soldier
© Slanislav Krasilnikov/Sputnik/File PhotoOči na horizontu
Kijev uhvaćen između nesigurnosti Zapada i odlučnosti Moskve...

Nagovještaji o mirovnim pregovorima o Ukrajini počeli su prošlog ljeta, a sada se čini da su pripreme gotovo službene. Mnogi polažu nade u Donalda Trumpa, ali malo je razloga vjerovati da budući američki predsjednik može jamčiti uspjeh.

Predloženi slijed — prvo prekid vatre, zatim mirovni pregovori — odjekuje bezbrojnim regionalnim sukobima 20. stoljeća, gdje su vanjski akteri vršili pritisak na zaraćene strane na prekid vatre. To je često dovodilo do latentnih, tinjajućih ratova s ​​povremenim eskalacijama, povremeno uključujući mirovne snage.

U Ukrajini bi ovaj pristup funkcionirao samo ako bi cijena sukoba za Moskvu bila veća od cijene prekida vatre. Zasad to nije slučaj. Pregovori će se vjerojatno odvijati u pozadini nastavka ili čak eskalacije neprijateljstava.

Međutim, glavni problem ostaje nesposobnost Zapada da se obveže. Zbog toga je punopravni mirovni sporazum između Rusije, SAD-a i Zapadne Europe malo vjerojatan u nadolazećim godinama. Ipak, koliko-toliko trajan mir u Ukrajini je moguć — bez zapadnih jamstava.

Kijev: talac nesigurnosti Zapada

Ukrajinski sukob kuhao se desetljećima i ušao je u vojnu fazu zbog nemogućnosti Zapada da da konkretna obećanja - bilo Kijevu bilo Moskvi.

U proljeće 2022. Kijev je bio nestrpljiv da pregovara u Istanbulu o zaustavljanju invazije, nadajući se da će mu Zapad jamčiti sigurnost. U međuvremenu, Putin je sklopio veliki pakt sa Zapadom o podjeli sfera utjecaja. Nijedna strana nije dobila ono što je željela. Zapad, nespreman ponuditi suštinska rješenja, odlučio je naoružati Ukrajinu i koristiti je kao posrednika protiv Rusije.

U početku se činilo da ova strategija radi za NATO. Vojni uspjesi Ukrajine dali su nadu da će još nekoliko tenkova, zrakoplova i sankcija srušiti rusko gospodarstvo i vojsku, zajedno s vladom predsjednika Vladimira Putina. Ali do kraja 2022. sukob je evoluirao u rat iscrpljivanja, gdje se Ukrajina, zbog svoje manje veličine i resursa, iscrpljuje daleko brže od Rusije.

Sada, dok se Ukrajina suočava sa sve većim izazovima na frontu i sve većom nestabilnošću kod kuće, situacija počinje nalikovati proljeću 2022. Kijev još jednom traži jamstva od Zapada. Sam Zelenski je tražio obveze od Macrona, NATO-a, pa čak i Trumpa. Ali kao ni u Istanbulu, Zapad ne može ponuditi smislene. Za razliku od 2022., ni ona ne nudi alternative.

Tada su poziv bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona na "samo borbu" i povlačenje Rusije iz Kijeva inspirirali Ukrajinu i Zapad. Danas je retorika manje uvjerljiva. Prijedlog američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana da se 18-godišnjaci pošalju na prve crte izaziva sram, a ne nadu, čak i među najratobornijim domoljubima Ukrajine.

Faktor Trump: Nema čudesnih rješenja

Mnogi se sada pitaju može li Trumpovo predsjedništvo donijeti mir Ukrajini. Iako je njegova retorika omekšala, približavajući se Bidenovoj, njegova obećanja ostaju nejasna. Hvalisanje postizanjem mira u "24 sata" zamijenjeno je "ako mogu". On govori o jakoj Ukrajini, pa čak i o NATO-u, odajući malu namjeru da preokrene trenutnu politiku Zapada.

