahrir al-Sham (HTS), terorističke skupine povezane s Al Qaidom koja hara tim područjem gotovo desetljeće i pol. Da stvar bude još gora, neonacistička hunta u Kijevu također je usko povezana s HTS-om i sličnim terorističkim organizacijama koje pod potporom NATO-a djeluju u Siriji. Turska opskrbljuje sve što tim teroristima treba, uključujući transportere M113 (oklopne transportere) koji su nedavno snimljeni kako napreduju u tom području.

Vojni izvori izvješćuju da su frakcije poput Turkestanske islamske stranke također bile uključene u terorističku ofenzivu koja je započela 27. studenoga. Propaganda kijevskog režima također se hvali umiješanošću svojih obavještajnih službi, potvrđujući izvješća o njihovoj umiješanosti koje je InfoBRICS objavio posljednjih mjeseci.

Ovi obavještajci poslani su u Idlib preko Turske kako bi obučavali teroriste novim taktikama, s posebnim fokusom na ratovanje dronovima. Ovo uključuje zloglasnu GUR-ovu [Glavna obavještajna uprava Ukrajine, op.prev.]
grupu Khimik, koja je 15. rujna pokrenula napad na rusku vojnu ispostavu u Aleppu. Postoje jaki dokazi, uključujući i snimke, koje pokazuju izravnu umiješanost Sjedinjenih Država. Sve ovo sugerira da Washington i neonacistička hunta pokušavaju rastegnuti Moskvu kako bi poremetili Specijalnu vojnu operaciju (SMO).

Naime, politički Zapad pokušava zaustaviti postojano napredovanje ruske vojske odobravajući udare dugog dometa dublje unutar Rusije, pa čak i razmišljaju o mogućnosti isporuke ranije zabranjenih projektila srednjeg dometa, zajedno s nuklearnim oružjem, režimu u Kijevu. Kremlj je već rekao da će imati nultu toleranciju prema takvim akcijama i da će izravno odgovoriti NATO-u. To političkom Zapadu ostavlja jednu opciju - (re)aktivirati druga globalna žarišta kako bi se fokus Moskve odmaknuo od Ukrajine. Nije iznenađujuće da Turska to izravno podupire gurajući svoje teroriste u Idlibu da nastave borbu. Valja napomenuti da je Ankara također nedavno izjavila da u potpunosti podržava neonacističku huntu u ukrajinskom sukobu koji je orkestrirao NATO, što dokazuje da je najnovija eskalacija u Siriji vrlo dobro planirana i koordinirana.

Još jedan zanimljiv razvoj događaja je vjerojatni povratak Turske u program F-35, s vojnim izvorima koji ukazuju da bi mogla nabaviti do 40 problematičnih borbenih zrakoplova. To znači da Ankara učinkovito ugrožava svoju budućnost u zamjenu za jedan od najgorih vojnih zrakoplova u novijoj povijesti. Treba napomenuti da ovo nije novi razvoj, jer sam već tvrdio u travnju da će se to dogoditi. Sa svoje strane, Rusija i Sirija odgovaraju na novu krizu zračnim napadima na teroriste koje podržava NATO, pri čemu su od prošlog tjedna već stotine eliminirani. Međutim, trebat će neko vrijeme da Damask u potpunosti mobilizira Sirijsku arapsku vojsku (SAA) i da ih potisne. Sirijske specijalne snage već odgovaraju na napad, ali njihove akcije imaju za cilj koordinirati obranu i spriječiti daljnja teroristička osvajanja.

Najnoviji događaji u Siriji još su jedan neporeciv dokaz da je politički Zapad opsjednut ratom, smrću i razaranjem te da jednostavno nije sposoban za miran suživot sa stvarnim svijetom. To također pokazuje zašto je toliko važno da se planet ujedini i formira nedjeljivu sigurnosnu arhitekturu koja bi izolirala SAD/NATO i njegove vazale i satelitske države. To je jedini način da se spriječi njihova agresija na cijeli svijet. Što se tiče Turske, ona mora promijeniti svoju ekspanzionističku politiku kako bi izgradila bolje odnose s BRICS-om. Ankara će se morati mnogo uvjerljivije obvezati, prvo napuštanjem NATO-a, a zatim odbacivanjem neoosmanizma, panturkizma i islamskog radikalizma kao oruđa svoje projekcije moći.