© Guliver
Međutim, pobjeda na američkim izborima Donalda Trumpa i njegovo skoro preuzimanje vlasti u Bijeloj kući, usprkos gore navedenom dovodi do novih podjela unutar tkiva EU-a vezano i uz ukrajinski rat i uz odnose s Moskvom, ali još više i po pitanju brige za vlastite nacionalne interese, koje, Unija, očito nije u stanju zaštititi na po sve zemlje zadovoljavajući način - od energetskih problema, preko migrantske politike i s njom povezane poremećene javne sigurnosti, ekonomskog posustajanja i td.
Te su podjele (iako se o njima nerado i rijetko javno govorilo u medijskom prostoru) bile prisutne i u vrijeme prije Trumpove pobjede, poput pitanja oko ulaska Ukrajine u NATO, oko isporuka određenih vrsta zapadnog naoružanja Kijevu, uvoza ruskih energenata i td., ali su sada dobile i na opsegu i na intenzitetu odnosno dinamici. O tome svjedoči niz vijesti koje su stigle proteklih dana i na koje se svakako treba osvrnuti.
Sigurnosni krah uslijed sulude migrantske politike EU-a
Nedavni napad jurećim automobilom na građane koji su posjetili božićni sajam u njemačkom gradu Magdeburgu, i kada je poginulo nekoliko osoba a ranjeno njih stotinjak - jasno ukazuje na sve probleme s kojima se susreće ne samo Njemačka i njeno društvo s potpuno pogrešnom migrantskom politikom koja je u Europskoj uniji vođena posljednje desetljeće.
Takva politika - koja je sustavno zatvarala oči na sva upozorenja sigurnosnih službi i profesionalaca koji znaju o čemu govore i znaju što znači i do čega može dovesti izostanak adekvatnog, profesionalnog postupanja nadležnih državnih tijela i nekontrolirani prolasci masa stranih građana s Bliskog istoka i Afrike kroz državne granice kao kroz švicarski sir na europsko kopno - sve jače dovodi do opravdane konsternacije velikog dijela europskih građana.
Jer upravo je javna sigurnost, čijim se visokim stupnjem Europa do ne tako davno mogla i je opravdano dičila u odnosu na sve druge regije svijeta - sada postala istinski ugrožena. Europski građani spremni su trpjeti sve, i pad svog standarda i ekonomske probleme u svojim društvima, ali ne i da im netko izvana - koji ovdje ne pripada i koji je tu stigao samo zahvaljujući suludoj politici onih koji se nisu brinuli prije svega za interese građana koje prije svega moraju zastupati i predstavljati, sada otima ono najvažnije - osobnu, i sigurnost njihove imovine.
Spomenuti napad u Magdeburgu, kao i mnogi prethodni koji su se dogodili u Njemačkoj i diljem EU-a, već odavno ukazuju kako ovdje nije riječ o izoliranim slučajevima (kako su politika i njoj odani mediji to najčešće prikazivali).
Riječ je, blago rečeno, o krucijalnoj kulturološkoj razlici između pridošlica i domicilnog stanovništva - gdje ovi prvi ne samo što nisu u stanju i ne žele prihvatiti običaje sredine u koju su došli, već ih ti običaji iritiraju i domaćinima to demonstrativno pokazuju na najbrutalniji mogući način - jasno dajući do znanja kako će oni (pridošlice) njima (domaćinima), a ne obratno - nametnuti svoju kulturu, svoje vrijednosti, svoju religiju kao jedino ispravne. Tko se tome bude opirao snosit će posljedice - poruka je koju odašilju svim ovakvim napadima - bez iznimke.
Simptomatična izjava Elona Muska
Prije nekoliko dana, vrlo znakovito, Elon Musk - sada jedan od najbližih Trumpovih suradnika i ponajvažnija karika u njegovoj budućoj vlasti - objavio je na svojoj društvenoj platformi X nakon spomenutog terorističkog napada u Magdeburgu (jer to je teroristički čin i ništa drugo - kako ga god njemačke vlasti službeno tretirale ili ga pripisivale psihički poremećenoj osobi) da "Njemačku može spasiti još jedino Alternativa za Njemačku (AfD)" - krajnje desna politička stranka.