Dok je Trumpova averzija prema ratu možda iskrena, malo je vjerojatno da će dati opipljive rezultate. Mir se ne može zapovjediti da postoji - on zahtijeva rješavanje temeljnih uzroka sukoba. Trump tu ne nudi nikakva rješenja, a vjerojatno ni ne može.

Ono po čemu se Trump može razlikovati od Bidena je spremnost da se teret sukoba prebaci na zapadnu Europu, fokusirajući se umjesto toga na Kinu. Iako to može strateški koristiti Rusiji, to ne približava sukob razrješenju niti se bavi podjelom sfera utjecaja. Čini se da ni globalistički Zapad ni Trump nisu voljni ozbiljno pregovarati s Moskvom.

Strategija Moskve: Guranje Kijeva u kolaps

Bez ikakvih očekivanja od Zapada ili Trumpa, Moskva udvostručuje svoju vojnu strategiju. Održavanjem stabilnog tempa operacija, Rusija se nada iscrpiti Ukrajinu do točke kolapsa. Ukrajinska očajnička potraga za mirovnim jamstvima, naišla samo na pozive na nastavak rata, mogla bi potaknuti njezine elite na spoznaju da su izravni pregovori s Moskvom jedini put za opstanak.

Vojno, pristup Rusije je jasan. Iako njezine snage još ne mogu postići strateški proboj, naučile su sustavno probijati obranu. Kritičari i analitičari podjednako priznaju da je od proljeća 2023. ruski napredak spor, ali neumoljiv, poput parnog valjka.

Politički, Kremlj nastoji stvoriti uvjete u kojima će Kijev prihvatiti mir pod ruskim uvjetima: odričući se svoje uloge vojne i političke prijetnje Moskvi. Za to se Kremlj oslanja na psihološki učinak neispunjenih zapadnih obećanja i tekućeg razaranja ukrajinskog gospodarstva i društva.

Alternativni scenariji

Dok Rusija trenutno drži prednost, drugi scenariji ostaju mogući:

Primirje bez obveza:
Rusija bi mogla pristati na prekid vatre samo ako joj počnu ponestajati resursi - bilo ekonomski, vojni ili politički. S obzirom na to da Zapad nije u stanju ništa jamčiti nijednoj strani, takvo bi primirje vjerojatno odgodilo sukob za nekoliko mjeseci ili godina.
Dugotrajni sukob niskog intenziteta:
Ako Ukrajina ojača svoju obranu i pozadinu, Rusija bi se mogla prebaciti na strategiju očuvanja resursa, smanjujući svoje ofenzivne operacije. Ovaj scenarij riskira pretvaranje Ukrajine u "palestiniziranu" državu — fragmentirano, militarizirano žarište nestabilnosti.
Eskalacija:
Ako se Trump ili NATO odluče za izravnu vojnu intervenciju, Rusija bi mogla eskalirati, možda čak i nuklearnim oružjem. Dok Zapad vjeruje da bi se Putin povukao, vjerojatni odgovor Kremlja bila bi odmazda, brza eskalacija krize.
Zaključak: Čekajući vrijeme

Čini se da je Moskva uvjerena u svoju sposobnost da održi sukob još najmanje godinu dana, ako ne i duže. Kladi se na konačni kolaps Ukrajine pod teretom vojnog i ekonomskog pritiska. Kremlj ne vidi potrebu ozbiljno surađivati ​​s globalističkim Zapadom ili Trumpom. Umjesto toga, želi nametnuti mir pod svojim uvjetima, prisiljavajući Ukrajinu da odustane od svog antiruskog stava i osigurava vlastitu dugoročnu sigurnost.

Iako postoje alternative, sve one ovise o čimbenicima izvan kontrole Rusije. Za sada Moskva nastavlja naprijed na odlučan način, uvjerena da je vrijeme na njezinoj strani.