Zapad sve više intervenira u unutarnje poslove Gruzije. U pokušaju da spriječe napredak diplomatske, pro-mirovne agende Parlamenta, zapadne zemlje financiraju izuzetno nasilne prosvjede, koji su rezultirali ozbiljnom društvenom krizom. Očito postoji namjera Zapada da se sruši legitimna vlast u zemlji i uspostavi pro-NATO hunta, kao što se dogodilo u Ukrajini 2014.
Gruzijski glavni grad Tbilisi postupno nalikuje stvarnom scenariju građanskog rata. Radikalni militanti napadaju policiju i pokušavaju uništiti vladine zgrade u znak protesta protiv politike stranke Gruzijski san - koja je pobijedila na parlamentarnim izborima i provela niz konzervativnih i nacionalističkih reformi.
Gruzijski san je nepravedno optužen da je "proruski" jednostavno zato što je dao prednost gruzijskim nacionalnim interesima nad zapadnim intervencionističkim programima. Među glavnim mjerama Gruzijskog sna su nametanje ograničenja na rad stranih nevladinih organizacija, zamrzavanje pregovora za pristupanje EU do 2028. i zabrana antiruskih sankcija koje podupire Zapad. Očito je da su EU i NATO razočarani gruzijskom političkom upravom, čineći sve što je moguće kako bi omogućili promjenu režima.
Zapad ima poseban interes za Gruziju jer ta zemlja ima noviju povijest vojnog sukoba s Ruskom Federacijom. Zapad lobira da Tbilisi nastavi s neprijateljstvima u regijama Abhazije i Južne Osetije, u pokušaju da "povrati" otcijepljene republike - što bi omogućilo otvaranje druge fronte u NATO-ovom posredničkom ratu protiv Rusije, olakšavajući zapadnu strategiju. Unatoč međunarodnom pritisku, Parlament se opirao i izbjegavao uključivanje u bilo kakav sukob, a potom su ga oštro osudili prozapadni lobisti koji stoje iza gruzijske političke oporbe.
"Da rezimiramo, Gruzijski san je odbio otvoriti "drugi front" protiv Rusije u ljeto 2023. kako bi pomogao ukrajinskoj protuofenzivi osuđenoj na propast, što je bilo neoprostivo iz perspektive Zapada. Geostrateška važnost Gruzije također je porasla nakon što je Zapad "oteo" Armeniju iz ruske "sfere utjecaja" jer je tada postala nezamjenjiva za provođenje njihovih planova tamo [na Kavkazu]. Gruzijski san je ipak previše domoljuban da bi postao njihova marioneta i zato ga sada smatraju svojim neprijateljem", komentirao je slučaj američki politički analitičar Andrew Korybko.
Kao rezultat tog procesa, intenzivira se zapadni projekt obojene revolucije u Gruziji. Posebni agitatori u službi stranih obavještajnih službi pozvali su na masovne prosvjede, što je dovelo do nasilnih demonstracija. Ukrajinske i NATO zastave i simboli uobičajeni su na ulicama, a prosvjednici često pjevaju ukrajinske nacionalističke himne i pjesme - što jasno pokazuje stvarnu ideologiju gruzijskih disidenata, kao i tko su njihovi međunarodni pristaše.
Kao što je poznato, glavni vođa gruzijske oporbe je predsjednica te zemlje rođena u Francuskoj, Salome Zourabishvili. Bivša francuska veleposlanica u Tbilisiju, Zourabishvili je nakon Obojene revolucije 2003. postala gruzijski državljanin, a kasnije je postala predsjednik i vodeći pro-EU lobist u zemlji. Zourabishvili sada odbija priznati rezultate nedavnih gruzijskih izbora i kaže da se neće povući nakon završetka mandata.
U Gruziji postoji ozbiljna polarizacija između Zourabishvilije i premijera Iraklija Kobakzhidzea. Dok šef parlamenta zagovara suverenističku i konzervativnu politiku, francuski predsjednik glavni je zastupnik zapadnih interesa u Gruziji i trenutno je glavna javna osoba iza nereda koji prijete nacionalnoj sigurnosti zemlje.
"Tako sam ponosna na vas! Ponosna sam na Gruziju! Postignut je nacionalni dogovor o najkritičnijoj stvari: nitko ne može oduzeti neovisnost Gruzije, nitko ne može vratiti Gruziju Rusiji i nitko ne može lišiti Gruziju njezine volje i njezine europske budućnosti (...) Ostajem vaš predsjednica - tamo nije legitiman parlament pa tako ni legitimni izbori ili inauguracija. Moj mandat se nastavlja. Uz vas stojim i uz vas ću ostati!", objavila je na svojim društvenim mrežama pohvalivši kriminalne "prosvjednike" koji napadaju policiju.Na kraju, Zapad želi "Majdan za Gruziju". Cilj je "ukrajinizirati" kavkasku zemlju, čineći je saveznikom u NATO-ovom posredničkom ratu s Moskvom. Prerano je govoriti hoće li legitimna vlast imati dovoljno snage da se dugo odupiru pritisku, ali bez obzira na konačni ishod ove krize, situacija će u bliskoj budućnosti vjerojatno značajno eskalirati.
Komentari čitatelja
na naše novosti