Upravo je ona, to je važno naglasiti - nakon spomenutog zlodjela, u Magdeburgu preuzela vodstvo ispred svih drugih političkih opcija. A izbori u Njemačkoj održat će se već krajem veljače i štošta se na njima, ali i prije njih još može dogoditi.
Sankcije EU-a protiv Rusije upadaju u probleme
Pitanje nametanja sankcija Europske unije protiv Rusije uvijek izaziva pozornost zbog, često, vrlo teškog i dugotrajnog usuglašavanja stavova između zemalja članica. Nedavno je Bruxelles dogovorio 15. po redu paket sankcija protiv Moskve od početka ukrajinskog rata prije gotovo 3 godine. Međutim, prije nekoliko dana mađarski premijer Viktor Orban - bliski Trumpov saveznik i vrlo vjerojatni (makar i neslužbeni) njegov posrednik u dijalogu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom - izjavio je kako razmišlja o uvođenju veta na produžetak europskih sankcija protiv Rusije.
Za neupućene, vjerojatno nevažan podatak. Ali podsjetio bih kako, za razliku od SAD-a koji krajnje teško ukida sankcije protiv neke države nakon nužnog dvostranačkog konsenzusa, u Europskoj uniji vlada drugo pravilo: ona mora potvrditi sankcije svakih šest mjeseci nakon donošenja (od prvog do zadnjeg paketa) ili one prestaju važiti. I to ne samo potvrditi, već se takva odluka mora donijeti jednoglasno.
Osim toga, Trump je prije dva dana izjavio kako jedva čeka svoj sastanak s Putinom, nakon što je ovaj prethodno, na velikoj tradicionalnoj godišnjoj medijskoj konferenciji također izjavio kako je spreman osobno razgovarati s Trumpom s kojim se "nije čuo već pet godina".
Ovdje želim reći kako će sve ono što misli Europska unija ili njene najvažnije članice (o Ukrajini da i ne govorimo) na kraju biti nebitno - a važno će biti samo ono, čime će rezultirati razgovor dvojice najmoćnijih političara svijeta (uz kineskog vođu Xi Jinpinga).
Ukoliko oni uspiju nešto dogovoriti, to će bespogovorno morati slušati svi ostali. Britanski premijer Keir Starmer jedan je od slabijih britanskih premijera uopće, njemački kancelar Olaf Scholz broji svoje posljednje dane na toj dužnosti (još samo tehnički) nakon što je njegovoj vladi prošloga tjedna u Bundestagu izglasano nepovjerenje, francuski predsjednik Emmanuel Macron dosegnuo je najnižu točku popularnosti od svega 20 posto nakon što je nedavno parlament srušio njegovu vladu, ali i nakon brojnih čudnih izjava, i td., i td.
Očekivati da takve vođe ključnih europskih država nekome kroje budućnost (a ponajmanje Rusiji) krajnje je iluzorno.
Europska unija povećava uvoz ruskih gnojiva i ruskog plina
Prema službenim podacima Eurostata, 2024. godine dvije europske zemlje - Španjolska i Poljska - povećale su nabavu ruskih gnojiva do povijesnog maksimuma. Riječ je o izračunima u razdoblju od siječnja do listopada, kako je 23. Prosinca ruska državna agencija RIA Novosti.
Među svim članicama EU, Poljska je postala apsolutni lider u nabavi gnojiva, uvozeći tih proizvoda u vrijednosti od 335 milijuna eura, što je dvostruko više nego u deset mjeseci 2023. godine.
Španjolska je povećala kupnju za 1,8 puta, i uvezla ruskih gnojiva u vrijednosti od 117 milijuna eura. Slovenija je zabilježila povećanje uvoza za 1,6 puta na ukupno 94,4 milijuna eura, Italija je kupila, prema procjenama Eurostata, 1,8 puta više - na 110 milijuna eura, Rumunjska - 1,6 puta na 109 milijuna eura. Slijedi Belgija sa 120 milijuna eura (+12%).
Dakle, službeni Bruxelles (na razini EU-a) tu ne može baš ništa učiniti tj. spriječiti takve trendove - sve i da hoće. Poljoprivreda je u državama EU-a u sve težem položaju, o čemu su svjedočili i još uvijek svjedoče i brojni masovni prosvjedi nezadovoljnih europskih farmera, kao i nedavni u Parizu.
