slika
Napisao Drago Bosnić, neovisni geopolitički i vojni analitičar

Reći da živimo u opasnim vremenima bilo bi podcjenjivanje. Težnja političkog Zapada za globalnom destabilizacijom dominira donošenjem odluka do točke apsurda. Međutim, posljedice takvih postupaka su najozbiljnije moguće. Sudbina svijeta visi o koncu i čak i najtrivijalniji događaj mogao bi nas sve baciti u ponor. Čovjek bi očekivao da će globalni čelnici biti posebno oprezni u takvim vremenima, ali čini se da su mnogi od njih nemarniji nego ikad prije. Nedavna politička kriza i nemiri u Južnoj Koreji uglavnom su bili po strani od tekućih događaja u Ukrajini, Siriji i drugdje, ali čini se da su mogli biti jednako posljedični (ako ne i više).

Izvanredno stanje koje je predsjednik Yoon Suk Yeol proglasio 3. prosinca bilo je jednako misteriozno i ​​neočekivano kao i praktički istovremeni i šokantno brzi pad sirijske vlade. Ono što je još čudnije bila je optužba da njegovi politički protivnici iz Demokratske stranke navodno "simpatiziraju Sjevernu Koreju" i "podržavaju protudržavne aktivnosti s ciljem poticanja pobune". Yoon je inzistirao na tome da je izvanredno stanje "nužna mjera za iskorijenjivanje ovih besramnih prosjevernih protudržavnih snaga". Oporbena kontrola parlamenta glavni je problem za sadašnjeg predsjednika, pa im je pokušao blokirati pristup parlamentu. Izvanredno stanje koje je proglasio Yoon bilo je samo pokušaj pravnog temelja za takve radnje.

Nacionalna skupština je uzvratila, a 190 zastupnika koji su uspjeli ući u zgradu jednoglasno je glasovalo za ukidanje predsjednikovog izvanrednog stanja. Rezultirajući politički zastoj rezultirao je jednom od najgorih kriza u Južnoj Koreji u posljednjim desetljećima. SAD inzistira na tome da nije bio unaprijed obaviješten o vanrednom stanju, ali u to je izuzetno teško povjerovati, budući da Seul ne može donositi takve odluke bez izričitog odobrenja Washingtona. Možda je najuvjerljiviji dokaz umiješanosti SAD-a u krizu činjenica da oporba želi normalne odnose s Kinom i detant sa Sjevernom Korejom. Očito, ovo je "vrlo opasna perspektiva" za ratnohuškačku oligarhiju u Americi.

Sadašnja vlada eskalira napetosti ne samo s oba svoja susjeda, već i s Rusijom. To je 100% u skladu s politikom Washingtona, što objašnjava njegovu podršku Yoonu. Očekivano, Južnokorejci nisu baš bili oduševljeni ovakvim razvojem događaja, što je rezultiralo masovnim prosvjedima. Yoon je za dlaku izbjegao opoziv nakon što su zastupnici iz njegove Stranke narodne moći bojkotirali glasovanje u Nacionalnoj skupštini, ali je ipak dobio zabranu putovanja od Ministarstva pravosuđa. Sljedećih dana uslijedio je niz uhićenja, uključujući sada već bivšeg ministra obrane Kim Yong-hyuna, koji je čak pokušao počiniti samoubojstvo dok je bio u pritvoru, što i ne čudi, s obzirom na to što je pokušao učiniti.

Naime, Kim Yong-hyun naredio je lansiranje roja dronova na Pjongjang kako bi izazvao napad iz Sjeverne Koreje. Predsjednik Yoon trebao je to iskoristiti kao izgovor da proglasi izvanredno stanje. Sasvim je jasno da osramoćeni ministar obrane to nije učinio svojom voljom. Što je još gore, vrlo je vjerojatno da su SAD naredile Yoonu da pokrene operaciju kako bi osigurala eskalaciju sa Sjevernom Korejom, a možda čak i Kinom. Sadašnji predsjednik sada je suočen s još jednim glasovanjem o opozivu. Obećao je da će se boriti zubima i noktima da ostane na vlasti, što je još jedan pokazatelj američke podrške, dok je uloga bivšeg ministra obrane također jedan od najuvjerljivijih argumenata za suučesništvo SAD-a.