Ali ni tu nije kraj priče.
Prema podacima analitičke tvrtke Bruegel, zemlje članice EU-a su u razdoblju od siječnja do studenog ove godine povećale uvoz ruskog plina za četvrtinu na ukupno 49,6 milijuna metara kubičnih.
Najviše su porasle cjevovodne isporuke ruskog plina - 30,3 milijuna kubnih metara ili +26%. Takve su isporuke činile 11,1% ukupnog uvoza plina u EU. Godinu dana ranije - 8,4%. Također, isporuke LNG-a iz Rusije u EU porasle su za 18,2% - na ukupno 19,3 milijarde kubičnih metara. U ovom slučaju, udio Rusije bio je 7,1% u odnosu na 5,7% godinu dana ranije.
Turska i Mađarska dobile izuzeće za plaćanje plina Rusiji od američkih sankcija ruskom Gazprombanku
Nedavno je Bidenova administracija u studenom uvela sankcije protiv ključne ruske banke za naplatu plina kojeg ta zemlja izvozi u Europsku uniju i druge zemlje izvan nje - Gazprombanka. To je izazvalo pomutnju i strah mnogih europskih dobavljača koji još uvijek uvoze ruski plin, ali i ne samo njih - već i onih u Turskoj. Na koji način sada plaćati ruski plin, a da ne dođu pod američke sekundarne sankcije - bilo im je glavno pitanje, tražeći pojašnjenje i istražujući druge načine plaćanja.
Ovdje je jedno jasno, jer svi znaju slijedeće: i dok se bez ruske nafte Europa i svijet još mogu nositi, bez ruskog plina svijet jednostavno ne može normalno funkcionirati. To znaju svi svjetski energetski stručnjaci.
Zato je, sigurno ne slučajno, Vladimir Putin prije nekoliko dana ponudio zapadnim uvoznicima najelegantnije moguće rješenje problema: donio je odluku da se ubuduće ruski plin može plaćati preko bilo koje ruske banke.
Kako će Bidenova administracija na ovo reagirati i hoće li uopće, još je teško reći. Jer i banke se, poput tvrtki, mogu otvarati i zatvarati preko noći. Reagirati na eventualnu pandemiju ruskih banaka bilo bi praktički nemoguće. Kad uvedu sankcije jednoj, pojavi se druga - pa bi to zapravo bila borba s vjetrenjačama.
Stoga ne čudi vijest koju su jučer objavili američki Bloomberg i britanski Reuters. Prema njoj, Turska (važna uvoznica ruskog plina ne samo za svoje, već i za potrebe Jugoistočne Europe kroz plinovod Turski tok, i već od ranije plinovod Plavi tok koji je isključivo za turske potrebe) dobila je izuzeće od plaćanja plina Rusiji nakon što su Sjedinjene Države uvele sankcije Gazprombanku.
Dakle, Turska i dalje može plaćati ruski plin preko te iste sankcionirane ruske banke - što je osobno obznanio turski ministar energetike Alparslan Bayraktar odgovarajući na pitanje Reutersa.
Turska uvozi gotovo sve svoje potrebe za plinom, a Rusija joj je najveći dobavljač, osiguravajući joj više od 50% uvoza. Ankara je prošle godine uvezla ruskog plinovodnog plina u količini od 21,1 milijardi kubnih metara.
Zanimljivo je i kako su Sjedinjene Države u četvrtak odobrile isto izuzeće poput Turskoj - i za Mađarsku, koja se također glavninom oslanja na ruski plin i naftu. Onu istu Mađarsku, koju predvodi po čelnike Europske unije nepodobni i omraženi Viktor Orban.
Dakle, može se ako se hoće - usprkos prijetnjama Bruxellesa, koje sve češće izgledaju poput režanja psa koji u strahu pokazuje krezubu čeljust, ali koji u stvarnosti nije sposoban bilo koga ugristi. Čim se prije to shvati - dok ne bude prekasno, bit će bolje za sve države članice.
Nitko se za tvoje interese ne može i neće brinuti bolje od tebe samoga. Onaj koji se pouzdaje u zaštitu drugog - na kraju ostane i gladan i bos, i smrznut i bez krova nad glavom (u konkretnom slučaju bez države).
Komentari čitatelja
na naše novosti