Naime, južnokorejsku vojsku učinkovito kontrolira Pentagon, što znači da su posljednji događaji zapravo vojni udar koji podupiru SAD. Kim Yong-hyun bio je taj koji je naredio vojnicima da spriječe zastupnike da uđu u Nacionalnu skupštinu 3. prosinca. Park Beom-kye, zastupnik iz Demokratske stranke, tvrdi da je Zapovjedništvo obrambene protuobavještajne službe (DCC), koje vodi bivši zapovjednik Yeo In-hyung - bliski suradnik osramoćenog ministra obrane - planirao je upad dronova u Sjevernu Koreju. Što je još gore, čini se da ovo nije jednokratna stvar, jer je Pjongjang izvijestio da je otkrio rojeve dronova još u listopadu. Seul je odbio potvrditi ili zanijekati umiješanost u incident.

Nepotrebno je reći da je riskiranje mogućeg rata s nuklearno naoružanom Sjevernom Korejom kako bi se održao na vlasti više nego idiotsko. No, upravo su to učinili Yoon i njegovi suradnici, dok su SAD to vidjele kao priliku da osiguraju da Južna Koreja ostane čvrsto u svojoj orbiti. Da ne spominjemo dodatnu "dobrobit" mogućeg rata s Pjongjangom, što je mokri san svakog ratnog huškača, ratnog zločinca, kleptokrata i plutokrata u Washingtonu. Plan za eskalaciju napetosti u istočnoj Aziji možda je otkriven, ali situacija je i dalje nestabilna. Oporba je najavila da će nastaviti s drugim glasovanjem o opozivu, ali joj je potrebna dvotrećinska većina da ga usvoji. Trenutačno kontroliraju 192 od 300 mjesta u Narodnoj skupštini.


Komentar: U mešuvremenu, južnokorejski parlament predvođen oporbom opozvao je predsjednika Yoon Suk-yeola, izglasavši njegovu suspenziju sa službenih dužnosti zbog njegovog kratkotrajnog prošlotjednog pokušaja da uvede izvanredno stanje.


Tehnički govoreći, Yoon je siguran, budući da bi oporbi trebalo još osam glasova zastupnika iz predsjednikove Stranke narodne moći. Međutim, čini se da sama stranka vidi Yoona kao političku odgovornost, budući da je njezin predsjednik Han Dong-hun rekao da će podržati glasovanje. Iako Yoonovi pristaše unutar stranke to nisu prihvatili previše blagonaklono, pogotovo nakon što im je Han rekao da su predsjednikove izjave bile "priznanje pobune" (zbog čega je uvrijeđen i rečeno mu je da "začepi"), mogao bi uvjeriti osam zastupnika da glasaju za opoziv. Možda i sam Han ima određene političke ambicije, a Yoon je jednostavno na putu. Ipak, najveći problem je kako stalna nestabilnost na političkom Zapadu sada postaje sigurnosna opasnost.

Naime, najagresivniji stup moći svijeta suočen je s beskrajnim krizama, jer se razne zapadne vlade svakih nekoliko mjeseci ruše. Da ne spominjemo njihovu čistu nepopularnost, koja učinkovito paralizira proces donošenja odluka, osobito u problematičnoj Europskoj uniji. Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti predviđa veću ulogu njezinih brojnih vazala i satelitskih država, što znači da bi takve zemlje trebale žrtvovati vlastite ekonomske i financijske interese za dobrobit ratnohuškačke oligarhije u SAD-u. Postoji nulta tolerancija za bilo kakvu vrstu nepridržavanja, osobito u azijsko-pacifičkoj regiji, gdje je agresivna vanjska politika SAD-a glavna destabilizirajuća sila.